Nakon što je i pisac Slobodan Šnajder prije nekoliko tjedana potpisao Apel za spas HNK u Zagrebu, kojim se traži smjena intendantice Dubravke Vrgoč i cijele kazališne uprave, na presici vodstva HNK u Zagrebu spomenuto je upravo njegovo ime. Tamo je rečeno da je Šnajder taj potpis na Apel stavio iz čiste zavisti jer je Dubravka Vrgoč na čelo ZKM-a došla nakon njega te da je na računu kazališta ostavio dug, uz napomenu da Šnajder ionako nije viđen u HNK-u na predstavama pa onda ne može ni znati kakva je situacija po tom pitanju. Šnajder, kojemu je roman „Doba mjedi“ upravo preveden na francuski jezik, u razgovoru za Nacional osvrnuo se na iznenadnu smrt Milana Bandića, te je odgovorio intendantici Vrgoč i posebno Ivici Buljanu, ravnatelju Drame HNK u Zagrebu, koji ga je kritizirao u intervjuu u ovom tjedniku.

Slobodan Šnajder (Zagreb, 8. srpnja 1948.) diplomirao je filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je suosnivač i urednik teatrološkog časopisa Prolog te urednik edicije izdavačke kuće Cekade. Od 2001. do 2004. bio je ravnatelj ZKM-a. Prvi roman „Morendo“ objavio je 2012., a roman „Doba mjedi“ 2015.

NACIONAL: Kako komentirate smrt gradonačelnika Bandića i što očekujete od izbora, ne samo u Zagrebu već i u drugim sredinama?

Ja sam čeljade nekršteno, ali rođen sam, a da me nitko nije pitao slažem li se s tim, u civilizaciji koju određuje kršćanstvo. Pa se ustežem radovati se nečijoj smrti. Nekako, nije to pristojno. Čak i u slučaju čovjeka koji je tako nepristojno uneredio moj rodni grad. Šampanjac ne otvaram, ne pucam u zrak, ali mislim svoje. Tih 66 godina Bandićevih i nije neka starost. Pa je mogao još malo poživjeti, do izbora. Veliku bi uslugu Zagrebu učinio da je bilo tako: bilo je važno za mentalno zdravlje i Grada i nacije. Ali eto, nije išlo. On bi, da je bilo do njega, sigurno to rado učinio, pa i preko toga.

S druge strane, dolazeći izbori u Zagrebu bit će odterećeni potrebe da se makne čovac koji je upravo maknut: kao u šahu, taknuto-maknuto, nema tu opoziva. To će reći da će se sada moći uhvatiti ukoštac programi kao takvi i da valjda neće biti potrebne ‘neprincipijelne koalicije’.

No što se tiče kulture, trebat će još neko vrijeme da se isperu posljedice divljanja Bandićeva kadra u kulturi Zagreba, od HNK-a nadalje. Dosadašnja opiranja Bandiću jedva da su tematizirala kontekst kulture. „Es ist die höchste Zeit“, veli Nietzsche, krajnji je čas. Meni je Bandić preko svoje posluge oduzeo 15 godina profesionalnog života u rodnom gradu; ja njegovu kumu jedan lokal koji bijaše kamen u bubregu Teatra koji sam neko vrijeme smio voditi, dok me nije iz njega šupirao. Gdje je tu pravda?

NACIONAL: „Doba mjedi“ upravo je objavljen na francuskom jeziku, a u planu su još i izdanja na engleskom/američkom, ukrajinskom, mađarskom i arapskom. Jeste li očekivali takav interes? Kako ste i sami rekli, u trećoj dobi života napisali ste roman koji vrijedi…

Pa ako vi kažete, valjda nešto vrijedi. Na njemačkom, kojim je prijevodom počela međunarodna karijera moje knjige, za treću životnu dob kaže se da je mjedeno doba. U starini se još govorilo da je nešto aere perennius, to jest da su neko djelo, neka slava, trajniji od mjedi. Ali to je bilo u starini. U našoj kulturi kratko se pamti. Da nisam napisao taj roman, danas bih bio tamo netko tko je u prošlom stoljeću napisao jednu neigranu dramu. I to bi bilo to. Sad se može čuti da sam, u pola stoljeća koliko se manje-više trajno trudim oko Muza, ispisao čak dva djela. I još se stalno moram ispričavati, ne zato što ih je malo, već zato što ih je previše. Kad, naprimjer, neki autor, mladi dramatičar, u dobi nešto iznad velike mature – u svom zlatnom dobu, dakle – bodro objavi kako on, eto, piše za mainstream, kako sam ne tako davno pročitao – to je, dakako, HNK – njegovi su izgledi u toj velikoj utrci mnogo bolji. Kad dozre do moje dobi, bit će gorljiva alternativa.

