Zbog turizma, desetljećima su mnogi ljudi u Hrvatskoj navikli raditi nekoliko mjeseci preko ljeta, a potom ostatak godine živjeti od prihoda zarađenog u sezoni. Ove godine to se potpuno promijenilo: sve više mladih, od Dubrovnika do Istre, otrijeznilo se i shvatilo da svoju budućnost moraju graditi na nečemu što nije tako nepredvidivo”, rekao je u razgovoru za Nacional splitski psiholog Slobodan Jović, osnivač i vlasnik tvrtke Selekcija.hr i online platforme za upravljanje ljudskim potencijalima. Kao psiholog koji se dugi niz godina bavi proučavanjem tržišta rada u Hrvatskoj, Jović kaže da se u samo godinu dana promijenila svijest Hrvata o životu, poslu i navikama, pri čemu naglašava da sve negativne stvari iz 2020. godine mogu imati i neke pozitivne posljedice. U razgovoru za Nacional Slobodan Jović procjenjuje trenutačno mentalno stanje nacije nakon višemjesečne borbe protiv pandemije, kao i nedavnih potresa, detektira trendove na tržištu rada te opisuje kako na ljude djeluju poslovne promjene poput rada od kuće i freelancinga.

NACIONAL: Protekle godine cijeli svijet se uglavnom bavio borbom protiv koronavirusa. Taman kad je prije tjedan, dva započelo cijepljenje, koje mnogi smatraju svjetlom na kraju tunela u borbi protiv covida-19, Hrvatsku su snašli snažni potresi. Jesu li Hrvati na rubu “psihološkog pucanja”?

Kao čovjek vidim da se mnogi ljudi teško nose sa svime što nas je snašlo proteklih mjeseci. Pogotovo su jako primjetni strah i osjećaj nedostatka kontrole, koji pridonose osjećaju nemoći. Međutim, svjedočimo i tome da je strašna nepogoda kao što je potres iz mnogih izvukla ono najbolje – mnogi stanovnici Hrvatske izravno su se uključili u pomoć stradalima u Petrinji i okolnim mjestima. Također, valja naglasiti da strah dinamizira ljude i može pomoći aktivirati resurse za preživljavanje na fizičkom i mentalnom planu, pa omogućava predviđanje i planiranje aktivnosti te reagiranje u trenucima neke nove ugroze. Nadalje, epidemija koronavirusa je jako loše djelovala na one koji u životu pokušavaju sve kontrolirati, jer na tog nevidljivog neprijatelja reagiraju s dodatnim, izrazito visokim stupnjem kontrole. Primjer za to su oni koji ne izlaze iz kuće mjesecima, a to prenose i na članove obitelji pa često u kuću zatvaraju i svoju djecu. Kad nema neke neposredne ugroze, klasični primjer za loš utjecaj visokog stupnja kontrole je i majka koja se jako boji da će joj dijete pasti s bicikla i ozlijediti se pa mu zabranjuje učenje vožnje bicikla “za djetetovo dobro”. A u stvari mu time čini puno lošega u životu jer u kasnijoj dobi to dijete razvija nesigurnost, anksioznost, nisko samopouzdanje, ostaloj djeci je to smiješno i to dijete propušta puno lijepih trenutaka sa svojim vršnjacima. Ista je stvar, možda i gora, s majkama koje djeci miksaju svu hranu do djetetove četvrte, pete godine života jer se boje da će se dijete ugušiti. A to su njihovi strahovi i disfunkcionalni obrasci ponašanja koje kasnije prenose na djecu. Djeca gledaju roditelje i uče od njih po modelu, pa ako roditelji, primjerice, kažu „OK, i ja ponekad osjećam strah od potresa, a to je dobro jer se mogu pripremiti najbolje što mogu da se zaštitimo od sljedećeg potresa (npr. skinuti slike sa zidova, teže predmete s polica)“ te ako kažu djeci da panika i bezglavo trčanje nisu rješenje nego problem, djeca to razumiju i često prihvaćaju funkcionalne načine reagiranja u stresnim situacijama.

NACIONAL: Mogu li sve te nenormalne situacije i događanja dovesti do ozbiljnijih psiholoških problema?

