Bivši potpredsjednik Vlade i jedan od osnivača Srpskog narodnog vijeća i Srpskog demokratskog foruma povodom upravo objavljenih memoara otkriva zašto je razočaran hrvatskom ljevicom, a ne i politikama HDZ-ovih vlada od Sanadera do danas

Na strani svojih – pola stoljeća u hrvatskoj i srpskoj politici” naslov je upravo objavljenih memoara koje je, u formi ispovjednog intervjua s izdavačem i urednikom Ilijom Ranićem, objavio Slobodan Uzelac, dugogodišnji hrvatski političar, jedan od osnivača Srpskoga narodnog vijeća (SNV) i Srpskoga demokratskog foruma (SDF). Riječ je o iznimno zanimljivoj knjizi u kojoj Uzelac, defektolog i umirovljeni profesor na Fakultetu za defektologiju, današnjem Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, analizira svoju polustoljetnu političku karijeru, prvi dio koje je proveo u zagrebačkom komitetu Saveza komunista Hrvatske, a drugi, poslije 1990., u srpskim organizacijama u Hrvatskoj koje su pokušavale spriječiti pa zaustaviti rat, a poslije njega, koliko se moglo, zaliječiti njegove razorne posljedice. Uzelac pritom obzirno, ali bez prešućivanja, govori o svim ključnim akterima tih pola stoljeća te zanimljivo analizira najteže kontroverze tog prijelomnog razdoblja. Knjigu će izdavač Ljevak promovirati na dan izlaska ovog broja Nacionala, u utorak, 13. lipnja, u 19 sati u Novinarskom domu u Zagrebu. Tim povodom Uzelac je Nacionalu dao intervju u kojemu je dodatno razradio jednu od temeljnih političkih trauma njegove političke karijere: ponašanje SDP-a u ključnome vremenu kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

Slobodan Uzelac rođen je u 1947. u Kakmi, u općini Polača nedaleko Zadra. Od 1973. do umirovljenja 2012. godine radio je na Fakultetu za defektologiju. Paralelno sa znanstvenim i visokoškolskim angažmanom obnašao je državne i društvene dužnosti. Od 1974. do 1990. bio je izvršni sekretar, a potom i sekretar Gradskog komiteta SKH Zagreb. Jedan je od osnivača Srpskog demokratskog foruma i Srpskog narodnog vijeća, bio je predsjednik Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, a u mandatu HDZ-ove vlade Ive Sanadera bio je državni tajnik za znanost i visoko obrazovanje u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta te potpredsjednik vlade za regionalni razvoj, povratak izbjeglica, društvene djelatnosti i ljudska prava. Od 2008. do danas član je Skupštine i Patronata Srpskog prosvjednog društva Privrednik. Autor je monodrame “Kući” koja je također objavljena u njegovoj knjizi, kao i nekoliko scenarija za dokumentarne filmove.

NACIONAL: U knjizi svojih sjećanja vrlo zanimljivo analizirate Ivicu Račana. Zagovornik ste teze da nije učinio sve što je mogao i morao da zaustavi rat, jer je poslije izbora 1990. ignorirao krug antinacionalistički orijentiranih Srba u SKH/SDP. Ta će dilema ostati trajna povijesna kontroverza. Ja međutim želim da u ovom intervjuu govorimo o sadašnjosti i budućnosti. Dakle, prvo je pitanje: postoji li još uvijek, po vašem sudu, ‘’srpsko pitanje’’ u Hrvatskoj? Ako postoji, kako biste opisali problem?

Naravno da postoji srpsko pitanje kao što postoji i bezbroj drugih važnih pitanja. U protivnom pristali bismo na strategiju tzv. konačnih rješenja, zar ne? Položaj jedne novonastale manjinske zajednice, zajednice koja je manjinska postala ratom i pretežno mimo njene volje, logično navodi na zaključak da tu ima dosta posla i to za više strana, a posebno za dotičnu demokratsku državu i manjinu u njoj koja ima dvostruku odgovornost, odgovornost za daljnju gradnju te države i odgovornost za daljnju gradnju svoga položaja u njoj.

NACIONAL: Ako Račan i njegova stranka nisu bili na razini vremena, može li današnja nova ljevica, predvođena Možemo!, postupati drugačije, pa čak i ispraviti strateške pogreške račanovske ljevice? Kako ocjenjujete političko djelovanje postračanovske ljevice i što biste im preporučili, kao veteran politike u Hrvatskoj?

