GLUMAC SLAVEN ŠPANOVIĆ govori o ulozi u predstavi ‘Plemena’, u kojoj igra gluhonijemog momka te se u komunikaciji služi znakovnim jezikom, priča o sve lošijem položaju glumaca u Hrvatskoj, ali i o djetinjstvu u Vojvodini

Nakon Nagrade hrvatskog glumišta i nagrade na Festivalu glumca, Slaven Španović za ulogu Billyja u predstavi “Plemena” dobio je i nagradu Judita na netom završenom Splitskom ljetu. Ta predstava autorice Nine Raine posebna je po tome što 27-godišnji Španović igra gluhonijemog momka i u komunikaciji se služi znakovnim jezikom.

“Iako će možda zvučati kao klišej – jer svi glumci kažu da se vole uhvatiti ukoštac s novim izazovom – ali zaista sam osjećao veliku odgovornost pristupajući ulozi jer sam trebao predstavljati cijelu jednu zajednicu ljudi. Kad se radi nešto novo, onda je uzbudljivo i izazovno, ali uloga Billyja zaista je bila nešto posebno. Nije me bilo strah jer sam vjerovao u sebe. U samom osjećaju uloge puno mi je pomoglo to što su redatelj i glumac u predstavi Marko Torjanac, inače umjetnički ravnatelj Planet arta, i glumica Slavica Knežević inzistirali na tome da se Petra Kurtela i ja družimo s članovima zagrebačkog Saveza gluhih i nagluhih. Ta su mi druženja pomogla jer sam vidio njihov svijet njihovim očima, i čuo sam ga, kako oni vole reći”, kaže Španović i dodaje da mu je to pomoglo da shvati koliko su prekrasni, ali i da sazna kakve predodžbe i predrasude mnogi u društvu imaju o drugačijoj skupini ljudi. To je odmah tako, kaže Španović, čim je netko drugačiji, na drugačiji način razmišljaš o njemu. A poruka predstave je zapravo posve obrnuta – da je različitost bogatstvo, a ne mana.

“PLEMENA’ NAM PRUŽAJU SLIKU DANAŠNJEG SVIJETA, govore o potrebi za pripadnošću i o svemu što ona nosi: od pojedinačnih hijerarhija, interesa i pravila, počevši od same obitelji pa nadalje. Drugim riječima, u suštini kroz intrigantnu i katarzičnu priču o ljubavi i izdaji ova višestruko nagrađivana drama nam pokazuje da o toj pripadnosti ili nepripadnosti i dalje ovisi sreća pojedinca. Štoviše, umjesto da nam ponavlja kako smo svi jednaki, ‘Plemena’ nam nude spoznaju i ukazuju na to koliko smo različiti. Gdje se ipak nalazi taj prostor u kojem plemena mogu naći suživot i kako – o tome govori ova predstava. Drugim riječima, pokazuju nam kako se u suštini ljudskih odnosa malo što promijenilo u odnosu na vrijeme doslovnih plemenskih podijeljenosti”, kaže Torjanac čiji je Planet art ovu predstavu napravio u koprodukciji s Teatrom Exit.

Nominacija za ulogu Billyja, priča Španović, značila mu je puno, jer je ponosan na sve što je napravio s tom ulogom i smatra da je to najbolje što je napravio u karijeri.

“Rijetko se kad ukaže prilika za takvom ulogom pa sam zbog toga još zahvalniji i ponizniji. Ne hvalim se, nemam taj glumački ego, ali mislim da sam zaista napravio dobar posao. Neću zaboraviti priliku koju sam dobio i svaku predstavu stoga igram sto posto”, kaže Španović. Sjeća se kad je prvi dan proba za “Plemena” došao u Savez gluhih i nagluhih, i kako su sve glumce prekrasno primili, odmah ih okružili i pružili im osjećaj kao da su dugogodišnji prijatelji.

• ‘ČINJENICA I PRAVILO postaje to da bolje predstave radi nezavisna scena, baš zato što je nezavisna. Radi s puno manje novca, a s puno više truda. Zato je važno da opstane’

