Ljudi su nerijetko u životu nezadovoljni, zlovoljni i stalno se žale, čak i kad nemaju „objektivnih“ i velikih razloga, teško im se pokrenuti i motivirati za nešto i nemaju osviješteno koliko je točna ona da zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu. Iz te je perspektive upravo fascinantno da je tridesetosmogodišnji Slaven Škrobot kao nepokretna osoba, u pratnji nekolicine bliskih osoba, obišao velik dio svijeta u invalidskim kolicima ili na posebno dizajniranom biciklu za invalide koji se vozi uz pomoć ruku. I ne samo to, u sklopu nedavno održanog festivala Croatian Travel osvojio je Nagradu Dijana Klarić za putovanje godine, ono po Južnoj Americi, a trenutno radi i na knjizi u kojoj će iznijeti svoje doživljaje svijeta i kretanja u invalidskim kolicima. Za njega, priča nam, cilj putovanja nije „sakupljanje“ država ili nagrada, već isključivo ljubav i strast koje gaji prema putovanjima i otkrivanju novih mjesta, kultura i upoznavanju ljudi. Ipak, u neku ruku, dobiti ovakvu nagradu za njega znači određeno priznanje njegovu radu i „točku na i“ jedne etape u životu. Knjigu je strukturirao i počeo pisati, ali ne forsira njezino dovršavanje i objavljivanje. Želi da budući čitatelj sazna tko je bio prije nesreće i doživi kroz što sve osoba koja tako nesretno strada prolazi tijekom rehabilitacije, kako se postepeno navikava na nov život, bori sama sa sobom i na kraju do te mjere „uzdigne“ da počne putovati i dođe do točke na kojoj je danas. A sve je počelo te 2009. kada je nesretnim skokom u more, pri padu na prijatelja, slomio vrat, završio u kolicima i dobio dijagnozu tetraplegičara. Bio je godinu dana na rehabilitaciji, a nakon što je otpušten iz bolnice, mislio je da se više neće nikada naviknuti na normalan život u njegovu rodnom Zagrebu i trebalo mu je neko vrijeme da osmisli život. Danas ima i djevojku i vodi koliko je moguće uobičajen život. Završio je elektrotehničku školu, a u trenutku nesreće bio je apsolvent ekonomije. Studij je potom zamrznuo i više nije pronašao motivaciju i volju da ga nastavi, iako se nada da će se to u budućnosti promijeniti. Ima blog na kojem objavljuje svoje zanimljive putopise s brojnih putovanja, kao osoba s invaliditetom drži predavanja o svojem iskustvu putovanja, teškoćama s kojima se suočava i velikoj motivaciji koju ima, ima i neke poslovne suradnje, prima inkluzivni dodatak, donacije ljudi koji ga prate na društvenim mrežama, iznajmljuje jednu nekretninu, a ima i pomoć obitelji. Financijski još nije posve tamo gdje bi želio biti, ali smatra da je na dobrom putu.

Zagrepčanin Slaven Škrobot kaže da je u putovanjima otkrio strast, ljubav i slobodu. FOTO: Privarna arhiva

Putovanja su ga uvijek zanimala, ali prije nesreće nikada nije imao „ekipu“ za to i imao je drukčije posložene prioritete u toj adolescentskoj dobi.

„Oduvijek sam volio istraživati i oduvijek sam imao taj pustolovni i sportski duh u sebi i bio žedan izazova. Kao mlad, s ocem sam jedrio i obišao dosta otoka, spavali bismo u divljini i jeli ulovljeno. Nakon nesreće, jedini logičan korak bio je odlazak u sport, točnije u stolni tenis. Okušao sam se u tome, ali sebe pronašao nisam, a ni izazov. Na ‘uredski’ posao u svojoj situaciji nisam mogao niti pomišljati, niti na fizički posao. Tek nakon prvog putovanja izvan Europe, u Maroko i osvajanja puta u Australiju zahvaljujući putopisu koji sam napisao, u putovanjima sam otkrio strast, ljubav i slobodu. Shvatio sam da jako malo ljudi u mojoj situaciji putuje, da to predstavlja nešto sasvim novo i da je putovanje u kolicima uistinu istraživanje, avantura i pustolovina, baš kao što su putovanja nekada bila. Nikada ne znaš na kakav problem ćeš naići, na kakvu prepreku i na neki način uvijek ideš u nepoznato“, rekao je naš inspirativni sugovornik.

Ono najgore dogodilo mu se za vrijeme vožnje specijalnog bicikla dizajniranog za invalide do Turske, dolaskom u Patras. Dva dana za redom iskusio je autonomnu disrefleksiju, naglo povišenje krvnog tlaka i stanje u kojemu radi boli ispod razine ozljede može doći do moždanog udara.

