Beogradski novinar u knjizi ‘Svaka čast Vučiću’ objavio je sve kontroverzne izjave srbijanskog premijera izrečene u posljednjih 20 godina kako bi upozorio na politički profil najmoćnijeg čovjeka u Srbiji

Kao dječak s beogradskog asfalta bio sam pretučen 50 puta, nekoliko puta jedva sam preživio i u Zagrebu, i u Splitu, i ovamo, i onamo.” “Imali smo više vanjskopolitičkih aktivnosti nego Josip Broz u najboljih pet godina velike Jugoslavije.” “Nikad ne radim kraće od 12 sati, a ponekad i 19 sati dnevno.” “Nećemo ništa što je tuđe, hoćemo samo ono što je naše srpsko, a to su i Karlobag, i Karlovac, i Ogulin, i Virovitica, i sve te srpske zemlje.” “Besmisleno je tvrditi da Karlobag pripada Srbiji ili da će joj jednog dana pripasti. Iz mojih usta niste čuli za tu granicu, nikada.” “Srbi nisu Hrvati, nisu Mađari i neki drugi, nego su narod koji je oduvijek najviše volio slobodu.” “Predsjednik Boris Tadić je bruka i sramota za Srbiju jer se ispričao Hrvatima za ubijanje i progon Srba.” “Moja kuća, kao i kuće cijele obitelji Vučić, a nismo mala obitelj, bit će sigurna kuća za generala Ratka Mladića kojeg gone samo zato što je štitio svoju zemlju.” “Ponosan sam što su Amerikanci svjesni da sam im neprijatelj.” “Zašto bih bio premijer? Nemam tako visoke ambicije.” “Usporediti zločine srpske i hrvatske strane, to je kao da u nogometu usporedite Barcelonu i Čelik iz Zenice.”

Ovo su neke od izjava Aleksandra Vučića izrečene proteklih dvaju desetljeća, tijekom kojih je prešao put od mlade nade Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislava Šešelja, preko funkcije ministra informiranja do lidera Srpske napredne stranke (SNS), premijera i najmoćnijeg čovjeka u Srbiji, a sakupio ih je beogradski novinar Slaviša Lekić.

Pedesetšestogodišnji Lekić bio je novinar i urednik Omladinskih novina, Borbe, Naše Borbe, tjednika Reporter i osnivač je magazina Status. Nedavno je objavio knjigu “Svaka čast Vučiću”, nazvavši je “političkom ‘autobiografijom'” srpskog premijera. Knjigu je izuzetno teško pronaći u knjižarama u Srbiji.

NACIONAL: Gotovo sve što Vučić kaže, u Srbiji je vijest za naslovnice novina. Zbog direktnih prijenosa njegovih konferencija za medije, neke televizije više nemaju programsku shemu. Unatoč tome, “Svaka čast Vučiću”, knjigu koju čine isključivo njegove izjave, vrlo je teško kupiti u Beogradu. Kako objašnjavate procjenu trgovaca da čitatelje takva knjiga ne zanima?

Knjiga “Svaka čast Vučiću” svojevrsni je vodič kroz prošlost Aleksandra Vučića, kompas njegova političkog lutanja, mapa ideološkog (s)kretanja, podsjetnik na sve ono što je izrekao tijekom dvadeset godina bavljenja politikom i, nažalost, Srbijom. Prevedeno na jezik običnih smrtnika, radi se o zbirci izjava koje je Vučić, kao višegodišnji generalni sekretar SRS-a, drugi čovjek SNS-a, potpredsjednik Vlade Srbije i premijer iste države, davao u raznim prilikama i neprilikama. Dio svih izjava su datumi kad su izgovorene/napisane i izvor, medij koji je te njegove riječi prenio ili skup na kojem su izrečene. Nisu knjižari procijenili da kupce knjiga ne zanima, nego im se štivo učinilo spornim. Zašto, pojma nemam. Moguće je da se stide prejakih ili preglupih riječi prvog čovjeka države; moguće je da žele Vučića zaštititi od njegova političkog naslijeđa; a vrlo je moguće i da su, anticipirajući raspoloženje Vučića prema svemu što asocira na njegovu političku prtljagu prije 2012., jednostavno htjeli zaštititi – sebe! Što god bio motiv, sasvim sam siguran da konkretna odluka o de facto zabrani prodaje nema apsolutno nikakve veze s Vučićem i njegovim kabinetom. Ima, međutim, s atmosferom u društvu koju su Vučić i njegovo okruženje kreirali. A ona je, blago rečeno, mračna.

NACIONAL: Je li knjiga “Svaka čast Vučiću” bila ponuđena kupcima na Beogradskom sajmu knjiga?

