Objavljeno u Nacionalu br. 836, 2011-11-22

U državi koja zadnjih godina nevjerojatno napreduje 70 pisaca i novinara je zatvoreno, a tisuće suđenja su u tijeku, razlog kažnjavanja politička su pitanja i objavljivanje ‘opasnih publikacija’

Nakon što je prije desetak dana ponovno uhapšen jedan turski izdavač, akademik i jedan od istaknutijih turskih boraca za ljudska prava Ragip Zarakolu, u svjetskoj javnosti ponovno se pokrenulo pitanje slobode govora u Turskoj, ali i političkog smjera u kojem ta euroazijska zemlja ide. Uz njega je uhićena i profesorica s Fakulteta političkih znanosti Istanbulskog sveučilišta u Marmari Büsra Ersanli, a sve se to dogodilo u sklopu akcije protiv kurdskih političkih stranaka započete 2009. U posljednje dvije godine u Turskoj je uhićeno tisuću pisaca, novinara, izdavača i aktivista za ljudska prava, a prema podacima turskog PEN-a objavljenima prošlog tjedna povodom Međunarodnog dana pisaca u zatvoru, u turskim se zatvorima trenutačno nalazi 70 pisaca i novinara, dok su tisuće suđenja u tijeku.

Razlog uhićenja uglavnom je pisanje o pitanjima manjina, pogotovo Kurda, koji čine gotovo 20 posto populacije Turske, oko 14 milijuna ljudi. Zahvaljujući nedavnim izmjenama kaznenog zakona zatvorske kazne za takve prijestupe mogu potrajati i do deset godina, a nisu rijetke ni novčane kazne koje sežu do nekoliko tisuća eura. Upravo je novčanom kaznom završilo i suđenje jednom od najpoznatijih turskih pisaca Orhanu Pamuku, zbog izjave dane u intervjuu jednim švicarskim novinama: “Ubili smo 30.000 Kurda i milijun Armenaca.”

Na sudu je oslobođen, što je zbog velike medijske pozornosti i pritiska međunarodne javnosti bilo neizbježno, ali je morao platiti 3000 eura.
Ali nisu politička pitanja jedina zbog kojih izdavači u Turskoj završavaju u zatvoru ili na sudu. Jedan od nedavnih primjera je i izdavač Irfan Sanci, koji je prije šest mjeseci uhićen zbog objavljivanja znanstvenofantastičnog romana kultnog američkog pisca Williama Burroughsa “Soft Machine”, kritike američkog društva prepune perverznih liječnika, korumpiranih sudaca i policajaca ovisnika. S istim se posljedicama suočio i lani, objavivši erotski roman “Avanture mladog Don Juana” francuskog pjesnika Guillaumea Apollinairea s početka 20. stoljeća, kojega smatraju prethodnikom Henryja Millera. Iako je lani ipak oslobođen, odlukom turskog Odbora za zaštitu djece od opasnih publikacija Sanci je ovaj put zatvoren, kao i prevodilac knjige, a suočeni su s maksimalnom zatvorskom kaznom od 10 godina.

I dok Turska doživljava nevjerojatni gospodarski procvat, postavši u zadnjih deset godina jedna od najjačih ekonomija u svijetu, te iako je od 2005. u pregovorima o pristupanju EU čijem se zakonodavstvu već godinama prilagođava, vlada premijera Erdogana – čini se – kao da ju okreće u suprotnom smjeru. Njegova islamski orijentirana stranka još je 2006. smanjila intenzitet rada na ulasku Turske u EU te se okrenula suradnji sa svojim istočnim susjedima, a sam Erdogan ne krije da ga EU sve manje zanima i da od Turske želi stvoriti “stjegonošu islamskog svijeta”.