Na brojnim je putovanjima Škrobot doživio divna uzbuđenja, ali i po život opasne situacije. FOTO: Privarna arhiva

„Od opasnih situacija još sam doživio da je u Maroku neki čovjek na nas potegnuo nož i da smo u Egiptu zalutali u vojnu bazu te su dobrih desetak sekundi u nas imali uperene mitraljeze u mrklom mraku. Za vrijeme bicikliranja, kod Dubrovnika sam dobio kamenom u glavu koji je pao iz kamiona. Odbiciklirao sam gotovo 500 km bez kočnica i u Albaniji skoro poginuo zabivši se u stijenu. Svaki transfer u brod, svako nošenje mene uz i niz stepenice i svaki uspon na planinu su rizik i dovoljan je jedan krivi korak da stvari pođu po zlu. Jednostavno, nema ovakvih putovanja u ovom stanju bez svjesnog rizika, a to znači da bez rizika onda nema niti ostvarenja ciljeva i rezultata. Opasnost ‘vreba’ i od raznih bolesti na putu, no sve je to dio putovanja, avanture i to je nešto čega sam itekako svjestan i što na putovanjima nastojim svesti na minimum, pogotovo jer nemam tim liječnika na putovanju ili nešto slično. Znam da mi tijelo neće dati da na ovaj način putujem još godinama. To mi okupira misli i za nekoliko godina ću usporiti i putovati drugačije“, rekao je Škrobot.

Kada bi morao izdvojiti jedno putovanje, to bi bilo šestomjesečno putovanja za vrijeme kojeg je na ruke biciklirao 3500 kilometara, od Savudrije do Istanbula. Ne samo da je napravio nešto što u njegovoj situaciji nitko nikada nije ni pokušao, već je pri tome uspio skupiti sredstva za četiri posebno prilagođena bicikla za osobe s invaliditetom.

„Odabrao sam ih putem natječaja koji sam ‘raspisao’ na Facebooku i moj cilj bio je priuštiti isti osjećaj i slobodu darivanjem bicikala tim ljudima, baš kao što su to učinili i moji pratitelji meni. Također, ove godine, povratkom iz Južne Amerike bio sam dio projekta pod nazivom ‘Ability Ride’ u sklopu kojeg smo biciklirali od Austrije do Srbije i osigurali sredstva za dva posebno prilagođena bicikla za Varaždinske toplice. To šestomjesečno putovanje biciklom od Savudrije do Istanbula za mene je bilo nešto posve novo, istraživao sam mjesta, zemlje i ljude na potpuno drukčiji način i to mi je zauvijek promijenilo perspektivu i percepciju putovanja. Osim toga, taj put dao mi je samopouzdanje, dokazao mi je da mogu sve što zacrtam, unatoč invaliditetu i osporavanjima izvana i da vjerujem u sebe. Naučio me je da bez rizika nema ostvarenja cilja i ono najvažnije, da je nekad u redu i odustati te da to ne znači poraz. Trenutno nemam planova što se tiče putovanja, ali Indija mi ostaje najveća želja. Kada bih mogao priuštiti tim ljudi i ekipu snimatelja, ne vidim gdje bi nam bio kraj. Volio bih snimati dokumentarce o svojim putovanjima“, rekao je Škrobot.

On smatra da čovjeka svaka tragedija promijeni i da je na njemu da odluči hoće li to biti na loše ili na dobro. On je prihvatio ovaj svoj „drugi“ život kao izazov i odlučio se boriti: „Rekao bih da sam ispod svega ista osoba kao i nekada, ali nadograđena iskustvom, mudrošću, razumijevanjem i obzirom prema sebi i drugima, psihički puno jači, stabilniji i optimističniji. Nesreća mi je donijela to da sam puno više vremena proveo sam sa sobom nego što bi bio slučaj da nisam nastradao. Tako sam se mogao uistinu upoznati i danas mogu reći da sam sretan, a i stabilniji od velikog broja ljudi koje znam. Osim toga, naučio sam cijeniti male stvari, naučio sam se strpljenju i dokazao sam sebi da za sreću nije nužno moći hodati. No naravno, i ja imam svoje mane, ali toga sam itekako svjestan i pokušavam raditi na tome i svakodnevno kao osoba rasti. Imam loših dana kao i svi, dana kada mi se ne priča, dana kada mi se ne ustaje, ali sam se izgradio iznutra tako da su takve situacije i takvi dani sporadični. Vodi me želja za dokazivanjem sebi i drugima, a motivira, primjerice, sunce i toplina koje osjetim na licu nakon buđenja. Volim si postavljati ciljeve, svakodnevne, a ponekad su oni ‘mali’, primjerice kada moram podignuti jastuk koji mi je s kreveta pao na pod.“

Puno razgovara s drugim ljudima i to ne samo s onima koji su doživjeli neku nesreću, svakodnevno mu se javljaju ljudi sa svojim problemima. Iako shvaća što vide i traže u njemu, to za njega ponekad zna biti jako iscrpljujuće. „Ponekad mi je potrebno od toga se distancirati i ‘obnoviti’, što ljudi često pogrešno interpretiraju i misle kako ne želim pomoći, mogu dobiti dojam da sam arogantan, što nije istina. Rado ću uvijek pomoći ako mogu, uvijek sam to radio, ali psihoterapeut nisam niti bih to ikada želio postati“, rekao je.

Njegovo je ime i prezime, ponovimo i zapamtimo, Slaven Škrobot. Trebamo ga se svi sjetiti svaki put kada smo bez razloga nezadovoljni i zaboravljamo da smo sretni što nismo taj uvodno spomenut bolestan čovjek sa samo jednom željom. Iako, njegova je dijagnoza nepovratna pa ne može imati ni tu jednu želju, ali je zato sjajan primjer kako se velika nesreća može koliko je to moguće, a to nikada ne ide do kraja, okrenuti na dobro.