Rodio se godine 1855., 4. srpnja u skromnoj ribarskoj obitelji u Cavtatu. Svoje talijanizirano prezime Biagio Faggioni pohrvatio je pod utjecajem prijatelja Mede Pucića u prezime Bukovac. Vjerojatno je tomu kumovalo talijanska inačica riječi faggio što u prijevodu na hrvatski znači bukva. Njegovo školovanje ispočetka je djelovalo oskudno, ne ističe se odveć u učenju već ga zanima samo slikanje.  U ranom djetinjstvu niže akvarele i prodaje onako usputno slike da bi pribavio sebi kakav takav honorar.

Najveća nezgoda odnosno životni udes njegova života bio je put u Ameriku gdje je sa stricem Franom otišao za boljim putem tj. školovanjem. Nakon naprasne smrti strica strina ga šalje u popravnu ustanovu za malodobne gdje shvaća da je prevaren i napušten. U teškim uvjetima mučen nemogućnošću da se javi roditeljima uči engleski jezik što će u konačnici  imati bolji epilog jer će ga takav put odvesti moreplovstvu gdje je naučio tajne mornarskoga zanata.

Vraća se konačno u Cavtat, s bratom plovi na tri kontinenta i zaustavlja se u San Francisko gdje radi kao ličilac odnosno soboslikar. Tu je oslikavao vagone živopisnim i vedrim bojama. Nostalgija za domom, rodnim Cavtatom pobjeđuje te se slikar ponovno otiskuje prema rodnoj grudi 1877. godine.

Tada nastupa velika prekretnica u njegovom životu, izlaže vlastitu sliku Sultanija koju Medo Pucić svima pokazuje naslućujući darovitost vremešnog Bukovca. Uz pomoć velikog mecene umjetnosti biskupa Strossmayera putuje u Pariz. Vrijeme u Parizu provodi usavršavajući vlastiti likovni stil na Akademiji i već iduće godine izlaže u Pariškom salonu i to sliku Crnogorka i dobiva veliku naklonost stručne publike i likovne kritike.