NACIONAL: Kakav je osjećaj dobiti dobre kritike, vidjeti da je ono što ste napisali došlo do publike? Iako se, kako ste i sami rekli, odnos hrvatskog kulturnog establišmenta prema vama nije bitno promijenio pojavom toga romana. Ono što se promijenilo jest dramatično povećanje čitanosti vaših knjiga. Kakav je odnos hrvatskog kulturnog establišmenta prema vama?

Ja se ništa ne žalim: kakav pisac, takav je odnos. Kakav je establišment – i opet vrijedi: takav je odnos. Nešto je u tome konstanta: kultura je u ovom dijelu svijeta uvijek bila područje veoma pogodno za simbolično kažnjavanje onih koji ne vole zborno pjevanje. K tomu, nemaju baš sluha za nijanse, slabi su u čitanju javnih poruka koje šalje kulturna vlast, a to je vlast kao i svaka druga. No u Hrvatskoj postoji dobar običaj da se jednom malom potporom sufinancira prijevod inozemnom izdavaču. Moram pošteno priznati da u tom pogledu moj roman nije bio izuzetak. Dakako, to je samo malen razlomak troškova. Ozbiljni i ugledni izdavači uložili su u moju knjigu i, zasad barem, nisu to požalili.

No šalu na stranu! Roman se uistinu prilično čita i ja vodim obilnu korespondenciju s čitateljima, sad već na više jezika. Knjiga tako ima neku vrstu proširenog života, a za nju je dobro što se potpuno odvojila od autora i živi samostalno. Recimo, ja sam luzer, dok knjiga, kad bi govoriti mogla, rekla bi valjda da ništa ne uspijeva kao uspjeh.

NACIONAL: Prvo iduće izdanje, nakon triju hrvatskih, objavit će Akademska knjiga u Novom Sadu. Hoće li biti prevedeno na srpski jezik? To vas pitam jer sigurno znate da kako bi neka knjiga srpskog, bosanskohercegovačkog ili crnogorskog pisca dobila bilo kakvu potporu Ministarstva kulture i medija, treba biti prevedena na hrvatski jezik. A godinama već vrijedi dogovor među izdavačima da se pisci koji pišu na jezicima bivših jugoslavenskih republika, dakle istog govornog područja, ne trebaju prevoditi. Kako to ocjenjujete?

Novosadska Akademska knjiga odveć je ugledan izdavač da bi spala na trenutačnu razinu navedenog ministarstva. Moje knjige nema u knjižarama nakon što je rasprodano i treće izdanje. Četvrto izdanje bit će prvo srpsko izdanje, što mi je veoma drago. Knjiga je dosad za Srbiju i BiH bila preskupa i teško dostupna. Vrlo skoro moći će je više čitati i svi oni kojima za tako nešto ne treba rječnik. Postoje neke zaboravljene hrvatske riječi koje sam vratio u život; za te riječi potreban je rječnik i mnogim Hrvatima. Točka. Danas se malotko sjeća da su neki romani Šoljana i Marinkovića prvotiskom objavljivani u Beogradu. U četvrtom izdanju mojega romana neće biti promijenjena ni jota. Također valja napomenuti da će knjiga najnormalnijim putem ući u fondove srpskih javnih knjižnica, njih oko četiri stotine.

NACIONAL: Smatrate li da je to, kako kažu mnogi izdavači, zapravo guranje nacionalizma u sve segmente društva, a kulturu naročito?

