Jedna od ambicioznijih i sveobuhvatnijih zagrebačkih izložbi u zadnje vrijeme je izložba „Kopač“ koja se u HDLU-u može razgledati do 27. ožujka. Cilj joj je slikara i kipara Slavka Kopača učiniti zvijezdom hrvatske i francuske likovne baštine i podsjetiti na njegovu važnost u kontekstu hrvatske povijesti umjetnosti. Slavko Kopač je rođen u Vinkovcima 1913., a umro je u Parizu 1995. U Parizu je živio od 1948. te se družio i radio sa značajnim pripadnicima francuske umjetničke i kulturne scene kao što su slikar i kipar Jean Dubuffet, otac nadrealizma André Breton i likovni kritičar Michel Tapié. Bio je prvi kustos zbirke Art brut i na njezinom čelu ostao je gotovo puna tri desetljeća. Michel Tapié uvrstio ga je u knjigu “Un art autre” kao jednog od začetnika informela. Breton mu je organizirao samostalne izložbe 1949. u galeriji Message, 1953. godine u galeriji L’Etoile scellée, kultnoj galeriji nadrealista, te još dvije izložbe s vodećim imenima nadrealističke scene poput Maxa Ernsta, Mana Raya, Magrittea i drugih. Njegova djela nalaze se u muzeju LaM, u Museum of Everything, fundaciji André Breton, zbirci Chave u Venceu, zbirci Art brut u Lausannei, a u Hrvatskoj u Gradskom muzeju Vinkovci, Galeriji Klovićevi dvori, Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, HNK Osijek, udruzi ArtRencontre, Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, Galeriji umjetnina Split, Muzeju moderne i suvremene umjetnosti Rijeka te u brojnim privatnim zbirkama od kojih je jedna od zanimljivijih ona koja se čuva u dvorcu Mirne Flögel-Mršić u Svetom Križu Začretje.

Od 200 djela Slavka Kopača na velikoj izložbi u HDLU-u njih 130 je iz privatne kolekcije Tamare i Kristijana Floričića, koji su osnovali udrugu ArtRencontre posvećenu brizi za Kopačevu ostavštinu. Taj poznati pulski poduzetnik i sveučilišna profesorica na Fakultetu ekonomije i turizma „Mijo Mirković“ otkupili su 2017. za 50.000 eura 40 posto Kopačevih djela, u Drouotu, jednoj od najvažnijih aukcijskih kuća na svijetu. Kasnije su ih otkupili još pa danas posjeduju 70 posto njegovih djela. Kako je istaknula Tamara Floričić, Slavko Kopač i njegova djela za nju pokazuju kako netko porijeklom iz malog grada u Hrvatskoj može utjecati i aktivno sudjelovati u stvaranju svjetskih trendova. Ponosna je na našeg umjetnika te je odlučila pridonijeti njegovoj vidljivosti na hrvatskoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni. Nakon otkupa su shvatili da su dobro postupili, u suprotnome, djela bi se raspršila diljem Pariza, Francuske i Europe, a Hrvatska bi izgubila jedinstvenu priliku prezentirati najdragocjeniju srž Kopačeva stvaralaštva.

Tamara Floričić, sveučilišna profesorica na Fakultetu ekonomije i turizma ‘dr. Mijo Mirković’, sa suprugom Kristijanom vlasnica je 70 posto Kopačevih djela. FOTO: Srecko Niketic/PIXSELL

„Cijeli taj proces učenja i otkrića bio je izuzetno zanimljiv, dinamičan, uzbudljiv i uistinu je otključao niz emocija koje su doprinijele razvoju interesa i spontano pokrenule daljnje aktivnosti. Budući da smo nakon aukcije nastavili s aktivnostima kroz neprofitnu udrugu, svakako smo uvjereni da je ulaganje ispravno, međutim, želim napomenuti da ovo ulaganje i zalaganje nisu vođeni financijskim interesima, već željom da se rad Slavka Kopača valorizira i pozicionira na mjesto koje zaslužuje na svjetskoj umjetničkoj sceni. Smatramo da toliko svestran umjetnik, koji je pomicao granice stvarajući slike, skulpture i poeziju u različitim tehnikama i materijalima, svojevremeno priznat i cijenjen od vodećih međunarodnih umjetničkih kritičara, recenzenata i intelektualaca, ne bi smio biti zaboravljen“, rekla je Tamara Floričić.