Knjiga se prodavala, ali su kupci bili odsutni! Distributer knjiga MAKART imao je štand u četvrtom paviljonu, rupčagi Beogradskog sajma knjiga, i hrabro je ponudio i “Svaka čast Vučiću”, ali se nije usrećio. Organizirali su mi potpisivanje knjiga i tijekom dva sata prodali smo osam primjeraka: divno sam se zabavljao promatrajući zaprepaštene face ljudi koji su u širokom luku zaobilazili kutak u kojem sam bio okružen knjigama s čijih je naslovnica vrcao gospodar Vučić kako ljubi sebe u ogledalu. Puna dva sata bio sam u okruženju iliti raljama straha. Od knjige! Porazno! Unatoč tome i činjenici da se knjiga u Beogradu prodaje u dvije-tri knjižare, a u unutrašnjosti zemlje nema je nigdje, već je dva mjeseca među 10 najprodavanijih knjiga.

NACIONAL: “Svaka čast Vučiću” sadrži izjave izrečene u razdoblju od gotovo 20 godina. Koliko vam je vremena bilo potrebno da ih sakupite i napravite selekciju?

Prije sedam godina s kolegama Nenadom Zorićem i Zoranom Pavićem priredio sam antologiju suvremene srbijanske gluposti “Nije srpski lupati”, ovdašnju verziju knjige “Greatest Shits” koju su Hrvatskoj podarili feralovci. Htjeli smo pokazati da i mi u Srbiji glupaka za trku imamo! To je bio temelj ove knjige. Njegovim ranijim lupetanjima valjalo je dodati novije replike i tu je već bilo priličnih problema u selekciji: ako čovjek koji svaki drugi dan ima konferenciju za tisak – događalo se da u jednom danu Vučić tri puta ćaska s novinarima – nije baš najnormalniji, onda je onaj koji danima gleda snimke tih konferencija i iščitava nebulozne transkripte, u najmanju ruku – budala. Pogotovo ako naslućuje sudbinu knjige, a poznavajući prilike u Srbiji, naslućivao sam je.

NACIONAL: Zašto je knjiga posvećena “tviterašima Srbije” (ne i SNS “botovima” i sličnim skotovima)?

Twitter je u ovom trenutku, a traje taj “trenutak” dobre dvije godine, jedini slobodni medij u Srbiji. Twitter i Facebook su jedine prividne oaze slobode misli i govora, ali je sad i postojanje te oaze dovedeno u pitanje. Da nas ne bude, trude se “botovi”, jedna potpuno nova demografska skupina ljudi, cijele internetske brigade stranačkih aktivista koje ordiniraju na društvenim mrežama, čiji komentari postaju platforma za širenje mržnje i straha. Ti ljudi od toga imaju pristojan prihod i, osim mogućnosti da napreduju na stranačkoj ljestvici, imaju i šansu da sebi osiguraju trajniji posao. Upravo taj način obračuna, nesmetano i nekažnjivo distribuiranje mržnje, uglavnom kukavičko i anonimno, bez spremnosti da se preuzme odgovornost, tjera ljude s mreže na kojoj se donedavno slobodno moglo govoriti o Vučićevu režimu.

Zanimljivo je da fenomena botova nema nigdje u regiji, osim u Srbiji. Možda zato što svojevrsni embrij današnjih botovskih komentara možemo naći u “Odjecima i reagiranjima”, povijesnoj rubrici beogradske Politike, odakle se krajem osamdesetih, anonimno i pod pseudonimom, s adresa “poznatih redakciji” širila mržnja.

NACIONAL: Zašto ste se upustili u prikupljanje i uređivanje onoga što se na početku knjige naziva “biografsko-psihijatrijskim materijalom”?

Zato što je Vučić – problem. Nije problem samo njegova prošlost, hoću reći, sada više nije, problem je ono što radi i što planira činiti. Čovjek je opasniji od Slobodana Miloševića. Ne ubija, doduše, još uvijek, ali intimno smatram da se otima kontroli. Vlastitoj. I da bi sve bilo drugačije kad bi mu netko skrenuo pažnju na to, dok je još vrijeme jer ovo vodi u – nikud. U knjizi se nalazi citat-profil Vučića:

