Objavljeno u Nacionalu br. 555, 2006-07-03

Socijalni sustav u Hrvatskoj potpuno je zakazao zbog manjka ljudi, novca, slabe edukacije i pasivnosti i neosjetljivosti socijalnih radnika za nasilje u obitelji i zlostavljanju djece, a ta neučinkovitost uzrokovala je niz skandaloznih zločina

Tragična smrt 25-godišnje žrtve obiteljskog nasilja Jelene Jakopović, koju je u jutro 12. lipnja na igralištu Dječjeg doma u Nazorovoj, hicima iz pištolja usmrtio suprug Tomislav, posljednji je u nizu brojnih skandaloznih zločina koji je ponovno dokazao da mnoga državna tijela, od policije i pravosuđa do ustanova socijalne skrbi, ne funkcioniraju kako bi trebala. Da je drugačije, policija bi višestruko optuživanog pljačkaša Tomislava Jakopovića, za kojim je tragala putem čak četiriju tjeralica, odavno privela, sud bi ga poslao na robiju, a socijalni bi se radnici pobrinuli da ga se spriječi u zlostavljanju dvogodišnjeg sina i supruge. Protekla dva tjedna koliko je prošlo od ovog brutalnog ubojstva, protiv letargije nadležnih koji su mogli spriječiti ovaj i mnoge druge zločine, žestoko su protestirale brojne udruge, prvenstveno Autonomna ženska kuća u Zagrebu, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, B.a.B.e., a potom i ministrica Jadranka Kosor. Najoštrije kritike upućene su ivanićgradskom Centru za socijalnu skrb čiji su djelatnici od kolovoza prošle godine znali za zlostavljanje Jelene Jakopović i njezina dvogodišnjeg sina, ali nisu spriječili njegov tragični epilog. I dok je voditeljica Autonomne ženske kuće Neva Tölle najavljivala podnošenje kaznenih prijava protiv odgovornih u ivanićgradskom centru i Općinskom sudu, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi u njega šalje svoju posebnu inspekciju, koja nekoliko dana kasnije utvrđuje da u radu djelatnika centra nije bilo ni jednog jedinog propusta, te da su socijalni radnici poštivali protokol, zakone, i pravila struke.

Jednako je tako, slična komisija istog Ministarstva u svibnju 2005. ocijenila da u Caritasovu dječjem domu u Brezovici nije bilo ni propusta ni seksualnog zlostavljanja štićenika! Koliko se može vjerovati takvim nalazima dovoljno govori to što je koncem svibnja Mario Barlović, domar iz Brezovice, osuđen na 6,5 godina zatvora zbog silovanja retardiranog dječaka, a domarski kuhar Mijo Penić na godinu i pol dana zatvora zbog pokušaja silovanja također retardirane zaposlenice dječjeg doma. Da je opakih seksualnih zlostavljanja djece u toj socijalnoj ustanovi bilo, a da su godinama prešućivana danas je jasno kao dan iako su nalazi inspekcija to negirali. Hoće li jednom biti dokazano i da su ubojstva mnogih žena, žrtava obiteljskog nasilja mogla biti spriječena revnijim radom nadležnih centara za socijalnu skrb tek će se vidjeti. No ono što se zna jest da inspekcijski nalaz Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi u kojem se tvrdi da u slučaju Jelene Jakopović nije bilo propusta ipak neće spriječiti kaznene prijave protiv onih koji su se u Centru za socijalnu skrb Ivanić Grada bavili slučajem nesretne žene. Njih će najkasnije za 15 dana zasigurno podnijeti Autonomna ženska kuća u čijem je skloništu Jelena Jakopović provela zadnjih šest mjeseci svog života, što je Nacionalnu potvrdila i koordinatorica te Udruge Neva Tölle: “Nalaz Ministarstva zapravo je bio i očekivan, iako strašno rastužuje.