Da, mogu. Neki ljudi, skloni pretjeranoj kontroli svega u svojoj okolini, tzv. control-freakovi, u nemogućnosti kontrole epidemija, potresa i svega ostaloga mogu razviti panične napade koje, ako ih se ne liječi lijekovima i psihoterapijom, neki mogu vući godinama, sve do razvijanja agorafobije i ozbiljnijih poremećaja. Godina 2020. je po mnogočemu bila specifična – razvili smo nesigurnost i bojazan prema ljudima kao nositeljima moguće zaraze, što je realno. Uvjeravali su nas da smo jedni drugima potencijalna opasnost, da držimo distancu i izbjegavamo ljude na cesti, a onda se dogodio potres u Zagrebu i postali smo nesigurni čak i u svoje građevine, svoje domove i obiteljska gnijezda koja su nam u tim trenucima predstavljala sigurno i toplo utočište. U konačnici, potresi u Petrinji i Sisku učvrstili su naš kolektivni strah iz ožujka i naučili nas da se ne smijemo opustiti i da možda nećemo biti mirni još neko vrijeme. Opći rezultat je strah i oprez prema ljudima, ali i prema građevinama i onome što nam je ulijevalo povjerenje i sigurnost. A ta dugotrajna neizvjesnost i nemogućnost kontrole mogu voditi prema umjerenim ili jačim anksioznim stanjima, miješanim anksiozno-depresivnim poremećajima, pa i depresiji. Moguće su i ozbiljnije reakcije na ovakav stres.

NACIONAL: Ipak, smatrate da je, primjerice, pandemija koronavirusa donijela i neke pozitivne promjene u stavovima?

Pandemija koronavirusa i lockdown su protekloga ljeta imali veliki utjecaj na hrvatski turizam, odnosno na sve one koji od turizma žive. S jedne strane, poslodavcima koji su orijentirani na proizvodnju bilo je lakše naći radnu snagu, a s druge strane intenzivno se mijenjala svijest ljudi, pogotovo u Dalmaciji i bilo gdje na obali. Naime, turizam je godinama sezonski prikupljao svu raspoloživu mladu radnu snagu koja je tu vidjela brzu, a ponekad i laku zaradu. Na primjer, mladi ljudi od Dubrovnika do Istre već su se bili naviknuli raditi šest, sedam mjeseci, a ostalih pet, šest mjeseci živjeti od prihoda koje su skupili tijekom ljeta. Tu su Istrijani, zbog duže tradicije i više iskustava u turizmu, zimi njegovali i neke druge djelatnosti, dok su Split i Dalmacija, zbog nagle ekspanzije turizma, prednjačili s „hibernacijom“, odnosno sa zimskom pasivizacijom u kojoj mladi ljudi ne vide smisao u tome da cijele godine rade za neku sitnu plaću koju njihovi gosti potroše doslovce u jednom ručku. Sjaj i blještavilo načina života stranaca, koje bi vidjeli tijekom ljeta, impresionirao ih je i dinamizirao ljeti, a pasivizirao zimi. Nadalje, mladi ljudi kojima su roditelji dali da vode iznajmljivanje apartmana, pa makar to bio samo jedan apartman, nisu više vidjeli smisao rada za prosječnu godišnju plaću koju jedan prosječan apartman zaradi u samo tri mjeseca. Čuo sam i ovo: “Teško je jako se truditi i ‘ginuti’ za posao od 5000 kuna, kad vidiš da dvojica Engleza u jednoj večeri potroše 500.000 kuna i pritom ti ostave nekoliko tisuća kuna napojnice.”

Srećom, takvo pasivizirano razmišljanje promijenila je korona. U očekivanju sezone, a s dolaskom lockdowna, veliki broj mladih ljudi koji je čekao zaposlenje u turizmu, okrenuo se poslovima iz realnog sektora, od administracije do proizvodnje. Pogotovo mladih ljudi koji su se odjednom otrijeznili i vidjeli da moraju graditi budućnost na nečemu što ne ovisi toliko o dolasku turista na našu obalu. Među tim mladim ljudima jako je veliki broj pametnih i radišnih ljudi koji su, baš zato što su pametni, vidjeli potencijal turizma i bolje zarade. Međutim, turizam, zbog kojega su neki od njih i postali jako radišni i „ovisni o radu“, nakratko je stao i učinio ih nezaposlenima, a možda i neradnicima u očima drugih. Kao da se dogodio potres tla u kojem su se pitali „Hoću li se vratiti u kuću i što ako dođe novi val?“ a taj novi val uslijedio je na jesen.

NACIONAL: Budući da se vaša tvrtka bavi odabirom kadrova i zapošljavanjem, kakve ste promjene na tržištu rada uočili proteklih mjeseci?

Bilježili smo povećan broj prijava na oglase za zapošljavanje, pogotovo mladih ljudi u Dalmaciji koji su se zabrinuli da samo od turizma neće moći živjeti pa su se ponovno okrenuli tržištu rada i panično počeli tražiti posao. Tako smo sve češće nailazili na životopise kandidata za posao u kojima je pisalo „iznajmljivač apartmana“ (u zagradama obiteljski apartman) ili „radnik u turizmu“ (najam apartmana). Prije korone, a zbog veće ponude poslova i manjeg broja radnika na tržištu rada, osjećalo se da su radnici opušteniji i otvoreniji na razgovorima za posao, da razgovaraju bez straha i molećivog pogleda, da ponekad postavljaju uvjete i da se ne javljaju na sve natječaje. Ukratko, prije korone se od radnika često čulo: „Briga me, oni trebaju mene a ne ja njih i ako ne pristaju na uvjete, pozdravite ih.“ Tijekom lockdowna radnici su malo zanijemili i brinuli su se. Nakon lockdowna i sad primjetno je da su kandidati pažljiviji na razgovorima za posao, osluškuju, kulturni su i odmjereni.