“Ja se nadam da ću se i dalje mijenjati, JA i danas učim nekoliko jezika, JA svakoga dana učim, JA nemam problem s tim, JA svakoga dana radim od ranog jutra, prvi sam u Vladi, posljednji ili među posljednjima uvijek odem.” To nije umjetni spoj nekoliko rečenica, to je jedna rečenica. Ovoliko “JA–PA–JA-kanja” ne pamti se, što bi Vučić rekao, u modernoj povijesti Srbije. Od predsjedavanja kriznim štabom u Nogometnom klubu Crvena zvezda, preko izrade rebalansa proračuna i prodaje automobila Vladimiru Putinu, do istraživanja javnog mnijenja, sve je to na plećima jednog čovjeka. Sve je u njegovim rukama. “NE DAM da Srbija bankrotira”, “NE DAM nikome da nas ponižava”, “NE DAM više narodne pare”, “NE DAM za novi državni avion”! Umjesto da napredujemo, vraćamo se u što ja znam koje godine. Civilizacija je kretanje, ali ne u rikverc. Knjiga je – upozorenje: “Ehej, ljudi, ovo je taj!” Ona je moj način iskazivanja otpora, dokaz da se opirem ludilu i da ne šutim. Ja drugog načina nemam. Iako mi jednom poznata dramaturginja Borka Pavićević u povjerenju rekla da se pokajala što početkom devedesetih, pod Slobom, civilni pokret otpora nije prešao u jednu višu fazu: “Trebalo je uzeti pušku i otići u šumu!” Ne znam, malo sam vremenit za to.

NACIONAL: Kontroverzne i kontradiktorne Vučićeve izjave Teofil Pančić u knjizi tumači ocjenom da u Vučićevu svijetu “koncept istine i laži ne postoji”. Zoran Pavić navodi da su žrtve zaboravile da je Vučić “želio biti veći zločinac od službeno najvećih”, “veći šovinist od Šešelja” i “veći huškač od nekadašnjeg direktora Radiotelevizije Srbije Milorada Vučelića”. Nakon toliko vremena posvećenog Vučiću, kakvo je vaše objašnjenje? Kako je moguće da je, unatoč svemu, postao najmoćnija osoba u Srbiji?

Nisu Demokratska stranka i Boris Tadić bili jedini poraženi na izborima u svibnju 2012.: za razliku od SNS-a i njegova kandidata za šefa države Tomislava Nikolića, koji su odnijeli pobjedu na izborima, Vučić je kao nositelj liste svoje stranke na biralištima u Beogradu uvjerljivo poražen. Unatoč tome, izrastao je u najmoćnijeg čovjeka Srbije u njenoj modernoj povijesti. Sam je odabrao poziciju ministra obrane, nakon povlačenja Nikolića postao je predsjednik najveće stranke, izborio se za funkciju koordinatora svih službi sigurnosti, nametnuo se kao glavni kadrovik zapošljavanja u javnim tvrtkama i kao glavni i odgovorni urednik Srbije. Zašto? Prvi intelektualac koji je javno podržao Vučića bio je Nenad Prokić, jedan od priznatijih umova građanske Srbije. Podršku nije uskratio ni najbogatiji Srbin Miodrag Kostić. “Kad čujem Vučića kako priča, razmišljam da se učlanim u SNS“, izjavio je vlasnik MK grupe. Ni čuveni Vuk Drašković nije štedio riječi pohvale: “Vučić je kao apostol Pavao!” Zašto? Prije nešto više od dvije godine, na letu za Abu Dhabi, na visini od 10.000 metara, Vučić je u šahovskoj mini simultanki pobijedio predstavnike medija s 3:0. Vijest je bila ta da je Vučić igrao s pola snage i da je figure povlačio lijevom rukom, vijest nije bila ta da dvojica od trojice novinara nisu znali razliku između pješaka i konja. Zašto? Nemam racionalan odgovor. A bojim se da će se u Srbiji pogrešno razumjeti ako u hrvatskim medijima citiram Jovana Raškovića iz ranih devedesetih godina i njegovu demografsko-psihijatrijsku sentencu o Srbima.

NACIONAL: Je li vam žao što je knjiga objavljena prije nego što je Vučić objasnio da je njegova izjava u parlamentu 1995. o ubijanju 100 muslimana za svakog ubijenog Srbina u Bosni “izvučena iz konteksta”, prije nego što je obećao da će srpski sportaši na Olimpijskim igrama u Brazilu osvojiti dvostruko više medalja nego u Londonu 2012., prije nego što je najavio kupovinu oružja u Rusiji, iako je prije toga tvrdio da ugled Beograda raste i da Srbija nikada nije imala više prijatelja nego od kada je on predvodi?

Brojne su izjave Vučića koje me svakodnevno impresioniraju, ali jedna je trajno uklesana u moju sivu moždanu masu. Možda i zato što je kratka i efektna: “Kad sam bio mlad, brojao sam do dva; sada brojim do 10!” Ova nebuloza datira s kraja 2012. kad je već zasjeo na vlast kao prvi potpredsjednik vlade u mandatu Ivice Dačića, premijera bez portfelja. Danas, tri godine kasnije, s bremenom državničkog iskustva na plećima, Vučić bi bio još mudriji: “Kad sam bio mlad, brojao sam do dva; onda do 10, a danas odbrojim do 100 prije nego što lupim i nitko mi ne zamjera!” Poenta je u tome što Vučić danas može brojati i do 1000 i do milijun, može u sebi odbrojavati koliko god hoće, nitko mu to neće zamjeriti i nitko neće dovesti u sumnju njegova lažna obećanja i vizije. On se, jednostavno, otrgnuo sam sebi, odavno nema korektivnog faktora u bliskom okruženju i svijetu se pokazuje kakav zapravo jest. To, naravno, pogoduje meni jer samo na temelju njegovih izjava tijekom proteklih triju mjeseci, s razlogom mogu napraviti drugo, dopunjeno i izmijenjeno izdanje knjige “Svaka čast Vučiću”, ali nisam radostan zbog toga. Naprotiv.