“Redovito smo Petra Kurtela i ja išli k njima i imali smo učiteljicu znakovnog jezika Nives Gotovac. Ona čuje, ali su joj roditelji gluhi, što je nama bilo neobično, jer ne razmišljamo o takvim stvarima. Njoj je, primjerice, bilo zanimljivo raditi s nama i pokazati nam kako se znakovnim jezikom ponekad može biti puno smislenije izraziti nego kad izgovaraš riječi. Bilo joj je vrijedno da smo s naše glumačke strane rekli što želimo pokazati emocijom pa da složi takav set znakova kako bi nam bilo lakše. Stoga je rad na ulozi bio od početka vrlo intenzivan i ne želim zvučati banalno ili patetično, ali takav rad je bit ovog posla. Jer radeći na ulozi saznaš svašta o sebi – i anđele i demone – ali i o drugima, tražiš inspiraciju i daš zauzvrat malo sebe. Ova uloga me natjerala da se upoznam, učinila me boljim čovjekom. Uvijek se govori kako su razlike vrijedne, pa slušamo o važnosti multikulturalizma. Zašto ne bismo imali uvid i u mišljenja drugih ljudi? Sve što je različito treba prihvatiti”, objašnjava Španović i dodaje da je iznimno važno stalno govoriti o uvažavanju različitosti.

Predstava “Plemena” već nekoliko godina gostuje po cijeloj Hrvatskoj i inozemstvu i za nju još ne prestaje interes publike. Što se uvelike razlikuje od brojnih javnih kazališta u Hrvatskoj koja ne uspijevaju, uz poneki izuzetak, producirati predstavu koja će na sceni živjeti više od sezone ili dvije.

“TO JE JEDNA TUŽNA ISTINA. Zapravo, činjenica i pravilo postaje to da bolje predstave radi nezavisna scena, baš zato što je nezavisna. Radi s puno manje novca, a s puno više truda. Zato je bitno da ona opstane, da bi mogla konkurirati predstavama javnih kazališta. Marko Torjanac često nam priča koliko je dugo u ovom poslu te kako je već jako dugo vremena na izmaku snaga. To je za njega poziv, borba koja traje stalno. To je i razlog više zbog kojeg se trudimo da predstava traje i zbog kojeg se još više trudimo na svakoj izvedbi. On je tipičan primjer kako je teško raditi u nezavisnoj produkciji”, govori Španović, koji trenutačno nije zaposlen ni u jednom kazališnom ansamblu. Netko tko nije iz glumačke struke, kaže, pomislio bi da je to bolje jer glumac nije vezan ni za jedno kazalište, nego svugdje radi. Ali Španović kaže da nije tako, da glumci ne dobivaju priliku, nema audicija, radi se sve manje predstava, sve je manje novca za nezavisnu scenu, a sve više glumaca ovisi o javnim kazalištima. Iz godine u godinu sve je više glumaca, otvaraju se nove glumačke akademije, pa Španović tvrdi da je pronaći posao postala prava borba.

Unatoč tomu što je posla za glumce sve manje, Španović je ostvario mnoge uloge i u kazalištu, i u televizijskim serijama i na filmu.

“Meni je išlo, hvala bogu, više govorim u ime nekih kolega koji su završili akademiju i ne rade ništa. Prema nekim statistikama, kako su nam rekli profesori, od deset do 15 godina nakon diplome aktivno radi samo trećina glumaca. Ja sam tijekom studija izbjegavao ulaziti u glumačke projekte jer sam se želio posvetiti samo studiju, moji roditelji su uvijek govorili da najprije završim škole pa da onda krenem s nekim izletima. Ima istine u tome, jer kad počneš igrati dok si na Akademiji, oduži ti se studij, a to nisam htio. Navikao sam da izvršavam svoje obveze jer bih inače bio frustriran, jednostavno sam morao zatvoriti to poglavlje života. Zato sam tek na petoj godini počeo igrati, prva uloga mi je bila u predstavi ‘Žuta crta’ redatelja Ivice Buljana u ZeKaeM-u, a nakon toga sam morao ‘uletjeti’ u predstavu ‘39 stepenica’, umjesto Mladena Kovačića. Ulogu sam trebao spremiti u nekoliko dana. To je bilo pravo vatreno krštenje, odmah bacanje u duboku vodu, ali tako to i ide, to je odlično za glumca i bio sam pod velikim adrenalinom unatoč zaista velikom stresu. Odlično iskustvo”, priča Španović, koji je rođen u Vojvodini, u Srijemskoj Mitrovici, odakle je u Zagreb došao na studij. Djetinjstvo mu je bilo idilično.

“Baka i djed s tatine strane imaju kuću preko puta naše, odnosno dijelimo vrt. Kao klinac sam uživao u ogromnom dvorištu, sjećam se čardaka s kukuruzom, imali smo svinje, kokoši. Djed je poljoprivrednik pa sam s tatom vozio traktor po polju, pa berba kukuruza, kad se skupi cijela ulica pa si pomažemo, nikad mi nije bilo dosadno. Živjeli smo u novom kvartu pa smo imali i košarkaško igralište, osnovna škola i gimnazija su mi bile blizu, baš sam uživao”, sjeća se Španović koji je, međutim, jako tužan kad pomisli na život u Vojvodini. Situacija je teška, ljudi masovno gube posao.

