Objavljeno u Nacionalu br. 392, 2003-05-20

Najugledniji američki dnevnik New York Times našao se u središtu vrlo neugodne afere kad je otkriveno da je mladi reporter Jayson Blair, miljenik Uprave i urednika, krivotvorio te izmislio izjave, sugovornike i događaje u više od 600 članaka koje je objavio

Robert Rivard, glavni urednik malog teksaškog dnevnog lista San Antonio Express News, sa zanimanjem je u subotu 26. travnja ove godine počeo čitati članak što ga je na naslovnici objavio veliki dnevnik New York Times, “Obitelj čeka nestalog vojnika, ali u tome nije sama”, koji je potpisao reporter Jayson Blair. Blair je u istočnoteksaškom gradiću Los Fresnos, nedaleko od San Antonija, posjetio zabrinute članove obitelji vojnika Edwarda Anguiana, mehaničara Treće američke divizije, koji je 23. ožujka ove godine u Iraku nestao nakon što je njegov konvoj u južnom iračkom gradu Al Nasiriji upao u zasjedu. Deset je američkih vojnika bilo ubijeno, šestero zarobljeno, ali je potom svih šestero oslobođeno – među njima i vojnikinja Jessica Lynch – a jedino nije bila poznata sudbina vojnika Anguiana. Dva dana nakon objavljivanja članka američka je vojska objavila da je našla njegove posmrtne ostatke blizu mjesta zasjede.

Rivard je odmah uočio da je taj članak već pročitao – u vlastitim novinama. Njegova novinarka Macarena Hernandez posjetila je obitelj Anguiano u Los Fresnosu i o tome 18. travnja u dnevniku San Antonio Express News objavila potresnu reportažu. Opisala je kuću gdje majka vojnika čeka sina, citirala njene riječi kako bi željela razgovarati s drugim majkama vojnika koji su bili u istoj situaciji. U članku Jaysona Blaira neki su opisi malo izmijenjeni, ali izjave Juanite Aguiano iste od riječi do riječi. Rivard je shvatio da je Blair, reporter NYT-a, prepisao članak Macarene Hernandez, reporterke njegova malog lokalnog lista i objavio ga kao svoj. Jayson Blair i Macarena Hernandez zajedno su 1998. kao studenti volontirali u NYT-u, on se ondje i zaposlio, a ona je završila u malom teksaškom provincijskom listu.

Rivard je tri dana poslije, u utorak 29. travnja, zamjenika glavnog urednika NYT-a Geralda Boyda e-mailom upozorio na krađu. Boyd je to prenio uredniku unutarnjopolitičke rubrike Jimu Robertsu, koji je svog reportera Blaira suočio s optužbom da je prepisao tuđi članak.

U NYT-u 27-godišnji Jayson Blairom radi četiri godine i često su objavljivani ispravci zbog grešaka u njegovim tekstovima. Blairovi urednici i kolege bili su uvjereni da su te greške posljedica prevelike ambicioznosti koja se u želji za brzim uspjehom pretvorila u nepažljivost i površnost. Urednici su mu savjetovali da se smiri, odmori, sredi svoj život, prestane živjeti od suhe hrane iz redakcijskog automata, da manje puši i ne visi u redakciji od jutra do mraka. No sad je bila posrijedi krađa, plagijat kakav si New York Times ne smije dopustiti.

