Dora i Minotaur. Moj život s Picassom“, najnoviji je roman Slavenke Drakulić, hrvatske književnice i novinarke, čiji su romani, eseji i publicistika prevedeni na brojne svjetske jezike. U ovom romanu autorica se bavi sudbinom Dore Maar, francuske fotografkinje, slikarice i pjesnikinje hrvatskog podrijetla, rođene kao Teodora Marković. Njezinu životu dala je pečat strasna devetogodišnja ljubavna veza s genijalnim slikarom Pablom Picassom, koji ju je portretirao na brojnim slikama 1930-ih.

 

• Dora i Minotaur. Moj život s Picassom”, najnoviji je roman Slavenke Drakulić, hrvatske književnice i novinarke

• Za Nacional govori o svojoj novoj knjizi, kao i o položaju žena, politici i Titu

 

Riječanka Slavenka Drakulić profesorica je komparativne književnosti i sociologije, a već 198-ih buka je na glasu kao “feministica s petljom”. Redovito je objavljivala tekstove u Poletu, Danasu, Startu i Svijetu. Publicističku karijeru započela je 1984. knjigom “Smrtni grijesi feminizma”. Romanom “Hologrami straha” progovorila je o svojoj teškoj bolesti, s kojom se nakon dvostruke transplantacije bubrega nosi već 30-ak godina. Petar Krelja snimio je 2011. o njoj dugometražni film “Slavenka ili o boli”. Bila je na udaru režimskih medija zbog kritičkog pisanja protiv autokratskog režima u Hrvatskoj 1990-ih.

Prije nego što se latila teme Dore Maar, već se bavila sudbinom jedne druge umjetnice, meksičke slikarice Fride Kahlo, u romanu “Frida ili o boli”. Posljednjih godina Slavenka Drakulić živi na nekoliko adresa: u Stockholmu, Beču i Zagrebu. Dio godine provodi u istarskom selu Sovinjaku, u staroj autentičnoj kamenoj kući, okružena mirisom magnolija, trešnjeva cvijeća i ružmarina, s čije se kamene terase pruža pogled na Buzet.

U intervjuu za Nacional govori o junakinjama svojih romana, o životu u Hrvatskoj i Švedskoj, o ženama u politici, trendovima u suvremenoj književnosti, medijskoj promociji.

NACIONAL: Je li točno da vam je Željko Senečić dao ideju za roman o Dori Maar? Je li vas mučilo hoćete li imati dovoljno faktografske građe, na osnovi koje ćete moći graditi naraciju?

Inspirirao me njegov dokumentarac o Dori Maar. Senečić me zamolio da napišem kratak tekst o njoj za njegov film. I to me motiviralo da počnem razmišljati o njezinu životu i odnosu s Picassom. Činjenice mi nisu bile osobit razlog za zabrinutost, ima dovoljno knjiga o Picassu u kojima je ona spomenuta. Ne treba zaboraviti da je Dora snažno utjecala na njega, ponajprije intelektualno i politički. A ima i nekoliko njezinih biografija, prije svega ona što ju je napisala Alicia Dujovne Ortiz, kao i romana o toj umjetnici. Ja u romanu “Dori i Minotauru” slijedim opće obrise njezina života, ali zanima me njezin unutrašnji život, kao i njezino viđenje odnosa s Picassom.

NACIONAL: Volite pisati o snažnim nesretnim ženama. Što povezuje Fridu Kahlo, koja se pojavljuje kao lik i u vašem novom romanu, i Doru Maar?

“Dora i Minotaur. Moj život s Picassom” tek je moj drugi roman te vrste. Nesreća je prejednostavna riječ za njihov kompleksan unutrašnji život i stvaralaštvo. Obje su umjetnice, ista su generacija, žive sa slavnim muškarcima, znatno starijima. Prihvaćaju ih kao mentore, vrhunske umjetničke autoritete. Ipak, Frida i Dora posve su različite žene. Na slične životne okolnosti reagiraju upravo suprotno: Frida se ne da, slika u svim okolnostima, pošto-poto. Njezin je umjetnički nagon jači od njezine bolesti i ljubavi prema Diegu Riveri, jači od svega. Dora se pak povlači, prestaje fotografirati, žrtvuje i svoju ljubav prema Picassu, kako se to često tumači. Mislim da se radi o autoritetu Picassa kao umjetnika, koji njoj govori otprilike sljedeće: ti se baviš fotografiranjem, ali fotografija nije tvoja umjetnost, okani se toga i slikaj. Dora ga je poslušala, ali kao umjetnica, a ne kao ljubavnica.Treba imati snage da se odupreš sudu onoga kome apsolutno vjeruješ, kao što je ona vjerovala Picassu.