“Erdogan je drukčiji od Atatürka i pošao je drugim putem”, govori turska spisateljica i novinarka Mine G. Kirikkanat. “Ne samo Erdogan, nego svi članovi njegove stranke AKP osjećaju nostalgiju za Otomanskim Carstvom i sanjaju o carskoj Turskoj koja će dominirati regijom. Ulazak u EU zadnja im je briga, važnije im je pomagati muslimanskim zemljama diljem svijeta. I nisu u krivu – Europa nije podržala laičku Tursku, ali uvažavat će carsku Tursku, vođu islama, kao nekad.”

Iako je gotovo 90 godina Turska provela u vojnoj diktaturi kemalističke vlasti – u kojoj je islamu oduzet bilo kakav utjecaj na politiku, ali se istovremeno multietničnost nije smjela ni spominjati – u Erdoganovoj Turskoj je, tvrdi Mine Kırıkkanat, kad su ljudska prava i slobode u pitanju, sve gore: “Prividno su ukinuli restrikcije, ali napisali su paradoksalne zakone i stvoren je sudski aparat koji potpuno ovisi o izvršiteljima i onima koji interpretiraju taj zakon, katkad na jedan, katkad na drugi način, ovisno o tome što želi vlada. Što se tiče sloboda, Turska je otišla pola stoljeća unatrag. Na primjer, teorija evolucije je ukinuta u školama, a učitelji koji se usude spomenuti Darwinovo ime budu premješteni u bespuća Anatolije. Ljudi se ne usude reći da su ateisti ili kritizirati islam. Ja ne mogu više objavljivati eseje o religiji kao prije 20 godina bez problema. Znate li da u Ankari postoji veliki muzej prirodnih znanosti koji već osam godina čeka da bude otvoren? U njemu su milijuni fosila iz Male Azije, ali vlada odbija otvoriti ga jer njegov sadržaj potvrđuje evoluciju vrsta i u njemu je slika koja sugerira evoluciju ljudske vrste. U Turskoj u 21. stoljeću otkrivamo da smo postali od Adama i Eve i teško onome tko pomisli drukčije.”

Nema više, kaže, ni slobodnih informacija, ni slobodnih medija: “Najveće grupe opustošene su fiskalnim sankcijama i medijima prodanima poslovnim ljudima bliskim vladi AKP-a (Stranke pravde i razvoja) – toliko bliskim da je novi šef utjecajnog dnevnika Sabah i TV kanala ATV svekar kćeri premijera Erdogana. Za najveću medijsku kuću Dogan, koja izdaje više dnevnika kao što su Hürriyet i Milliyet i ima televizije poput CNN Türka, Kanala D i Stara, to je bilo jako bolno. Nakon što su morali platiti 3,5 milijarda američkih dolara poreza, grupa je pokleknula pod pritiskom vlade i postignut je dogovor: grupa je otpustila sve novinare opozicije, prodala pola novina i TV kanala ponovo moćnicima i na kraju platila samo četvrtinu za financijski oporavak. Slučajevi poput Hürriyeta i Kanala D, koje i danas imaju u rukama, pročišćeni su od svih elemenata koji su smetali vladi i ti mediji danas objavljuju zabavne teme u novinama, a na televiziji zabavne emisije i serije. Ono malo informacija svedeno je na hvalospjeve vlasti AKP-a, drugo ništa. Drugi, poput grupe Dogus (TV kanali tipa NTV, CNBC) ili Ciner (dnevnik i TV kanal HaberTürk) vratili su se na pravi put, bez pritiska, kad su vidjeli što se dogodilo najvećima među njima.”