Blair je Robertsu odgovorio da je riječ o slučajnoj podudarnosti dvaju tekstova, priznajući da je možda zabunom neke citate iz teksaškog lista na računalu prebacio u tekst misleći da su to njegove vlastite bilješke. Roberts je tražio od Blaira dokaze da je bio u Los Fresnosu i intervjuirao Juanitu Anguiano. On je počeo pokazivati bilješke, ali mu Roberts nije vjerovao. Tražio je od njega da opiše kuću obitelji Anguiano, a Blair je iznosio brojne pojedinosti. Energično je poricao da je prepisao članak iz San Antonio Express Newsa pa je Roberts zadužio nekoliko reportera da provjere Blairove tvrdnje. Jedan je nazvao Juanitu Anguiano i doznao da Blair nije bio kod nje. U administraciji NYT-a nije bilo Blairova zahtjeva za dnevnice ni računa s tog putovanja. Brojne podatke o Juaniti Anguiano Blair je mogao pronaći u kompjuterskoj arhivi redakcije, kao i neobjavljene fotografije teksaškog freelance fotoreportera za potrebe NYT-a iz kojih je mogao vidjeti kako izgleda kuća.

Na temelju hitne interne istrage urednici NYT-a zaključili su da je Blair lagao i ukrao tuđi članak pa je on sam 1. svibnja dao otkaz. Dan prije glavni urednik NYT-a Howell Raines ispričao se čitateljima i San Antonio Express Newsu te najavio podrobnu istragu u samoj redakciji.

Nekoliko vrsnih reportera New York Timesa zaduženo je da provjere sva 73 članka koja je Blair napisao od listopada kad je počeo raditi za unutarnjopolitičku rubriku. Utvrđeno je čak 36 više ili manje falsificiranih, pa je potom provjereno svih 600 članaka koje je Blair napisao otkad je došao u redakciju. U nekima su objavljeni lažni ili neprovjereni podaci, u nekima su izmijenjene riječi osoba s kojima je razgovarao ili izmišljeni cijeli citati osoba s kojima uopće nije razgovarao. U mnogim člancima služio se tekstovima iz drugih novina i publikacija ne citirajući izvore, što je u NYT-u zabranjeno. Mnoge je članke napisao kao reportaže s terena, iako se nije maknuo iz New Yorka. Stalno je varao čitatelje i urednike.

Glavni urednik Raines u nedjelju 11. svibnja na četiri velike stranice NYT-a objavio je članak “Reporter Timesa koji je dao otkaz ostavio je iza sebe dugačak trag prijevare”. Potanko je opisan cjelokupni rad Blaira u NYT-u i svi problemi s njim te objavljen popis svih članaka u kojima je varao čitatelje. Bio je to još jedan pokušaj redakcije da uvjeri čitatelje kako će se list uvijek boriti za istinu, pa makar ona bila bolna i za nju samu. U tih 14.000 riječi NYT je svu krivnju svaljivao na Blaira, “autodestruktivnog mladića punog problema”, a javnost je to shvatila kao velik propust same redakcije koja je odavno morala uočiti probleme s Blairom. Drugi američki listovi ocijenili su da je riječ o teškom udarcu za list koji je već godinama predvodnik ozbiljnog američkog novinarstva.

Najugledniji američki dnevnik New York Times osnovan je 1851. kao jeftini list za široku publiku, ali bez senzacionalizma, koji je sredinom 19. stoljeća prevladavao u američkom novinarstvu, pa je stoga od samog početka imao uspjeha kod obrazovanije, kulturnije publike, što je ostao do danas. Potkraj 19. stoljeća našao se u financijskojn krizi pa ga je 1896. kupio Adolph Simon Ochs i pametnom uređivačkom politikom pretvorio u svjetski poštovan list, posebno vodeći računa točnosti izvještavanja. List je već 107 godina u vlasništvu obitelji Ochs-Sulzberger, i sada je izdavač član te obitelji Arthur Ochs Sulzberger. Izvještaji o potonuću “Titanica” 1912. jako su povećali nakladu NYT-a. Imao je odlične ratne reportere u oba svjetska rata, a nakon 1945. ističe se kao vrlo ozbiljan, neovisan i izvrsno informiran dnevni list, ponešto liberalne orijentacije.

