U povijesti filmskog festivala u Cannesu samo je sedam redatelja dva puta osvojiloZlatnu palmu, najznačajniju festivalsku nagradu na svijetu. Među njih su i belgijska braća Dardenne, 63-godišnji Jean-Pierre i tri godine mlađi Luc.

[quote_box_center]

• Redatelji Jean-Pierre i Luc Dardenne ekskluzivno za Nacional pričaju o svom posljednjem filmu ‘Dva dana, jedna noć’

• Radi se o zajedničkom radu i ‘filmskoj ljubavi na prvi pogled’ s Marion Cotillard, nominiranoj za Oscara

[/quote_box_center]

Otkako su 1999. godine filmom “Rosetta” osvojili Zlatnu palmu u Cannesu, svaki njihov film prikazuje se na ovom festivalu. Drugu Zlatnu palmu osvojili su 2005. filmom “Dijete”. Od tada se čeka njihov ulazak u filmsku povijest osvajanjem treće Zlatne palme. S filmom “Lornina šutnja” 2008. u Cannesu su osvojili nagradu za najbolji scenarij, a 2011. s filmom “Dječak s biciklom“ osvojili su nagradu žirija. Prošle godine, nakon hvalospjeva svjetske kritike, činilo se da s filmom “Dva dana, jedna noć” sigurno osvajaju treću Zlatnu palmu, ali nisu uspjeli. Upravo se posljednji film braće Dardenne “Dva dana, jedna noć” s Marion Cotillard u glavnoj ulozi od 29. siječnja počinje prikazivati u hrvatskim kinima i tim smo povodom, ekskluzivno za Nacional, razgovarali s ovim briljantnim redateljima.

BRAĆA DARDENNE POZNATI SU PO REALISTIČNIM DRAMAMA u kojima istražuju kako se život pojedinca mijenja kada u njegovom životu dolazi do iznenadne promjene. Upravo se to događa sa Sandrom (Marion Cotillard) u filmu “Dva dana, jedna noć” koja dobiva otkaz na radnom mjestu. Ipak, ukazuje joj se nada – poslodavac joj kaže kako ostali zaposleni dobivaju godišnji bonus od tisuću eura. Ako uspije uvjeriti većinu od 16 kolega da se odreknu bonusa, ona neće dobiti otkaz. Da bi ih uvjerila, Sandra ima samo dva dana i jednu noć. Ono po čemu se ovaj film razlikuje od prethodnih braće Dardenne je uloga velike glumačke zvijezde Marion Cotillard, a tako poznatog glumca ili glumicu oni nikada nisu imali u svom filmu.

Film Jean-Pierrea i Luca Dardennea “Dva dana, jedna noć” stiže u hrvatska kina 29. siječnjaFoto: Guliver/Getty Images

“Isprva smo Marion Cotillard ponudili scenarij za drugi film, ali smo kasnije odbacili taj projekt. Zatim smo počeli razvijati priču o Sandri. Nakon što smo napisali prvu trećinu scenarija odlučili smo se susresti s njom u Parizu i ponuditi joj novi projekt. Na sastanku smo otkrili kako još uvijek postoji uzajamna želja za zajednički rad. Ubrzo smo shvatili da je to bila filmska ljubav na prvi pogled”, kaže nam stariji Jean-Pierre Dardenne koji se od mlađeg razlikuje jer ima tek nešto malo više kose i brže odgovara na pitanja. Ideja o ovom filmu nastala je kod braće Dardenne još prije deset godina, ali je nikako nisu mogli razviti do kraja. “Osnova filma je Sandrina priča koja je odlučila kucati na vrata svojih kolega da bi ih uvjerila kako se trebaju odreći bonusa i nju zadržati na poslu. Ovo je priča koju smo planirali ekranizirati već deset godina, ali je nismo mogli razviti jer nismo našli pravu osobu koja bi bila partner Sandri. U početku, ona je bila sama i naknadno je upoznala osobu koja joj pomaže u njenim nastojanjima. Dok smo razmišljali o tome, shvatili smo da trebamo razviti još jednu priču unutar filma, a to je priča o Sandrinoj depresiji. Kada smo stvorili lik njenog supruga koji se prvi solidarizira s njom, onda smo nastavili raditi na nekoliko smjerova priče te smo uveli detalje njenog privatnog života”, objašnjava Luc Dardenne. Jasno je da se novi film braće Dardenne sjajno poklapa s ekonomskom situacijom u brojnim zemljama Europske unije i bavi se pitanjem solidarnosti među ljudima u teškim ekonomskim vremenima. “U ovom filmu prikazali smo manjak solidarnosti u današnjem vremenu. Ujedno smo prikazali kako je kompetitivnost među radnicima sve veća. Sandra nam kroz svoju priču pokazuje da je usprkos manjku sindikalnih predstavnika, što je karakteristično za male i srednje kompanije gdje nema sindikata, moguće da se pojavi solidarnost među radnicima. Ona uspijeva stvoriti solidarnost među svojim kolegama, usprkos pritisku koji svi osjećamo na poslu i straha da ćemo ga izgubiti te ostati bez ionako malih plaća”, smatra Luc Dardenne.

