Objavljeno u Nacionalu br. 759, 2010-06-01

U depoima zagrebačkog Arheološkog muzeja dosad je bila skrivena mumija stara 2500 godina, koja je tek sad podvrgnuta znanstvenoj analizi

Uređaj za magnetsku rezonanciju KB Zagreb u Dubravi ugostio je nedavno najneobičnijeg pacijenta – 2500 godina mrtvu ženu. Riječ je o mumiji koja se čuvala u depoima Arheološkog muzeja u Zagreb, a najmodernije znanstvene metode tek su nedavno počele otkrivati njezine tajne. Snimanje te mumije otkrilo je fascinantne činjenice o njoj, o njenim karakteristikama i povredama te o njenom životu, a možda će uskoro na slična snimanja otići i još neke od zagrebačkih mumija.

Arheološki muzej u Zagrebu, naime, ima čak pet čitavih mumija, od kojih je svjetski najpoznatija ženska mumija koja je ondje izložena u staklenoj vitrini. No nije glasovita zbog osobe koju predstavlja nego zbog povoja u kojima je mumificirana. Drevni Egipćani su, naime, tu mumiju umotali u razderanu etrursku lanenu knjigu te je tako u Zagreb stigao najduži uopće sačuvani etrurski tekst, a naziva se Zagrebačka lanena knjiga. Ta je knjiga, koja zaokuplja stručnjake iz cijelog svijeta u pokušajima odgonetavanja zaboravljenog etrurskog jezika, i izložena uz mumiju koju osoblje muzeja iz milja zove Ružica. Međutim, široj javnosti je gotovo nepoznato da osim Ružice muzej ima još mumija te da svih pet predstavljaju posmrtne ostatke ženskih osoba. Tri od njih – Kaipamau, Šepenun i Kareset – nalaze se u svojim sarkofazima te se mogu razgledati u muzeju, dok je peta bila dosad posve skrivena u depoima.

“Riječ je o mumiji koju je muzeju darovao zagrebački biskup Juraj Haulik”, priča mr. Igor Uranić, jedini hrvatski egiptolog, viši kustos u Arheološkom muzeju u Zagrebu i voditelj Egipatskog odjela, “ali se nalazila u lažnom sarkofagu. Budući da je sarkofag očito nastao tek u doba egiptomanije u 19. stoljeću, sumnjali smo da bi i mumija mogla biti neautentična te smo je držali u depou. Stoga smo poslali jedan njezin zub u SAD, a ondje je metodom C14 ustanovljeno da tijelo potječe iz 4. stoljeća prije Krista. U organizaciji Instituta za antropologiju i dr. Mislava Čavke mumija je potom snimljena CT metodom.”

Metode dubinskog snimanja nezamjenjive su za istraživače mumija jer bi inače do detaljnih spoznaja o drevnim tijelima mogli doći jedino tako da ih seciraju, a u tom bi se postupku tijela i uništila. Peta zagrebačka mumija, 2500 godina stara žena, prebačena je tako u Dubravu i postavljena u najsuvremeniji uređaj za magnetsku rezonanciju, o čemu govori Igor Uranić: “Snimanje je najprije pokazalo da je mumija probijena željeznom šipkom te da se na njoj nalaze neki obruči. Ne znamo točno zašto je i kada to poduzeto, ali smatramo da je to učinjeno u vrijeme kad je mumija prodana i to zato da se dodatno učvrsti. Nadalje, po položaju zdjeličnih kostiju može se zaključiti da je riječ o ženi, a istrošenost zuba ukazuje na to da je umrla u dobi od oko 40 godina”.

CT snimka otkrila je i da je ta drevna Egipćanka za života doživjela i preboljela lom palca i kosti na ruci. Nadalje, u lubanji su istraživači uočili neobičan predmet. “Riječ je o daščici koja je služila za čišćenje lubanje s unutarnje strane”, objašnjava Uranić. “Egipćani bi naime mozak trupla izvlačili kroz nos. Najprije bi ga kružnim pokretima pretvorili u kašu, potom izvlačili dijelove mjedenim kukama, a na kraju bi daščicama sastrugali ostatke i isprali lubanju. Ovo nije jedini slučaj da komad drva zaostane u lubanji, ima takvih primjera i u kairskom muzeju”. Nakon što bi Egipćani iz glave izvadili mozak i oči, u duplje bi stavljali staklene oči, kakve su na mumiji i sačuvane.

