Tina je domaćica koja brine o šestogodišnjoj kćerkici Mari, dok njen suprug Frane zarađuje za obitelj. Njihov odnos počinje se mijenjati kada Tina izrazi želju završiti fakultet koji je napustila zbog trudnoće. Unatoč prvotnom pristanku i podršci, Frane počinje pokazivati negodovanje koje se na početku svodi na sitne sabotaže. S vremenom, sukobi postaju sve češći, a svađe sve nasilnije. U filmu ‘’Samo kad se smijem’’ redateljice Vanje Juranić prikazuje se obiteljsko nasilje koje je u Hrvatskoj u stalnom porastu. Inspiracija za film bio je slučaj Zadranke Ane Magaš koja je u samoobrani ubila muža nasilnika, a nakon izlaska iz zatvora izgubila skrbništvo nad sinom, ali i podršku obitelji i prijatelja. Film je privukao veliku pažnju publike na festivalima u Sarajevu i Puli, gdje je glavna glumica Tihana Lazović Trifunović osvojila Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu, a film Nagradu Hrvatske mreže neovisnih kinoprikazivača. Trenutačno se prikazuje po cijeloj Hrvatskoj, a projekcije su redom rasprodane. Franu igra 39-godišnji Splićanin Slavko Sobin, jedan od najaktivnijih hrvatskih glumaca. Upravo u Engleskoj snima novi projekt, a uz hrvatsku njegova međunarodna karijera, i to vrlo uspješna, traje već godinama. Snimao je ‘’Igre prijestolja’’, remake slavnog ‘’Leptira’’ sa Charliejem Hunnamom i oskarovcem Ramijem Malekom i ‘’American Renegades’’ s oskarovcem J.K. Simmonsom te ‘’The Zookeeper’s Wife’’ s oskarovkom Jessicom Chastain 2017., zatim ‘’Hladni rat’’ u režiji slavnog Pawela Pawlikowskog iz 2018. koji je nagrađen Oskarom, a ove godine film ’’97 sati’’ s Jonathanom Rhysom Meyersom i Alecom Baldwinom i nekoliko epizoda serije ‘’Everybody Loves Diamonds’’, u kojoj igra čitava plejada sjajnih glumaca, poput Ruperta Everetta. Uskoro će se prikazati i film ‘The Old Guard 2’, u kojem Sobin igra s Umom Thurman i oskarovkom Charlize Theron. Sobin je nakon srednje škole otišao na studij u SAD. Diplomirao je 2006. na American Academy of Dramatic Arts, koju su prije njega završili primjerice Robert Redford, Carrie Anne Moss, Gena Rowland i Kim Cattrall, kao jedan od najboljih studenata u svojoj klasi. Postao je član njihove kazališne postave i s njima radio nekoliko predstava: ‘’Let iznad kukavičjeg gnijezda’’, ‘’Malo dobrih ljudi’’, ‘’California Suite’’. Vratio se u Hrvatsku gdje je igrao u mnogim kazališnim predstavama, filmovima i serijama, a osim glume posvetio se i pisanju, i to knjiga za djecu. Njegove slikovnice ‘’Šapice’’ dobile su pet nastavaka, a 2. prosinca premijera predstave bit će u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog.

NACIONAL: U filmu ‘’Samo kad se smijem’’ igrate Franu, jednog – ne znam kako bih ga opisala – macho muškarca, supruga i oca, ali ujedno i slabića koji se boji pokazati svoje emocije. Što vam je bilo u fokusu kad ste pripremali Franu?

Pa sviđa mi se da ne znate kako biste ga opisali. Osnovni fokus mi je bio baš na tome, da ne napravim nekakvog plošnog nasilnika bez da shvatim na koliko razina i njega to boli. Naravno, isti trenutak naglašavam da ni sa čime nikad ne bih opravdao nasilje, ali ne možeš raditi ovakvu ulogu bez da pokušaš ponuditi nekakav lijek. Lijek za Franu je prekasno naći u trenutku u kojem ga nalazimo u filmu, ali kroz njega publika možda osvijesti da zlo počinje puno ranije. Kroz društvo, sredinu, odgoj, kroz stav da su muškarci alfe, a da žena mora biti podređena. Nitko se ne rađa, barem se nadam, kao nasilnik. Nasilje je produkt svijeta koji se zasniva na aroganciji, strogoći, neprihvaćanju, osjećaju superiornosti, na društvenoj razini – “moja država je najbolja”, “moja religija je jedina točna” – ili na osobnoj. Nasilje je produkt svijeta u kojem ti roditelj kaže “Tko se tuče taj se voli.”