OVIM FILMOM BRAĆA DARDENNE PRVI PUT dižu temu svog djela na višu razinu, ali Jean-Pierre ne smatra da se njih dvojica sada trebaju postaviti na čelu pokreta solidarnosti. “Snimili smo film na temelju priče koja nas je zaintrigirala. Ne mislimo objavljivati službenu deklaraciju, poput mnogih drugih ljudi, u kojoj bismo objasnili kako bi nas dvojica reorganizirali radne uvjete ili sindikate. Svi znamo što treba učiniti, ali nije na nama da to govorimo preko velikih objava”, kaže i usput odgovara na tvrdnje da su braća Dardenne ovim filmom postali moralisti. “Ovisi što podrazumijevate pod moralistima. Ako mislite na moraliziranje, onda baš i nismo ponosni na to. Ako to znači suočavanje s moralnim problemima… Vjerujemo da su moralni problemi svugdje oko nas, uključujući i ovu ekonomsku situaciju. Govorimo o etičkim pitanjima, govorimo o svakoj situaciji koju proživljavamo. Moralne odluke nude odgovor na većinu problema.”

Ipak nisu krili koji su to, po njima, odgovori na današnje probleme. “Nikada nismo napravili film sa specifičnom porukom. Nedvojbeno, u ovom slučaju to bi bila poruka o krizi u kojoj se ističe natjecanje među radnicima. Možda je to utopija, ali vjerujemo da danas postoji velika potreba za solidarnošću. Moramo se boriti za solidarnost koju moramo širiti. Primjerice, smatramo da u svim zemljama Europske unije treba postojati ista razina socijalne sigurnosti i ista razina zdravstvene zaštite. Isto se odnosi i na financijsku naknadu za nezaposlene. Sada je vrijeme da se borimo za to. Umjesto toga, čini se da sve više naginjemo vlastitim željama i potrebama, ističemo individualnost. Kod nas u Belgiji vidimo da Flamanci misle samo na sebe i nastoje zaštititi svoje želje i potrebe. Umjesto toga, moramo širiti solidarnost spram svih zemalja Europske unije, primjerice Grčke”, ističe Luc Dardenne. Iako se, kako i sami kažu, njihove ideje na trenutke čine utopijskim, optimizma im ne nedostaje, kao i u mnogim njihovim filmovima. Zato Jean-Pierre Dardenne kaže: “Vjerujem da je demokratski sustav u kojem živimo još uvijek bolji od drugih sustava. Mislim da je bolje da živimo u zemlji gdje siromašni i bolesni ljudi imaju pravo na zdravstvenu skrb jednako kao i bogati ljudi jer svi plaćamo poreze našim vladama. Isto se odnosi i na školski sustav. Demokratska društva su vrlo osjetljiva i stalno se moraju popravljati. Ponekad se moramo boriti kako bi došlo do tog popravljanja”.