NACIONAL: Već ste objavili “Zamlaćivanje”, knjigu sastavljenu od izjava predsjednika Srbije Tomislava Nikolića. Za Nikolića ste rekli da je “na neki način živi spomenik postojanju onih osoba koje o jednoj istoj stvari imaju potpuno različito mišljenje, što ovisi o trenutku i situaciji”. Nikolić je na glasu kao Vučićev politički otac. Pišući te dvije knjige, kakve ste sličnosti, odnosno razlike, uočili u Nikolića i Vučića?

Nikolić i Vučić imaju samo dva zajednička nazivnika: Šešelja, njihova nebiološkog i političkog oca, i nepostojanje ideologije. Sve ostale sličnosti iznuđene su, prividne ili preglumljene; vrijednosti u koje vjeruju potpuno su im različite; metode vladanja iz fotelja čelnih ljudi Srbije – dijametralno suprotne. Nikolić je tipična srbijanska seoska fukara koja se igrom slučaja našla na mjestu na kojem je danas. Vučić je, pak, neuspješni nogometni huligan koji u hijerarhiji navijača Crvene zvezde nikad nije mogao ni prismrdjeti toj prvoj diviziji, onim momcima koji su vodili glavnu riječ u okršajima s Torcidom, BBB-om ili Grobarima. Kad se dečko koji se nije mogao probiti u Delijama dokopa moći koju je sebi prisvojio, pa se razgoropade kompleksi, dobivamo to što imamo. Toma je bena. Knjigu o njemu objavio sam kasno, sredinom 2013. Prodavala se u knjižarama, a mnoge Tomine smišljotine objavljene u njoj zaživjele su u narodu poput kultnih citata i fraza iz domaćih filmova. “Imao sam nesretno djetinjstvo, a i u školu sam morao ići.” “Nisam završio fakultet jer nije valjao zakon o sveučilištu.” “Nekako sam bio tužan dok sam čitao bajke. Čitao sam ‘Ivicu i Maricu’, ‘Palčića’ i nikako da dočekam sretan kraj. Suviše prepreka ima u tim bajkama. Uvijek se nekome zabije led u srce.” “To što radi Ronaldinho, to je neponovljivo. Kao da gledam sebe kad sam se kao dječak igrao na livadi.” “Sve dok će u mojoj kući moja žena kuhati juhe, sarmu, kiseli kupus s mesom, dok bude kuhala grah, mahune, moja djeca neće ići u McDonald’s.” “Ne znam ništa pozitivno o Europskoj uniji, osim da je zlo.” Da su ovi biseri objavljeni 13 mjeseci ranije, uoči izbora, vjerujem da bi preporuke za glasanje nekadašnje predsjednice Građanskog saveza Srbije Vesne Pešić i umirovljene profesorice beogradskog sveučilišta Srbijanke Turajlijić i ekipe išle u sasvim drugom smjeru. Čitajući Tomine izjave, vi se uglavnom smijete. Kad čitate Vučićeve izjave, osjećaj je drugačiji: naježite se.

NACIONAL: Imate li objašnjenje za to da se u EU nitko ne sjeća kako je Vučić izjavljivao da ništa ljepše ne bi doživio od odluke da je nepoželjan u Uniji, a u Washingtonu da je izjavio da su Amerikanci zločinci koji “hoće okupaciju Srbije, da s lica zemlje nestanu svi koji se zalažu za opstanak Srbije”?

Podsjetit ću vas da je i Milošević devedesetih bio “faktor mira i stabilnosti” na ovim prostorima. Dok je igrao po diktatu Zapada. Onda je pušten niz vodu, pa je čak doplutao do Haaga. Fućka se i Bruxellesu i Washingtonu tko je Vučić i kako čini ono što im čini, sve dok im čini. Kad obavi zadatak, bit će odbačen poput popušene lule koju, kao i njeno duhansko punjenje, neće platiti ni EU, ni SAD, nego građani Srbije. A cijena te lule duhana iz dana u dan raste. U povijesti njegova naroda Vučićeva uloga bit će manje značajna od uloge Hashima Thaçija u povijesti albanskog naroda. Pratite Thaçijevu sudbinu, vidjet ćete da će loše završiti. Slično kao i Vučić. Vjerujte mi na riječ.