Jubilarni 10. Festival svjetske književnosti nakladnika Frakture zatvorio je u petak u Domu HDLU razgovor s nagrađivanom književnicom Slavenkom Drakulić o njezinoj novoj zbirci eseja “Rat je svugdje isti”, kojom podsjeća na veliku i važnu temu kolektivnog potiskivanja ratne traume.

Posljednje događanje 10. FSK-a otvorio je glavni urednik Frakture Seid Serdarević zahvalom svim autorima i autoricama koji su sudjelovali u festivalu, likovnim umjetnicima i umjetnicama, prevoditeljima i prevoditeljicama, moderatorima i moderatoricama, sponzorima i pokroviteljima, te publici i Frakturinu timu, “bez kojega ovaj festival ne bi mogao postojati”.

Jubilarno festivalsko izdanje zaključila je u Meštrovićevu paviljonu tribina s novinarkom i spisateljicom Slavenkom Drakulić, nagrađivanom autoricom brojnih romana i eseja prevedenih na mnoge svjetske jezike, s kojom je razgovor vodila književna kritičarka i teoretičarka Marija Ott Franolić.

Predstavila ju je kao jednu od najvažnijih i najpoznatijih hrvatskih novinarki i spisateljica, autoricu koja živi na relaciji Hrvatska – Švedska, članke, kolumne i političke komentare objavljuje u domaćim i stranim novinama i časopisima, a knjige piše na hrvatskom i engleskom, neke od kojih su prevedene na više od 20 jezika.

Knjiga S. Drakulić “Rat je svugdje isti” ne čita se baš u dahu

U jeku još jednog rata na europskom tlu i mnogih drugih ratova diljem svijeta, Drakulić je objavila knjigu “Rat je svugdje isti”, koja okuplja njezine tekstove o ratnoj stvarnosti koji su uglavnom u stranim publikacijama izlazili od 1991. do danas, rekla je Ott Franolić. Knjigu je opisala kao štivo za svakoga, knjigu u kojoj nema recepata, već je ona “poligon za razmišljanje, jednostavna i kratka, ali i teška – ne čita se baš u dahu”.

Drakulić je kazala kako je ideju za knjigu dobila kada je, nakon početka invazije na Ukrajinu, shvatila da si ljudi tamo postavljaju ista pitanja koja smo si mi postavljali početkom 1990-ih, poput “Kako je moguće da se danas događa rat na europskom tlu?”. To ju je potaknulo da potraži svoje tekstove koje je objavljivala kada su počeli ratovi na prostorima bivše Jugoslavije, sa željom da pokaže da je “potiskivanje užasa jedno kolektivno iskustvo koje se događa svima koji ga dožive”.

“Zaintrigirala me tema zaborava i potiskivanja, to kolektivno potiskivanje koje nas kao individue ne stimulira da o tome razgovaramo, da istražujemo što je bila istina, koliko je pravda zadovoljena, što još treba napraviti, pa dolazi i ta velika tema pomirenja”, rekla je. Njezina je nada, kako je napomenula, rat i njegovu stvarnost na taj približiti način mlađim generacijama “koje se ne žele sjećati – a ipak, moramo shvatiti što je rat da bismo shvatili što je užas”.

Govoreći o ratu u književnosti, rekla je kako je rat “vječna i velika tema”, a knjige i umjetnost općenito, po njezinu mišljenju, služe tome da razumijemo svijet oko sebe – “jer nemate ga od kuda razumjeti, netko vam mora posredovati razumijevanje svijeta”. “Svijet moramo osmisliti za sebe i razumjeti ga, a umjetnost, umjetnička djela, pomažu to artikulirati, da objasnimo sebi sebe i objasnimo svijet oko sebe”, kazala je Drakulić, koja bi, kako je napomenula, voljela da ova njena knjiga bude objavljena i u Ukrajini.

Dinamično i literarno napisani, tekstovi u knjizi “Rat je svugdje isti” otvaraju niz ratnih situacija viđenih iz tzv. žablje perspektive, iz vizure običnih ljudi. Naslovnicu je napravio Mirko Ilić, i to posebnom metodom kapanja tinte na gazu, kako bi prikazao crnilo rata koje probija kroz slojeve zavoja.

U iznimno zanimljivom razgovoru koji je čitateljska publika pozdravila velikim aplauzom, Drakulić je još, između ostaloga, otkrila kako je u književnost iz novinarstva ukoračila iz potrebe da dopre do emocija, da izazove mehanizam identifikacije, “i činilo mi se da moram ići u neku drugu formu, a to je onda bio roman”.