Za 459. 800 učenika zimski praznici ove školske godine počinju u četvrtak,  24. prosinca, i traju sve do ponedjeljka 18.  siječnja. A kako će hrvatski školarci dočekati praznike? Za više od 140 tisuća srednjoškolaca online nastava je uvedena 14. prosinca, a prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja redovita nastava odvija se u manje od polovice svih osnovnih škola u Hrvatskoj. U ostalima se najčešće koristi kombinacija A i C modela, po principu viši razredi na online nastavi, a niži razredi u školskim klupama. Na on line nastavu u potpunosti su već prešle osnovne škole u Zagrebačkoj županiji, Zaprešiću i Vrbovcu, a od ponedjeljka prelaze u Krapinsko -zagorskoj i Karlovačkoj županiji, Vinkovcima i Samoboru.

Dok će zimski praznici možda značiti mali predah za učenike, učitelje, nastavnike, pomoćno školsko osoblje javnost  se pita smije li na odmor i resorno Ministarstvo i ministar Radovan Fuchs, ili bi trebali ovih nekoliko tjedana iskoristi za bolju i učinkovitiju organizaciju online nastave. Još je važnije pitanje, kojim se ne bave, ne postavljaju ga, na njega ne traže odgovore, ni institucije ni cjelokupno hrvatsko društvo –  koliko će deficita u znanju i vještinama ova kriza proizvesti, koliko će time učenici biti cjeloživotno oštećeni,  kakve će biti dugoročne posljedice.

Prof. dr. sc. Vedrana Spajić Vrkaš s Odsjeka za pedagogiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta objašnjava zašto je nužno da svi  budu primjereno informirani i aktivno sudjeluju u prilagodbi odgojno-obrazovnog sustava na današnje izazove i njihove posljedice. “Da budu što informiraniji o okolnostima u kojim učenici uče, problemima na koje nailaze, potpori ili nedostatcima potpore u tome procesu kako bi detektirali nedostatke on line nastave i u skladu s tim bili spremni mijenjati postojeće programe i metode poučavanja.”

Nema sumnje da okolnosti u kojima danas živimo već ostavljaju duboke tragove na svima nama

Osobitio na djeci i mladima, no danas možemo tek nagađati koje će konkretne posljedice biti i hoćemo li i u kojoj mjeri promijeniti ili iskriviti sliku o sebi , drugima i svijetu oko nas, a posljedično i obrasce našeg ponašanja. Prijeko su nam potrebna što cjelovitija i sustavnija znanstvena istraživanja, identifikacija primjera dobre prakse na svim  razinama i njihova razmjena od institucionalne, preko lokalne i nacionalne, do europske i međunarodne razine kako bismo, kada ovo globalno krizno stanje prođe, bili pripremljeniji za izazove koji su, povijesno gledano, bez presedana.

Danas nismo ni svjesni koliko toga ne znamo i pred kojim se izazovima nalazimo, a ta pitanja još nisu ni pokrenuta  

Mi, naime, danas ne znamo hoćemo li i kako sutra trebati normalizirati ili denormalizirati “novo normalno”, što je, moram to reći ciničan izraz za nesigurnost, strepnju i osamljenost koji su se ugnijezdili u naše živote i ozbiljno obilježili nove generacije djece i mladih. To znači da je sada nužno da svi ključni akteri odgoja i obrazovanja budu što informiraniji o okolnostima u kojim učenici uče, problemima na koje nailaze, potpori ili nedostatcima potpore u tome procesu, a ne samo u pogledu novih znanja i vještina nego i njihova cjelokupna razvoja, kako bi detektirali nedostatke on line nastave i u skladu s tim bili spremni mijenjati postojeće programe i metode poučavanja. U virtualnim učionicama učenici mogu relativno uspješno stjecati nova znanja, no osamljenom učeniku koji ne može dodirnuti svoje prijatelje i s njima prošetati oko škole potrebno je puno više dati želimo li da za njega stečena znanja imaju životnog smisla.

Već dugo zapostavljamo i reduciramo cjelovitu funkciju škole  

Nažalost, odavno smo počeli sužavati prostor javnih usluga u odgoju i obrazovanju. Prebacivanje sve većeg broja javno – obrazovnih obveza na privatni i civilni sektor, gotovo smo neprimjetno reducirali funkciju škole na stjecanje novih znanja i s njima povezanih vještina, ostavljajući po strani druge njezine razvojne potencijale koji se odnose na društvenost, emocionalnost te na kontekstualno, interaktivno i dijaloški odmjereni kritičnost i samosvjesnost. Online nastava je samo produbila taj jaz pa ispada da šutke školu pretvaramo u ključnu instituciju koja sadašnje učenike priprema za normalizaciju “novog normalnoga”, a ne za njegovo nadilaženje.  Što prije to osvijestimo bit ćemo uspješniji u suprotstavljanju takvom neželjenom trendu.