NACIONAL: Kako takva jedna uloga djeluje na vas kao glumca? Što ste naučili iz te uloge?

Želja pri radu na ovom filmu je bila osnažiti žrtve nasilja, osvijestiti narod da ne okreće glavu na znakove nasilja, osvijestiti da ne postoji opravdanje za nasilje. Ako si glumac i dobiješ ulogu koja ima moć da ohrabri ljude i pomogne im – to je privilegija. Da, Frane sam po sebi je jeziva uloga. Ali u kontekstu cijelog filma on jednako prenosi važnost poruke kao i glavni ženski lik. Pitaju me neki novinari čak i “jel’ ti bilo teško prihvatiti ulogu nasilnika?”. Pa ne, jer ne radim film koji veliča nasilje, radim film koji ga osuđuje upravo kroz moju ulogu. Mene je rad na ovom filmu, ponajviše bliska suradnja s Tihanom i Vanjom, naučio znatno bolje primjećivati sve zastarjele, patrijarhalne obrasce ponašanja. Naučio me čuti odakle to žena dolazi kad u muškim navodno bezazlenim komentarima čuje prijetnju ili osudu. Odjednom mi vicevi o svekrvama, nevistama i slično više nisu smiješni. Mačizam mi nikad nije bio zanimljiv i nemam ga u svom bliskom krugu ljudi, ali znao sam nekad u dominantno muškom društvu kao kimati glavom i smješkati se na glupe zastarjele fore. Ono, lakše se uklopiti. Toga više nema ni trunku kod mene. Apsolutno me ne zanima ta primitivna spika.

NACIONAL: Slojevit je to karakter, a jedna od upečatljivijih scena je ona kada se, nakon što je pretuče, uvuče supruzi Tini u krevet i plače kao kišna godina. Puno je takvih muškaraca, nažalost, posebno u tradicionalnim obiteljima u kojima ne možeš pokazati osjećaje ako si muško. Kako gledate na to, ide li vam to na živce?

Pa prije svega mi je strano jer sam ja hiperemotivan i srećom bavim se poslom gdje to sve mogu isprazniti. Inače ne znam gdje bih završio. Mislim da sam se dotakao ovoga i u prošlom odgovoru. To je taj jedan mačizam koji je toliko dosadno jednodimenzionalan. Sam naš ulični svakodnevni život je prepun fraza tipa – ako si emotivan si ‘’pičkica, slab si k’o pičkica’’. Ajde ti rodi prijatelju, pa da vidimo jesmo mi slabi ili one. A ako je žena hrabra – onda je to “žena s mudima”. Ma mo’š mislit. Hrabri frajer je frajer s klitorisom. Najhrabriji ljudi koje ja znam su žene.

NACIONAL: Kako se boriti protiv takvih stereotipnih patrijarhalnih predrasuda?

Isključivo tako da se ne boriš sam sa sobom. Mi isto često te stvari lokaliziramo kao da se samo kod nas događaju. Svijet je pun predrasuda. Razdvajanja. Netko se debelo bogati na tome i nekome to jako odgovara. Jedina bitka koju možeš pobijediti je da budeš ok sam sa sobom i da sam ne osuđuješ druge. Zbilja mislite da imam rješenje kako se boriti protiv patrijarhata? Nemam, ali o borbi sa svojim demonima i stavovima i učenju novih obrazaca i poništavanju svojih zastarjelih mišljenja mogao bih knjigu napisati.