NACIONAL: Kao stručnjak za ljudske resurse, kako vidite trenutačnu situaciju na hrvatskom tržištu rada: možemo li zbog epidemije i pada BDP-a očekivati povećanje nezaposlenosti u Hrvatskoj?

Otprilike možemo očekivati situaciju kao 2019. godine. Tada su svi koji se bave zapošljavanjem osjetili manjak radne snage. Hrvatska je bila na stopi nezaposlenosti od 6,6 posto, dok je po Eurostatu prosjek EU-a bio na 7,5 posto. Mi koji se bavimo zapošljavanjem samo smo nakratko, u travnju i svibnju, osjetili manju ponudu poslova i značajno veći broj prijavljenih kandidata. U građevinskom sektoru zaposlenost nije pala – zbog dugoročno ugovorenih poslova, velikih državnih investicija ili ugovorene povećane stanogradnje. U prehrambenom sektoru, maloprodaji te IT sektoru porasla je potražnja za radnicima. Zato i u 2021. godini ne očekujemo povećanje nezaposlenosti u građevinskom sektoru. Što se tiče zdravstva, iako imamo kronični nedostatak medicinskih sestara, čini se da smo došli do toga da nam sestre više ne odlaze toliko jer su se vratile one koje su po Njemačkoj zarađivale 1600 eura, a nakon što bi platile stan i hranu, ostalo bi im 900 – 1000 eura, što imaju i u Hrvatskoj. Kad je riječ o IT sektoru, računalni programeri su aristokracija današnjice, na njih se u firmama jako pazi, čak i poslodavci „starog kova“ naučili su da moraju biti pažljivi i poslušati i najmanje zahtjeve programera, jer oni mogu birati posao, mjesto i uvjete rada. Turistički sektor će nešto teže zapošljavati mlade i pametne kadrove, jer su oni sada više zainteresirani za poslove koji su „otporniji na koronu“, iako će ih blještavilo turizma i veća zarada sigurno i dalje privlačiti, kao ovisnost ili prva ljubav.

NACIONAL: Hoće li se turistički sektor okrenuti prema radnoj snazi iz inozemstva? Proteklih godina je bilo mnogo radnika iz regije. Nedostaje li Hrvatskoj kadrova, pogotovo kvalificiranih?

Tržište rada uvijek ovisi o ponudi i potražnji. Primjerice, na jednom intervjuu za posao mladi vozač s manje od godinu dana radnog staža otišao je zbog „male plaće“ od 10.000 kuna neto kod drugog poslodavca koji mu je ponudio 12.000 kuna. U isto vrijeme, sretali smo i mlade, izrazito pametne ekonomistice koje su htjele pristati i na plaću od 3500 kuna neto, dok su čistačice apartmana tražile minimalno 5000 kuna neto. Jednostavno zato što je nedostajalo čistačica, mesara, vozača, keramičara, električara, prodavača… Turistički sektor je već godinama otvoren prema radnicima izvana, postoje dobra iskustva s ljudima iz Srbije, Bosne i Hercegovine te Makedonije, a tijekom 2019. godine svjedočili smo ogromnoj ponudi radnika iz Indije i Nepala. Ipak, pokazalo se da je ukupni trošak tih radnika u konačnici skuplji od domaćih radnika, pogotovo kad ih se bira bez psihološkog testiranja i za rad u pogonima te kad im se moraju plaćati zrakoplovne karte. S njima uvijek postoji jezična barijera, a neki su razvili i psihološke poremećaje pa dugoročno takav kadar nije rješenje. S druge strane, zbog korone i manjka potražnje radnika tvrtke iz Južne Azije postale su još agresivnije pa gotovo svakodnevno dobivamo e-mailove, poruke na Viberu i WhatsAppu u kojima nam se nudi mnoštvo radne snage iz tih zemalja.

NACIONAL: Kako iz psihološke perspektive gledate na sve veći broj situacija u kojima zaposlenici rade od kuće? Kako odvojiti poslovno od privatnog? Je li moguće produktivno raditi s laptopom za kuhinjskim stolom i malim djetetom ispod stola?