NACIONAL: Kakav je vaš doživljaj Picassa? Da ste živjeli u ono vrijeme i bili na mjestu svoje junakinje, bi li vas ikada mogao privući takav tip starijeg, dominantnog muškarca?

Na to mi je pitanje nemoguće odgovoriti. Ne bih rekla da me, općenito, privlači određen tip muškaraca.

NACIONAL: Zašto se neke žene vole osjećati podčinjenima muškarcima poput Picassa? Zašto se ponekad čini da neke žene gotovo uživaju u tome da budu tretirane kao predmet požude i spremne su da preko noći budu zamijenjene mlađom, privlačnijom ženom?

Ne bih nipošto generalizirala. I ovaj sam roman napisala zbog toga što tražim individualan odgovor, odgovor o vezi dvoje ljudi. Kad pišete roman, opći odgovori i opće teorije nisu zanimljivi. Istražujete što se dogodilo među likovima, pojedincima. Neki autori, pa i svjedoci, tvrde da je Dora bila mazohistica. Možda i jest. Ali mene zanimaju njezini postupci iz kojih pokušavam detektirati njezinu psihološku situaciju i njezine moguće osjećaje. Osjećaji su mi važni, jer mislim da će se čitateljice upravo na toj razini identificirati s Dorinim likom.

NACIONAL: Biste li pisali romane o ženama iz prošlosti s ovih prostora? Koliko bi vam bili inspirativni životi Jovanke Broz, Marije Ružičke-Strozzi, Ivane Brlić-Mažuranić, Mileve Einstein, Zinke Kunc-Milanov, Slave Raškaj?

Pa naravno, mogla bih pisati o svakoj od tih fascinantnih žena i njihovim sudbinama. Ali jedino ako bi me neka od njih posebno zaokupila, kao što su me zaokupljale Frida i Dora.

NACIONAL: Kakav je odnos prema ženama u današnjoj književnosti i što on govori o današnjem društvu, osobito s obzirom na to što je, primjerice, trivijalni erotski roman “Pedeset nijansi sive” postao planetarnim hitom?

Danas ima puno spisateljica i one, baš kao i muškarci, pišu svašta. Pišu i dobre, zanimljive, vrijedne knjige, ali i loše, komercijalne, površne. To što je neku knjigu napisala žena nije nikakva garancija kvalitete. Roman “Pedeset nijansi sive” nisam čitala, niti sam gledala film, pa o tome ne mogu suditi. Ali taj fenomen očito nekako korespondira s tzv. duhom vremena. Kakav god taj duh bio!

NACIONAL: Knjiga se pretvorila u robu, a izdavačima je najvažnije koliko im novca ona može donijeti. Prouzročuje li to stanovit pritisak na vas kao književnicu?

Ne, jer ja ne mogu prestati pisati, bez obzira na okolnosti. Niti mogu pisati tako da roman postane svjetskim bestselerom. Nove su tehnologije promijenile očekivanja publike. Traži se nešto što će zaokupiti pažnju ljudi naviklih na reklamne slogane, kratke informacije, senzacionalizam. Ne zaboravite da se više gotovo i ne objavljuju književnokritički osvrti, u medijima više nema mjesta za ozbiljan pristup literaturi. Kultura se u medijima povlači u korist spektakla. Ali ne treba kukati. Ostaje nam malobrojna publika kojoj je ipak stalo do kvalitete, iako u medijima za nju nema prostora. I, naravno, honorari, koji su jadni. No pisci gotovo nigdje u svijetu, osim vrlo rijetkih, ne žive od prodaje knjiga. Nego od drugih djelatnosti povezanih s pisanjem, poput novinarstva ili uređivanja knjiga.

NACIONAL: Je li angažiranost bila i ostala ključnom odlikom vašeg opusa i rukopisa?

U novinarstvu i publicistici svakako. Romane ne doživljavam kao područje neposrednog društvenog angažmana.

NACIONAL: Zašto ste toliko skloni teškim temama: ratnim zločinima, silovanjima, zlostavljanju, destruktivnoj seksualnoj požudi, bolesti? Kalkulirate li koje bi teme mogle zanimati vaše izdavače?