Budući da je mumija izvađena iz svojeg izvornog sarkofaga, na kojem je bilo napisano njeno ime, o njenom identitetu ne možemo doznati ništa pouzdano. To je problem i s mnogim drugim eksponatima u zagrebačkoj zbirci, o čemu Uranić kaže: “Dvije trećine predmeta iz fundusa Egipatskog odjela, kojih ima oko 2200, potječe iz zbirke podmaršala austrijske vojske Franza Kollera. Koller je egipatske starine kupio u Napulju, ali ne znamo ni kako su dospjele u Italiju ni iz kojeg su dijela Egipta. Recentna istraživanja, ipak, ukazuju na to da je veći broj predmeta nastao u Gornjem Egiptu, u Luksoru i njegovoj okolini.”

Podmaršal Koller potjecao je iz Češke, a početkom 19. stoljeća borio se protiv Napoleona, pa ga je čak i vodio 1814. u progonstvo na Elbu. Kraj vojne karijere proveo je u Napulju, gdje je i umro 1826., a za života je skupio veliku arheološku zbirku. Obitelj je pristala prodati zagrebačkom muzeju egipatsku zbirku zbog prijateljstva s groficom Elizabetom Drašković, i to u pola cijene – za 3000 forinti od kojih su najviše dali biskupi Strossmayer i Haulik, a potom i redom svi hrvatski velikaši. Današnji voditelj zbirke Igor Uranić egiptologiju je studirao u Budimpešti zahvaljujući, kako kaže, ugovoru između tadašnjih komunističkih država po kojem ste mogli u nekoj zemlji studirati besplatno ako takav studij nije postojao u vašoj domovini. Voditelj je Egipatske zbirke od 1996., a napisao je i nekoliko knjiga o Egiptu – dok mu je najnovija, “Životi Egipčana”, pred izlaskom u Školskoj knjizi u Zagrebu. Kao egiptolog ponajviše proučava papiruse, pa tako upravo radi na jednom papirusu što se čuva u Zagrebu, a predstavlja svjetski raritet. “Radi se o unikatnom primjerku, čiji se jedan dio čuva u Beču, a sadrži upute za mumificiranje svetog bika. No napisan je kombinacijom hijeratskog i demotskog pisma koju je teško dešifrirati pa se upravo konzultiram oko toga s kolegom iz Švicarske”, kaže Uranić.

Igor Uranić svjedoči da i danas kolekcionari nude Arheološkom muzeju predmete na otkup, ali i da do otkupa dolazi vrlo teško: “Prije nekoliko godina otkupljen je sarkofag koji je bio u vlasništvu obitelji Kavurić iz Zagreba, a takav sarkofag na svjetskom tržištu vrijedi i do 100.000 dolara. No ako se ne zna način na koji je vlasnik došao do umjetnine, ne može doći do otkupa. Nedavno nam je, primjerice, po visokoj cijeni ponuđena kamena vaza iz preddinastijskog razdoblja, dakle starost bi bila 5-6000 godina. Konzultirao sam se s kolegama iz svijeta i savjetovali su nam da je ne kupimo. Naime, ako nema inskripcija, ako nema ništa organsko da se ispita metodom C14 ili ako niste bili nazočni na iskapanju, nema načina da potvrdite izvornost predmeta.”

Igor Uranić u šali kaže i da je na svojem radnom mjestu sam s pet mrtvih žena. Jedna je od njih mumija Amonove pjevačice, tj. svećenice, Kaipamau. Njezin je sarkofag pronađen u El-Asasifu na zapadnoj obali Luksora, a 1970. Arapska Republika Egipat ga je darovala muzeju. Bio je to znak zahvale za sudjelovanje jugoslavenskih poduzeća i stručnjaka u UNESCO-vu spašavanju spomenika u Nubiji prije otvaranja hidrocentrale kod Asuana. Rendgenske snimke te mumije otkrile su da u prsnoj i trbušnoj šupljini ima radiološki neprozirnog materijala, a slični su nalazi i kod druge mumije, Šepenun: rendgen je otkrio da su u njene povoje umotani i amuleti. Sretan ishod CT snimanja mumije u čiju se autentičnost sumnjalo potaknuo je muzej da nastavi s takvim ispitivanjima, a prva će na redu biti mumija Kareset, kćeri Padi Ptaha, koja potječe iz ptolomejskog razdoblja. O njoj se za sada zna tek da su je nazivali “gospodaricom kuće” te da je ukopana između 332. i 30. prije Krista – a hoće li uređaj za magnentsku rezonanciju KB Dubrava otkriti još pokoju tajnu, saznat će se vrlo skoro.