IT sektor dobro upravlja radom od kuće, vjerojatno zbog digitalnih alata koje više od drugih koriste, a možda i zbog nešto više introvertiranih pojedinaca u tome sektoru, primjerice programera, koji zbog introverzije nemaju toliko naglašenu potrebu za timskim radom i kolegama kao ekstroverti koji doslovce ovise o interakciji i svakodnevnim kontaktima s ljudima u uredu. Ipak, mislim da nije moguće kvalitetno raditi s djecom za vratom, a osim toga, najkvalitetnijim visokoobrazovanim radnicama posao je i služio kao svojevrsni „opravdani i racionalni“ dnevni odmor i bijeg od silnih kućnih poslova. Imate i česte situacije da su oni najradišniji radnici manje produktivni kad rade od kuće jer ih i ukućani često navlače za razne kućanske poslove, tipa „daj samo još ovo napravi“. S druge strane, ima i pojedinaca koji su daleko produktivniji u radu od doma jer ih u „open-space“ uredima svako malo netko prekida i od raznoraznih distraktora ne mogu učinkovito obavljati posao.

NACIONAL: Sve više mladih prihvaća model freelancinga, kako to mijenja tržište rada?

U načelu, poslodavci vole mlade ljude koji su pokušali raditi nešto privatno, naučili razlikovati neto plaću od plaće bruto 1 i bruto 2, koji su naučili koliko se ipak potroši dodatnih resursa za samostalni rad, od računala do vode, struje, hrane i kave. Zbog toga poslodavci vole raditi s freelancerima jer za manje novca dobiju ozbiljniji pristup radu, poštivanje rokova i manje troškova. Mladi freelanceri često su otporniji na potrese na tržištima i krize kao što je korona, ali to je zato što najčešće dolaze iz IT sektora, a njihovo tržište rada još je u ekspanziji.

NACIONAL: Vaša tvrtka Selekcija.hr dobila je značajna sredstva iz fondova Europske unije. O kakvom projektu je riječ?

Riječ je o proširenju aplikacije Selekcija.hr koju razvijamo već godinama i koju koriste mnoge male, srednje i velike tvrtke u Hrvatskoj, ali i inozemstvu. Platformu Selekcija.hr usavršavali smo vođeni idejom o automatizaciji svih administrativnih i rutinskih procesa u odabiru ljudskih potencijala. Hrvatski stručnjaci, oslobođeni tereta razmišljanja o nužnim administrativnim poslovima, tako se mogu više usmjeriti na ključna ponašanja koja određuju dobrobit radne organizacije, ali i svakog zaposlenika. Modul zapošljavanja olakšava regrutaciju i odabir kandidata za posao, a sadrži automatizaciju procesa prikupljanja, komunikacije i online psihološkog testiranja kandidata koji se prijavljuju za posao. Anonimnim anketiranjem i procjenom 360° poslodavci stvaraju “pravi”, realan uvid u organizacijsku klimu i kulturu svoje organizacije, zadovoljstvo radnika, probleme, ali i rješenja koja je moguće implementirati u rad organizacije kako bi ona napredovala.

Kroz nadogradnju platforme osmišljen je plan automatizacije svih procesa rada u ljudskim resursima. Proširena all-in-one platforma uključuje module onboardinga, praćenja i sustava edukacije. Kroz onboarding automatiziraju se procesi zapošljavanja odabranog kandidata kroz postupak selekcije. Radnika se lakše uvodi u posao, bez početne zbunjenosti i “praznog hoda”. Sve relevantne osobe jednim klikom dobivaju obavijesti o svojim zaduženjima, a novi radnik radne zadatke kako bi znao što se od njega očekuje. Nakon početnog uvođenja u posao sustav omogućava praćenje radne uspješnosti, odnosno praćenje obavljanja radnih zadataka kao objektivnog pokazatelja napretka te mogućnosti nagrađivanja temeljenog na radu i trudu svakog pojedinca, bez subjektivnih  procjena. Ovim sustavom izbjegavaju se dugotrajni administrativni poslovi koji često ostanu nedovršeni i nejasni zbog nedostatka informacija o nečijem radu. Također, kroz samu dodjelu i obavljanje radnih zadataka radnicima se može povećati zadovoljstvo poslom kada vide da uloženi rad, kojeg je prije bilo teško izmjeriti, rezultira nagradom. Konačni modul je sustav edukacija. Na temelju procjena 360° i praćenja radne uspješnosti, sustav nudi prijedlog edukacija za razvoj radnika, njihovih vještina i kompetencija. Svaki radnik voli poštovanje, da ga poslodavac cijeni i u njega ulaže. Međutim, često je zbog nemogućnosti uvida u stvarno stanje pojedinog radnika, teško u njega ulagati. Upravo zbog toga all-in-one rješenje Selekcija.hr nudi mogućnost automatizacije i objektivnog uvida u stanje organizacije kako bi se lakše moglo ulagati u njezin razvoj i razvoj njezinih zaposlenika.