“ONDJE JE STANDARD JOŠ NIŽI, TO SE JAKO OSJETI. Kad sam krenuo u srednju školu, otac je izgubio posao, pa se prekvalificirao. Nakon toga, na pola studija u Zagrebu i mama je izgubila posao, tako da je bilo jako teško. Kad sam ja počeo zarađivati na Akademiji, pomagao sam dvije godine mlađoj sestri Oriani, ali svejedno je bio velik teret na roditeljima. Ni danas ne znam kako im je to uspjelo, s tako niskim standardom, s jednom plaćom, slati novac djeci za studij u drugu državu. I sad je teško, a možete zamisliti kako je tad bilo. U posljednjih osam godina koliko sam u Zagrebu osjeti se ogromna razlika u padu standarda i života u Vojvodini, pa me ulovi sjeta i tuga jer se sjetim prekrasnih trenutaka, a ne mogu ih spojiti s današnjom slikom. Kao da sam otišao kao dijete i vratio se 30 godina poslije sa svojom djecom, da im pokažem gdje sam odrastao. Ali prošlo je svega osam godina”, priča Španović.

• ‘U OSAM GODINA koliko sam u Zagrebu, osjeti se razlika u padu standarda u Vojvodini pa me ulovi sjeta i tuga jer ne mogu lijepe trenutke spojiti s današnjom slikom’

Ovaj glumac ima još jedan razlog za slavlje jer je jedan od svega nekolicine hrvatskih glumaca na audiciji odabran za ulogu u filmu “Savršen dan” redatelja Fernanda Leóna de Aranoe. U njemu igraju čak dvojica oskarovca – Tim Robbins i Benicio del Toro koji je ovih dana na Sarajevo Film Festivalu, gdje je primio i Počasno Srce Sarajeva, film i predstavio. Film “Savršen dan” imat će zagrebačku premijeru u listopadu.

“Na audiciji su nas odabrali, kupili nam karte, spomenuli mi da igram scene s Beniciom del Torom, Tomom Robbinsom i Olgom Kurilenko. Naravno da sam pomislio da ću biti neko drvo, a da će oni proći automobilom pored mene. Ali nakon što sam vidio scenarij, shvatio sam da Goran Grgić i ja zaista imamo dijalošku scenu s Del Torom i Olgom Kurilenko, a Antonio Franić s Robbinsom. To je bilo nevjerojatno vrijeme za mene, radio sam jako puno predstava, snimao, a početak snimanja filma bio je za dva mjeseca, tako da nisam previše o tome razmišljao”, priča Španović.

ONDA JE DOŠAO TAJ DAN kad je ušao u avion za Madrid, a onda vlakom do Granade, gdje su se u malom selu Alquife snimale njihove scene, pa je itekako počeo razmišljati o tome.

“Čim sam sletio, čekala me neka gospođa s pločom s mojim imenom. To je sve bilo maksimalno profesionalno, predivno iskustvo, ali i jako neobično. Imao sam dojam kao da sam izvan svog tijela i promatram sve odozgo. Čim sam došao rekli su mi da istu večer Grgić i ja imamo razgovor s Fernandom Leonom de Aranoom, redateljem filma, o našoj sceni, te da nas on želi pozdraviti. To je bilo nevjerojatno. I stvarno, nakon cijelog dana snimanja čovjek je došao i razgovarali smo o sceni, poslušao je naše sugestije, dao je nama priliku da mu predložimo kako bi bilo bolje jer poznajemo situaciju. Poslušao je naše sugestije, što je bilo divno, odmah je pokazao povjerenje”, oduševljen je tim iskustvom Španović. Na setu su se hrvatski glumci odmah počeli zezati, probili su led šalom, ali snimanje scene s oskarovcem Del Torom bilo je za njega zaista uzbudljivo.

“Uh, to se teško da opisati. Osjećaš leptiriće u trbuhu, adrenalin te drma. Počneš razmišljati o tome hoćeš li biti dovoljno dobar, o raznim drugim stvarima. Ali uskoro se ‘središ’ i počneš raditi svoj posao”, pojašnjava Španović koji jedva čeka premijeru, jer kaže da će biti iznimno zanimljivo vidjeti kako su te scene snimljene.