Bilo bi dobro da je sustav unutar samog sebe prepoznao pogreške koje je učinio. A one su ‘katastrofične’ jer je jedna žena mrtva, a jedno dijete ostalo je bez majke. Da je sustav priznao pogrešku to bi za sve druge žene, žrtve obiteljskog nasilja, značilo svjetlo na kraju tunela jer bi to doživjele kao jasnu poruku da ima nade i da će se njima možda pružiti pomoć no nakon ovakvog nalaza sumnjam da će ijedna žena više imati povjerenja u sustav. Osim toga, mi taj nalaz smatramo potpuno irelevantnim, jer će jedini pravi pravorijek dati sud nakon što podnesemo kaznene prijave.” Ivanićgradskim Centrom za socijalnu skrb protiv čijih će zaposlenika biti podnesene kaznene prijave, kao i cijelim hrvatskim sustavom socijalne skrbi upravlja Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi kojem je na čelu HDZ-ovac Neven Ljubičić, a njegov stranački kolega Dragutin Keserica zamjenik mu je upravo na području socijale. Diplomirani je socijalni radnik koji je krajem sedamdesetih počeo raditi kao direktor Centra za socijalni rad Dubrava, a potom i kao ravnatelj Centra za socijalnu skrb Zagreb. Na mjesto pomoćnika ministra za socijalnu skrb došao je u veljači 2004. godine i od tada je čelni čovjek sustava. Ovaj sustav danas funkcionira kroz 146 ustanova u kojima je zaposleno više od 9000 ljudi. Od toga je 80 centara za socijalnu skrb i 24 podružnice diljem cijele države, kao i 24 centra za rehabilitaciju.

Profili djelatnika u ustanovama socijalne skrbi različiti su, a najzastupljeniji su upravo socijalni radnici koji su uključeni u rad svih timova, a u većini njih su zapravo i nosioci poslova. Slijede psiholozi, defektolozi i pravnici koji su uz socijalne radnike “udarni” profili zaposlenih u Centrima za socijalnu skrb, dok u ostalim ustanovama poput dječjih domova osim njih najčešće rade pedagozi, rehabilitatori i odgajatelji. Prema djelatnosti i potrebi određenog tima u nekim ustanovama kao vanjski suradnici rade i liječnici, psihijatri, medicinske sestre i drugo medicinsko osoblje. Sami Centri za socijalnu skrb zapravo su samostalne pravne osobe koje svoj rad moraju temeljiti na nekoliko zakona od kojih je najznačajniji Zakon o socijalnoj skrbi. Djelatnici takvih centara obavljaju više različitih vrsta poslova, no svi se, napominje Keserica svodi na tri osnovna principa – rad s pojedincem, s obitelji i s grupama. Kada su u pitanju grupe misli se na određene ciljane skupine ljudi među koje pripadaju socijalno ugrožene osobe, umirovljenici s prihodima nedostatnim za život, radno sposobni bez posla, ovisnici, obitelji s poremećenim partnerskim odnosima… Sami centri pokrivaju nekoliko područja, od instituta skrbništva, maloljetničke delikvencije, materijalnog prava u vidu 12 vrsta materijalne pomoći, te rada s djecom i odraslima s posebnim potrebama.

