U subotu 30. srpnja u Muzeju Staroga Grada u hvarskom Starom Gradu otvara se opsežna kritička retrospektiva značajnog hrvatskog slikara Jurja Plančića, koju je dugo pripremala i realizirala povjesničarka umjetnosti i kustosica Biserka Rauter Plančić, izvrsna poznavateljica umjetnikova opusa i autorica njegove monografije.

Juraj Plančić diplomirao je 1925. na slikarskom odjelu Kraljevske više škole za umjetnost i umjetni obrt u klasi Vladimira Becića. Prvi put samostalno je izlagao u rodnomu Starom Gradu 1923. Tijekom studija i prije odlaska u Pariz izlagao je u Splitu na Jadranskim izložbama, a 1927. i u Zagrebu u Salonu Ullrich (s Krstom Hegedušićem). Plančićevo slikarstvo u početku se odvijalo u okvirima nacionalne romantike članova Društva hrvatskih umjetnika „Medulić“ i njihove arhitektonike slike, a zatim i u krugu tzv. magičnih izričaja „novog realizma“ koji su 20-ih godina prošloga stoljeća dominirali hrvatskim slikarstvom.

Zahvaljujući stipendiji francuske vlade, u Pariz je stigao u kasnu jesen 1926. godine. Smjestivši se u podnožju Montmartrea, crta i akvarelira vedute mitskog brežuljka, a u muzejima proučava i oduševljava se djelima A. Watteaua i J. H. Fragonarda. U malim galerijama u Rue de Seine otkriva i divi se slikama H. Matissea. Po isteku stipendije suočen je s financijskim nedaćama i seli se u Rosny-sous-Bois. U toj seoskoj sredini nadomak velegradu i u posvemašnjoj oskudici začelo se Plančićevo „zlatno slikarstvo“. Prvi uspjeh i pozornost kritike bilježi na Jesenskom salonu 1928., a prve otkupe slika 1929. na godišnjoj izložbi

Salona nezavisnih. Ohrabren otkupima i postignutim uspjesima vraća se u Pariz, iznajmljuje stan blizu Luksemburškog parka i nastavlja izlagati na Salonima u Grand Palaisu. Samostalna izložba 1929. u Galerie de Seine okrunila je njegove napore i širom mu otvorila vrata pariške internacionalne scene. Put prema punoj afirmaciji pa i financijskom blagostanju zaustavila je tuberkuloza od koje je bolovao i naposljetku preminuo u pariškoj bolnici 19. kolovoza 1930. godine.

Naime, prošlo je već 26 godina od posljednje retrospektivne izložbe posvećene stvaralaštvu Jurja Plančića (Stari Grad, 22. listopada 1899. – Pariz, 19. kolovoza 1930.), održane u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori, koja je brojem eksponata od ukupno 128 djela prikazala slikarov opus ostvaren u Hrvatskoj do 1927. godine te respektabilni broj dotad dostupnih “pariških slika” nastalih tijekom nepune tri godine slikarova rada i života u Parizu, odnosno, od kasne jeseni 1927. do ranog proljeća 1930. godine. Od spomenute zagrebačke retrospektive – i njenih repriza s manjim brojem izložaka u Splitu i u Staromu Gradu – “praznine” iz slikarova pariškog opusa do danas su u znatnoj mjeri popunjene jer su kustosi i privatni kolekcionari marljivo tragali za Plančićevim slikama širom Europe. Trud im se isplatio pa je unatrag desetak godina u Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj pronađeno, otkupljeno i što je najvažnije u Hrvatsku dopremljeno još sedam Plančićevih značajnih ulja na platnu koja šira hrvatska publika još nije imala prigodu vidjeti. Autorica izložbe također smatra da i novim naraštajima likovne publike, ali i mlađim umjetnicima, kritičarima i zaljubljenicima u Plančićevo slikarstvo valja in vivo pokazati slikarove vrhunske domete koje je ostvario u okrilju mitske pariške sredine s kraja 20-ih godina prošloga stoljeća, s tzv. lux parisiorum prosvijetljenom paletom boja.