Reputaciju neovisnog i hrabrog lista posebno je učvrstio 1971. objavljivanjem tzv. “Pentagonskih papira”, tajnih dokumenata o američkom angažmanu u Vijetnamu koje je list dobio od nekih vladinih službenika. Vlada se tada, ne bi li spriječila objavljivanje, obratila sudu, ali je Vrhovni sud SAD-a potvrdio da list ima pravo objaviti te dokumente u skladu s ustavnim pravom na slobodu govora.

Za NYT je radilo mnogo najvećih američkih novinara i komentatora. U njemu je objavljivao svoje komentare vjerojatno najpoznatiji američki komentator svih vremena Walter Lipmann, tu su bili stalno zaposleni njegovi kolege James Reston i A.M. Rosenthal, reporteri kao Cyrus Sulzberger, koji je dobio Pulitzerovu nagradu za intervju s hrvatskim kardinalom Alojzijem Stepincem, veliki stručnjak za Kinu Harrison Salisbury, David Halberstam, koji je sa samo 30 godina za svoje izvještavanje iz Vijetnama dobio Pulitzerovu nagradu, te Sydney Schanberg prema čijim je iskustvima iz Kambodže snimljen film “Polja smrti”.

Danas za NYT radi vjerojatno najcitiraniji američki novinski komentator, 72-godišnji William Safire, a tu su i Thomas Friedman i Maureen Dowd, koja svojim neobuzdanim stilom izaziva polemike gotovo svakog tjedna. Među 375 sadašnjih NYT-ovih reportera posebno se ističe John Burns, koji je već dobio dvije Pulitzerove nagrade, 1993. za izvještavanja iz Sarajeva a 1997. za izvještavanje iz Afganistana, a mogao bi dobiti Pulitzerovu nagradu i za ovu godinu za svoje izvještavanje iz Bagdada pod bombama. NYT je od 1918. do danas dobio 80-ak Pulitzerovih nagrada u ključnim kategorijama. Danas ima nakladu od 1.066.893 primjerka i na trećem je mjestu najprodavanijih dnevnih listova u SAD-u.

Naravno da je mladim novinarima itekako stalo da rade za takav list. Redakcija ima vrlo razrađen način selekcije i primanja novih ljudi. Svakog ljeta prima nekoliko desetaka studenata da rade kao volonteri, kako bi se okušali u novinarstvu a redakcija vidjela ima li među njima netko koga bi mogla zaposliti. Tako je u ljeto 1998. kao volonter u redakciju NYT-a došao i tada 22-godišnji Jayson Blair, odlučan da se iskaže. Rodio se 1976. u gradiću Cliftonu u Virginiji, u široj okolici Washingtona. Otac mu je državni službenik a majka učiteljica. Već u gimnaziji pokazivao je zanimanje za novinarstvo pa ga je i studirao na sveučilištu u Virginiji, s kojeg je prešao na sveučilište u susjednom Marylandu. Kao glavni urednik sveučilišnog lista primljen je za volontera u New York Timesu. Prethodne godine već je volontirao u Boston Globeu, a tih 10 tjedana, koliko je trebao provesti u NYT-u, shvatio je kao veliku šansu i iznimno marljivo prionuo poslu. Bio je u redakciji od jutra do mraka, nastojao se sprijateljiti s novinarima, radio sve što se od njega tražilo, napisao 19 samostalnih malih članaka, pomagao drugim novinarima. U redakciji su njime bili toliko zadovoljni da su mu ponudili da nastavi volontirati, ali je on to odbio rekavši da namjerava diplomirati do prosinca. Kad se u ljeto 1999. ponovno pojavio u NYT-u, lagao je da je diplomirao (i u to su svi povjerovali), jer mu je ostalo još najmanje godinu dana do diplome. Tako je ostalo do danas.

