Vijeće Vrhovnog suda pod predsjedanjem suca Željka Šarića, u kojemu su još sjedili suci Renata Šantek kao izvjestiteljica, Ante Perkušić, Željko Pajalić i Igor Periša, donijelo je skandaloznu odluku koja predstavlja jedan od najozbiljnijih napada na slobodu medija i slobodu izražavanja u Hrvatskoj – i to u korist Brune Marića, donedavnog šefa hrvatskih nogometnih sudaca, koji je nakon izbijanja afere oko suđenja u hrvatskoj nogometnoj ligi prije desetak dana podnio ostavku.

U svojoj odluci, koju Nacional posjeduje, Vrhovni sud de facto je ustanovio praksu po kojoj će ubuduće biti nemoguće, posebno oštrijim riječima i grubljim metaforama, u javnosti uopće i komentirati kvalitetu suđenja na hrvatskim nogometnim utakmicama, a posljedično i rad bilo koje druge javne osobe u bilo kojoj drugoj društvenoj sferi, uključujući politiku.

To neće biti moguće čak ni kada se radi o formi novinskog komentara, koja se smatra slobodnijom i zaštićena je čak i europskim konvencijama, te u slučaju kada se kritizira rad javnih osoba – što eksponirani i kontroverzni nogometni sudac Bruno Marić svakako jest. Upravo u tom kontekstu portal Nogometplus prije devet godina objavio je jedan relativno benigan tekst oko kojega je taj sudac pokrenuo spor u kojemu su sudovi jedan za drugim, sve do Vrhovnog suda, nizali skandalozne i društveno opasne presude.

Bivši šef sudačke organizacije Bruno Marić podnio je ostavku nakon što je navodno primio prijetnje navijača Hajduka po izbijanju afere VARleaks. FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

Odluka Vrhovnog suda još je problematičnija stavi li se u kontekst najnovije „afere VARleaks“, u sklopu koje su u javnost dospjele skandalozne snimke koje dokazuju da je suđenje u hrvatskom nogometu duboko kompromitirano: suci na terenu i posebno u VAR sobama naočigled manipuliraju snimkama kako bi donijeli dvojbene odluke često u korist jednog kluba, teško krše čak i vlastite protokole o postupanju te čak i verbalno izražavaju vlastitu sklonost upravo tom jednom klubu, zagrebačkom Dinamu.

Afera je uzrokovala tektonski potres u hrvatskom nogometu i već nakon dva dana rezultirala upravo ostavkom Brune Marića s mjesta predsjednika Komisije nogometnih sudaca HNS-a, a u osjetljivom predizbornom razdoblju izazvala je i niz reakcija u vladajućem HDZ-u, čiji je Marić član kao i ogromna većina vrhuške Hrvatskog nogometnog saveza, uključujući predsjednika Marijana Kustića i veliki broj samih nogometnih sudaca. Dokazi da se pod patronatom HDZ-ovaca odvija nepošteno natjecanje možda bi čak mogli negativno utjecati na izborne šanse te stranke, posebno u Dalmaciji gdje ona ima tradicionalno značajnu podršku među biračima.

Suđenje u hrvatskom nogometu dokazano je kompromitirano još od 2011. godine kada je tadašnji predsjednik Hajduka Hrvoje Maleš u suradnji s USKOK-om razotkrio korupciju u samom vrhu sudačke organizacije, zbog čega su prethodnici Brune Marića, Željko Širić i Stjepan Djedović, na koncu i pravomoćno osuđeni za primanje mita.

No ta afera nikada nije do kraja rasvijetljena jer je niz svjedoka pred sudom odbio suradnju, a ni sami istražitelji nisu dublje provjeravali kome su bili namijenjeni deseci tisuća eura mita koje se, po Širićevu priznanju, trebalo raspodijeliti nogometnim sucima kao „božićnica“.