Da bi neka politička stranka mogla uspješno uređivati položaj manjine u novonastaloj državi, prije toga mora biti u stanju rješavati ključna pitanja same države. To, pored ostaloga, uključuje i gradnju javnoga uvjerenja da u toj gradnji računa i na doprinos manjina i to bez ostatka. Bojim se da ljevici koju je vodio Račan tako nešto ni na pamet nije palo. Jer da jeste ona bi se makar pokušala baviti pitanjem položaja iznimno značajne manjine, kakva je u Hrvatskoj srpska odvajkada. Ja mogu imati razumijevanja za strahove koji su slabašnog lidera priječili da se bavi tim složenim i teškim pitanjem, ali to razumijevanje nadmašuje snažno osjećanje žalosti zbog propuštene prilike koja se nudila kao na dlanu. Kako sam i sam bio aktivni dio te ljevice, ni dan-danas me ne prolazi osjećanje ljutnje zbog propuštene prilike. A ljutnja, kao što znamo, biva najjača i najduže traje kad čovjek spozna da je sam trebao učiniti više da se tako nešto ne dogodi. Da se, dakle, ne dogodi da je vode ljudi koji tome nisu dorasli. Za današnju ljevicu u Hrvatskoj ne znam što bih rekao jer o njoj baš malo znam. Ne znam čak ni to postoji li ili ne. Politički eros, politički žar i slično, kao neophodan element političke uspješnosti, lako vidljiv izvana – ja uistinu ne vidim.

NACIONAL: Kako, s obzirom na okolnosti u regiji i Europskoj uniji, ocjenjujete današnji institucionalni položaj srpske zajednice u Hrvatskoj? Čini se da je namjera današnjeg vodstva zajednice, na čelu s vašim dugogodišnjim suradnikom Miloradom Pupovcem, sačuvati zajednicu i, naročito, osnažiti srpske institucije. Kako ocjenjujete takvu strategiju i njezinu aktualnu provedbu?

Povoljne su i globalne i regionalne i hrvatske lokalne okolnosti za daljnju gradnju položaja svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Konkretnije, i aktualna HDZ-ova vlast kao i prethodne bolje razumiju i više doprinose tome procesu nego ljevica koja se u ovoj stvari pokazala neuspješnom u oba svoja mandata, Račanovu i Milanovićevu. A odavno je jasno da se ta uspješnost već duže vrijeme mjeri upravo brojem i značajem manjinskih kulturnih institucija u smislu kako se razumije kultura u najširem smislu. Naravno, značaj i ugled tih institucija u pozitivnoj je korelaciji sa značajem i ugledom hrvatskog društva i hrvatske države kako unutar sebe samih, tako naročito izvan njihovih granica. A što se tiče uspjeha u gradnji tih institucija, svi smo mi živi svjedoci jedne neobične, da ne kažem čudne i žalosne situacije. Naime, dok se s jedne strane odvajaju velika sredstva za razvoj medija, što je dobro, dotle već više desetaka godina traje proces neuspješnog povratka privatne imovine Privredniku, preko 120 godina starom stipenditoru talentiranih i siromašnih učenika i studenata. Da stvar bude još čudnija, vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor su ovaj povratak gotovo okončale, a potom ga je tada novodošla Milanovićeva vlada odmah zaustavila bez ikakvog objašnjenja. Ja se bojim da naše ljevičare nikada nitko nije ozbiljno učio o značaju kolektivnih identiteta i potrebi krajnje pažljivoga odnosa prema njima. Plenkovićeva vlast, čujem, nešto tu kao radi ali eto – godinama bez efekta.

‘Bojim se da antisrpstvo nije fenomen posljednjih desetljeća nego konstanta koja postoji odavno. Usudit ću se prognozirati da će i još potrajati’, kaže Slobodan Uzelac. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: U Saboru upravo svjedočimo novom krugu verbalnih napada ekstremno desnih stranaka na srpsku zajednicu i srpske institucije u Hrvatskoj. Je li antisrpstvo u posljednjih trideset godina postalo jedna od odrednica postjugoslavenskog hrvatskog identiteta i kako to promijeniti?

Bojim se da antisrpstvo koje pravilno uočavate nije fenomen posljednjih desetljeća nego konstanta koja postoji odavno. Usudit ću se prognozirati da će i još potrajati. Zašto? Mislim da pojašnjenje leži u poznatom Freudovu prokletstvu malih razlika. Ovo se ponajbolje vidi u jezičnim i drugim kulturnim razlikama i istostima. Ostaje nam zaključiti: ako već morate, mrzite sebi slične, ali ubijanje vam neće biti dopušteno. Ostaje nam nada i utjeha da su ovakvi osjećaji i ponašanja posebno svojstveni posvemašno inferiornim i manje uspješnim ljudima i njihovim skupinama koje zauzimaju tek margine političkog spektra. Nema se tu, niti može išta mijenjati jer će inferiornih i manje uspješnih uvijek i svugdje biti. Važno je da takvi ne dospiju u vrhove vlasti, a to mora biti briga svih, a ne samo manjina.

