U okviru 10. festivala svjetske književnosti u organizaciji izdavačke kuće Fraktura, novinarka i spisateljica Slavenka Drakulić, nagrađivana autorica brojnih romana i eseja prevedenih na mnoge svjetske jezike, predstavila je svoju novu knjigu eseja „Rat je svugdje isti“. Prošloga vikenda putem videoveze pridružila se i panelu „Mediji protiv žena“ na ovogodišnjem Fažana Media Festu. Osim nje na panelu su sudjelovale Tamara Skrozza, novinarka iz Beograda, i Štefica Galić, novinarka i aktivistica iz Mostara.

Slavenka Drakulić davne 1984. objavila je knjigu „Smrtni grijesi feminizma“ koja ju je na neki način obilježila za cijeli život. U međuvremenu je postala međunarodno najpoznatija i ujedno najprevođenija hrvatska feministička književnica.

Od početka osamdesetih u svojim je esejima, pričama, člancima, knjigama i romanima načinjala mnoge tabue i otvarala brojne društvene teme, utkavši u svoju prozu i niz događaja iz privatnog života, poput teške bolesti bubrega i čekanja na transplantaciju. U razdoblju od 1982. do 1992. pisala je o feminističkim temama za tadašnje utjecajne magazine Start i Danas. Početkom devedesetih u članku objavljenom u Globusu pod nazivom „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“, kolokvijalno poznatom kao „Vještice iz Rija“, koji je napisao Slaven Letica, s Jelenom Lovrić, Radom Iveković, Vesnom Kesić i Dubravkom Ugrešić optužena je za nedovoljno domoljublje i prokazana kao izdajica Hrvatske. To je izazvalo opasni medijski linč zbog kojeg je kasnije i emigrirala u Švedsku, gdje se udala za švedskog novinara i pisca Richarda Swartza. Tužbu koju je podigla protiv Letice i tadašnjeg glavnog urednika Globusa Denisa Kuljiša, dobila je tek 2004. godine, kada joj je Globus morao isplatiti naknadu štete. Naravno, bila je to slaba utjeha za pretrpljena poniženja, strah i progon. Tijekom Domovinskog rata njene je tekstove u Hrvatskoj objavljivao samo Feral Tribune. Međutim, upravo ta situacija bila joj je poticaj da počne pisati za mnoge međunarodne novine i časopise kao što su The Nation, La stampa, Politiken, Dagens Nyheter, The New York Times, Guardian, Frankfurter Allgemeine Zeitung… U posljednjih gotovo trideset godina izuzetno je plodna autorica i dobitnica brojnih međunarodnih priznanja i nagrada. Njena djela o temama rata i postkomunizma – „Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali“, ,„Balkan Express“, „Cafe Europa“, „Oni ne bi mrava zgazili: ratni zločinci na sudu u Haagu“, „Basne o komunizmu: iz pera domaćih divljih i egzotičnih životinja“ – prevedena su na preko 20 jezika. Knjige koje se bave ženskim tijelom, bolešću i traumama – „Tijelo moga tijela“, „Hologrami straha“, „Mramorna koža“, „Božanska glad“, „Kao da me nema“, „Frida ili o boli“, „Optužena“ – dijelom su pisane za američko tržište, baš kao i „Cafe Europa revisited“. Romani „Dora i Minotaur: Moj život s Picassom“ iz 2015. i „Mileva Einstein, teorija tuge“ iz 2016. bave se životom žena svjetski slavnih ličnosti. Prema romanu „Kao da me nema“ snimljen je i film za koji je scenarij napisala irska redateljica Juanita Wilson. Slavenka Drakulić živi na relaciji Stockholm – Hrvatska, a veliki dio godine provodi u bajkovitom selu Sovinjak u Istri. Nije zapustila ni svoj novinarski rad pa svake subote objavljuje kolumnu u Jutarnjem listu.

NACIONAL: Na Festivalu svjetske književnosti predstavili ste svoju novu knjigu eseja „Rat je svugdje isti“. Kada su i kako nastajali ti eseji?