Pa razmislite, draga Tamaro, sama: što znači spriječiti hrvatske javne knjižnice da uvedu u svoje fondove djela pisana srpski? Bi li one, te strašne knjige, počinile neko oskvrnuće polica s hrvatskim knjigama? Što s Kišom, što s Tišmom? Treba li letjeti Crnjanski? Što je s cijelom galerijom mlađih srpskih pjesnika i prozaika? Ili će kulturna vlast reći, i to bi imala biti neka milost, otprilike: Što je bilo, bilo je, ali srpske knjige neće više trovati hrvatsku mladost; pardon: mladež. U kojoj godini, mislim stvarno, mi živimo? I naravno, što s Radomirom Konstantinovićem, u čijem je slučaju hrvatska palanka upravo pobijedila njegovu Filozofiju, pardon FiloSofiju, kako se njegova tako važna knjiga zove u izvorniku, što je bliže starogrčkom, kao što je riječca hiljada izvorno grčka, a ne srpska. Uistinu, to s Konstantinovićem je skandal pameti. Poznavao sam toga čovjeka, imao sam nekoliko prilika razgovarati s njim nasamo što brojim u svoja najdragocjenija iskustva te vrste. Nitko nije razornije kritizirao srpski fašizam od njega, nikad. Međutim, fašizmi su, uz mala nacionalna obojenja, svugdje isti. Ja sam ponosan laureat književne nagrade koja se po njemu zove. Kao i moj prijatelj László Végel koji je u mojoj generaciji otišao najdalje u formulacijama zla koje nas je snašlo. Što sad da radimo nas dvojica? Ja, eto, nosim nagradu pisca kojemu je, mrtvomu, naređeno da ostane s one strane budućeg Schengena!

Hoće li četvrto izdanje moje knjige, pisane hrvatskim jezikom, ali tiskano – štampano, dođavola! – vrijeme je da se uozbiljim – biti pripušteno u hrvatske javne knjižnice, makar u jednom jedinom primjerku kao što je to slučaj s trećim izdanjem, koje ništa nije skrivilo jer je tiskano u Hrvatskoj: u svim knjižnicama Grada Zagreba postoji samo jedan jedini primjerak trećeg izdanja koje je gotovo pa kritičko. U vezi Konstantinovića, crvenim se od stida. Slijedi li sada i opet čišćenje fondova, u vidu njihove revizije, kakvu su prolazile ranih devedesetih i neke moje knjige? Ipak, ne i u Zagrebu. Knjige smiju postojati, jedino su drame višak.

NACIONAL: U romanu „Doba mjedi“ pišete o Georgu i Veri, koji su zapravo vaši roditelji, pišete o njihovoj sudbini, otac vam je bio folksdojčer, a majka se priklonila partizanima. Je li ta knjiga zapravo bila vaša potraga za osobnim identitetom, što ste otkrili? Je li bolno bilo to otkrivanje osobnosti?

Moj je identitet pluralan. U stvari, to se odnosi na većinu ljudi. No onda dođu vremena kad identitet više ne smije biti onakav kakav jest. Neke komponente postaju opasne za cjelinu. Neke postaje obavezno isticati, neke suspregnuti. To nikada nije bilo obećanje sreće. Uvijek onda dolaze sve novi i novi koji svoj vlastiti pluralitet drže kao nekom sramotom pa utoliko žešće ističu onaj koji je poželjan. Primijetio sam da ima mnogo hrvatskih nacionalista čije su majke Srpkinje. Sjetite se samo kako je Tuđman isticao da je on sam izbjegao veliko zlo ne oženivši Srpkinju. S majkom je, međutim, teže.

NACIONAL: U romanu pišete o tome da je vaš otac u proljeće 1943. bio mobiliziran u njemačku vojsku i kažete da je tu na djelu bila prisila identiteta. Osjećate li da je u Hrvatskoj danas mnogo prisilnih identiteta, osjećate li se vi tako?

Da, u slučaju mojega oca radilo se o klasičnoj prisili identiteta. Njemačkoj je krenulo jako loše na istoku i obje vojne formacije, Wehrmacht i Waffen-SS, nastojale su otkriti, upecati i u svoje uniforme obući svakoga tko je rođen od njemačke majke, bilo gdje. No i tu je – s obzirom na to da su „moji Nijemci“ živjeli kamo su dospjeli u okviru marijaterezijanskih reformi, dakle u Slavoniji, već stotinama godinama – bilo mnogo miješanja krvi. Neki su u rat išli pjevajući, mnogi baš i nisu. Na kraju su platili svi za ono što je počinila tek nekolicina. Na moju veliku žalost, stvarno je počinila, u to nema nikakve sumnje. A ipak je ono što se dogodilo njemačkoj manjini u Titovoj državi klasičan slučaj osvetničke pravde.

