Ovog će se mjeseca u Zagrebu obilježiti 30 godina od filma „Pakleni šund“ (Pulp Fiction) redatelja Quentina Tarantina, jednog od najboljih filmova devedesetih, filma koji je u tom trenutku bio toliko drugačiji od ostalih da je izazvao pravu revoluciju u američkoj i svjetskoj filmskoj industriji. Tim povodom će se 21. ožujka u zagrebačkoj Tvornici Kulture održati koncert grupe The Quarantinos – Tarantino tribute benda koji će svirati pjesme koje su nam ostale u pamćenju nakon što smo ih čuli u Tarantinovim filmovima. A kako je snimljen film „Pakleni šund“ ponajbolje je opisao novinar Peter Biskind u svojoj knjizi „Down and Dirty Pictures: Miramax, Sundance, and the Rise of Independent Film“ iz koje donosimo zanimljive izvatke.

Quentin Tarantino nikada nije putovao izvan SAD-a sve dok 1992. godine nije režirao debitantski film „Reservoir Dogs“. Tu je godinu proveo putujući po svjetskim festivalima promovirajući svoj film. Kada bi se u pauzama vratio u Los Angeles, boravio bi u stanu Rogera Avaryja. Njih dvojica svojedobno su zajedno pisali scenarij za jedan film koji bi se sastojao od nekoliko priča. Nakon uspjeha filma „Reservoir Dogs“, kompanija Jersey Films, čiji je vlasnik poznati glumac Danny DeVito, dao je Tarantinu milijun dolara za razvijanje novog filmskog projekta. S tim novcem, Tarantino je rekao Avaryju da bi uzeo priču koju je on napisao. Zvala se „Pandemonium Reigns“ i govorila je o boksaču koji nije pristao odboksati dogovoreni meč te bježi od gangstera koji ga proganjaju. Dogovor je bio, kako je rekao Avary, da će to biti jedna trećina filma „Pakleni šund“, te da će njih dvojica biti potpisani kao scenaristi, a u skladu s time će podijeliti scenaristički honorar.

Tarantinu su tada pristupili predstavnici filmske kompanije TriStar jer su Danny DeVito i njegova kompanija Jersey Film imali potpisan ugovor s njima. No, ljudi iz kompanije TriStar željeli su se riješiti Avaryja, na što Tarantino nije pristao. Dapače, Avary se u to vrijeme pripremao za režiju svog filma „Killing Zoe“ a Tarantino mu je pomagao da nađe financijere i sudjelovao je u stvaranju filma kao izvršni producent. U konačnici, nakon što je završio promociju filma „Reservoir Dogs“, Tarantino se preselio u Amsterdam gdje mu se pridružio Avary te su krenuli u pisanje scenarija za film „Pakleni šund“. Uskoro, Avary se vratio u Los Angeles jer je želio snimiti film „Killing Zoe“ kako bi zaradio neki novac.

Istovremeno, propao je dogovor s kompanijom TriStar, Tarantino je tvrdio da je želio snimiti film s proračunom od osam milijuna dolara, TriStar je nudio neke od glumačkih zvijezda i proračun od 25 milijuna dolara. Tarantino je smatrao kako TriStar želi na tom filmu zaraditi 100 milijuna dolara. I onda je došlo do sastanka Tarantina i ljudi iz kompanije TriStar na kojem su mu rekli kako, prema scenariju, film izgleda mračno i uznemirujuće. „Čekajte, da razjasnimo, vi ne mislite da je film zabavan?“, pitao ih je Tarantino, njihov odgovor je glasio „Pa… ima nekih zabavnih dijaloga, ali…“. Tarantino ih je uvjeravao da se radi o zabavnom filmu, oni su mu rekli da nema ništa zabavno u sceni kada se zabija igla u ruku. Oni su razmišljali i razmišljali, a kada im je Tarantino rekao da želi jasan odgovor, da ili ne, oni su rekli – ne. Pretpostavljali su da će izgubiti novac na tom filmu.