Nedostatak stručnog osoblja problem je koji sustav socijalne skrbi prati od samog osnutka samostalne Hrvatske, a koliko je ozbiljan pokazala su i neka istraživanja koja govore da zbog nedovoljnog broja djelatnika, svaki od njih sa svojim klijentom godišnje može u razgovoru provesti manje od deset minuta. Da je doista tako u razgovoru za Nacional potvrdio je i Dragutin Keserica: “Dolaskom na čelo Uprave zatekao sam potpunu neorganiziranost u samom ministarstvu u kojem je u upravi za socijalnu skrb tada radilo tek 37 ljudi. Sada ih je u Upravi zaposleno 54 jer smo morali povećati broj stručnih djelatnika i savjetnika, a još nam nedostaje ljudi. Prije dvije godine nedostatak djelatnika u Centrima bio je frapantan jer im je nedostajalo više od 150 stručnih ljudi. Zbog toga smo do danas ukupno zaposlili 120 stručnjaka. U centrima za rehabilitaciju lani smo zaposlili 76 ljudi, odobreno je zapošljavanje još 25 stručnjaka za novi rehabilitacijski centar u Dubrovniku, a zaposlili smo i 25 novih stručnjaka u centrima za odgoj djece i mladeži”, kaže pomoćnik ministra za socijalnu skrb. Da je nedostatan broj stručnjaka jedan od najozbiljnijih problema u praktičnom funkcioniranju ustanova centara za socijalnu skrb smatra i Gordana Buljan Flander.

Ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba u koju su, u tri i pol godine koliko postoji, 30 posto djece i obitelji upućivali upravo Centri socijalne skrbi kaže: “Moja impresija je da su Centri preopterećeni sve težom problematikom i sve većim brojem klijenata, a pogotovo nedostatkom stručnih djelatnika. Broj djece i obitelji kojima je potrebna pomoć očito je u porastu, no taj porast na žalost nije praćen porastom broja stručnjaka u Centrima nego dapače njegovom stagnacijom. Stoga ne čudi da istraživanja pokazuju kako u nekim centrima djelatnik ima svega 7 minuta godišnje za rad s jednim klijentom.” Također dodaje da se, unatoč tome što uvijek ističemo važnost brige za djecu i obitelji, na njima očito i dalje štedi, te upozorava da oni pod hitno trebaju dobiti prioritet koji se deklarativno propagira. Stalni nedostatak novca jedan je od najtežih problema s kojim se već godinama suočava ovaj sustav, čiji ovogodišnji proračun iznosi oko 2,7 milijardi kuna. Dragutin Keserica pokušava uvjeriti da će i on biti riješen. Kao opravdanje takve optimistične tvrdnje navodi da Ministarstvo kreće u gradnju 13 novih Centara za socijalnu skrb a adaptirat će ih se još toliko. Keserica obećava da će se uskoro krenuti i u kompletnu informatizaciju sustava koja će, navodno, stajati oko 7 milijuna eura. “Nabavili smo 130 novih vozila za dječji dom. Socijalni centri i ustanove dobili su i 60 novih automobila, a za prijevoz djece i odraslih s posebnim potrebama kupljeno je dodatnih kombija.

Također smo nabavili i 20 dostavnih vozila za prijevoz i pružanje pomoći korisnicima na terenu, a upravo krećemo u nabavu stotinjak novih vozila za ustanove i centre. Mislim da je za period od dvije godine to prilično dobra statistika.” Edukacija i senzibiliziranje ljudi zaposlenih u sustavu socijalne skrbi jedna je od najvećih boljki. Kritičari sustava upravo nedostatak primjerene edukacije, pogotovo one o nasilju u obitelji i zlostavljanje djece, ističu kao glavni razlog njegove tromosti i neučinkovitosti. Dragutin Keserica ne slaže se s takvim kritikama i uvjerava kako socijalnim radnicima i ostalim djelatnicima sustava na raspolaganju stoji zadovoljavajući broj edukativnih sadržaja: “U zadnje dvije godine organizirali smo tri edukacije s ravnateljima centara socijalne skrbi. U njima smo analizirali stanje cijelog sustava i načeli temu o onome što mu nedostaje. Organizirali smo tri edukacije za rukovoditelje svih centara za rehabilitaciju, te još tri za vodeće ljude domova za odgoj djece i mladeži.” I dok je educiranje voditelja socijalnih ustanova svakako za pohvalu, nema sumnje da je takva edukacija zapravo najpotrebnija djelatnicima koji u praksi “na terenu” svakodnevno komuniciraju i rade s osobama kojima je potrebna socijalna skrb. Kako zasad na takve edukacije odlaze samo čelni ljudi i najviše dva djelatnika pojedine socijalne ustanove, ne treba čuditi da velik broj socijalnih radnika i njihovih kolega ponekad nisu dovoljno educirani za rad sa svojim klijentima što može dovesti do propusta u njihovu radu. A takvi propusti, jasno je to pokazao i slučaj ubijene Jelene Jakopović, mogu biti kobni.

