Treći dugometražni film redateljice Andree Štake svjetsku je premijeru imao na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu uz sjajan prijem publike i struke, na upravo završenom Sarajevo Film Festivalu odnio je Srce Sarajeva za glavnu žensku ulogu, a 29. kolovoza održat će se i hrvatska premijera, na Pula Film Festivalu. Priča prati peteročlanu obitelj u kojoj glavna junakinja Mare ima sve elemente za dobar život, no istovremeno žudi za promjenom i intenzitetom koji joj svakodnevica ne omogućuje. Nakon slučajnog susreta sa strancem ona dosadašnji život stavlja na kušnju. “Mare” je prvi autorski cjelovečernji film u potpunosti snimljen na području Konavala, a inspiraciju za film autorica je pronašla unutar spomenutog podneblja u kojem je odrasla, kao i unutar vlastite obitelji. Mare, glavnu ulogu u istoimenom filmu, igra Marija Škaričić, 43-godišnja hrvatska glumica. Rođena u Splitu, kao srednjoškolka pohađala je dramski studio Gradskog kazališta mladih. Iz trećeg pokušaja upisala je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je diplomirala 2003. Prvu glavnu ulogu dobila je 2004. godine u filmu “Ta divna splitska noć” redatelja Arsena Antona Ostojića. Već tom ulogom Marija Škaričić vjernim portretom ovisnice dobiva titulu najtalentiranije hrvatske glumice. Formalno priznanje takvog statusa došlo je od žirija Sarajevo Film Festivala s Mikeom Leightom na čelu, koji joj je iste godine dodijelio nagradu Srce Sarajeva, za najbolje žensko glumačko postignuće. Novi pravi glumački zalet uzima u jednoj od najvećih hrvatskih komercijalnih uspješnica, filmu Hrvoja Hribara “Što je muškarac bez brkova?” iz 2005. Drugo Srce Sarajeva dobila je 2006. za najbolju žensku ulogu u filmu “Gospođica” redateljice Andree Štake. Marija Škaričić tada je svoj glumački senzibilitet stavila u službu prikazivanja djevojke Ane, čija neprilagođenost i nezadrživi mladenački temperament nepovratno utječu na sve one s kojima je turbulencija života stavlja u doticaj.

Slijede mnoge manje filmske uloge u brojnim hrvatskim filmovima, a glavne uloge dobiva 2010. godine, i to u njemačkom filmu “Shahada”, koji je bio u konkurenciji Berlinskog filmskog festivala, te potom u filmu Dalibora Matanića “Majka asfalta”. Za tu ulogu je nagrađena Zlatnom arenom za najbolju glavnu žensku ulogu na 57. Pula Film Festivalu i nagradom Fipa d’or Grand Prize za najbolju žensku ulogu na festivalu International Festival of Audiovisual Programs u Parizu. U ovom je razdoblju Marija Škaričić bila jedna od najzaposlenijih i najnagrađivanijih hrvatskih filmskih glumica, s čak 18 dugometražnih filmova koje je snimila od 2000. do 2010.

Na početku 2011. godine doživjela je veliki uspjeh uvrštavanjem među deset najboljih mladih europskih glumaca i glumica u programu Shooting Stars, koji svake godine predstavlja nove glumačke nade europske kinematografije. Shooting Stars je inicijativa European Film Promotiona, koji okuplja nacionalne filmske ustanove i agencije za promidžbu filma zemalja članica. To joj je priznanje svečano dodijeljeno na 61. međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu. Marija Škaričić je nakon Zrinke Cvitešić druga hrvatska glumica koja je dobila tu vrijednu nagradu, a koju u svojoj kolekciji imaju mnoge europske filmske zvijezde kao što su Daniel Craig, Rachel Weisz, Carey Mulligan i mnogi drugi. Od 2011. godine rjeđe igra na filmu te se posvetila pedagoškom radu na Akademiji dramske umjetnosti. Prošle godine vraća se na TV ekrane glavnom ulogom u prvom HBO-ovom dramskom projektu snimljenom u Hrvatskoj, dramskoj seriji “Uspjeh” oskarovca Danisa Tanovića. I ova je godina, 2020., za Mariju Škaričić itekako uspješna. Za ulogu u filmu “Mare” Andree Štake još je jednom osvojila Srce Sarajeva za najbolju žensku ulogu, čime je postala prva trostruka dobitnica te vrijedne festivalske nagrade. Ovaj film hrvatsku premijeru imat će 29. kolovoza, kad će otvoriti Pula Film Festival.

NACIONAL: Za ulogu u filmu “Mare” ponovno ste dobili Srce Sarajeva i jedina ste dobitnica triju tih nagrada. Kakav je osjećaj?

Naravno da sam se razveselila, smijala sam se kao dijete kad su mi javili. Tri Srca Sarajeva, to je za mene jedna zaista lijepa i vesela priča.