Većina nogometnih sudaca iz tog doba ostala je aktivna u nogometu gotovo do današnjih dana, a oni koji su prekoračili dobnu granicu nastavili su suditi u VAR sobama ili su postali delegati, kontrolori na utakmicama i slično. Bruno Marić bio je jedna od zapaženijih figura iz tog doba, dapače: upravo nakon jedne utakmice koju je on sudio Hrvoje Maleš odlučio se javiti USKOK-u i pokrenuti cijelu akciju razotkrivanja korumpirane sudačke hobotnice.

Sudac Vrhovnog suda Željko Šarić predsjedao je vijećem u kojem su još bili Renata Šantek, Ante Perkušić, Željko Pajalić i Igor Periša. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Navodno sporni tekst specijaliziranog portala Nogometplus objavljen je tijekom 2015. godine, nakon jednog od derbija između Dinama i Hajduka koji je sudio Bruno Marić. U njemu se komentirala utakmica te je, između ostalog, navedeno da je sudac bio „najslabiji pojedinac na terenu“ te je – u obliku komentara – napisano da je Marić favorizirao Dinamo tako što je igraču Arjanu Ademiju dao „dozvolu za ubijanje“, dok je posljednjih nekoliko minuta susreta „odsudio zločinački na način da je igračima istog kluba dopuštao da po nahođenju rade kontrafaulove u napadu, a bez ikakve sankcije“.

Bruno Marić istom je portalu poslao svoje reagiranje koje je i objavljeno, no svejedno je – kao i u brojnim sličnim slučajevima u tom periodu kada je njegovo ime bilo spomenuto u negativnom kontekstu – pokrenuo sudsku tužbu. Taj postupak ukupno traje punih devet godina i izvjesno je da će, premda je pravomoćna presuda zapravo donesena, potrajati još neko vrijeme jer je pravni zastupnik Nogometplusa, splitski odvjetnik Marijo Granić, za Nacional potvrdio da je podigao tužbu pred Ustavnim sudom.

Prethodnici Brune Marića – Željko Širić(na slici) i Stjepan Djedović – pravomoćno su osuđeni za primanje mita, no ta afera nikada nije do kraja rasvijetljena jer je niz svjedoka pred sudom odbio suradnju. FOTO: Marko Prpic/PIXSELL

Njome zahtijeva ukidanje prethodno donesenih sudskih odluka u ovom predmetu jer smatra da one evidentno utječu prije svega na pravo izražavanja i slobodu medija u Hrvatskoj, ali i na pravo na pravično suđenje, te da se krši niz međunarodnih konvencija kojima je Republika Hrvatska potpisnik.

Te presude u ovom slučaju vrijedi citirati: najprije je Općinski sud u Bjelovaru, odnosno njegova stalna služba u Pakracu, u cijelosti usvojio tužbu Brune Marića i došao do zaključka da nije postojalo opravdano zanimanje javnosti za objavu teksta o suđenju na utakmici Dinama i Hajduka te da, navodno, sporni tekst nije pisan u dobroj vjeri.

Marića se time navodno željelo predstaviti kao pristranog suca i tekst je zapravo predstavljao „napad na njega kao javnu osobu“. On se požalio da su ga zaustavljali ljudi na ulici i da ga je nazivala rodbina, postao je lošeg raspoloženja, dobio nesanicu i slično.

Ovaj sud zaključio je da Bruno Marić uživa povjerenje svoje sudačke struke i da mu su mu stoga narušeni čast, ugled i dostojanstvo, zbog čega je pretrpio duševnu bol. U potpunosti je usvojio njegovu tužbu i dodijelio mu traženu odštetu od 10 tisuća kuna.

U drugostupanjskom postupku na scenu stupa Županijski sud u Puli, koji razmatra žalbu Nogometplusa, ali je tek djelomično usvaja. Taj sud ipak potvrđuje da je Bruno Marić javna osoba koja mora biti spremna očekivati i prihvatiti kritike na svoj rad te da se u konkretnom tekstu radilo o komentaru, odnosno, vrijednosnom sudu autora na račun sučeva profesionalnog rada – no svejedno presuđuje da portal tom nogometnom sucu mora isplatiti odštetu od pet tisuća kuna.