Mene u djetinjstvu nikada nije zaokupilo pitanje kako to da se moja majka, moja sestra i ja prezivamo Šnajder. No jako me je uzela pod svoje činjenica koju sam utvrdio nakon smrti i oca i majke, inspiciranjem obiteljske baštine, da je moja majka bila u logoru gotovo u isto vrijeme kad je moj otac dignut u vojsku. Vjerojatno ne znate da su mnogi naši folksdojčeri bili postali čuvari u koncentracijskim logorima. Ne u Jasenovcu, valjda, to je imala biti strogo hrvatska privilegija, ali u Poljskoj da. Onda je moja majka puštena te je otišla u Šumu. Bila je obavještajka na Sremskom frontu. Bilo je, dakle, lako moguće da se njih dvoje sretnu u travnju ‘45. kad se on vraćao kroz popaljenu Europi kući na biciklu: bila bi ga morala privesti. On bi nju, da su se sreli ranije, trebao likvidirati. Oboje prema reglementu grupacija u kojima su se borili.

NACIONAL: Vaša je osobnost, tako se barem čini, zasmetala Dubravki Vrgoč, intendantici HNK u Zagrebu, i ravnatelju Drame Ivici Buljanu. Nakon što ste potpisali Apel za spas HNK, kojim se traži smjena vodstva, žestoko su vas napali tvrdeći da ste to napravili iz osvete zato što je gospođa Vrgoč nakon vas preuzela vođenje ZKM-a, ostavljenog u milijunskim gubicima. Jeste li ostavili ZKM u milijunskim gubicima?

To vam je tak: Ja joj velim repa, ona veli mak. I tu nema pomoći. Pasiva ZKM-a u trenutku njezina fanfaroznoga nadolaska, bila je oko 150.000 kuna. U toj pasivi najveća je stavka bilo dugovanje Festivala svjetskog kazališta. U aktivi su bila dugovanja vlasnika kafića koji su prilično zapasali naš prostor, a meni je objašnjeno da se mjerači energije ne daju razdvojiti. I pazite sada ovo: gospođa Vrgoč, na svjedočenju protiv mene u procesu u koji je veliku nadu polagao Duško Ljuština, a svjedočila je onako, baš odano, kao što svjedoči služavka kad je gazdi do nečega jako stalo, uhvaćena je po mojemu advokatu da ne zna što je aktiva, a što pasiva. Pa kako takva osoba može voditi instituciju s 500 zaposlenih? Nije čudo što je kroz njezino računovodstvo prošlo mnogo računovođa. Ti bi sigurno imali zanimljivih priča.

Gospođa Vrgoč jedna je sasvim banalna karijeristkinja kojoj je gospodin Bandić pod bor stavio ZKM umotan u celofan. Ja na nju gledam kroz pitanje: kako je takvo nešto kao ona uopće moguće? To nema veze s osobom, ali ima sa sredinom. Kako je moguće da kriteriji tako padnu?

NACIONAL: Gospodin Buljan je u intervjuu Nacionalu o vama rekao: „Zna Šnajder dobro što je napravila u ZKM-u i taj je kamenčić preoštar za tanke postole u kojima hoda svakoga dana. Kao Gogoljev junak osmjeli se papirićem iz praćke pogoditi Bandićev prozor, kao da mu baš taj načelnik nije darovao božićnicu u vidu udomljavanja u Kazalištu lutaka. Ono lagodno, bez obaveze dolaska na posao, s finom plaćom do penzije.“ Kako to komentirate?

Eto, tako to ide. Ovako o meni govori čovjek koji s Vrgoč sjedi na vrhu središnje kazališne institucije u Hrvata, a to je mjesto visoko, no on unatoč tome leti i više jerbo barem trećinu svojih glorioznih mandata provodi u – avionu. Zanimljiv je već i njegov doživljaj oberkuma Bandića kao nekoga tko udomljuje. Nije, dakle, uopće bitno što je tko u životu radio, što je eventualno postigao, kako se za ovo ili ono kvalificirao, već je bitno jedino to hoće li ga ili neće Bandić udomiti. Čak iako ja znam da je upravo tako, smijem valjda reći, ili ne smijem, koliko je sve to poremećeno. Ako je netko od pokojnog Bandića udomljen, i to raskošno, onda bi se tu imalo spomenuti dvojac Vrgoč / Buljan. Ona je kompletno proizvod političke klase, jedan od u kulturi najgorih, i otud je ova klasa sada tako gorljivo brani. Jer brani i sebe.