Upravo obrnuto. Moje je iskustvo da teške teme teško prolaze. Ja sam samo reagirala na događaje oko sebe, kao što su pad socijalizma, rat, zločini, suđenja ratnim zločincima. Zašto me zaokupljaju? Da doznam odgovor, trebala bih godinama posjećivati psihoanalitičara. Ali to me pitanje uopće ne muči.

NACIONAL: Namjeravate li možda sljedećih godinama napisati kakvo duhovito ležernije štivo?

Vjerujem da bi se knjiga “Muzeji komunizma” iz 2009. možda mogla tako opisati. Očito, humor nije moj žanr.

NACIONAL: Jesu li teme Balkana i komunizma, kojima ste se godinama bavili, već potrošene? Zanima li to više ikoga?

U pravu ste, neke su teme aktualnije u određenom trenutku. Ako se danas ratuje u Ukrajini, razumljivo je da će i izdavače i čitatelje više zanimati da nešto doznaju o toj zemlji. Ja na Balkan, nisam gledala kao na “temu”, kako ste se vi izrazili. Nešto se događalo i o tome sam pisala. Vidim da se dosta prevodi literatura s ovog područja pa valjda ima zanimanja za autore, što je svakako dobro.Dakle, kad je neko geografsko područje u žarištu zanimanja zbog političkih razloga, ipak se stvara interes i za tu zemlju i za njenu kulturu.

NACIONAL: Kako pišete? Jeste li disciplinirana spisateljica koja svakodnevno u određenom dijelu dana sjeda za računalo i uredno upisuje tekst ili bilješke?

Kad se na nešto usredotočim, kad znam što hoću, nije mi teško pisati.

SLAVENKA DRAKULIĆ SA SVOJOM KĆERI, KNJIŽEVNICOM RUJANOM JEGER, KOJOJ UVIJEK PRVOJ DAJE SVOJE RUKOPISE NA ČITANJE
FOTO: Nacional

NACIONAL: Tko su prve osobe kojima dajete rukopis na čitanje i očekujete od njih iskreno mišljenje? Suprug Richard Swartz, kći Rujana Jeger ili urednik?

Moj je suprug Šveđanin, zna hrvatski, ali ipak nedovoljno da bi mogao suditi o kvaliteti rukopisa. Naravno, razgovaramo o idejama i temama. Prvu verziju rukopisa dajem na čitanje kćeri i nekolicini prijateljica.

NACIONAL: Vaši “Smrtni grijesi feminizma” – a prošlo je 30-ak godina od njihova nastanka – danas su u Hrvatskoj aktualniji nego ikad. Nije li to razlog za veliku zabrinutost?

Slažem se. “Smrtne grijehe feminizma” objavio je 1984. Zlatko Crnković u biblioteci ITD zagrebačkog nakladnika Znanje. Nakon sad već više od trideset godina čini mi se da bi se ta knjiga mogla iznova objaviti s jakim razlozima. Što je zaista žalosno.

Nekako volimo zamišljati da je u ovih 30 godina postignut napredak u svemu, pa i u položaju žena. No, iako se mnogo toga promijenilo nabolje, npr. politički sistem, s pravima žena stvari stoje drukčije. Njihov se položaj u društvu uvijek može promijeniti nagore, a prava smanjiti, ako one same o tome ne vode računa. Najbolji je primjer ograničena mogućnost prava na pobačaj u našim bolnicama zbog prigovora savjesti ginekologa. Pitanje je samo je li mlada generacija žena svjesna da je očuvanje njihovih stečenih prava u njihovim rukama.

NACIONAL: Koliko su Hrvati nostalgični za Titom i sigurnijom egzistencijom u nekadašnjoj SFRJ?

Nedavno je jedan portal anketirao 1700 ispitanika starijih od 45 godina: 87% anketiranih smatra da se tada živjelo bolje. Život u socijalizmu postao je dio svojevrsne mitologije. Kao što smo prije maštali o Europi, koja zapravo nikada nije bila tako lijepa kao u našoj mašti. Sad se prisjećamo života u socijalizmu, koji je većini iz današnje perspektive bio bolji. Ljudi nisu nostalgični za političkim sistemom, nego za sigurnošću koju su tada osjećali. Već nam to samo po sebi signalizira kako građani vide stvarnost u kojoj danas žive.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos spram Tita? Kako komentirate to što je nedavno s Pantovčaka uklonjeno sve što ima veze s njegovim likom?