Slavko Sobin i Tihana Lazović Trifunović na premijeri filma ‘Samo kad se smijem’. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

NACIONAL: Ono što je u filmu jako dobro prikazano jest reakcija okoline na obiteljsko nasilje. Savršeno se vidi suptilno, pritajeno, prihvaćanje majke na činjenicu da njezinu kći suprug uče. Ona smatra da se supruga i oca mora slušati i da je on – ‘’šta sam ti rekla’’ – dobar čovjek. Savršeno se vidi i reakcija njezinih prijateljica koje se ne miješaju u njezinu obiteljsku situaciju. Takve i slične reakcije slušamo, čitamo, gledamo, doslovno na dnevnoj bazi. Kako vi gledate na to?

Znate što je zanimljivo. Recimo pokušavam vam dati sad slojevite, duge odgovore, ali zapravo je tako jednostavno. Moj odgovor je grozim se na to i boli me da uopće vodimo ovakav razgovor, odnosno što postoji realna potreba da ga vodimo.

NACIONAL: Film prikazuje i rodno uvjetovano nasilje, što žena smije, što ne smije, zašto bi nastavila studij kad može biti kući nezaposlena i brinuti o djetetu. Kako se riješiti tih stereotipa o tome tko radi kakve kućanske poslove i tko je jači?

Tako da ih se odreknemo. Na rez.

NACIONAL: Jeste li bili u situaciji kad ste trebali reagirati u slučaju nasilja? Zašto je hrvatskim građanima to tako teško?

Nisam. Ali živim u uvjerenju da bih reagirao. Ne bih dozvolio nikome od svojih bliskih ljudi ni da vrši nasilje nad drugima niti da tolerira nasilje nad sobom. Ako se svi možemo držati tog stava makar s najužim krugom ljudi i to je početak. Ali čak i kod najbližih okrećemo glavu. Naši građani vole onu “nek’ to rade u svoja 4 zida” za bilo što što im se ne sviđa. Ne bore se naši građani ni za svoja prava, a kamoli tuđa.

NACIONAL: Rođeni ste u Splitu, Dalmacija je patrijarhalna sredina, a film je snimljen prema slučaju Zadranke Ane Magaš koja je u samoobrani ubila supruga i na kraju završila u zatvoru bez skrbništva nad sinom. Koliko je važno korak po korak skidati slojeve društva, pokazivati da se obiteljsko i svako drugo nasilje tiče svih nas i da ne treba i ne smije ostati u ‘’četiri zida’’?

Nekoliko ispravaka. Hrvatska je patrijarhalna sredina, ne samo Dalmacija. Svi smo pod istim pravilima, počevši s Crkvom koja većinu diktira. Film je inspiriran slučajem Magaš. Tihana i ja ne igramo stvarne ljude iz tog slučaja. Ograđujem se od toga da igram stvarnog lika. Nisam takav pristup imao ni pri radu, a ni materijalima da bih mogao napraviti film o Ani Magaš. Ovo je film o svakodnevici u našem društvu i nazvati ga jednim slučajem bi bilo pogrešno jer slučajeva nasilja u obitelji ima previše.

Imam sreću da sam umjetnik i da imam prilike i to sad sve više baš kroz rad skidati te slojeve društva. Najbolja stvar koju kao glumac mogu napraviti jer iznijeti lik od krvi i mesa, pa ako je to lik koji griješi – da publika vidi na ogromnom platnu koliko glupo to izgleda. Ili ako je lik na koji sam ponosan – da pomisle kako se ugodno poistovjetiti s tim. Za promijeniti društvo, mora se krenuti od pojedinca. Od sebe. Treba svakome biti primarni cilj kako djelovati korisno i kako biti nježan prema drugome. I nikad ne pomisliti da imaš veća prava od ikoga drugoga. Taj bezobrazluk, da jedan čovjek može sebe staviti iznad drugoga, to mi je nečuveno. Otkud mu pravo?!

NACIONAL: Vi ste se izložili, da to tako kažem, kao i vaša kolegica iz filma Tihana Lazović Trifunović. U Zadru ste podržali skup protiv femicida, podržali ste prosvjed koji je za cilj imao poboljšanje situacije u društvu po pitanju obiteljskog nasilja i nasilja nad ženama. Zašto vam je to važno?