No dobro, ovako se sa mnom obračunava netko tko je uvjeren da je baš on kvalificiran suditi o tome tko je tko u hrvatskoj drami. U neku ruku, Buljan bi, po poziciji koja ga je zapala u paketu s Vrgoč kojoj se priheftao, imao biti vrhunaravni reprezentant tisućugodišnje hrvatske kulture koja valjda podrazumijeva i kulturu ophođenja. Tako se on obraća meni, koji sam u istoj toj zgradi igran dok je on još nosio špilhozne. Starost, dakako, nije sama po sebi nikakva zasluga, premda nije ni krivnja. Čini se da bi taj čovac najradije riješio problem koji ima sa mnom na način lapota. To je pak nešto što ide u povijest Balkana: postupak se taj zove lapot: odvedeš starca koji zanovijeta u šumu i umlatiš ga, jer su usta njegova prekobrojna, maljem. Mislim ipak da on nema te hrabrosti pa je odlučio smaknuti me zasad samo simbolično. Jer ja sam, naime, naprosto osoba koja stoji na putu njihove sreće. U sličnoj su pogibelji, zasad samo simboličnog odstrela, i svi oni u HNK-u koji nisu dovoljno oduševljeni općom srećom što je ovaj dvojac već šest predugih godina širi oko sebe. Sve one jedan Buljan doživljava kao osoblje. HNK se, u principu, sastoji od umjetnika, od kojih neki upravo postaju zaslužni narodni umjetnici, kako se ta kategorija zvala u Staljinovom SSSR-u. No svi drugi padaju u rang osoblja. Njih Vrgoč opravdano ponižava i gazi sve dok ne priznaju da zajedno s njom žive u najboljem od svih mogućih svjetova.

NACIONAL: A što možete reći o Zagrebačkom kazalištu lutaka, gdje ste „udomljeni“?

Lutke: i to je kleveta Dušana Ljuštine. Pretpostavljam da pamtite onu nevjerojatnu fanfaronadu koju si je organizirao isti Ljuština kad je napokon milostivo, u dobi emeritusa, pristao otići u penziju. U osnovi potpuno prosječan činovnik koji slavi svoj vlastiti oportunizam. Sve o tome stoji u navedenom tekstu na koji vas upućujem. Ima mnogo važnijih stvari, a Buljanovo cipelarenje ne može promijeniti mnoge činjenice. Može ih iskrivljavati, to će on i dalje činiti. Nadam se otud da će mi dati šansu nastaviti ovaj naš, no recimo – razgovor. Samo o tome kako je skupio nešto krokodilskih suza u svoj javnim novcem pozlaćeni lakrimonij, a u tužnoj prigodi smrti Mire Furlan, dala bi se ispisati skurilna farsa: Kakvo licemjerstvo!

Kao i Ljuština, Buljan je kasno u životu shvatio važnost visoke naobrazbe. Kao i kod Ljuštine, ogromna je razlika između diplome i stvarne naobrazbe. Buljan je Ivica naprosto diletant, uz to dosta sasušene kazališne imaginacije. I on i Vrgoč naprosto su potkapacitirani. Oni uopće ne razumiju što je to HNK, što je bio u boljim vremenima i da, prema tome, ispod toga ne bi smio ići. Ne bi nikako trebao biti realitet bez profila. To je osobito razvidno u Drami, kojom se taj dvojac tako hvali. Pa u kojem bi teatru u bijelom svijetu – koji, načelno gledano, ima poziciju HNK-a – bilo moguće da se igraju romani, jedan za drugim, koje su Vrgoč i Buljan upravo dočitali, čekajući svoje povezujuće letove na svjetskim aerodromima? To mu dođe nešto kao klub čitatelja, oni postoje pri većim knjižnicama, stvar po sebi jako vrijedna, ali nekako baš ne košta sto milijuna kuna. No, eto, Vrgoč tako njeguje svoju prestižnost, a isto tako, ima ona čime nagraditi oportunističku lojalnost. U stvari Opere ona je nesigurnija. Ništa nije tako strašno kao kad se udruže neukost i moć. To, naprimjer, kako je Vrgoč razgovarala s maestrom Barezom jest psihotriler bez premca. Pa su otud Buljanova cipelarenja moje malenkosti iz istog vica: veoma moćna neukost. Ali ostajući to što u stvari jest. Tko je uopće taj napuhani žabac, uz to tako slabo potkovan? Tko je Vrgoč naspram maestra Nikše Bareze? Pa tu je sve posvema poremećeno.