U redakciji su mu ponudili da radi honorarno za crnu kroniku i počeo je revno pratiti rad newyorške policije. Već za nekoliko mjeseci premjestili su ga na najzahtjevniji posao u gradsku rubriku i ponudili stalni ugovor, što je samo korak do stalnog radnog odnosa. I tu je bio toliko marljiv da su ga urednici upozoravali da pripazi na svoje zdravlje, jer preuzima previše zadataka pa ih obavlja površno. Posebno je bio kritičan urednik gradske rubrike Jonathan Landman, koji je znao koliko se on ne drži NYT-ovih pravila o točnosti podataka. Kolege su se na njega žalili da se ne drži dogovora, da ne odgovara na poruke i telefonske pozive, da mu je telefonska sekretarica prepuna pa mu se ne mogu ostaviti poruke. No on je i dalje prihvaćao jako mnogo posla, bio spreman raditi i danju i noću, pa su urednici prelazili preko njegovih mana, vjerujući da će se one s vremenom, kad vidi da može raditi bez grča, ispraviti. A bio je i jako simpatičan, spreman svakom pomoći, razgovorljiv i s pomoćnim osobljem, rado se smijao, pa su ga u redakciji voljeli. U siječnju 2001. dobio je stalno zaposlenje na preporuku zamjenika glavnog urednika Geralda Boyda. Landman je poslije rekao da se s njim o tome nitko nije posavjetovao.

Jedan od razloga zašto je primljen bila je i boja njegove kože. Iako je New York Times liberalno orijentiran i borio se protiv rasne diskriminacija, za emancipaciju crnaca i njihov društveni razvoj, samu redakciju NYT-a često su kritizirali da te svoje stavove ne slijedi i u vlastitoj sredini. Iako crnci u SAD čine 12 posto stanovništva, u redakciji NYT-a samo pet posto zaposlenika su crnci. NYT su često napadali kao elitističku bjelačku sredinu koja ne prima crnce. Upravo kad je Blair primljen, predsjednik uprave Sulzberger i tadašnji glavni urednik Joseph Lelyveld dogovorili su se da jače promoviraju crnce unutar redakcije. Kad je u rujnu 2001. za glavnog urednika postavljen dobitnik Pulitzerove nagrade Howell Raines, poznat po liberalnim stajalištima, ta se politika počela još dosljednije provoditi.

No nakon što je primljen u stalni radni odnos, Blair je mnogo lošije radio. Onaj mladić koji se nije mogao istjerati iz redakcije sljedećih se mjeseci danima nije mogao naći, jednostavno bi nestao. Članci su mu bili puni pogrešaka, na što ga je urednik Landman sve češće upozoravao. Nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. urednici su od novinara tražili da budu posebno aktivni, no Blair se izvlačio da ne može raditi jer je potresen, budući da mu je u napadu poginuo bliski rođak. Naknadno je utvrđeno da mu nitko nije stradao. No urednici su preko svega toga prelazili, smatrajući da je riječ o prolaznoj krizi nadarenog mladića.

Potkraj 2001. opet je počeo marljivo, čak sumanuto raditi, ponovno zabrinjavajući svojeg urednika Landmana zbog brojnih grešaka pa je ovaj u siječnju 2002. uputio memorandum zamjeniku glavnog urednika Boydu i jednom članu uprave u kojem ih je obavijestio da u Blairovim tekstovima “ima iznimno mnogo pogrešaka, znatno više od standarda lista”, te da ih on upozorava “da se suočavamo s velikim problemom kojeg obojica trebate biti svjesni”. Boyd, i sam crnac, i taj član uprave nisu ništa poduzeli pa je Landman zaključio da Blair ima podršku uprave. Landman je i dalje pratio Blairov rad te je u travnju 2002., zgranut sve češćim kršenjem temeljnih standarda u Blairovim člancima poslao čelnim ljudima redakcije e-mail od samo dvije rečenice: “Moramo zaustaviti Jaysona da piše za Times. I to smjesta.” No ni na to nitko nije reagirao.