Tita možete ukloniti s Pantovčaka, ali ne i iz povijesti ove zemlje.

NACIONAL: Što Hrvatska može naučiti od Švedske, zemlje čiji životni stil, politički sustav i unutarnje uređenje jako dobro poznajete?

Hrvatska i Švedska vrlo su različite zemlje. Imaju drukčiju povijest, kulturu i geografski položaj. U Švedskoj je protestantizam osnova morala i vrijednosti. Mediteranski stil života koji se temelji na uživanju posve im je dalek. Na kraju krajeva, uredno plaćanje poreza, na kojem se zasnivaju sva prava i privilegiji švedskih državljana, ovdje je teško zamislivo. A govorimo i o bogatoj zemlji u kojoj stoljećima nije bilo rata. Teško je uspoređivati Švedsku i Hrvatsku.

NACIONAL: Kako komentirate to što su brojni Hrvati razočarani time što se u njihovim životima nakon ulaska u Europsku Uniju ništa nije promijenilo nabolje?

Možda su previše očekivali. Teško je u kratkom vremenu od promjene političkog sistema promijeniti i mentalitet, navike, način razmišljanja. Teško je shvatiti da u novom sistemu mnogo toga ovisi i o samim građanima, a ne samo o političarima, europskim fondovima ili nečemu “odozgo”. Najteže je sam nešto poduzeti i biti odgovoran. Odgovornost je druga strana slobode, odnosno demokracije, a to još nismo naučili. Kao ni druge zemlje u tranziciji.

NACIONAL: Koliko su Hrvati sami krivi za situaciju u kojoj se nalaze? Brojni od nas najradije sjede u kavanama, žale se kako im je teško i kako su im svi drugi krivi, od premijera nadalje, samo oni sami nisu krivi nizašto.

Ne vjerujem da smo lijeni i inertni, možda samo nedovoljno informirani. Mislim da ne razumijemo što podrazumijevaju demokracija i demokratski procesi. A bez pravih informacija nema interesa, kao ni pravih poticaja da mijenjamo svoje društvo i same sebe. Ovdje u politici još uvijek vladaju autokrati. A korupcija stvara nepovjerenje u političku elitu, pa i u sam demokratski sistem.

NACIONAL: Žene sve više sudjeluju u vlasti u Hrvatskoj. Mijenja li se time išta u ovoj zemlji?

Odlično je to što sve više žena, poput Jadranke Kosor, Vesne Pusić, raznih ministrica ili Kolinde Grabar-Kitarović, ima na odgovornim funkcijama. Prisjetila bih se i ranijih primjera, poput Savke Dabčević-Kučar i Milke Planinc. Ali to nužno ne mijenja položaj žena i respektiranje ženskih prava u Hrvatskoj. Sve su te žene sjajan uzor mladim ženama, znak da su im ti položaji dostupni. No druga je stvar zauzimati se za poboljšanje položaja žena, za jednaka prava, iste plaće za isti posao. To se ne događa automatski.

NACIONAL: Tko bi mogao Hrvatsku izvući iz krize, a ljude iz depresije? Treba li nam možda kakav jaki lider?

Ne vidim da ovdje postoji netko tko bi imao takav politički ugled i karizmu. Možda je i bolje da je tako. Lideri nisu dobar put. Bolje je graditi društvo koje omogućuje da kvalitetni ljudi na svim područjima dospiju na vrh. Međutim, u Hrvatskoj, baš kao i u svim tranzicijskim zemljama, za to postoji golema prepreka. A to je, ponavljam, korupcija.

NACIONAL: Svojedobno ste izjavili da je istina u Hrvatskoj tabu tema. Kao da se otada ništa nije promijenilo?

Događaju se stvari koje zbunjuju javnost. Bivši premijer je u zatvoru zbog korupcije, a gradonačelnik je čas unutra, čas vani. Nisu jasni kriteriji po kojima se jedni ljudi optužuju i zatvaraju, a drugi ne. To potkopava vjeru u pravosudni sustav.

NACIONAL: Kako doživljavate Hrvatsku svaki put kad se vratite? Što primjećujete kod prijatelja koji stalno žive ovdje?