Trenutačno u Turskoj, govori, među 130 dnevnih novina i više od 60 TV kanala samo je pet dnevnika i jedan TV kanal koji se opiru pritisku i usuđuju se kritizirati vladu. Nemaju mnogo novca, loše plaćaju svoje novinare i na krhkim su nogama. “No još je gore to što je autocenzura banalizirana”, ističe. “I među onima koji se opiru, i među novinarima čiji se poslodavci ne usuđuju podići ton, postoji strah od gubitka posla, od toga da se bude uhićen pod suludim optužbama ili od izazivanja stečaja medija u kojem rade. Spominjući sve te autocenzure i ja riskiram govoreći vam o njima. Ali preuzimam taj rizik.” Erdoganova vlada je, priča, osnovala posebne sudove, primarno za teroristička kaznena djela za koja policijski pritvor može trajati i do deset godina. “Ti sudovi danas služe za pokapanje novinara i pisaca u opoziciji, koji su optuženi da pripadaju terorističkim organizacijama. Više desetaka novinara, pisaca i izdavača trenutačno su u pritvoru, neki i dulje od tri godine, čekajući konačnu presudu. To se dogodilo i Ragipu Zarakoluu i Büşri Ersanli, kao i mnogim drugima.

Među njima nisu samo Kurdi. Većina tih novinara koji trunu u zatvoru su Turci, većinom ljevičari, istraživački novinari koji su došli na lošu ideju da kritiziraju i propituju o raznim slučajevima koji smetaju vlasti. AKP je dobio moć i rekao da toga više neće biti, da će Turska biti demokratska zemlja, sa slobodom govora. Ali sloboda izražavanja nikad nije bila tako uništena kao sada, čak ni u vrijeme rata”, kaže. U tu svrhu u izmjenama Kaznenog zakona Turske uvršten je i ozloglašeni članak 226, koji bi trebao prilagođavati turske zakone europskim kriterijima. “On se bavi zaštitom manjina i obiteljskog morala od lošeg utjecaja pornografije objavljene na internetu. Da taj članak služi zabrani Burroughsa i Apollinairea i uhićenju njihova izdavača, pokazuju prije svega intelektualne granice sudstva u odnosu na rasprodaju islamističke moći. No iznad svega pokazuje da zakon mora biti izmijenjen ako se želi integracija u demokratsku Europu”, ističe Mine Kirikkanat. Upitan je i turski antiteroristički zakon koji omogućava ograničavanje ljudskih prava. Njega je Turska, govori Mine Kirikkanat, kao i mnoge druge zemlje, uvela kao prevenciju od terorističkih napada nakon 11. rujna 2001., ali u Turskoj ga “vlada AKP-a iskorištava da se riješi oponenata i drži ih pod ključem što dulje”. Stoga optužba za sve utamničene intelektualce glasi jednako: svi su optuženi za pripadanje naoružanoj organizaciji čiji je cilj srušiti režim.

Mine Kirikkanat i sama je osjetila posljedice nedostatka slobode govora, ali u usporedbi sa spomenutim primjerima sasvim minorne: “Iza sebe imam 26 godina iskustva, karijeru bez pogreške i velik broj pročitane građe. Dobila sam otkaz dva puta, 2005. i 2010., sve pod vlašću AKP-a, zbog dviju kronika koje sam napisala. Prva je bila općenito o islamistima, a druga se posebno nije svidjela vladi. Moglo je biti i gore – dakle, imam sreće.” Ona smatra da “sva ta uhićenja najavljuju veliki sukob, jer treba ugasiti svijest kako bi se moglo indoktrinirati i obuzdati narod”: “Sloboda izražavanja smanjuje se posvuda, a povijest nam pokazuje da je cenzura uvijek prethodila velikim konfliktima. Mislim da nas pripremaju za rat koji je svakoga dana sve izgledniji.”

I predsjednica Hrvatskog PEN-a Nadežda Čačinovič kaže da je, u usporedbi s razdobljem prije 15 godina, broj intelektualaca procesuiranih i uhićenih zbog verbalnih delikata u Turskoj u porastu, ali i da se smanjio broj političkih zatvorenika, kao i dužina samih zatvorskih kazni. Tvrdi da je razlog porast broja objavljenih knjiga i tekstova o donedavno zabranjenim temama poput kurdskog pitanja te da je, drugim riječima, porast broja hapšenja zapravo dokaz o demokratizaciji Turske. “Turci su dugo imali sekularnu kemalističku vladavinu, koja je zabranjivala vjerska očitovanja – zbog toga je paradoksalno da je do stanovite islamizacije došlo upravo kad se turska sadašnja vlast počela prilagođavati europskom zakonodavstvu, koje više poštuje ljudska prava na različitosti.