I takvim izjavama, sukladno filmovima koje snimaju, braća Dardenne prikazuju koliko brinu za ljude, s čime se Luc Dardenne slaže. “Ispričat ću vam priču kako biste shvatili što je to što mi pokušavamo. U pedesetim godinama prošlog stoljeća postojao je putujući trgovac koji je bio rasist. Došao je u New York kako bi prodavao svoje proizvode. Otišao je u hotel gdje su mu rekli da je samo jedna soba slobodna te da će je morati dijeliti s crncem. Nije bio sretan, ali to je bila jedina slobodna soba. Recepcioneru je rekao da sutra ujutro ima vlak u pet sati te da ga probude u četiri sata jer ne želi zakasniti. Upozorio ga je riječima ‘ja sam onaj bijeli, nemojte se zabuniti pa probuditi crnca’. Tijekom večeri otišao je u hotelski bar, puno je pio, uživao je u jazzu, crnačkoj glazbi, upoznao neke crnce koji su mu s ugljenom obojili lice u crno. Ujutro recepcioner nije napravio grešku, probudio ga je i on je stigao na vrijeme na vlak. Tijekom vožnje otišao je u toalet i shvatio da je crn. Tada je rekao ‘pa oni su probudili crnca umjesto mene’. To je ono što pokušavamo, pokazati ljudima kakvi su doista. Poput čovjeka iz priče koji nije mogao ni zamisliti da crnac može biti poput njega. Ovim filmom željeli smo reći da je solidarnost važnija od mnogih drugih stvari, da moramo promijeniti ciljeve koje smo postavili u životu”.

PRIČE IZ SVAKODNEVNOG ŽIVOTA tema su njihovih filmova, ali oni do njih i dolaze slušajući priče iz svakodnevnog života. Primjerice, priča za film “Lornina šutnja” nastala je nakon što im je djevojka u Bruxellesu ispričala zanimljivu priču. “Njezin brat bio je narkoman i predstavnik albanske mafije mu je rekao kako će mu dobro platiti ako se vjenča s Albankom kako bi ona dobila državljanstvo, a još više će mu platiti nakon što se razvede od nje. On je to isprva prihvatio, ali je njegova sestra saznala da u takvim slučajevima do razvoda ne dolazi, nego narkoman umre od predoziranja. Ona ga je uspjela nagovoriti da ne prihvati tu ponudu”, prepričava nam Luc Dardenne.

Uvjerljivosti radi, ulogu albanske djevojke u filmu glumi kosovska glumica Arta Dobroshi. Slično se dogodilo s filmom “Dječak na biciklu” gdje 12-godišnji Cyril (Thomas Doret) traži oca koji ga je svojedobno ostavio u domu, ali mu je obećao da će se vratiti. Slučajno upoznaje frizerku Samanthu (Cecil de France) koja ga pristaje udomljavati vikendima. Priču o dječaku kojeg je otac ostavio u domu i rekao da će se jednog dana vratiti po njega braća Dardene su čuli u Japanu. “U tom filmu žena nema nikakve veze s dječakom kojeg prihvaća, to je čisti akt dobrote, ne postoji motivacija za to što radi, jednostavno mu je ponudila ljubav. To je ljubavna priča, s puno emocija, a mi želimo prikazati ljubav a da pritom nismo sentimentalni”, tvrdi Jean-Pierre.

Naravno, pitanje koje se uvijek nameće jest kako njih dvojica funkcioniraju tijekom snimanja filma, slažu li se baš uvijek ili ne. Kažu kako su ih jednom redateljska braća Coen, Joel i Ethan, pitali kako funkcioniraju na snimanju filma, na što su im braća Dardenne rekli “recite vi nama kako vi funkcionirate, vi ste slavniji od nas”. “Izuzetno rijetko se događa da jedan od nas nešto predloži a da drugi to ne prihvati. Vrlo rijetko kritiziramo jedan drugoga tijekom snimanja filma. Ako do toga dođe, snimimo scenu na dva različita načina i onda odlučimo koji je način bolji”, kaže Luc Dardenne. A što se tiče osvajanja treće Zlatne palme u Cannesu, ne uzbuđuju se previše. “Najvažnije je da smo u konkurenciji za Zlatnu palmu, nakon toga je sve moguće. Mi smo sretni samo zato što smo u Cannesu i čini nam se da su naši filmovi dobro primljeni”, kažu u glas. I dobro im se čini. Uostalom, film “Dva dana, jedna noć” po izboru brojnih svjetskih udruga kritičara smatra se jednim od najboljih filmova na neengleskom jeziku u 2014., a Marion Cotillard je za tu ulogu osvojila brojne nagrada, uključujući i nagradu Europske filmske akademije za najbolju glumicu.