U hvarskom likovnom postavu predstavljeno je 30 ulja na platnu, prvorazrednih primjera slikarova „zlatnog slikarstva“. Glavni akcent izložbe sedam je novo pribavljenih Plančićevih slika, od „Pejzaža s likovima“ i „Ribanja“ iz 1928. godine, „Svadbe“, „Berbe“, „Gozbe“ i velike „Ljuljačke“ iz 1929., do slike „Povratak ribara“ iz 1930. godine. Izloženo je i niz slikarovih remek-djela koja već desetljećima kao najveće dragocjenosti čuvaju i izlažu u stalnim postavima Nacionalni muzej moderne umjetnosti iz Zagreba, Galerija umjetnina iz Splita, Galerija umjetnina „Branislav Dešković“ iz Bola na Braču te Muzej Staroga Grada. Radi se o kompozicijama na kojima susrećemo karakteristične „plančićevske“ ribarske i ribarsko-lučke prizore, pastoralne i bakanalske svečanosti, stvarne i nestvarne vedute u arkadijskoj inscenaciji izvedene „jedinstvenim kolorističkim rafinmanom ‘naturalnog’ impresionizma koje asociraju na predjele i scene iz slikarova zavičaja“ (Biserka Rauter Plančić).

„Većina ostalih kritičara i povjesničara umjetnosti od pera najčešće Plančićevim slikama pridaje epitet ‘zlatno slikarstvo’ i piše o ‘slikarskom čudu’ koje je napravio u Parizu. Osobno, sve epitete i sâma potpisujem, no istovremeno misli mi se stalno vraćaju i na duhovnu stranu slikarova habitusa. Premda u ovakvim osvrtima vazda nastojim izbjegavati riječ ‘duša’ i njezine izvedenice, u Plančićevu slučaju to mi naprosto nije moguće. Jer, sve što je naš Starograjanin stvorio u Parizu pa i napisao u dnevničkim zapisima ili u pismima prijateljima koje je slao u domovinu, baš sve nosi pečat njegove tankoćutne sanjarske duše i blažene bílige ljubavi spram zavičaja i njegove malomišćanske tradicije, koje su ga, uvjerena sam, i stvorile velikim hrvatskim slikarom. Istina, s ne odveć razgranatim stvaralaštvom za što je krivac prerana slikarova smrt, ali zato s opusom slika koje su iznimne umjetničke vrijednosti i neporecivo individualne u korpusu hrvatskog modernog slikarstva uopće“, pojašnjava Rauter Plančić u tekstu kataloga.

Plančić je stvorio zaista jedinstven izričaj u modernom hrvatskom slikarstvu, koji do danas nije reinterpretiran ili kopiran u mlađim generacijama umjetnika. „Slikao je u simbiozi zavičajnog kolorita i mentaliteta pa i vlastita sentimenta spram mediteranskog načina života i pariških slikarskih stečevina – od rokoko estetike galantnog 18. stoljeća preko kolorističke razuzdanosti fovizma do montmartreovske prpošnosti. Akademik Tonko Maroević istaknuo je da se u Parizu ‘oslobodio sav od prozračnosti, lakoće i kolorističkog rafinmana, posve nepoznat u našem dosadašnjem slikarstvu’“, ističe kustosica.

Izložbu prati opsežan katalog koji je grafički osmislio i dizajnirao Viktor Popović, a realizirana je u suradnji s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti Zagreb, Galerijom umjetnina “Branislav Dešković” Bol, Galerijom umjetnina Split, kolekcionarima i vlasnicima privatnih zbirki te uz potpore Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Županije Splitsko-dalmatinske, Grada Staroga Grada i generalnog sponzora izložbe Maslina Resorta, i moći će se razgledati do 2. listopada 2022.