Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost upravo je prošloga tjedna na svojim web stranicama objavio javni poziv zainteresiranim građanima za sufinanciranje kupnje električnih vozila.

Broj električnih automobila na hrvatskim i europskim cestama raste, a u idućim će godinama – posebno nakon 2030., kad veći dio proizvođača automobila prestaje s proizvodnjom vozila na dizel pogon – rasti još bržom stopom.

Hrvatska je jedna od najposjećenijih europskih turističkih destinacija i broj turista iz godine u godinu sve je veći. Zbog blizine emitivnih tržišta poput Njemačke, Slovenije, Austrije, Italije, Poljske, Češke, velika većina turista u Hrvatsku još uvijek dolazi automobilima.

Iz svih ovih podataka posve je jasno da se Hrvatska mora kvalitetno pripremiti kako bi sve većem broju električnih automobila osigurala dovoljne količine energije koja će potrošačima biti na raspolaganju posebno u onim najopterećenijim mjesecima kada je takvih vozila na našim cestama najviše.

S druge pak strane Vlada susjedne Slovenije je sredinom 2021. godine odobrila gradnju drugog bloka nuklearne elektrane u NE Krško. Hrvatska je izrazila želju sudjelovati u tom projektu, što bi joj donijelo novi izvor stabilne i relativno jeftine energije.

Iako se dio javnosti odmah pobunio i krenule su pljuštati negativne reakcije na tu odluku, valja na trenutak, prije nego što definitivno odbacimo tu mogućnost, stati i temeljito razmisliti.

A onda u računicu uvrstiti sve parametre koji su nam na raspolaganju kako bismo izračunali isplati li nam se takav projekt ili ne. Ovdje ćemo se pozabaviti samo jednim od tih parametara, prilično važnim za hrvatsku ekonomiju: turizmom.

Imamo li dovoljno energije za sva ta električna vozila?

Iako se u javnosti i medjiima često mogu čuti i pročitati upozorenja da nam valja graditi što više punionica za električne automobile, posebno u gradovima i mjestima na obali i na autocestama, problem koji ostaje u sjeni i znatno se manje spominje jest: ima li Hrvatska dovoljno pouzdanih i stabilnih izvora električne energije za napajanje vozila?

Posebno zbog činjenice da suvremene punionice zahtijevaju veliku snagu koju povlače iz mreže kako bi zadovoljile potrebu za brzim punjenjem automobilskih  baterija. Veliki broj takvih brzih punionica na teritoriju Hrvatske zahtijeva goleme količine energije koja u svakom trenutku treba biti na raspolaganju korisnicima.

Hrvatska elektroenergetska mreža uglavnom se oslanja na  termoelektranu na ugljen u Plominu i na veliki broj hidroelektrana koje osiguravaju najveći postotak električne energije.

U sušnim godinama – a takvih je zbog klimatskih promjena sve više – nerijetko se događa da rijeke i jezera čiji se vodni resursi koriste za proizvodnju energije ne mogu zadovoljiti rastuće potrebe za strujom, posebno u ljetnim mjesecima kada je opterećenje elektroenergetske mreže najveće.

Energija iz obnovljivih izvora poput vjetra i sunca u elektroenergetskoj mreži je još uvijek nedovoljno zastupljena i ovisi o atmosferskim prilikama, geotermalna energija tek se probija u javnost, a termoelektrana na plin je vrlo malo. Nuklearna elektrana u Krškom (NEK) osigurava nam 16-ak posto potreba za strujom.

17.03.2023., Krsko, Nuklearna elektrana Krsko Photo: Emica Elvedji/PIXSELL

Ako nemamo dovoljno energije, valja je uvesti. A to je skupo!

Oslanjati se na uvoz električne energije u danima kada je sami ne možemo proizvesti dovoljno vrlo je riskantno i skupo. Naime, električnu energiju možemo uvesti onda kad je na tržištu ima dovoljno.

No u danima i tjednima kad ni Europa ne može proizvesti dovoljno energije za vlastite potrebe ili je potražnja povećana, na slobodnom tržištu nema dovoljno raspoložive energije ili je njezina cijena vrlo visoka.

Takvu smo situaciju imali nedavno, u prvoj godini ruske agresije na Ukrajinu, kada su cijene električne energije, baš kao i plina, otišle nebu pod oblake.

S druge strane, TE Plomin na ugljen prestat će s radom najkasnije 2033. godine i do tada će trebati osigurati novi stabilni izvor energije koji će ga zamijeniti. Tijekom 2023. godine Hrvatska je iz termoelektrana na fosilna goriva – a to su ugljen i plin – osiguravala nemalih 21 posto ukupno proizvedene energije.

Zanimljiv je i podatak da je Europski parlament u srpnju 2022. godine službeno podržao prijedlog Europske komisije da se ulaganja u plinske i nuklearne elektrane definiraju kao ulaganja u „zelenu“, klimatski prihvatljivu energiju.

Prema podacima Hrvatske enciklopedije, nove nuklearke koje se danas grade u svijetu spadaju u treću, pa i četvrtku generaciju elektrana i značajno su poboljšane u odnosu na one prve i druge generacije.

A male modularne nuklearne elektrane?