Ali zašto je to izlaganje? Što? Netko mi je mogao doći opaliti šamar nasred ulice? Jer branim žene? U šoku sam bio da nitko nije tamo bio. Jasan mi je strah nekoga da ne izađe na gay pride, ali čime se to izlažem na prosvjedu protiv femicida? Autam se kao razuman čovjek? Važno je, prevažno, uvijek i zauvijek se boriti za ljudska prava. Sramotno je misliti da se pravo drugog ne tiče tebe. Sramotno je misliti da si bolji od drugog ljudskog bića.

NACIONAL: Osim obiteljskog nasilja, u Hrvatskoj je sve veći broj slučajeva vršnjačkog nasilja. Prema istraživanjima, djeca su sve agresivnija, nasilnija, roditelji se sve manje bave njima, a ona su izložena i prepuštena društvenim mrežama koje vode u ovisnost i promjeni ponašanja. Kako gledate na to?

O svemu tome najviše i pričam u svojim knjigama za djecu. Djeca su osjetljiva jer su podložna lošem utjecaju, i u domu i izvan doma, a nemaju još razvijene zdrave obrambene mehanizme. Mislim da je roditeljski posao vjerojatno najteži na svijetu i uopće ne mogu zamisliti koliki je teret zaštititi dijete od svega što se događa. Ne ostavljamo im baš najljepši svijet. Morali bismo se svi skupa potruditi bolje. Okolišam, preteško mi je pričati o dječjoj agresiji na način na koji mogu o odrasloj. Jer ne prihvaćam naći krivca u djetetu.

Sobin kao Frane i Tihana Lazović Trifunović kao Tina, supružnici u filmu ‘Samo kad se smijem’. FOTO: Promo

NACIONAL: Osim glumom, kreativni ste i u pisanju. Autor ste pet slikovnica za djecu ‘’Šapice’’ koje su dobile i kazališnu adaptaciju. U Lisinskom će 2. prosinca biti premijerno izvedena predstava za djecu ‘’Šapice’’, u kojoj igrate. O čemu se radi, kako je došlo do toga?

Četiri ‘’Šapice’’ i dva nastavka ‘’Doktora Jabuke’, drugi je upravo izašao. Igramo Katarina Baban i ja, zajedno smo i režirali, postavili, domislili, kostimirali… priča je to o prijateljstvu i najbitnije nam je bilo pokazati dvoje prijatelja na sceni i koliko se samo s tim može. Na ‘’Šapice’’ sam neizmjerno ponosan. Na svoje knjige sam neizmjerno ponosan. To je najbolji dio mene i moga stvaralaštva. Veselim se spojiti sad glumu s njima i jedva čekam obići s Babanicom Hrvatsku u prosincu.

NACIONAL: Snimate jako puno, upravo ste u Engleskoj i snimate novi projekt. O čemu se radi i što biste istaknuli od svih tih zaista brojnih međunarodnih projekata?

Ne smijem još govoriti o projektu, ali imam neki osjećaj da je to taj koji ću kroz život isticati. Oduvijek želim graditi internacionalnu karijeru i napokon sam nakon puno “promaknut ću ti ako trepneš” počeo dobivati uloge koje me zbilja ispunjavaju. Jako sam sretan s tim gdje se nalazim u karijeri i imam osjećaj da sam kao glumac sazrio u ono čemu sam dugo težio.

NACIONAL: Bez obzira na puno posla u inozemstvu, vraćate se u Hrvatsku, zašto?

Zato što živim u Hrvatskoj, tu su moji ljudi, tu su moji psi, tu mi je ljubav i radost i ne zanima me živjeti nigdje drugdje. Da sam sam na svijetu, živio bih bilo gdje jer ne vjerujem u države i granice i religije. Samo u svoje ljude.

NACIONAL: Zašto ste odlučili da baš gluma bude vaš životni odabir?

Mislim da je gluma našla mene. Dogodila se. Ne sjećam se da je postojao trenutak odluke.

NACIONAL: Što vas najviše inspirira?

Ljubav.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi?

‘’Šapice’’ i snimanje jednog hrvatskog filma u prosincu i onda odmor do ožujka, kad se vraćam na jedan set u priču čiji dio jedva čekam biti.

Slavko Sobin: “Nasilje je produkt svijeta u kojem ti roditelj kaže ‘Tko se tuče taj se voli’”