Kako je uopće došlo do toga da su ona i suprug tako povoljno otkupili većinu njegovih djela?

„Nakon Kopačeve smrti i ubrzo nakon smrti njegova jedinog sina, Kopačeva supruga ostala je sama i bolesna, a njeno liječenje u bolnici financirala je francuska vlada. Sredstva za dugogodišnje liječenje vlada je odlučila pribaviti putem javne dražbe, aukcije na kojoj se rasprodavala imovina zatečena u Kopačevu ateljeu i koja je bila vrlo kratkoročno organizirana. Na dražbi su bila brojna djela velikog i malog formata, od slika, crteža, skulptura, knjiga poezije do pozivnica, dokumentacijske građe i kataloga. Sve ono što je Kopač kao osobnu dragocjenost čuvao, od čega se nije mogao tijekom života odvojiti. Vjerojatno su brza organizacija aukcije i procjena kolekcije doprinijeli ostvarenoj razini cijena. Spoznali smo jednu novu dimenziju vrijednosti koja se ne može vrednovati novčanim iznosima. Za sada je ovaj susret jedinstven, cijenimo umjetnost i stvaralaštvo brojnih autora, no sve aktivnosti Udruge usmjeravamo na prezentaciju i edukaciju o baštini Slavka Kopača. To ne doživljavamo kao poslovnu priliku, već kao mogućnost etabliranja Kopača kao vodećeg hrvatskog umjetnika na zasluženo mjesto u svjetskoj povijesti umjetnosti, koje mu i pripada“, objasnila je Tamara Floričić.

Francuski slikar i kipar Jean Dubuffet sa Slavkom Kopačem. FOTO: Privatna arhiva

Dodala je da su se susreli s renomiranim francuskim znanstvenicima, povjesničarima umjetnosti Fabriceom Flahutezom, Pauline Goutain i Robertom Trapani, koji su s velikim entuzijazmom pristupili dubinskom istraživanju arhivske građe i dokumentacije te pisanju znanstvene monografije “Slavko Kopač”.

“Knjiga određuje Kopača kao ključnu osobu koja je aktivno sudjelovala u afirmaciji triju najznačajnijih pravaca post-war umjetnosti 20. stoljeća: art brutu, nadrealizmu i informelu. Izdala ju je renomirana francuska izdavačka kuća Gallimard koja selektivno bira najznačajnije umjetnike i o njima publicira knjige, a Kopač je prvi hrvatski umjetnik o kojem su izdali knjigu. Nadalje, u nizu aktivnosti naše udruge slijedi susret s glavnom kustosicom pariškog muzeja Centre Pompidou koja je 2019. godine posjetila sjedište Udruge kako bi pregledala i vrednovala kolekciju. Posjet je rezultirao interesom i upitom Centra Pompidou za uvrštavanjem više djela iz kolekcije Kopač u fundus muzeja, uz izbor djela za stalni postav. U finalnoj fazi dogovora je i organizacija samostalne izložbe u Centru Pompidou u Parizu, po renovaciji tog renomiranog kulturnog centra koji je već u svoju znamenitu biblioteku uvrstio knjige o Kopaču”, rekla je naša sugovornica.

Navodi da su u udruzi ArtRencontre uvidjeli značaj Kopačeva nasljeđa i doprinos Europskoj post-war umjetničkoj sceni te usmjerili rad u istraživanje Kopačeva života i umjetničkog stvaralaštva.