NACIONAL: Film “Mare” Andree Štake nije vaša prva suradnja s tom redateljicom, za njezin prvijenac vi ste dobili svoje prvo Srce Sarajeva. Kako ste doživjeli Mare? Nije to samo tipična dalmatinska žena, ona želi nešto više od života.

Malo me žalosti činjenica da tipična dalmatinska žena automatski znači da od života želi vrlo malo ili ništa. Poznajem, srećom, mnoge koje nikako ne spadaju u taj klišej. Generalno ljudski rod danas od života ima vrlo malo, u vrtlogu smo panika, mehanizama, egzistencijalne ugroženosti i naopakih društvenih postavki. U takvim okruženjima, živjeti svoj život i svoje unutarnje potrebe ispada najveća hrabrost. I vrlo često se osuđuje kao neprimjerenost. Mare iz filma je, eto, neplanirano napravila neke korake o kojima ni sanjala nije. Samo je krenula.

NACIONAL: Koliko vam je važno surađivati s istim redateljima na nekoliko projekata? Može li to biti, odnosno je li to za vas bolje iskustvo nego kad s nekim radite prvi put?

Nema tu pravila. Svaka suradnja je dobra ako postoje zajednički jezik i smjer.

NACIONAL: Koliko su vam kao Splićanki bliske takve uloge? Što vam je bio najveći izazov kod dočaravanja Mare?

Jako dugo sam se mučila time da racionalno pokušam raščlaniti i razumjeti njezine postupke i razloge. Previše sam vremena potrošila na analizu pa kad sam se od toga umorila, počela sam slušati tijelo, što je uvijek bolja opcija.

NACIONAL: Unatoč tome što živi, rekli bismo, tipičnim obiteljskim životom jedne Dalmatinke, Mare razbija rutinu i dosadu te traži uzbuđenje i avanturu. Koliko je to potrebno svima i zašto? Kako takve želje uklopiti u obiteljski život?

Takve želje teško da se mogu uklopiti. Jer se vjerojatno i pojave kad se isuviše uklopiš. Ne bih se usudila generalizirati tuđe potrebe, ali znam po sebi da postanem vrlo nezadovoljna kad osjetim da sam mehanička i rutinirana. Neka unutarnja pobuna se pojavi. Rutina i mehaničnost nisu nešto što je izvan nas, tako da o svakom ponaosob ovisi koliko i što će poduzeti po tom pitanju. Nekome treba afera da se ponovno osjeti živim, nekome je dovoljno da počne više poštovati svoj vlastiti prostor i granice, nekome će pomoći novi posao i promjena atmosfere, nema pravila. Ali ako se promjena ne dogodi iznutra, ništa izvana neće nadomjestiti rupu.

NACIONAL: Tradicija je nešto što se teško može promijeniti, posebno ne brzo. U Dalmaciji, u cijeloj Hrvatskoj, patrijarhat se provlači kroz sve segmente života. Što mislite o tome? Je li moguće to mijenjati i jeste li ga vi tijekom odrastanja osjetili na bilo koji način?

Mnoge se stvari jesu promijenile, ali ni izbliza onoliko koliko bi bilo potrebno. A potreban je potpuni reset. Patrijarhat je neprirodna postavka i nema veze sa životom suštinski, ali je nažalost postojan. Kao i mnoge druge društvene postavke. Imala sam sreću da sam odrastala u prilično zdravim okolnostima što se te teme tiče pa valjda zbog toga i imam osjećaj da kao žena nisam niža vrsta.

NACIONAL: Jedna ste od najtalentiranijih hrvatskih glumica, dobitnica puno nagrada, a i profesorica ste na Akademiji. Koliko vam je nagrada Shooting Star 2011. pomogla u međunarodnoj filmskoj karijeri?

Nije naročito, osim što je bilo lijepo primiti je. Bez obzira na to, puno se lijepog dogodilo i događa se u mom profesionalnom životu, na pravi način i u pravo vrijeme.

NACIONAL: Koliko je za mladu glumicu važno dobiti takav poticaj u karijeri i na što ste posebno ponosni kad je u pitanju vaša karijera?

Ponos je kategorija u koju ne zalazim prečesto. Tu sam malo suzdržana. Mislim da sam neke stvari dobro napravila, neke manje dobro, ali imam neki svoj put kojim idem kako najbolje znam, što je zasad sasvim dovoljno.

NACIONAL: Unatoč tome što ste danas jedna od najnagrađivanijih hrvatskih glumica, niste odmah uspjeli proći prijamni na Akademiji, nego tek iz trećeg puta. Koliko vam je to iskustvo pomoglo u životu? Je li vam ojačalo upornost, da tako kažem, jeste li radili neke druge stvari u te tri godine, jeste li zbog toga više cijenili činjenicu da ste dobili priliku studirati ono što želite?