Željko Stipić, predsjednik sindikata Preporod, tvrdi da u našem školstvu vlada kaos, da se Ministarstvo obrazovanja ponaša kao Zavod za statistiku, da živimo u zemlji u kojoj nitko za ništa ne odgovara: “Kada ne odgovara premijer, kada ne odgovara Stožer, zašto bi onda odgovarao ministar obrazovanja. Da će deficita u znanju i vještinama biti oko toga nema nikakve sumnje, iz toga proizlazi zaključak da će naši učenici biti osakaćeni. Nama samo dragi bog može pomoći.”

Naše ministarstvo obrazovanja se ponaša poput  Zavoda za statistiku 

Nisu toliko sporni podaci koliko je učenika i nastavnika u samoizolaciji, ili koliko ih je pozitivnih na Covid 19,  koliko je sporna činjenica da smo jednako nepripremljeni za online nastavu kao što smo bili proljetos, kada nismo znali što nas sve čeka. Niti smo iskoristili ljeto, niti smo iskoristili ova tri mjeseca, ljetos smo mislili da nikada jesen neće doći, kada je došla jesen mislili smo da će problem sam od sebe riješiti. Opet smo se našli u situaciji da su sve srednje škole, a sada i značajan broj osnovnih škola na online nastavi, a da nikoga ne zanima kako i da li uopće takva nastava funkcionira, što se stvarno događa na terenu.  Stvari se odrađuju formalno, improvizacija je spasonosna riječ, spuštanje odgovornosti je način na koje nastava funkcionira. Ministar spušta odgovornost na županije, županije na škole, škole spuštaju na učitelje, učitelji spuštaju na djecu, a jadna djeca nemaju na koga spuštati. To je, nažalost, priča o našem školstvu, nikoga stvarni problemi ozbiljno ne zanimaju.

To je naprosto kaos za koji očekujemo da će se riješiti sam od sebe 

Prije tjedan dana sam bio kod ministra Radovana Fuchsa da ga informiram o krucijalnim pitanjima, i pitam vode li računa kako ćemo iskoristiti ovih nekoliko tjedana dok traju praznici.  I tih će nekoliko tjedan brzo proći.  Mi ne znamo koliko djece uopće prati online nastavu, koliko njih u tome aktivno sudjeluje. Mi ne znamo što ćemo napraviti s onima koji u tome uopće ne sudjeluju. Tu imamo dvije skupine, one koji ne sudjeluju jer nemaju uvijete, nemaju potrebnu opremu, i one koji ne žele sudjelovati. Pravilnik o pedagoškim mjerama nismo ni na koji način prilagodili ovoj situaciji, ne znamo ni što ćemo napraviti ni koliko imamo takvih učenika.

Drugo, još ozbiljnije pitanje –  ne možete online nastavom očekivati iste ishode kao što možete očekivati u normalnoj nastavi.

Jesmo li maše kurikulume prilagoditi toj činjenici? Nismo ih prilagodili! Prema tome, mi našoj djeci dajemo evidentno manje, a od njih tražimo isto kao da im ne dajemo manje. Osim toga, imamo djecu s teškoćama, njih  je preko 25 tisuća što je  ogroman broj, a ne znamo što ćemo s njima. To je naprosto kaos za koji očekujemo da će se riješiti sam od sebe, a neće se riješiti sam od sebe.

Vrlo sam  sam zabrinut  za kumulativni učinak koji će imati prošla godina, koja je bila nenormalna što zbog štrajka što zbog korone, i ova  školska godina za koju ne znamo kako će završiti.

Postoje limiti do kada nešto ne možete nadoknaditi, očito je da politici to nije važno, oni se ponašaju kao da je sve kako treba. Da će deficita u znanju i vještinama biti oko toga nema nikakve sumnje, iz toga proizlazi zaključak da će naši učenici biti osakaćeni. U kojoj će mjeri biti osakaćeni to ovisi o tome kako će se stvari dalje razvijati i što ćemo poduzimati, nažalost za sada ne poduzimamo ništa. Da li to možda netko želi, da ne ulazim u teorije zavjere,  teško mi je to reći, ali činjenica je da zatvaramo oči pred problemima. Živimo u zemlji u kojoj nitko za ništa ne odgovara, kad ne odgovara premijer, kada ne odgovara Nacionalni stožer pa zašto bi onda odgovarao ministar obrazovanja. Nama samo dragi bog može pomoći.

Potrebno je sustavno rješenje, prvo su se trebale stvoriti zakonske pretpostavke 

Sve sam to izložio ministru Fuchsu,  što se Ministarstvo napraviti ja ne znam, bojim se da neće napraviti ništa. Nama je potrebno sustavno rješenje – prvo su se trebale stvoriti zakonske pretpostavke da bi mogla škola online funkcionirati, ako nešto nema uporišta u zakonu vi ne možete nižim pravilnicima i aktima ići prema sustavnom rješenju. Mi nemamo uporišta u zakonu, nismo napravili ništa, vjerovalo se da epidemije neće uzrokovati ovako teške i ozbiljne posljedice. Ako usporedimo sada online nastavu s onom proljetnom mi poduzimao isto, a nadamo se drugačijem rješenju, što je nemoguće. Nisam siguran da postoji prava svijest o dubini ovog problema.