Povodom prve godišnjice smrti publicista, novinara i povjesničara Slavka Goldsteina prijatelji i suradnici, uz suorganizaciju Srpskog narodnog vijeća i Kina Europa, organizirali su skup “Razgovor/sjećanje na Slavka Goldsteina” na kojemu je više puta istaknuto da je bio “fasciniran istinom i slobodom koji su mu bili najvažniji”.

Među brojnim knjigama koje je objavio, posebno je istaknuta “1941.: Godina koja se vraća” kao jedna od “najvažnijih knjiga kao biografije jedne zemlje i društva”, kako je rekao novinar i publicist Ivica Đikić, koji je s Goldsteinom surađivao u novinarstvu i izdavaštvu.

“U vremenu koje dolazi tek ćemo osvješćivati važnost te knjige za našu budućnost”, ustvrdio je Đikić. Bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, koji je blisko surađivao s Goldsteinom, također smatra da ta knjiga treba postati obavezna lektira umjesto, kako je rekao,  “Isusa koji se vraća” što je sadržaj koji je u udžbenicima hrvatskoga jezika.

Njegov sin Pavle Goldstein ocijenio je da su “njegovi senzori prije pet, šest godina, puno prije svih, osjetili rast neonacionalsocijalizma”. Smatra da je život njegova oca odredilo nekoliko “-izama” poput judaizma, sekularizma, nacizma, staljinizma, cionizma, liberalizma i humanizma.” Istaknuo je da je imao averziju prema ideologijama i isključivosti, a zagovarao slobodu, poštovanje ljudi i dijalog što je u suštini humanizma.

Drugi sin, Ivo Goldstein, ustvrdio je da je najpreciznije opisao Jasenovac i Bleiburg kao dva toponima hrvatske povijesti, a knjigu svog oca “Jasenovac – tragika, mitomanija, istina” nazvao je “briljantnim odgovorom na revizionističke svinjarije i šamarčinu toj ekipi”.

Brat Danijel Ivin s punom je dvoranom podijelio sjećanja na zajedničko odrastanje i odlazak u partizane Slavka Goldsteina.

Milorad Pupovac, predsjednik Srpskoga narodnog vijeća, kojemu je Goldstein ostavio svoj arhiv, mišljenja je da je riječ o “nesumnjivo jednom od posljednjih velikih manjinskih intelektualaca ove zajednice”, dodavši da je jako cijenio i volio Srbe.

“Bio je čovjek koji poseže za javnim angažmanom da bi obranio ideju slobode”, Pupovčevo je sjećanje na Goldsteina. Rekao je da se “njegov život može oslikati kao neprestano prihvaćanje bitke i izazova, a jedan od najozbiljnijih u poznim godinama bio je historijski revizionizam u kojemu je vidio ozbiljnu opasnost za društvo”.

“Nije se bojao smrti, ali je dijelio brigu što će biti i kakvo će biti društvo u kojem živimo”, rekao je Pupovac, zaključivši da Goldstein “jest bio Židov, ali i hrvatski patriot”.

Vesna Pusić, s kojom je Goldstein surađivao u mjesečniku Erasmus koji je pokrenuo 1993., rekla je da je “Slavko u životu prošao četiri režima i peti u Izraelu i uspio ostati apsolutno konzistentan, vjeran svom stavu i ne osramotiti se”.

“Bio je nevjerojatno slobodan bez obzira na sve režime, svima je išao na živce, a moćnicima i uspaljenoj javnoj gomili zavedenoj demagogijom uspijevao je reći u lice ‘niste u pravu, nemojte tako'”, istaknula je Pusić. Rekla je da je uvijek u svojim tekstovima reagirao na nepravdu, glupost, neistinu, nacionalizam, šovinizam te da je neizmjerno vjerovao u javnu riječ.

“Iako baš nije bio siguran da istina uvijek pobjeđuje, bio je konstantni sanjar i uvijek je imao ideju utopije i dobroga prema kojemu možemo ići”, zaključila je Pusić.

Stjepan Mesić ocijenio je da je Goldstein bio “čovjek argumenata i činjenica” te da je i dalje prisutan kroz svoja djela.

Organizatori skupa sjećanja na Slavka Goldsteina najavili su da će pripremiti zbornik njegovih radova te da će pokušati izboriti da u Zagrebu dobije ulicu ili trg.