Bila sam svakako spremnija za studiranje, u te dvije godine pauze sam naučila što znači raditi i zaraditi vlastiti novac, sudjelovala u dvije sjajne predstave u splitskom GKM-u, i na trećem prijamnom se svakako pojavila nešto odraslija i samostalnija. Studiranje se dogodilo u pravi čas i danas sam zahvalna što sam imala taj period između.

NACIONAL: Kako vam je bilo na studiju, čega ili koga se najradije sjetite?

Bilo je svega, radosti, veselja, muke, straha, sumnji, svega što je trebalo biti. Nebrojene su anegdote iz tog perioda i često sam nostalgična. To vrijeme u kojem su se svakodnevno događala bombastična otkrića, unutarnja previranja, identifikacije, susreti s glumom, glumcima, profesorima koji su bili neki drugi svijet, zapravo je bilo divno. Puno drame! A sve u zaštićenom prostoru Akademije. Imala sam jako dobru ekipu na klasi, puno smo pjevali, smijali se, a i plakali. Danas mi se mnoge težine koje sam znala doživljavati čine smiješnima, ali moralo je i njih biti. Rado se sjećam cijelog tog perioda, zapravo.

NACIONAL: Koliko mladi glumci u Hrvatskoj dobivaju šansu na televiziji, kazalištu, filmu? Što mislite o tome da se za svaku ulogu u kazalištu organizira audicija, da nema klasičnih ansambala? Takav je model prisutan u gotovo cijeloj Europi.

To bi svakako bio zdraviji i bolji model, ali mislim da ga nećemo tako skoro uspostaviti. Nije lako mladim glumcima danas. Nije bilo ni nama, ali bilo nas je manje i imam osjećaj da je atmosfera bila opuštenija, osjećali smo se sigurnije. Drukčije je sve, u zapravo kratkom periodu puno se toga izmijenilo. Međutim, zaista kvalitetni i radišni ljudi uglavnom uspiju pronaći neki put, rekla bih, usprkos preprekama i zaista nepovoljnoj trenutnoj situaciji. Nažalost, čujem da se u zadnje vrijeme neke plaće i angažmani dijele na račun baba i stričeva, možda je vrijeme da o tome počnemo glasnije govoriti. S druge strane, kod nas država počiva na takvim temeljima, s časnim iznimkama, pa nema mjesta čuđenju.

NACIONAL: Zašto ste se najviše posvetili filmu, koja je to čarolija filma da vas tako privlači?

To se jednostavno tako dogodilo, nakon kazališnih početaka počela sam snimati i odnijelo me u tom smjeru. Nije bio svjesni izbor, nego su se stvari tako posložile.

NACIONAL: Nedavno je objavljen natječaj za financiranje projekata HAVC-a, na kojem su novac dobila dva filma čiji su redatelji ujedno i članovi – a jedan je i predsjednik – Audiovizualnog vijeća, dakle tijela koje dodjeljuje novac. Nije protuzakonito, ali je svakako nešto što bi se moralo promijeniti. Kako gledate na to?

Bit ću iskrena, nisam dovoljno precizno upoznata s tim konkretnim slučajem, ali svakako bih se složila da ne zvuči lijepo. Ono što sam načula jest da se nisu sad po prvi put pojavili na natječaju s tim projektima pa odmah dobili zeleno svjetlo, a kao što kažete, nema kršenja zakona. Ali da je sve to pomalo nejasno, jest. Puno se toga zbrčkalo u zadnje tri godine.

NACIONAL: Kako vidite hrvatski film danas, gdje su najveći problemi? Rade se filmovi koji su zanimljivi, ali nikako da se dobiju neke važne nagrade, s velikih festivala.

Mislim da je trenutačno najveći problem hrvatske kinematografije to što Hrvoje Hribar više nije na čelu HAVC-a. Sustav i mreža uspostavljena za vrijeme njegovog i djelovanja njegovih suradnika blijedi, hrvatski filmski umjetnici više nemaju onu operativnu i energetsku potporu koja je bila pametno i čvrsto uspostavljena. A bez toga nije lako probijati barijere. To je još jedna u nizu hrvatskih tragedija koja je samo tako prošla. I nikome ništa.

NACIONAL: Kako ocjenjujete dosadašnji rad ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek? Što se dobro napravilo, a na čemu se još mora raditi?

Ne dopada mi se rad ministrice Obuljen Koržinek. Počevši od spomenutog slučaja HAVC, a u međuvremenu se tu još svačeg nagomilalo, nemam povjerenja u lik i djelo. Previše kompromisa i ustupaka pogrešnim adresama, po mojem mišljenju. Očekivala sam veću snagu, hrabrost, integritet i zauzimanje za rješenja za koja, još negdje duboko vjerujem, zna da su ispravna.