NACIONAL: Može li i kako hrvatska vlast poboljšati odnose sa Srbijom dok je vodi Aleksandar Vučić? Poznajete li Vučića i kakav je vaš dojam o njemu?

Itekako može, da ne kažem da mora. A i do sada je morala, i to ponajprije u svome interesu. Vučića nisam nikada susreo, a to što znam o njegovu radu daleko je od onoga kako bih ja radio na njegovu mjestu. Bojim se da tako dugo opstaje i zato što ga i od nas iz Hrvatske napadaju kad treba i kad ne treba. Ispada tako da ti napadi ponajviše koriste njegovu trajanju. Bojim se na štetu obiju država i sviju nas.

NACIONAL: Često se raspravlja o tome je li se rat 1991. mogao izbjeći. I vi ste o tome u knjizi iznijeli svoj sud. I to će, očito, ostati trajno otvorenim povijesnim pitanjem. Važnije je, međutim, sljedeće pitanje: kako izbjeći novi rat u regiji? Što biste vi odgovorili i kako u tom antiratnom naporu vidite ulogu Hrvatske?

U Hrvatskoj se rat trebao, morao i mogao izbjeći pod uvjetom da su u to vrijeme na našim čelnim pozicijama bili snažni ljudi koji su odlučili i znali slijediti našu ne tako davnu prošlost u kojoj su hrvatski antinacisti, antifašisti i antiustaše i antičetnici, a ne radi se samo o malobrojnim članovima KP i skojevcima, usred Europe i u vrijeme tih sila u naletu, ustali protiv međusobnog ubijanja Hrvata i Srba. Oni su upućivali hrvatske i srpske mase da se međusobno čuvaju, a ne da se ubijaju služeći strancima. Sljedbenike takvih ljudi mi smo imali i na XIV. Kongresu SKJ. U svim delegacijama, pa i našoj, hrvatskoj. Pa kad je naš tada novopečeni predsjednik stranke smogao snage da konačno povede našu delegaciju kući, mene je jedna poveća skupina Srba iz Hrvatske pitala kuda i s kime ćemo mi, na što sam im odgovorio: ‘’Kući’’. Lako su se složili sa mnom, ali su kasnije ti ljudi, mahom lideri u svojim rodnim krajiškim gradićima, selima i poduzećima, školama, komitetima, klubovima i slično, obezglavljeni i ostavljeni na nemilost. I dan-danas su mi pred očima lica tih politički zrelih i razboritih sredovječnih muškaraca koji su taj rat protiv svoje volje, šikanirani od kojekakvih likova, proveli u rovovima. A kada me pitate kako izbjeći novi rat, to valja učiniti uporno razvijajući dobre odnose među susjedima, a to znači ljudima, njihovim kolektivitetima i državama, sa što je moguće manjim oslonom na strance, ma kakve nam darove donosili. Neka nam pomognu u tome našem naporu. U tome je, u današnjem medijski preplavljenom i premreženom svijetu, golema odgovornost vas novinara. Dopustite mi primijetiti kako ovo društvo ima pravo očekivati puno veći doprinos naših novinara nego što smo imali prilike iskusiti ga proteklih godina. Ovo očekivanje temeljim i na vlastitom uvidu u studijske programe koje sam kao državni tajnik za visoko obrazovanje temeljito iščitavao i odobravao, u uvjerenju da je brana manipulacijama s ovim ljudima dobro učvršćena.

NACIONAL: U istom kontekstu ne možemo izbjeći napad Rusije na Ukrajinu koji je potpuno promijenio političku, pa i civilizacijsku kartu Europe. Kako procjenjujete utjecaj ruske agresije na Ukrajinu na Balkan te kako ocjenjujete stav hrvatske vlade i stav predsjednika Republike prema tom sukobu?