FOTO: Todd Williamson/Invision/AP Images/GuliverImages

Tarantinov producent Lawrence Bender tada je scenarij filma „Pakleni šund“ dao Richardu Gladsteinu, koji je radio za Harveya Weinsteina kao šef filmske produkcije kompanije Miramax. Gladstein ga je pročitao i proslijedio Weinsteinu koji se u tom trenutku nalazio na aerodromu u Los Angelesu gdje je čekao let za New York. Scenarij je imao 160 stranica i kada je Weinstein to vidio, kazao je „Pa ovo nije scenarij, ovo je telefonski imenik“, ali mu je Gladstein rekao „Molim te, samo ga pročitaj, to je novi scenarij Quentina Tarantina“. „Je li dobar?“, pitao ga je Weinstein. „Odličan je“. „Misliš da bi trebali to snimiti?“, nastavio je Weinstein. „Mislim da bi trebali“. „Moram ga pročitati večeras u avionu?“, i dalje je propitkivao Weinstein. „Moraš ga pročitati tijekom leta večeras jer nam se otvorila mala prilika, prije no što je drugi zgrabe“.

Tri sata kasnije Weinstein je nazvao Gladsteina. Pročitao je prvih 20 stranica i rekao „O moj Bože, ovo je briljantno. Početak je nevjerojatan. Je li do kraja ovako dobar?“. „Da, cijeli je tako dobar“. „U redu, ne napuštaj ured, nastavit ću čitati“, glasila je Weinsteinova poruka. Samo 45 kasnije ponovo ga je nazvao s dodatnim pitanjima, a zatim još pola sata kasnije. „Jebeš sve. Moramo snimiti ovaj film. Nevjerojatan je. Kupi prava na ekranizaciju scenarija, snimamo film“, glasila je Weinsteinova konačna odluka.

Godinama kasnije, brojni filmski producenti su govorili da je Harvey Weinstein genije jer oni nisu željeli kupiti film u kojem imaš glumicu koja šuti cijeli film, gdje u trećem dijelu frajer pokazuje svog pimpača, gdje priča filma nije linearna, gdje ima seksa, droge, rock’n’rolla i nasilja. No, nakon kupnje prava na scenarij, trebalo je okupiti glumačku ekipu, a bilo je poznato da je Weinstein škrt na honorarima. Glumački agenti mrzili su ga jer je nagovarao glumce da prihvate uloge u njegovim filmovima uz niske honorare. Međutim, glumci su voljeli Weinsteina, željeli su glumiti u njegovim filmovima čak i uz rezanje honorara. A kako je Tarantino postao „vruća roba“ u Hollywoodu, pročulo se da je scenarij za „Pakleni šund“ fenomenalan, tako su glumci pohrlili na audicije. Tarantino je primijenio taktiku po kojoj je angažirao glumce čije su karijere u problemima, a to su bili John Travolta i Bruce Willis. U to vrijeme neuspjeh su doživjeli Willisovi filmovi „Hudson Hawk“ i „The Last Boy Scout“, a Tarantino je odbio Daniel Day Lewisa koji je bio zainteresiran za ulogu koji je dobio Travolta. Ulogu je dao i Umi Thurman, tada mladoj glumici u usponu, pri tome je odbio Meg Ryan i Holly Hunter. Uzeo je i dva karakterna glumca, Harveya Keitela i Samuela L. Jacksona, te dvoje poznatih glumaca iz malih, nezavisnih, filmova, Amandu Plummer i Erica Stoltza. Time je uspio održati proračun filma na 8,5 milijuna dolara. Film se još nije počeo snimati, a Harvey Weinstein ga je odmah prodavao za prikazivanje po cijelom svijetu. Od toga je zaradio 11 milijuna dolara, film je već tada bio u plusu.