Ta je knjiga nastala zapravo posve iznenada, nakon što je počeo rat u Ukrajini. U to vrijeme nazivalo me jako puno novinara, naših kolega, koji su znali da sam prije tri godine u toj zemlji izdala knjigu naslovljenu „Oni ne bi ni mrava zgazili“, koja govori o okolnostima u kojima obični ljudi postaju ratni zločinci. To je novinarima bila neka referenca za razgovor o ratu u Ukrajini, a osobito nakon što su se dogodili oni strašni zločini nad civilima u Buči. Iz nekih pitanja koja su mi postavljali, poput onoga – pa kako se mogao dogoditi takav rat u Europi u 21. stoljeću, shvatila sam da su to sve jako mladi ljudi koji se ratova na prostoru Jugoslavije ni ne sjećaju. To je jedna generacija koja se čudi ovome što se događa, a zapravo ni ne zna što je rat, rat je za njih apstrakcija. U svibnju mi se javila urednica britanskog časopisa Index on Censorship, koja me zamolila da napišem jednu novu priču za njihov jubilarni broj, u povodu 50. godišnjice, i poslala mi je moju priču o ratu u BiH koju sam kod njih objavila prije 30 godina i u međuvremenu potpuno zaboravila. Ta je priča dokaz da se ono što se događalo prije 30 godina u Bosni, može dogoditi opet i događa se upravo sada u Ukrajini, rekla je. Te su me riječi potakle da potražim svoje druge tekstove iz tog vremena, one koji nisu ušli ni u jednu knjigu nego su objavljeni samo u stranim novinama. U tom smislu, ovi su tekstovi za naše čitatelje novi. I tako je nastala knjiga koja razotkriva pravo lice rata i pokazuje što rat zapravo jest. To nisu samo ruševine, bombe i brojevi poginulih; stvarno lice rata zapravo su civili i njihova stradanja. Mislim da se kroz njihove priče i priče o njima, mladim generacijama najbolje može približiti ratno stanje.

NACIONAL: U svom ste književnom i novinarskom radu uvijek polazili sa ženskog aspekta. Kako rat pogađa žene, koje su gotovo uvijek i neka vrsta ratnog plijena jer ih se u svim ratovima sistemski siluje?

Osim silovanja, koje ste spomenuli, na ženama je uvijek i teret brige za najslabije, za djecu, za stare, uvijek je njihova briga da osiguraju hranu, sklonište, neke elementarne uvjete za kakav-takav život. U ratu uvijek kao da postoji višak nasilja koji se prvenstveno ogleda u tom silovanju žena, uvijek i u svim ratovima. Donedavno su se one smatrale kolateralnim žrtvama. No zahvaljujući brojnim svjedočenjima žena pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, silovanje u ratu je, prema odluci UN-a, kvalificirano kao ratni zločin. Naime, dokazano je da je silovanje postalo oružje etničkog čišćenja. Upravo činjenica da su žrtve o tome progovorile itekako je pridonijela toj odluci. U napadu na Ukrajinu, osim silovanja, postoji još i problem mladih žena i djevojaka izbjeglica koje već na poljskoj granici vrebaju ljudi koji im navodno nude pomoć, a zapravo ih žele iskoristiti u lancima prostitucije, pretvoriti ih u bijelo roblje. Teška situacija žena u svakom ratu, po mom mišljenju, još uvijek nije dovoljno osviještena.

‘Da bi došlo do stvarnog pomirenja, svaka vlast bi trebala ulagati prije svega u obrazovanje’. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

NACIONAL: Ali u ovoj agresiji na Ukrajinu postoji i ona druga strana, a to su ruske majke čije su sinove, praktički djecu od 18 i 19 godina, kao topovsko meso poslali u rat, a da nisu ni znali kamo idu. Jesu li te majke mogle učiniti više da zaustave agresiju?

