Čak 25 posto šampanjaca i pjenušaca proda se upravo u periodu između Božića i Nove godine, kaže prodajna statistika.

No, zanimljiv je razlog zbog kojeg upravo šampanjac pijemo na Novu godinu.

Negdje pred kraj 5. stoljeća franački kralj Klodvig borio se da zadrži teritorij. Priča kaže da je svojoj ženi obećao da će, ukoliko pobijedi, ne samo postati kralj svih tadašnjih francuskih regija, već da će prigrliti i kršćanstvo.

Klodvig je uspio u svom naumu, postao je prvi kralj koji je ujedinio nezavisne regije pod jednim vladarom i jednim zakonom. Uspio je napraviti kombinaciju kršćanskih edikta i rimskih pravila. Održao je obećanje koje je dao ženi i krstio se u Reimisu, u srcu francuske regije Champagne. Na taj način regija Champagne povezala se s nečim kraljevskim i tako počinje popularnost slavnog šampanjca. To je bila velika stvar i stoljećima kasnije francuski kraljevi nastavili su se kruniti na istom mjestu. Tako je regija Champagne postala središte kraljevskih proslava na koja su se donosila samo najbolja lokalna vina.

Dom Perignon i njegova postignuća

Koncem 17. stoljeća jedan benediktinski samostan u Hautvilleru doveo je novog glavnog vinara. Bio je to monah imenom Dom Perignon. Pjenušavo vino već tada je bilo popularno piće, a Dom Perignon je shvatio nešto što je dugo mučilo vinare – kako od crnog grožđa proizvesti bijelo vino. Legenda kaže da je Dom Perignon nakon traženja i otkrića uzviknuo: “Brzo dođite, pijem zvijezde!”

Kako bilo, proširio je vinograde oko samostana, razvio praksu korištenja plutenih čepova i uočio kako osigurati čepove od pritiska koji nastaje u boci pjenušavog vina. Gledao je i kako spriječiti nastajanje mjehurića u šampanjcu, no to mu nije pošlo za rukom.

Uspio je, međutim, u nečemu drugom – izgradio je ugled regije Champagne kao najvećeg proizvođača šampanjca i već početkom sljedećeg stoljeća pjenušavo vino postalo je toliko omiljeno među francuskom aristokracijom da je kralj Louis XV morao početi razmišljati o zakonima koji su definirali koja vina se uopće mogu nazivati šampanjcima i prodavati se pod tim nazivom.

Bilo je to jedino vino koje se prodavalo u bocama. Upravo velika popularnost među visokim francuskim staležima i njegova ograničena količina učinilo je šampanjac popularnim među širim plemstvom.

Proslava državnog praznika

Vina kojima je eksperimentirao Dom Perignon postala su dio krunidbi i zabava, što se nastavilo i stoljećima kasnije. Svega nekoliko desetljeća od kada je benediktinski monah napravio određena poboljšanja, šampanjac je postao neizostavni dio još jednog slavlja: francuskog državnog praznika Fete de la Federation. Naime, upravo su vina regije Champagne bila jedina koja su se našla na proslavi završetka Francuske Revolucije.

Ubrzo je šampanjac postao sastavni dio Bečkog kongresa, a nakon toga i glavno piće kojim se nazdravljalo pri potpisivanju raznih većih političkih i diplomatskih sporazuma.

Šampanjac je tijekom stoljeća postao piće svih velikih proslava. Photo: Pixabay

Šampanjac na Novu godinu

Šampanjac je tako postao piće koje se pojavljivalo na svim bitnim događanjima, od kraljevskih vjenčanja do ostvarenja velikih projekata. Počeo se povezivati i s proslavom Nove godine; naime sve do 1800. godine nije ni postojao običaj da se nova godina dočekuje u pola noći, a kada se uvelo slavlje, sa sobom je povuklo i šampanjac. Tako je i nastala zdravica u ponoć.

Do sredine 19. stoljeća šampanjac je potpuno stekao imidž pića viših staleža. Pripadnici viših staleža su nazdravljali šampanjcem jer su ga voljeli, a oni koji su htjeli biti priznati kao viši stalež pratili su trendove da bi se uklopili.

Srednji i niži stalež, kasnije i radnička klasa, zaključili su da ne postoji razlog zašto bi oni bili isključeni, pa su se počeli častiti ovim pjenušavim vinom koje se koristilo samo za posebne prilike.

Brojke kažu da je do konca 19. stoljeća prodaja šampanjca porasla sa šest milijuna na 28 milijuna boca, a popularni restorani New Yorka pobrinuli su se da upravo šampanjac bude piće u trendu, piće koje se traži, piće kojim se nazdravlja.