Agresija Rusije na Ukrajinu je očigledna. Osobno imam za tu zemlju puno empatije jer sam i u njoj radio na jednom mirovnom programu. Ali ova agresija nije pala s neba. A bezobzirni sraz velikih sila preko leđa slabijih vidjeli smo u brojnim sličnim situacijama. A u nas prevladava uvjerenje da se slična agresija nikada i nigdje prije ove nije dogodila. Bojim se da ni vodstvo Ukrajine nije prepoznalo dobru priliku da umjesto poprišta rata moćnih postane respektabilni most njihove komunikacije, pa i suradnje. Što se tiče prelijevanja ukrajinske situacije na Balkan, to prije svega ovisi o tome u kojoj mjeri će balkanske zemlje svojom lošom ili nedovoljnom neposrednom suradnjom u njihovu interesu ostaviti otvoreni prostor za utjecaj velikih. Jedna preporuka liderima balkanskih zemalja: slijedite primjere suradnje vaših državljana na planu poslovanja, sporta, glazbe i slično. A što se tiče stavova premijera i predsjednika po pitanju rata u Ukrajini, s njima se slažem ili ne slažem u mjeri u kojoj su njihovi postupci bliski ili ne ovome mome upravo izrečenom stavu, uz napomenu da nisam dovoljno upoznat s njima, kao što se bojim da se nekritički opredjeljuju prema nekoj od strana.

NACIONAL: U mandatu vlade HDZ-a od 2003. do 2011. bili ste državni tajnik i potpredsjednik vlade. Kako uspoređujete Ivu Sanadera i Andreja Plenkovića, politički i osobno? Obojica su predvodili lijevo, proeuropsko krilo HDZ-a. Čine li vam se slični i kako?

S obojicom sam dobro surađivao oslanjajući se na njihove meni bliske osobne karakteristike. Obojica su pridonosili uspješnom „umivanju“ lica HDZ-a kakvo su zatekli. Kod Sanadera sam posebno cijenio što je lako prepoznao filoustaške, po svemu retrogradne tendencije u Hrvatskoj kao opasnost po Hrvatsku i odlučno reagirao, što Plenković ne uspijeva, prepuštajući taj posao predstavnicima naroda najvećih žrtava ustaštva. Mislim da je Plenković nepotrebno propustio povoljnu priliku uvesti građanski odgoj u škole, a Sanader u bitnome podići razinu dobrih odnosa među svim bivšim jugoslavenskim državama jer je za to imao iznimno povoljne dobrosusjedske odnose.

NACIONAL: Je li vas iznenadio predsjednički stil Zorana Milanovića? Bi li ljevica trebala ponuditi protukandidata? Pada li vam na um ijedno ime?

Nije me iznenadio taj stil jer ga je Milanović na vrijeme pojasnio pripisujući tome stilu jedinu sigurnu čujnost. Ne samo ljevica, nego nitko ne bi trebao nuditi kandidata reda radi. U protivnom može nam se dogoditi da dobijemo predsjednika ili predsjednicu nedoraslu tome ozbiljnom poslu. Takve nam najčešće podvale tobožnji strani prijatelji. Osobno meni ne pada na pamet niti jedno ime, ali bi bilo dobro kada bismo dobili nekoga makar dovoljno školovanog i dovoljno pristojnog, uz uvjet da nam se njegovo obrazovanje i njegova pristojnost ne predstavljaju kao njegove mane. Naravno da se sjećam što smo sve znali slušati i čitati o jednome takvome kakvog smo imali u jednom mandatu. Takvoga danas ne vidim. Osim njega samoga.

NACIONAL: Koji vam je trenutak u političkoj karijeri bio najdramatičniji?

Bilo je više takvih. Ali niti jedan se ne odnosi na neka krupna politička pitanja. Valjda i zato što sam se za takve situacije dobro pripremao, savjetovao, procjenjivao. Dramatičnosti pojedinih trenutaka pridonosile su pogreške koje bih pravio prema pojedinim malim ljudima. O jednoj od njih detaljnije pišem u svojoj knjizi. Riječ je o tome da sam naivno nasjeo na podvalu i javno, pred velikim skupom pročitao anonimno, nepotpisano pismo koje je teško oblatilo nevinoga čovjeka, a da ti navodi nisu bili provjereni. Shvativši vlastitu pogrešku i veličinu štete koju sam time nanio nedužnom čovjeku, osjećao sam se užasno.

NACIONAL: U svojoj knjizi govorite o Goranu Alavanji i potvrđujete da je taj mladić bio prvi poginuli hrvatski policajac 1990. Uz sve dužno poštovanje obitelji Josipa Jovića, je li došlo vrijeme da se pogibija Gorana Alavanje primjereno obilježi i korektno kontekstualizira u ratne događaje 1991.?

Ne samo da je to vrijeme došlo, nego je odavno prošlo. Pitanje je samo tko će iz službene državne politike i policije sakupiti prst obraza i zrno hrabrosti i javno kazati istinu koja više nikome nije sporna. Složit ćete se, nadam se, da nije na Srbima da danas, nakon svega, o tome još glasnije javno govore. Jer sve je rečeno, čemu sam i sam pridonio davne 2007. u intervjuu jednom našem tjedniku, a povodom izbora na dužnost potpredsjednika vlade.