Glumac Slavko Sobin napisao slikovnicu ‘Šapice’ prema tekstu po kojem se već igra predstava

Kad se jednog dana na ulici sretnu dva psa – jedan mali, ulični, ničiji i sretan s onim što nema i jedan kućni, dobro odgojen, nezadovoljan s onim što ima – bit će to početak jednoga velikog prijateljstva… Nastavak pročitajte u slikovnici „Šapice“, „poučnoj priči o važnosti prijateljstva, toleranciji i prihvaćanju drugačijih, o važnim stvarima koje treba naučiti u najranijoj dobi“, autora Slavka Sobina. Kazališni, televizijski i filmski glumac Slavko Sobin uvijek je želio biti glumac, ali htio je i pisati iako nije bio siguran da to zna. Rođen je u Splitu, studirao u Los Angelesu i vratio se kući gdje mu je najljepše. Voli obitelj, prijatelje, pse i prirodu, a najveći životni ponos mu je projekt s mladima s cerebralnom paralizom, mjuzikl „Srce na sceni“.

NACIONAL: Kod vas se dogodila zanimljiva stvar – najprije se prema vašem tekstu realizirala predstava „Šapice“ u splitskom Gradskom kazalištu mladih, a tek sad – godinama kasnije – objavili ste slikovnicu. Zašto?

Pa predstava je nastala iz potrebe za poslom i samim time je bio velik prioritet postaviti i igrati nju. Slikovnica nikad nije zapravo bila u planu. Međutim, mojim roditeljima se toliko svidjela predstava da su sugerirali da je prebacim u format dječje priče, što sam odmah i napravio. A onda su krenuli poslovi, snimanja, zauzetost, zaboravi čovjek na neke projekte koje drži u ladici. Moji roditelji nisu zaboravili nego su me podsjećali svako malo i za vrijeme prvog lockdowna, deset godina nakon predstave, našao sam nešto vremena da pokušam doći do izdavača. Poslao sam je Zoranu Maljkoviću u Mozaik knjigu i on ju je s punim povjerenjem odmah odobrio, dodijelio mi divnog ilustratora Patricia Alejandra Aguera Marina i danas je rezultat našeg zajedničkog rada u izlozima knjižara. Nevjerojatno.

NACIONAL: Kako je gledati kako glumci na sceni izgovaraju riječi koje ste vi napisali?

Pa ja sam taj glumac, prvenstveno sam htio igrati u svojoj predstavi. Kako je potražnja za predstavom bila ogromna, igrali smo je u dvije postave – Nada Kovačević i ja i Ana Gruica i Ivo Perkušić, sve moji divni kolege ansambla GKM-a u Splitu, gdje sam tad bio zaposlen. Guštali smo. Nisam tad razmišljao o tome da su to moje riječi, tu vrstu ega nisam nikad imao u odnosu na „Šapice“. One su nešto lijepo što se dogodilo i nadam se da će imati lijepi dugovječni život. Svakako bih ove godine htio postaviti „Šapice“ i u Zagrebu.

NACIONAL: Kako je došlo do priče o Šapicama i tko su Dona i Mrš?

Dona i Mrš su psi, nekako je prirodno da dječju predstavu pišem o psima s obzirom na to koliko ih gledam u životu. Ali u predstavi postoji jedan preokret u kojem shvatimo da su to mama i sin beskućnici i da ona njega zapravo samo zabavlja i odvraća mu pozornost igrajući se pasa, dinosaura i čega god se sjeti. Odustali smo od tog kraja u knjizi da ostane sve „light“.

NACIONAL: Imate dva psa, Bubu i Maru, što vam znači život sa psima, koliko oni obogaćuju vaš život?

Ma one su dio svakog mog dana i o tome sam toliko puta pričao da ne znam više što bih mogao reći da ljude još uvijek zanima. Nadam se da ono što prezentiram kroz njih ima nekog utjecaja i da ljudi odlučuju udomiti pse iz azila i obogatiti si život za tu jednu preslatku komponentu.

NACIONAL: Zašto je važno da djeca nauče prave vrijednosti? Vrijedi li se boriti za ljubav, prijateljstvo, solidarnost?

Ako se postavlja pitanje zašto bi to bilo važno, onda mogu samo reći – Da, važno je. I da, vrijedi se boriti za sve to. Mislim da to ljudi znaju i bez moje slikovnice.

NACIONAL: Glumite u seriji „Crno-bijeli svijet“ koja je snimljena u četiri sezone i vrlo je popularna. Što vam se najviše sviđa kod Žungula, lika koji igrate?

Njegova pozitiva, strast za životom i ogromna ljubav prema prijateljima. On je lik koji sve stavlja ispred sebe i to mi je divno.

NACIONAL: Koji su vam planovi sa „Šapicama“ i s karijerom?

Sa „Šapicama“ je u planu nastavak, ali isključivo ako se prvi dio svidi klincima. Što se karijere tiče, dovršavam snimanje serije „Dar Mar“ i od onoga što znam, napokon me čekaju dvije izazovne uloge u filmu. To je format u kojem sam se najmanje imao priliku ostvariti i zbog toga se jako veselim ovoj godini.