„Treća generacija obuhvaća naprednije elektrane koje karakteriziraju poboljšanja postojeće tehnologije kojima se unapređuje sigurnost i ekonomičnost. U četvrtu se generaciju ubrajaju reaktori i elektrane koji bi se trebali pojaviti nakon 2030., a koji imaju zanemariv utjecaj na okoliš, stvaraju minimalne količine nuklearnog otpada i karakterizira ih povećana sigurnost od curenja nuklearnog materijala u okoliš. Mogućnost oštećenja jezgre trebala bi biti isključena, čime bi nestala i potreba za planiranjem zaštitnih akcija izvan kruga postrojenja. Takve elektrane bile bi ekonomski isplativije zbog korištenja cjelokupnoga gorivoga ciklusa u odnosu na ostale energetske tehnologije, a uz proizvodnju električne energije omogućile bi i isplativu proizvodnju vodika“, stoji u objašnjenju.

Tehnologija neprestano ide naprijed i svijet danas razvija novu generaciju malih modularnih nuklearnih reaktora (small modular reactor ili SMR), reaktora koji se proizvode u tvornici kao gotovi moduli, koji se potom montiraju direktno na lokaciji buduće nuklearke.

Gradnja takve elektrane je značajno brža od standardne velike nuklearke, reaktori su sigurniji, lakši za instalaciju i ekonomičniji od velikih, a ukupna snaga može se kombinirati ugradnjom više modula na jednoj lokaciji.

Američki Westinghouse – tvrtka koja je sagradila NE Krško, koja uredno i sigurno radi već gotovo 40 godina – prošle godine je najavila početak procesa dobivanja licence za njihov mali modularni reaktor AP300 koji koristi tehnologiju Gen III+ koja već ima regulatorno odobrenje u SAD-u, Velikoj Britaniji i Kini, a reaktor je i u skladu s Europskim zakonodavnim zahtjevima.

Poljska je već prihvatila ideju. A Hrvatska?

Predstavnici Westinghousea su, predstavljajući sredinom 2023. godine taj projekt, kazali da će novi, suvremeni reaktor poboljšane treće generacije zauzimati prostor od oko 25 posto veličine nogometnog igrališta, od početka pripreme pa do puštanja u pogon trebalo bi proći manje od 10 godina (što je značajno kraće od sadašnjeg procesa gradnje velikih nuklearki), a njegova cijena ne bi trebala prijeći iznos od milijardu US dolara, što je višestruko manje od cijene standardnih „velikih“ nuklearki.

Tim je smjerom već krenula Poljska, koja se u narednim godinama namjerava riješiti ovisnosti o proizvodnji električne energije iz ugljena. Krajem prošle godine poljska Vlada je službeno odobrila početak projekta izgradnje 24 najsuvremenija mala modularna nuklearna reaktora na šest lokacija. Reaktori bi, kako je prenijela Al Jazeera, trebali biti u pogonu već do 2030. godine.

Slično govori i bivši političar, a danas viši znanstveni suradnik na Institutu »Ruđer Bošković«, fizičar Tonči Tadić, koji je još 2022. godine u intervjuu Novom listu izjavio da „Hrvatska i Europska unija svoju energetsku neovisnost i klimatsku neutralnost neće moći postići bez gradnje novih nuklearnih elektrana, tehnološki daleko naprednijih i sigurnijih od onih kakve su građene u drugoj polovini prošlog stoljeća“, ta de bi Hrvatskoj bilo „vrlo razumno“ razmišljati o gradnji nuklearki kao realnoj alternativi za proizvodnju energije.

Vratimo se na početak priče o najavi gradnje novog, drugog bloka NE Krško. Ukupna procijenjena vrijednost tog projekta je oko 11 milijardi eura, od čega bi Hrvatska trebala snositi polovicu tog iznosa.

Uzmemo li u obzir da bi mali modularni reaktor imao cijenu od oko miljardu dolara, što je nešto manje od milijarde eura, lako je doći do računice da bi za tih 5,5 milijardi eura plaćenih za novi reaktor u NEK-u Hrvatska sama mogla instalirati pet malih modularnih reaktora koji bi mogli biti u funkciji već za 10-ak godina.Projekt proširenja NEK-a trajat će puno duže.

Javnost treba pravilno pripremiti i upoznati s benefitima takvih projekata

Jedna od većih prepreka tome planu jest otpor javnosti koji treba očekivati. Nažalost, Hrvatska već desetljećima muči s pripremom i adekvatnim informiranjem javnosti za gradnju novih velikih energetskih objekata, zbog koje su do sada već propali brojni važni energetski projekti.

A od pravilne pripreme javnosti ne treba raditi veliku filozofiju, već samo proučiti kako su isti problem riješile i druge zemlje EU-a koje su slične projekte uspješno implementirale u zajednicu. Njihov način podrazumijevao je otvorenost, potpunu transparentnost i edukaciju lokalne zajednice o benefitima takvih projekata.

Obnovljivi su izvori svakako pozitivna opcija koju valja podržati i dati joj maksimalni prostor i poticaj. No dok god energija iz sunca i vjetra ovisi o atmosferskim prilikama i dok god čovječanstvo ne smisli kako tu energiju pohraniti za kasnije ovisit ćemo o sigurnijim i pouzdanijim izvorima energije. I pritom niti jedan izvor, a posebno onaj „zeleni“, ne treba olako odbaciti.

A dok Hrvatska i Slovenija dovrše gradnju drugog bloka NEK-a broj električnih automobila na našim cestama rapidno će narasti. Hoćemo li imati dovoljno struje da svima osiguramo napajanje?