One nisu mogle učiniti više. Pa ruski građani, oni koji se ne slažu s Putinom i njegovom diktaturom i koji se protive ratu, njih 10, 20 tisuća izašlo je protestirati na ulice na početku rata. Vidjeli ste što se dogodilo, bila su masovna hapšenja, uvedena je cenzura pa novinarima koji su se usudili rusku agresiju na Ukrajinu nazvati ratom prijeti 15 godina zatvora. Mislim da mi imamo pogrešnu pretpostavku da ruski građani mogu učiniti više. Bojim se da ne mogu, jer to nije demokratska nego autokratska zemlja. Ljudi šute jer ih je strah progovoriti dok agresivna vrhuška diktatorski vlada zemljom. Ne bih željela ni na koji način opravdavati nedostatak otpora tih ljudi, ali očekivanje otpora proizlazi iz nerazumijevanja Rusije. Do njih sve ovo o čemu mi govorimo – demokracija, sloboda govora, ljudska prava – dopire tek kao odjek, nije to njihova stvarnost.

NACIONAL: Međutim, postoji veliki broj ruskih disidenata koji su životno ugroženi u vlastitoj zemlji i morali su pobjeći. Kakva je njihova uloga, mogu li oni napraviti neki pritisak?

Bojim se da ne. Sada je već takva situacija u Europi da Ruse, čak i ako su disidenti i otvoreno se ne slažu s Putinom, nerado pozivaju na konferencije i slušaju. Mome prijatelju dogodilo se da je s jednim Ukrajincem sjedio za stolom u nekoj kavani u Beču. Prišao im je prijateljev poznanik, ali kada je Ukrajinac shvatio da je on Rus, digao se i otišao. Nije želio s Rusom – “dobrim” Rusom, u ovom slučaju također izbjeglicom – sjediti za istim stolom. Takve situacije se sve češće događaju, čujem da se prilikom organizacije nekih diskusija ili konferencija mora paziti na to da se pored Ukrajinaca ne pozivaju Rusi, jer Ukrajinci uglavnom ne žele više s njima sudjelovati. To je jedna kompleksna situacija koja jako šteti i jednoj i drugoj strani. Problem je i u proglašenom bojkotu ruske kulture, do kakvog u doba rata na prostoru Jugoslavije nikada nije došlo. U ratnim godinama u europskim su se zemljama stalno održavali različiti skupovi i konferencije pisaca, novinara, kulturnjaka iz zaraćenih strana, a sličnih razmišljanja, koji nisu izgubili kontakte. Dakle, mi smo stalno bili u kontaktu s kolegama iz Srbije i taj se kontakt nije prekinuo. Meni se zato čini da je ovaj kulturni bojkot nepotreban i štetan, osim ako se radi o umjetnicima koji i dalje podržavaju Putina, ali to su onda individualni slučajevi. Zašto bismo bojkotirali cijelu kulturu? Ili, recimo, glazbu pa ne bismo izvodili nekog ruskog kompozitora iz 19. stoljeća? Ruska kultura je velika kultura i nema smisla osvećivati se Putinu takvim bojkotom jer gubitnik je publika na cijelom svijetu.

NACIONAL: Tema panela u Fažani na kojem ste sudjelovali bila je „Mediji protiv žena“. Vi ste jedna od žrtvi medijskog linča devedesetih. Kako gledate na to svoje iskustvo iz današnje perspektive i zašto se mediji češće obrušavaju baš na žene?

Moramo imati na umu da je to bila ratna situacija, a tada je u Hrvatskoj vladala atmosfera nacionalizma koja je zapravo i prethodila ratu kao psihološka priprema za rat. Mediji su u tome zdušno sudjelovali i žestoko promovirali takvu nacionalističku ideologiju. Bilo nas je nekoliko žena, pisale smo protiv ratnohuškačkog nacionalizma i protiv rata i tako je i došlo do teksta u kojem smo optužene kao izdajnice. Čak mislim da prvotna ideja nije bila da se nas se progoni, već se nastojala kreirati aferica oko tamo nekih žena koje drugačije dišu i pišu. Međutim, sve se to izrodilo u lov na vještice jer je atmosfera bila takva. Tada su se i drugi mediji nadovezali na taj tekst u Globusu, a onda su se kolege počele natjecati tko će pokazati veću odanost partijskoj liniji i nacionalizmu. Paradoksalno je da su nas predstavili kao grupu iako ni po čemu nismo pripadale zajedno. Recimo, Jelena Lovrić nikada nije bila posebno angažirana feministkinja, kao ni Dubravka Ugrešić. Bila je to jedna raznorodna grupa, a jedina zajednička karakteristika svih nas bila je da smo pisale protiv nacionalizma i protiv politike rata. Ono što je bilo besprizorno jest da je Globus objavio križaljku s našim privatnim podacima, brojeći krvna zrnca nama i našim partnerima.