Nisam ovdje gost. Živim u Hrvatskoj dobar dio godine i imam odličan uvid. Socijalne razlike su sve veće i sve je više siromašnih, ali to je kliše. Kao što je i nezaposlenost mladih i gubitak posla srednje generacije još jedan kliše. Ljudi su obeshrabreni i uglavnom ih muči ne toliko njihova vlastita budućnost, koliko budućnost njihove djece. Najveći je nedostatak ove, kao i prijašnjih vlada, što nisu uspjele stvoriti nadu. Beznađe je opće i stvara začarani krug, ljudi nisu motivirani da bilo što poduzmu. Sve osim bijega u inozemstvo postaje besmisleno.

NACIONAL: Kako se nosite s očekivanjima javnosti od vas kao javne osobe? Kakav je vaš odnos spram gubitka vlastite privatnosti na društvenim mrežama?

Prisutna sam u javnosti uglavnom svakih nekoliko godina, kad se pojavi nova knjiga. Jer danas se, nažalost, publika informira o djelu samo preko osobe koja je njegov autor. Djelo samo manje je važno. Društvenim mrežama se također služim, isključivo za informacije o svom radu. Dakle, ništa osobno. Mlade generacije na tim mrežama žive virtualni život. A budući da već od vrtićkog uzrasta žele postati zvijezde, normalno im je da se promoviraju preko interneta. Za granice takve samopromocije još ne znamo, još do njih nismo dospjeli. Tehničkih granica nema. One su u vrijednosnom sustavu koji je, kako vidimo, vrlo labav.

NACIONAL: Jeste li vidjeli novu dramu Tene Štivičić u Londonu? Kako komentirate to što zasad ni jedno kazalište u Hrvatskoj nije pokazalo zanimanje da taj komad uvrsti u svoj repertoar?

Na žalost,nisam gledala novu dramu Tene Štivičić. Ali pratim njezin uspjeh i divim joj se. Male sredine, kad ignoriraju takve uspjehe, samo pokazuju koliko su uskogrudne. Jer takvi uspjesi sasvim sigurno pridonose imidžu zemlje, interesu za tu zemlju i za druge autore. Zemlja dospijeva na kulturnu mapu. Ali kako smije biti uspješan netko koga dobro poznajete, tko je do jučer išao s vama u školu, ili ispijao kavu u Tkalčićevoj? A onda otišao van i sad je uspješna i važna osoba.Tako je bilo i prije. Padaju mi na pamet Ivo Pogorelić ili Jagoda Buić. Danas je to Sanja Iveković, koja je nedavno imala izložbu u newyorškoj MOMA-i. Ovdje je njezin rad nedovoljno cijenjen. Teško je podnijeti da umjetnost nije poslodavac koji svakomu daje njegovu šansu, kako je svojedobno govorila Susan Sontag.

NACIONAL: Koliko vas je bolest promijenila u svjetonazorskom smislu? Jesu li se zbog bolesti promijenili i vaši životni prioriteti?

Naravno, svaka kronična bolest i bolest uopće mijenja čovjeka, nameće mu drukčije prioritete. No to ne treba shvatiti tragično. Ljudi su prilagodljiva bića, na sve se naviknu. Kroz svoju bolest naučila sam da ne treba odustajati od borbe i angažmana, kao i da ne treba raditi prevelike kompromise u životu. Ne isplati se.

NACIONAL: U romanu “Optužena” bavite se odnosom zlostavljanja majke i kćeri. Prije nekoliko godina izgubili ste majku. Osjećate li danas da ste nešto propustili u svom odnosu s njom, premda je doživjela visoku dob?

Naravno. Ali toga postanete svjesni tek kad te osobe više nema, kad je prekasno.Ipak, nikada nije prekasno baviti se tim osjećajima kroz literaturu. Vidim da gubitak roditelja muči i druge pisce. Nedavno sam pročitala “Zimski dnevnik” Paula Austera, na primjer, u kojemu baš piše o gubitku majke. Ili, francuska spisateljica Annie Ernaux, koja o istoj temi piše jako zanimljivo i meni blisko.

NACIONAL: Kakav danas imate odnos prema starenju?

To je vrlo zanimljivo pitanje. Ali ne po svom sadržaju, nego zato što ne vjerujem da biste isto pitanje postavili nekom muškarcu od 66 godina. Muškarce istih godina ne smatraju starima. Oni su u naponu snage! Samo žene stare, zar ne?