“Prva faza djelovanja Udruge rezultirala je objavljivanjem kataloga kolekcije 2019. godine u koju su bila uvrštena djela porijeklom iz umjetnikova ateljea, kupljena na aukciji u Parizu. U navedenoj knjizi pored kolekcija slika prikazani su i dokumenti koji potvrđuju aktivno sudjelovanje Slavka Kopača u definiranju novih pravaca u post-war umjetnosti, što ga svrstava u red najznačajnijih svjetskih umjetnika tog vremena. Isto potvrđuju i recenzije vodećih francuskih kritičara tog vremena, koje su dokumentirane. Uslijedila je izrada web stranice posvećene Slavku Kopaču te pokretanje profila na Instagramu, suvremenih medija kroz koje se aktivno prezentiraju Kopačeva djela. Daljnja faza djelovanja udruge ArtRencontre je predstavljanje Kopača široj publici kroz suorganizaciju izložbe koja se trenutno prikazuje u prostoru HDLU-a, Meštrovićevu paviljonu. Organizatori izložbe ostvarili su suradnju s hrvatskim muzejima i kulturnim institucijama koje posudbom radova iz svojih kolekcija doprinose vidljivosti Kopačeva stvaralaštva. Umrežavanjem velikog broja javnih kulturnih institucija organizatori su za izložbu ostvarili postizanje statusa nacionalnog projekta pod pokroviteljstvom Vlade RH i Ministarstva kulture i medija”, istaknula je Floričić.

Također, nastavila je, udruga je suorganizator znanstvenog simpozija na temu razumijevanja važnosti umjetničkog stvaralaštva Slavka Kopača, koji će se održati u veljači ove godine tijekom trajanja izložbe u Meštrovićevu paviljonu.

“Uz cijenjene hrvatske stručnjake i znanstvenike, na simpoziju će sudjelovati i Fabrice Flahutez, Pauline Goutain i Roberta Trapani, autori znanstvene monografije o Slavku Kopaču. Ujedno će u sklopu simpozija u Francuskom institutu biti službeno predstavljena njihova knjiga u izdanju Gallimarda. Udruga je vođena mišlju da je afirmacija stvaralaštva Slavka Kopača jedinstvena prilika da se Hrvatsku pozicionira na značajno mjesto svjetske kulturne scene, čime će se dodatno otvoriti prilika i ostalim umjetnicima s ovih prostora. Voljela bih istaknuti da je Kopač jedinstvena svjetska ličnost te da se odrekao svih privilegija kako bi ostao netaknut i umjetnički slobodan. Aktivno je i značajno sudjelovao u najvažnijim pravcima post-war umjetnosti art brut, enformel i nadrealizam od samih njihovih početaka. Nijedna osoba s ovih prostora nije imala značajniju ulogu u definiranju novih pravaca u umjetnosti te se Hrvatska ima čime ponositi“, smatra Tamara Floričić.

Anita Ruso Brečić, kustosica izložbe ‘Kopač’ u zagrebačkom HDLU-u. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kustosica izložbe Anita Ruso Brečić rekla je da joj je Kopač u studentskim danima bio zanimljiv jer je bio nešto drugačiji od svega s čim su se susretali: „Jednom prilikom prijateljičina mama nam je pokazivala katalog Kopačeve retrospektive koju je radila uvažena kolegica Biserka Rauter Plančić 1997. godine u Galeriji Klovićevi dvori. Na studiju mu se, nažalost, uopće nije pridavao značaj. Upravo zato posebno smo se angažirali oko dovođenja studenata povijesti umjetnosti iz cijele Hrvatske na Kopačevu izložbu u Meštrovićevu paviljonu. Kada sam prije godinu dana počela otkrivati Kopača, iz raznih fundusa uvjerila sam se još mnogo puta u duboku produhovljenost i autentičnost tog našeg umjetnika. Kopač nije slijedio trendove, on ih je postavljao. Ipak, njegovu iskrenost, poniznost i jednostavnost malo tko je mogao pratiti, a kamoli nadmašiti. Poticajno je vidjeti umjetnika koji ostaje vjeran sebi do kraja. Njegova prijateljica Annie le Brun, koja mu je napisala predgovore za nekoliko izložbi, naglasila je da je radio za mizeriju u zbirci Art brut, ali nikada nije odustajao od posla koji je obožavao. Više puta je naglašavao da je sve što vrijedi napravio kao kustos zbirke Art brut. Govorio je da je Jean Dubuffet, tadašnja francuska slikarska zvijezda, jedan od utemeljitelja zbirke Art brut i njegov prijatelj u tim vremenima, bio Bog, a on sveti Petar.“