Pulp Fiction / Harvey Keitel / Quentin Tarantino, Copyright: TBM UnitedArchives0329092

No, Tarantino je trebao riješiti jedan problem. Želio je da na špici piše „Režija i scenarij – Quentin Tarantino“ a to nije mogao jer je imao dogovor s Rogerom Avaryjem kako će dijeliti autorstvo scenarija. Avaryja je nazvao Tarantinov odvjetnik i zatražio od njega da odustane od koautorstva scenarija te da, u zamjenu, pristane da na špici piše kako je scenarij temeljen na njegovoj priči. Avary je nazvao Tarantina, pitao ga je li to istina, na što mu je ovaj odgovorio „Samo je jedna priča tvoja, ovako će pisati da je cijeli scenarij temeljen na tvojoj priči“. Avary je to odbio jer je smatrao kako nije samo jedna priča njegova već je sudjelovao i u pisanju ostale dvije priče, na što je Tarantino poludio i zaprijetio da će nanovo napisati scenarij u kojem neće biti ni jedne Avaryjeve rečenice. Avary se tada povukao i prihvatio ponudu jer je u tom trenutku njegova kreditna kartica bila u minusu od 10 tisuća dolara, a morao je nekako snimiti film „Killing Zoe“. Avary je kasnije rekao da se više ne ljuti na Tarantina jer je od honorara od filma „Pakleni šund“ kupio kuću, ali mu je bilo teško zbog načina na koji ga je njegov nekadašnji prijatelj napao.

Kada je film snimljen, čelnici kompanije Miramax znali su da se radi o fascinantnom djelu. „Pakleni šund“ izabran je među filmovima koji će se na filmskom festivalu u Cannesu u svibnju 1994. godine natjecati za Zlatnu palmu. U Francuskoj, Tarantino je već bio zvijezda jer je njegov film „Reservoir Dogs“ bio priličan hit u francuskim kinima. Kada je došlo do zadnjeg dana festivala i proglašavanje pobjednika, Weinstein je sjedio do Tarantina i kazao mu „Misliš da možeš dobiti nagradu za najbolji scenarij?“ Tarantino mu je odgovorio „Da, dobit će nagradu za scenarij“. Međutim, ta je nagrada otišla u ruke Michelu Blancu, francuskom redatelju i scenaristi filma „Mrtav umoran“. Tarantino se počeo vrpoljiti, bio je uvjeren da će film „Tri boje: Crveno“ redatelja Krzysztofa Kieślowskog osvojiti Zlatnu palmu te mu je preostalo da se nada nagradi za najboljeg redatelja. Međutim, najboljim redateljem proglašen je Talijan Nanni Moretti za film „Dragi dnevniče“. Weinstein je tada počeo skakutati po svom sjedalu, bio je uvjeren da će „Paklenu šund“ biti proglašen pobjednikom, te je počeo vikati Tarantinu „O, moj Bože, osvojio si Zlatnu palmu. Osvojio si jebenu Zlatnu palmu“. Tarantino je mislio da će film dobiti nagradu za najbolju glumačku postavu i da on mora preuzeti nagradu u ime svih glumaca. Zato je rekao Weinsteinu “Harvey, začepi. Nismo osvojili Zlatnu palmu“. U tom trenutku Clint Eastwood, predsjednik žirija, rekao je „A ovogodišnji pobjednik je ‘Pakleni šund’“.

„Pakleni šund“ počeo se prikazivati u američkim kinima 14. listopada 1994. godine. Krenuo je s 1100 kopija, istovremeno se počeo prikazivati i film „Specijalist“ sa Sylvesterom Stalloneom i Sharon Stone i to sa 2300 kopija. Procjene su bile da će „Specijalist“ pomesti „Pakleni šund“ u kinima. Kada je kino prikazivanje tih filmova završeno pokazalo se da je „Pakleni šund“ zaradio u američkim kinima 108 milijuna dolara te 213 milijuna u ostatku svijeta, dok je „Specijalist“ ukupno zaradio 170 milijuna dolara. Time je „Pakleni šund“ postao prvi film nezavisne produkcije koji je u kinima u SAD-u zaradio više od 100 milijuna dolara. Harvey Weinstein lansirao je Quentina Tarantina među zvijezde, Tarantino je to isto napravio s Weinsteinom i njegovom kompanijom Miramax.