Dapače, u presudi tog suda bilježi se i krajnje neobična opaska da se njome ne narušavaju prava tog medija na slobodu izražavanja misli i mišljenja – nego bi taj medij ubuduće „samo morao birati primjerenije izraze“. Radi se o vjerojatno jednoj od bizarnijih pravomoćnih sudskih presuda koje se tiču medija i medijskih sloboda u Hrvatskoj, jer se usprkos relativno malom iznosu novčane odštete koja je dosuđena tužitelju, njome dokida pravo na komentiranje profesionalnog rada javnih osoba metaforama poput „dozvola za ubijanje“, koju su autori upotrijebili kao referencu na filmove o Jamesu Bondu.

Europski sud za ljudska prava i cijeli niz drugih visokih sudskih instanci već ranije je utvrdio jasnu praksu da javne osobe moraju imati veći stupanj tolerancije na javnu kritiku svoga rada, pa čak i ako se ona eventualno izražava uvredljivim riječima. „Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na informacije ili ideje koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koji vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema demokratskog društva“, stoji u svim bitnim presudama europskih sudova, no hrvatski sudovi tvrdokorno su ostali pri stavu da su nogometnom sucu Bruni Mariću svejedno narušeni ugled i čast.

Stoga su zastupnici portala Nogometplus od Vrhovnog suda zatražili reviziju presuda i njihov zahtjev za reviziju je ocijenjen kao dopušten, a kako se takve odluke na Vrhovnom sudu rijetko prihvaćaju, pretpostavljalo se da će i sama revizija biti usvojena. Međutim, na Vrhovnom sudu o tome odlučuje sasvim drugo sudačko vijeće i ono reviziju odbacuje između ostalog tvrdeći da su se u navodno spornom tekstu koristili „neprimjereni izrazi“.

Tadašnji predsjednik Hajduka Hrvoje Maleš razotkrio je 2011. godine u suradnji s USKOK-om korupciju među hrvatskim sucima. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Splitski odvjetnik Marijo Granić, pravni zastupnik Nogometplusa, stoga je podnio ustavnu tužbu kojom iz sudske prakse želi ukloniti ono što smatra opasnim presedanom.

„U konkretnom slučaju sudovi, a posebno Vrhovni sud Republike Hrvatske, uspostavljaju koncept ‘objektivno podobne’ izjave, iz svog subjektivnog rakursa, dakako, namećući tuženiku kojim rječnikom se mora služiti prilikom pisanja novinskog članka, što je zapravo lijepo zapakirana cenzura. Argumenti sudova upravo su apsurdni i protivni zdravom razumu i pravnoj logici. De facto se odluka o obvezi naknade neimovinske štete donosi zbog u tekstu upotrijebljene stilske figure ‘dozvola za ubojstvo’ koja je u popularnoj kulturi toliko uvriježena da bi je sada očito svi koji pišu bilo kakve novinske članke trebali izbjegavati i, sukladno uputi suda, ‘birati primjerenije izraze’. Zašto onda sudovi, kad su već postali cenzori, nisu naveli koji bi to primjereni rječnik bio i koje se zamjenske stilske figure smiju koristiti da se prikaže da je suđenje nekog nogometnog suda bilo pristrano? Isto vrijedi i za izraz ‘zločinačko suđenje’. Sudovi se nisu obazirali ni na to što su oba izraza stavljena u navodne znakove kako bi se naglasilo da se radi o stilskim figurama koje su se koristile u svrhu namjernog prenaglašavanja, po mišljenju autora teksta, loše odrađenog posla od strane tužitelja“, stoji između ostalog u tužbi o kojoj će uskoro odlučivati Ustavni sud, a u kojoj se upozorava i da niži sudovi nisu bili u stanju prepoznati razliku čak ni između osnovnih novinarskih formi, poput izvještavanja s jedne i komentiranja i iznošenja vrijednosnih sudova s druge strane.

Odnosno, kao da žive na drugom planetu i nemaju pojma ni tko je Bruno Marić niti kako uopće funkcioniraju mediji u demokratskom društvu.