Naprotiv, Landman je zamijetio da drugi urednici podržavaju Blaira, koji se žalio da ga Landman progoni, čak i vrijeđa kad zbog njegovih članaka piše ispravke. Simpatični je Blair unutar redakcije dobio podršku da iz gradske rubrike bude premješten u neku drugu, a za njega se založio i sam novi glavni urednik Raines. Kod Rainesa, inače autoritativne i nepristupačne osoba, za Blaira je intervenirala Rainesova žena, koju je za to zamolila njezina prijateljica, Blairova znanica.

Na čuđenje mnogih kojima su bili poznati problemi s Blairom, on je iznenada opet promoviran u jesen 2002. Prebačen je – privremeno, potom i zastalno – u unutarnjopolitičku rubriku. U listopadu 2002. cijeli SAD bio je uzbuđen zbog snajperista koji je nasumce ubijao ljude u okolici Washingtona, upravo na području odakle je Blair, pa je to bilo opravdanje da se on premjesti u unutarnjopolitičku rubriku i uvrsti u ekipu od osam reportera koji su pokrivali taj događaj. Napisao je niz izvještaja od kojih su neki bili objavljeni i na naslovnoj stranici lista. No, kao i prije u gradskoj rubrici, opet je bilo dosta demantija onoga što je pisao. Na primjer, nakon što su ubojice John Mohammed i John Lee Malvo uhićeni, Blair je napisao izvještaj koji je objavljen na naslovnici kako je zbog svađe policijskih i pravosudnih službi ključno ispitivanje Mohammeda bilo prekinuto upravo kad se on slomio da sve prizna. To se pokazalo netočnim. Napisao je članak u kojem je tvrdio da su mu neimenovani izvori potvrdili da je većinu ubojstava počinio maloljetni Malvo, a ne Mohammed. Lokalno tužiteljstvo je zbog tog članka sazvalo specijalnu konferenciju za tisak i to demantiralo.

Nakon što je oko Nove godine zanimanje za taj slučaj splasnulo, Blair nije vraćen u gradsku rubriku nego je ostao u unutarnjopolitičkoj kako bi pratio pripreme za rat u Iraku i druge domaće teme. Kad je počeo rat, pisao je izvještaje o domaćim reakcijama na ratne događaje. Bio je poslan da izvještava iz malog mjesta Palestine u Zapadnoj Virginiji o tome kako obitelj vojnikinje Jessice Lynch sa zebnjom iščekuje vijesti o njenoj sudbini nakon što je nestala u zasjedi u koju je upao i vojnik Anguiano. Vrlo je plastično opisivao kako izgleda njena kuća u tom malom mjestu, a naknadnom provjerom utvrđeno je da je njegov opis sasvim pogrešan, jer je on tvrdio da je kuća na brežuljku, a ona je u udolini, da gleda na polja duhana, a u njenoj blizini nema duhana. On u Zapadnoj Virginiji tih dana uopće nije bio. Članovi obitelji Lynch poslije su pričali kako su se smijali tom izvještaju, ali nisu ga demantirali. Ne sjećaju se da su ikad vidjeli Blaira, iako ih je on obilno citirao.

Danas se zna da je tih sedam mjeseci koliko je bio u unutarnjopolitičkoj rubrici “otpustio sve kočnice”. Iako je tvrdio da je stalno na putu, najčešće se nije micao iz svog stana u newyorškoj četvrti Brooklyn. Sve je to naknadno utvrđeno, provjerom njegovih računa za mobitel i rijetkih drugih računa koje je prilagao. Izvještavajući o washingtonskom snajperistu on je, ne bi li opravdao svoje navodne troškove, prilagao račune iz restorana i trgovina, tvrdeći da su to restorani i trgovine u Washingtonu, a naknadna je provjera pokazala da su to bili istoimeni restorani u Brooklynu. Najneobičnije je bilo što uopće nije prilagao hotelske račune, ali to ipak nikome u administraciji nije bilo sumnjivo.