Uprava sustava socijalne skrbi stoga bi se hitno trebala pobrinuti da stručne edukacije omogući svima, a ne samo najviše pozicioniranim djelatnicima svojih ustanova, jer nepravedno bi bilo za pogreške koje se na žalost prečesto događaju kriviti pojedinog socijalnog radnika ako mu sustav u njegovu dugogodišnjem radnom vijeku nikada nije omogućio da usavrši svoja znanja. Mišljenje mnogih da je hrvatski sustav socijalne skrbi u katastrofalnom stanju Dragutin Keserica dijeli, ali očekivano, samo kad je u pitanju razdoblje prije njegova dolaska na poziciji pomoćniku ministra. “Od 2000. do kraja 2003., sustav je unakažen na svim nivoima. Da su prethodnici radili kako treba mi sada ne bismo morali zapošljavati dodatne stručnjake. O reformi smo slušali četiri godine, a ni milimetra se nisu pomaknuli. Dakle ne može se reći da ništa ne radimo i da nam je sustav loš. To što je on nekad bio takav ne znači da će takav i ostati.” Davorko Vidović, bivši ministar socijalne skrbi na ovakve optužbe svog nasljednika kaže: “Ne bih komentirao čovjeka koji očito traži alibi za to što ne radi svoj posao. Ako je netko gotovo tri godine na takvoj poziciji trebao bi pokazati nekakve rezultate, umjesto da krivnju za to što je sustav loš prebacuje na prethodnike. Mogu komentirati da je za sam sustav katastrofa da ga vode ljudi poput njega”, poručio je Vidović dodajući kako se slaže da u sustavu kojem je nekad bio na čelu ima itekako puno problema, a najveći je, kaže, kadrovska zapuštenost i nedostatak kvalitetnih stručnjaka.

Bez obzira na to koja je politička garnitura odgovornija za loše stanje hrvatske socijale, malo je vjerojatno da će u optimistične prognoze Dragutina Keserice netko povjerovati ako se ne dokažu na terenu. A ono što praksa pokazuje, a što su dokazali slučajevi poput Brezovice i smrti zlostavljanih žena u Hrvatskoj, jest to da hrvatskom sustavu socijalne skrbi itekako manjka edukacije, senzibilnosti prema ljudima kojima se bavi kao i brzine i efikasnosti. Uostalom, upravo je na to saborske zastupnike upozorila bivša pravobraniteljica za djecu Ljubica Matijević Vrsaljko. U govoru o izvješću o radu svoga Ureda, ona je oštro kritizirala upravo Centre za socijalnu skrb: “Najveći objektivni problem je činjenica da su ‘probijeni’ normativi odnosno da poslove obiteljskopravne zaštite u centrima i Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi ne obavlja potreban broj stručnih djelatnika.