Ta zbrka je zaista velika i, iako više nema potpune kontrole koja je obilježavala kemalistički sistem – u kojem niste mogli postati ni profesor ako to vojska nije odobrila – činjenica da zbog verbalnog delikta netko može dobiti zatvorsku kaznu do nekoliko godina vrlo je zabrinjavajuća, jer znači da vas može potpuno onemogućiti za daljnji rad. Međutim, puno se toga u Turskoj promijenilo nabolje; Turci mi govore da je nezamislivo koliko je uopće bila velika stvar da se može reći da manjine postoje te da uopće postoji nada da će se njihov položaj poboljšati.” S tim se slaže i turkolog i povjesničar Dino Mujadžević, koji je nedavno preveo prvu biografiju Kemala Atatürka na hrvatski: “Turska je izrazito konzervativno društvo, pogotovo u istočnim i jugoistočnim dijelovima zemlje, gdje još uvijek postoje stvari poput ubojstva iz časti.

Osmansko carstvo za njih nije bilo tako davno, oni raspravljaju o I. svjetskom ratu kao što mi raspravljamo o Domovinskom. Razlika je sljedeća: dok su u Europi do tih tzv. europskih vrijednosti narodi došli evolucijskim putem, u Turskoj je to s Atatürkom preko noći nametnuto silom. Odjednom su se morali početi oblačiti kao zapadnjaci, država je pokorila religiju i ona je stavljena pod njezinu kontrolu, s arapskog pisma su prešli na latinicu, jezik se promijenio, sve to samo da se udalje od islamskog i arapskog. Narod nije mogao slijediti te promjene i jedan je dio stanovništva oduvijek mislio da mu se nameće nešto što on ne želi te da ne može slobodno izražavati svoje vjerske potrebe. Te zabrane su odjednom nestale i ljudi su željni izražavanja.” Turska, objašnjava, tek od 90-ih počinje živjeti pravu demokraciju, zaživjelo je višestranačje u praksi, uklonjeno je miješanje vojske u politiku i ostale prepreke institucionaliziranoj demokraciji. No mentalitet je, kaže, ostao: “Velik dio današnjih problema Turske su ostaci naslijeđenih praksi od prije – oni su živjeli pod teškim autoritarnim sustavom, koji se jako polako raspadao. Nisu prošli ni industrijsku revoluciju, nisu bili izloženi kulturalnim promjenama.” Poanta je, ističe, da do 80-ih Turska službeno nije priznavala da Kurdi uopće postoje, nazivali su ih planinskim Turcima.

Tek se nakon 2000. na televiziji mogla prvi put čuti pjesma na kurdskom, a donedavno je bilo zabranjeno svaka upotreba njihova jezika. Tako da su se tek nedavno pojavili neki mediji na kurdskom, ali su se isto tako tek nedavno počele objavljivati knjige i članci o kurdskom pitanju. “Upravo je to razlog zašto prije nije bilo toliko uhićenja zbog pisanja o manjinama, kad nije bilo ni samog pisanja. Prije je vladao umjetni mir u kojem se ništa nije smjelo reći, dok se sad postupno stvara blaga klima u kojoj se mogu izražavati potrebe i mišljenja koja se dosad nisu mogla. To vrijedi i za nacionaliste, i za islamiste, i za aktiviste. Također, s obzirom na konzervativnost Erdoganovih prethodnika, on je pronašao umjereniju liniju u koju je uspio privući i umjerene konzervativce, ali i biti prihvatljiv međunarodnoj javnosti, pa čak i sudstvu”, tumači Mujadžević.