NACIONAL: Bila je to atmosfera linča u kojoj su sudjelovali mnogi vaši bivši kolege, a na kraju je dio vas „vještica“ i napustio Hrvatsku. Osjećate li gorčinu nakon toliko godina?

Rekla bih da smo mi prvo napustile medije jer nas više nitko nije želio objavljivati. Dubravka Ugrešić je napustila Hrvatsku, a ja od tada iz privatnih razloga živim između Hrvatske i Švedske. Taj napad je poprimio i međunarodne razmjere kad je međunarodni PEN odbijao održati svoj kongres u Dubrovniku 1993., koji je na kraju ipak održan. Zanimljivo je da jedna od najsramnijih epizoda u hrvatskom novinarstvu nije inicirana na političkom vrhu, to su nam napravile naše kolege koje su na našem slučaju dokazivale svoju pravovjernost i političku ispravnost.

NACIONAL: Nažalost, sličnom dokazivanju ispravnosti svjedočimo i danas, osobito na takozvanoj javnoj televiziji HRT-u, koja je i dalje državna televizija, potpuno pod kontrolom HDZ-a odnosno vladajuće stranke. I tamo su na ključnim mjestima samo podobni, dok se najbolje novinare marginalizira i ne dopušta im se raditi, po starom receptu Komunističke partije.

A na koju bismo se mi drugu tradiciju uopće mogli nasloniti? Što mi drugo poznajemo, koje povijesno iskustvo imamo? To je ono o čemu govorim kada pišem o zemljama bivšeg socijalizma i njihovoj tranziciji. Govorim o mentalitetu koji je ostao. Nijedna od tih zemalja zapravo se nije imala na što nasloniti, nijedna osim Češke nije imala demokratsku tradiciju. Morat će proći još dosta generacija prije negoli ti principi doista zažive u svim tim zemljama, pa i u Hrvatskoj. Ovo što ste naveli, a to je činjenica da je državna televizija zapravo partijska televizija, to je izvanredan primjer. Tako se nastavlja jedan model vladanja. Formalno imamo demokraciju, a u praksi autokraciju. Način vladanja je isti kao prije pedeset godina, partitokracija. Odatle proizlazi i rak rana svih bivših socijalističkih zemalja, a to je korupcija. Namjerno koristim riječ partija jer se današnja stranka vlasti ponaša isto kao i Komunistička partija u doba socijalizma. Čak mi se čini da je pred kraj socijalizma, osamdesetih godina, kada su se probudili i mediji i civilno društvo, bilo posljednje razdoblje u kojem smo osjetili znatnu medijsku slobodu.

NACIONAL: Kako tumačite činjenicu da je prošlo 30 godina od rata na prostoru Jugoslavije, a da se mi tim ratom još uvijek bavimo? On opterećuje i mlade ljude koji tada nisu ni rođeni. Što je s tim famoznim pomirenjem u koje je puno ulagala međunarodna zajednica? Pa Njemačka i Francuska pomirile su se pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i osnovale Europsku zajednicu…