Stoga se zakonski rokovi za donošenje prvostupanjskih rješenja, kao i za donošenje rješenja o žalbi, višestruko prekoračuju. Centri u postupcima koji se vode pred sudovima nedovoljno koriste svoje ovlaštenje poduzimanja radnji radi zaštite prava i interesa djeteta, a osobito ovlaštenje da iznose činjenice koje stranke nisu navele, predlažu izvođenje dokaza i ulažu pravne lijekove te bi u tom pogledu trebali biti puno aktivniji. Isto tako smo primijetili da se mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi, koja je jedna od najučinkovitijih mjera obiteljskopravne zaštite, navodno zbog nedostatka financijskih sredstava, ne izriče u dovoljnoj mjeri, odnosno često se ne izriče pravodobno, a iz određenog broja izvješća vršitelja nadzora, vidljivo je da se provodi formalno. Kao jedan od najvećih problema ističemo činjenicu česte pasivnosti i sporosti centara u predmetima u kojima dolazi do opstruiranja susreta i druženja djece i roditelja, i onemogućavanje vršenja roditeljske skrbi roditelja s kojim dijete ne živi.” Sličan sud o radu Centara za socijalnu skrb Nacionalu je prenijela i udruga B.a.B.e: “Žrtve nasilja ne dobivaju cjelovite obavijesti o načinu na koji mogu zaštititi svoja prava a nadležna tijela u pojedinačnim slučajevima ne reagiraju pravodobno i ne koriste sve raspoložive metode i tehnike socijalnog rada te zakonom predviđene mjere obiteljskopravne zaštite, kako bi se zaštitile žrtve i ublažile vrlo teške i dugoročne posljedice obiteljskog nasilja koje ono ostavlja na ženama i djeci.

Nije razvijen multidisciplinarni pristup žrtvama nasilja u obitelji niti je osiguran adekvatan broj stručnjaka a uočili smo da su stranke potpuno neinformirane o ovlastima centara za socijalnu skrb pa time i s mogućnostima pomoći koje im centri mogu i trebaju pružiti”, poručuju iz Udruge. Dodaju i da se, prema navodima žena koje im se obraćaju za pomoć, poneki djelatnici centara ne snalaze u situacijama nasilja u obitelji na adekvatan način. To, kažu u Udruzi, često rezultira time da se nepravodobno, neprofesionalno i nestručno pristupa članovima obitelji koja je bila opterećena narušenim partnerskim odnosima, da se prenose osobni stavovi, a na stručne procjene, te da se žrtva nasilja tretira na jednak način kao i nasilnik te da se često ne iskazuje niti minimum empatije za položaj žrtve nasilja. “Nažalost, tomu u prilog govori i nedavna izjava ravnatelja jednog od centara za socijalnu skrb da stanarke skloništa za žene žrtve nasilja imaju iste karakteristike kao i njihovi zlostavljači”, zaključuju B.a.B.e. OKVIRI Gluhi na vapaj Jelenu Jakopović suprug Tomislav ubio je hicima iz pištolja kad je otišla posjetiti dijete u Domu za nezbrinutu djecu 16. lipnja. Ubojstvo su mogli spriječiti ­Centar za socijalnu skrb u Ivanić Gradu i sud jer je ona mnogo puta zatražila pomoć govoreći im o prijetnjama smrću njoj i djetetu. Ministarstvo uskratilo financijsku pomoć Autonomnoj ženskoj kući Svega nekoliko dana nakon što su djelatnice Autonomne ženske kuće u Zagrebu javno upozorile na propuste Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi kao i loš rad Centara za socijalnu skrb, isto je Ministarstvo odbilo ovoj udruzi dati financijsku potporu za njezin rad. Iako je riječ o udruzi koja već godinama skrbi za žrtve obiteljskog nasilja i pruža im utočište u svom tajnom skloništu u kojem i danas živi deset žena i 17 djece, novac im je uskraćen pod izlikom da je Ministarstvo novac odlučilo dodijeliti projektima “kojima je dodijeljen najveći broj bodova”.

Da stvar bude apsurdnija, riječ je o iznosu od približno 140.000 kuna koja su za jedno ministarstvo neznatan izdatak, dok bi udruzi poput Autonomne ženske kuće koja je dosad zbrinula stotine žrtava zlostavljanja taj novac bio dostatan za pokrivanje troškova rada za gotovo šest mjeseci. I dok u nadležnom Ministarstvu neprestano tvrde kako itekako vode računa o žrtvama obiteljskog zlostavljanja, novčanu pomoć uskratili su i udruzi “SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja”.