Brojne je članke “s terena” pisao u svom stanu na temelju izvještaja iz drugih novina i agencija. Kad bi trebao surađivati s lokalnim fotoreporterom, mobitelom bi mu iz New Yorka davao instrukcije što da snimi, uvjeravajući ga da je u njegovu gradu, obećavajući mu da će se naći na licu mjesta, a kasnije se izmotavajući tobožnjim nezgodama zašto se nisu našli. Fotoreporter iz Clevelanda, gdje je Blair trebao izvještavati s crkvene svečanosti za vojnika poginulog u Iraku, želio se svakako s njim vidjeti da koordiniraju posao, pa je Blaira 15 puta zvao na mobitel a on mu je na početku nekoliko puta rekao da će stići svakog trenutka, ali kasnije više nije odgovarao na pozive. Poslije je tvrdio da mu se mobitel pokvario. Naravno da na sastanak s fotoreporterom nije mogao doći jer nije bio u Clevelandu nego u New Yorku.

Bilo je i mnogo drugih problema. Honorarne suradnike molio je da provjere neke podatke ili uzmu izjave od lokalnih ljudi, a onda bi te izjave znao falsificirati i izmijeniti. Neki su se žalili urednicima, drugi su šutjeli, jer bi im Blair, kad bi mu nešto prigovorili, prijetio. S vremenom je u redakciji mnogima postalo jasno da je Blair ” katastrofa koja hoda”, koja će prije ili kasnije eksplodirati, a dio njih bio je uvjeren da Blair iz nepoznatih razloga ima privilegiran položaj, možda baš zato što je crnac, pa prema njemu liberalni šefovi imaju blaže kriterije.

Kad je skandal postao neizbježan i kad je Blair morao podnijeti ostavku, a New York Times se ispričati javnosti, mnogi članovi redakcije osjetili su se osramoćenima i ogorčenima. Doduše, i mnogi drugi mediji imali su sličnih problema. U Washington Postu prije mnogo godina reporterka Janet Cook izmislila je intervju s osmogodišnjim narkomanom i za to dobila Pulitzerovu nagradu. CNN je prije nekoliko godina bio u središtu skandala zbog netočne jednosatne emisije o tome kako su Amerikanci upotrebljavali kemijsko oružje u Vijetnamu, zbog čega je Peter Arnett morao otići s te televizije. Ipak se nije očekivalo da će se i New York Times, gdje su standardi izvještavanja navodno visoki, naći usred skandala koji dovodi u pitanje njegovu vjerodostojnost i istinoljubivost.

U redakciji je nastala mučna atmosfera pa su šef uprave Arthur Sulzberger, glavni urednik Howell Raines i zamjenik glavnog urednika Gerald Boyd u obližnjem kinu okupili sve članove redakcije kako bi jedni drugima rekli što misle. Rainesu je prigovoreno da je odviše popustljivim odnosom prema Blairu uništio kredibilitet lista, ali i naškodio svim zaposlenicima. Pitali su je li bio toliko popustljiv prema Blairu zato što je ovaj crnac, a Raines je priznao da je kao liberal iz južnjačke države Alabame podsvjesno zaista imao poseban odnos prema Blairu. Iz njegovih riječi kao da se moglo zaključiti da je svojim ponašanjem želio barem malo ispraviti davne nepravde koje su u Alabami, nekadašnjoj jezgri rasizma, počinjene crncima. Dodao je da je svjestan kako novinari misle da je odviše autoritativan, da se ponaša kao diktator, pa ga se nitko nije usudio upozoriti na Blaira i stoga je on ponajviše kriv za ono što se dogodilo. Neki su ga pitali hoće li podnijeti ostavku. Odgovorio je da neće, ali da će otići ako Sulzberger to od njega zatraži. Sulzberger, koji je sjedio pokraj njega, rekao je da ne traži Rainesovu ostavku, a ako je Raines i ponudi, on je neće prihvatiti.