Pomirenje je u svakom slučaju jedan dugotrajan i kompleksan proces. Mi sa Srbijom sigurno nećemo osnivati Europsku zajednicu. Problem je u tome što su gotovo sve vlade u regiji nakon rata ostale nacionalistički orijentirane, jer nacionalizam i bivši rat uvijek služe u populističke svrhe, kao rezervna varijanta za kojom možeš posegnuti kada god nešto u državi ne ide kako treba. To je vatrica koja uvijek negdje tiho gori i može se po potrebi rasplamsati. I tako okrenuti nezadovoljstvo građana protiv drugoga. Jedino u razdoblju Stipe Mesića i Ive Josipovića, dok je s druge strane u Srbiji na vlasti bio Boris Tadić, nešto se počelo pomicati s mrtve točke i počeo je formalni proces pomirenja – ispričavanja zbog žrtava na svim stranama i slično. Nakon toga i u jednoj i u drugoj zemlji vratila se stara retorika. Da bi došlo do stvarnog pomirenja, svaka vlast trebala bi ulagati prije svega u obrazovanje. Kakvu povijest mi učimo u školama? Kakvi su nam ti školski programi? Ipak, s druge strane, odavno je počelo pomirenje na individualnoj razini, na razini putovanja, osobnih kontakata, prijatelja, rođaka. No ako to nije blagoslovljeno od vrha, onda se ljudi malo nelagodno osjećaju ako sami poduzimaju neke korake. Sjećate se da prvih deset godina nakon rata naši pjevači nisu htjeli držati koncerte u Beogradu. Naravno, sada svi to rade jer i tamo imaju svoju publiku. Kao što i mi književnici imamo publiku u svim zemljama regije iako, za razliku od pjevača, ne postoji slobodna cirkulacija knjiga. Iza pomirenja morala bi stajati ozbiljna politička namjera, odnosno podrška, da bi se odnosi razvijali u tom pravcu. No ako nakon presuda Haaškog suda nema pravosudne suradnje koju je međunarodna zajednica očekivala, ako se ne surađuje oko optuženih i nestalih, onda te namjere nema. Udruga Documenta, naprimjer, ima podatke o tome koliko je ljudi procesuirano i što se na tom planu napravilo. Nažalost, nakon toliko godina možemo zaključiti da pravde nema, a nema je jer nema istine.

NACIONAL: Vi ste se u svojoj feminističkoj književnoj karijeri pisali o različitim oblicima nasilja nad ženama. Iako je Hrvatska usvojila Istanbulsku konvenciju i zakone koji bi trebali prevenirati i strogo kažnjavati nasilje nad ženama, ono je u stalnom porastu. O tome govore i najnoviji slučajevi femicida posljednjih tjedana. Kako to komentirate?

Doista sam o tome puno pisala u posljednjih četrdeset godina. Ali ako godinama pišete o istoj stvari, obiteljskom nasilju, znači da se nije puno toga promijenilo. Ako jest, onda je to ostalo na papiru. Tipično, potpisat ćemo sve međunarodne povelje, deklaracije i druge dokumente, sve što treba, a onda ćemo i dalje raditi što želimo, to jest po mogućnosti ništa. Dobar primjer je Istanbulska konvencija. Na tom primjeru opet se vidi da nedostaje ono što je najvažnije, a to je politička potpora. Rekla bih da je to jedna gotovo beznadna situacija kad ne bi bilo ženskih aktivističkih grupa koje o tome govore javno, vrše pritisak na Vladu i pomažu ženama. Prije nekoliko godina, na primjer, Jelena Veljača i udruga Spasi me mobilizirale su veliki broj građana i utjecale na to da se neke stvari ipak pokušaju promijeniti. Moći mobilizirati toliki broj građana velika je stvar, to je moć. Ali mobilizacija funkcionira samo konkretnim povodom.

NACIONAL: Ali usprkos tim promjenama, sustav ne funkcionira. Ako imate sutkinju u Gospiću koja kaže „kamo bismo stigli kada bismo zatvarali sve obiteljske nasilnike“, a onda se dogodi femicid, očito je sustav od temelja loš?

To je točno, ali ni zakoni nisu promijenjeni tako da zaista preveniraju nasilje. Odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić u nedavnom je intervjuu objasnila bit problema. A to je da se nasilje nad ženama, odnosno u obitelji, i dalje tretira kao prekršaj, poput prekršaja u prometu. To je apsurdno. Dakle, nužno je da se taj zakonski okvir promijeni i da nasilje u obitelji postane kazneno djelo. Osobito je problematično kada se radi o muškim osobama koje su već kažnjavane i koje su žene prijavljivale zbog nasilja, a njih se ne stavlja u pritvor, već im se odredi mjera zabrane pristupa. To je potpuno besmisleno, pa tko to uopće kontrolira? Pitam se koliko ženskih života mora biti izgubljeno dok se nešto bitno ne promijeni.