Anita Ruso Brečić istaknula je da je Kopač umjetnik doživljaja, umjetnik prahistorije i suvremenosti, slikar tako jasnog jezika čiji vokabular vam je već poznat, a gramatiku usvajate brzo, kao malo dijete. Baš zato je on slikar dječje nevinosti i naivnosti, dok je kipar širokih vidika, a pjesnik tako ludički raspoložen da se uz njegovu poeziju možete satima zabavljati, opuštati, ali i ozbiljno zaviriti u vlastitu nutrinu.

„On se nikad nije prepuštao dosadi ili rutini. Kada bi vidio da mu se radovi koje je izradio desnom rukom ‘ponavljaju’, uveo bi u proces lijevu ruku pa bi stvarao u tako preokrenutim ulogama svojih ruku. Gotovo da nema materijala koji se nije našao na njegovim djelima: od olova i guma do kovina i stakla, pocakljene gline, kamena, pijeska i cigle, lave i terakote. Njegov atelje bio je eksperimentalni laboratorij u kojem je uvijek iznova nešto izučavao. Grgo Gamulin u knjizi o hrvatskom slikarstvu 20. stoljeća piše da je Kopač jedan od onih slikara koji su u svijetu nešto postigli. Josip Depolo ističe da je on jedini slikar koji nije otišao u Pariz da bi od Pariza nešto uzeo, već da bi Parizu dao. Njegovo mjesto u Hrvatskoj treba biti uz rame našim najvećim umjetnicima čija su imena poznata najširem krugu publike. To je onaj sam vrh piramide u koji stavljamo Bukovca, Meštrovića i Murtića. Točno uz njih i nigdje drugdje treba postaviti i Kopača“, uvjerena je Anita Ruso Brečić.

Kopač je u ono vrijeme, kako je istaknula, sebe svrstavao na stranu Grupe trojice, kojoj su pripadali Babić, Becić i Miše i koja je za razliku od socijalno angažirane grupe Zemlja, na čelu s Hegedušićem, bila politički neutralnija. Kasnije, dodala je, Kopač je iskazivao veliko domoljublje i zabrinutost tijekom Domovinskog rata, kada se redovito čuo s tadašnjim vinkovačkim gradonačelnikom Draženom Švageljom kojemu je jednom rekao kako nije siguran hoće li njegovo srce izdržati sve te bombe padaju na Vinkovce, ali je siguran da će Vinkovci izdržati.

„Kopač je pozdravljao hrvatsku samostalnost. Imao je veliku želju što veći broj svojih djela ostaviti našim muzejima. Za života je Klovićevim dvorima darovao 70 djela, dok su njegova supruga Paulette i sin Laurent Gradskom muzeju Vinkovci darovali 50 djela. Posredstvom tadašnje ravnateljice Moderne galerije Biserke Rauter Plančić neka su paradigmatska Kopačeva djela, poput ‘Krave’ iz 1949. godine, dospjela iz Lausannea u Zagreb. Mirko Galić ga je u intervjuu pitao osjeća li kome pripada, s obzirom na to da je rođen u Vinkovcima, a najveći je dio života proveo u Parizu. Kopač je odgovorio: ‘Da vam kažem iskreno, teško je reći. Leo Junek govori da je Francuz hrvatskog podrijetla, a ja nisam ni jedno ni drugo. Kad dođem u Vinkovce, poslije prvih riječi reći će mi: Pa, vi ste naš čovjek! Jesam, iz Slavonije. A ne. Vi ste iz Vinkovaca. Nađu mi i mjesto iz kojeg potječem. Ja nosim svoj akcent i svoju prašinu, neću zaboraviti svoj jezik i što sam stariji, sve se bolje njime služim. Ne mogu biti nego ono što jesam. Samo, i to je ceh koji ja plaćam da bih vratio zemlji ono što mi je dala”, zaključila je Anita Ruso Brečić.