Ali vrag je sada odnio šalu. Ni Vrgoč ni Buljan ne mogu dalje voditi HNK. To, uz sve veći dio samog Kazališta, uviđa sve više ljudi, onih koji pripadaju metieru, kao i onih koji se na Apelu za spas HNK-a upisuju naprosto kao publika, čak i veoma gorljiva, to jest odana. Za Buljana su, međutim, kazališni ljudi samo oni koji su pohranili svoje račune u HNK-u. Što se tu može, čovac je studirao to što je studirao pa ne zna ništa o formalnoj logici. Vjerojatno nije nikad čuo za tako nešto kao što je opseg nekog pojma. Otud on tako smiješno sužava opseg pojma – kazališni ljudi – na opisani način. Može li jadnije?

NACIONAL: Buljan je rekao i da biste se mogli „barem pod maskom ušuljati u kazalište pa pogledati ako ne sve te moje loše predstave, ono bar moj odlični ansambl.“ Jeste li gledali te predstave posljednjih godina?

Dakle, pitate me jer Buljan zna da nisam. Kako, dođavola, on to može znati? Snima li Uprava svakog čovca u foajeu? Kako je to smiješno. Ja, naprimjer, ne znam je li veliki Buljan pogledao moje predstave u Kazalištu lutaka, za koje tvrdi da ih nije bilo. Nekako mislim da baš i nije. Ali siguran ne mogu biti. Trebam li veleučenoj, ah tako prestižnoj Upravi, poslati poštom karte koje sam kupio?

To vam je s gledanjem predstava ovako: Optužio me svojedobno Oliver Frljić da govorim o predstavi koju nisam vidio. Pa smo, čak nas troje, potegli do Rijeke: Banović, Lončar i moja malenkost. Odgledasmo predstavu, a na izlazu nas čeka detektiv. Mislite li da se šalim? Ne, to je istina. Odvezlo nas policajnim kolima u Postaju policijsku 1. Puni sat davao sam iskaz, ja kao senior. Frljić je pozvao policiju i dao nas privesti zato što je osoba koja je sjedila do nas snimala fotoaparatom. Uprava je, doduše, propustila te večeri obavijestiti gledalište da je snimati zabranjeno pa smo nekako prošli bez kazne. Eto, tako to biva s neželjenim posjetiteljima. Posjete kazalištu, kad ga vode geniji, mogu biti opasne: kad ga vode Ivica i Zlica, odveze vas crna marica!

NACIONAL: Kako inače gledate na politiku Ministarstva kulture i medija i poteze ministrice Nine Obuljen Koržinek, što imate o njoj reći?

Ministarstvo kulture polako se pretvara u ministarstvo straha. Sve su jače ideje o tome kako cenzurirati hrvatsku podsvijest. Vratit ću se sada na Radomira Konstantinovića da bih tako, na način bivšeg dramskog pisca, povezao osnovne motive ovog intervjua. Portal Teatar.hr poslao je u Ministarstvo upit o povjerenstvu za HNK jer se čini da postoje teškoće oko njegova konstituiranja. Ono će, dakako, biti još jedno tijelo, kao, naprimjer, Kazališno vijeće, u kojemu će si Vlast osigurati udobnu većinu. Otud je posve jasno da ono što bi imalo činiti Ministarstvo, čini HHO. Pa kako to, kako to? Jako je čudna ta pasivnost kulturne vlasti, najranije otkad je RTL prikazao emisiju o tome što se u HNK-u stvarno zbiva: tu su neki svjedoci, to jest žrtve histeričnih ispada Dubravke Vrgoč, govorili doduše u kameru, ali su zahtijevali izobličenje slike i glasa. Tako se u Italiji svjedoči o mafiji. Nedostaje samo neprobojno staklo. U toj emisiji prvi put je za javnost govorio i doktor Ante Leskur, psihijatar koji se, uzgred budi kazano, već niz godina bavi žrtvama mobbinga. Rezultat? Emisija od vlasti ostade neprimijećena, bilo pa i nije. A gospođa Vrgoč sada sudski progoni doktora Leskura, tvrdeći da je žrtva u stvari ona. Pa tu je sve naopako. Zlo i naopako. Onda je došla korona koja je potpuno razgolitila o čemu se tu radi.

No dodatni je problem u tome što odgovor Ministarstva u vezi povjerenstva počinje formulacijom koja nije na hrvatskom jeziku („Nastavno na…), a u devet redaka odgovora našao sam pet mjesta koja vape za lektorskom rukom. Toliko o brizi za čuvanje čistoće jezika hrvatskoga. Nastavno na ovu činjenicu, ja mogu samo nastaviti zdvajati i time ću završiti svoj nastavni sat o HNK-u. O Obuljen Koržinek ne mislim ništa. To je najbolje i za nju i za mene.