Objavljeno u Nacionalu br. 485, 2005-03-01

Nacional je otkrio dokumente Hrvatske narodne banke i Državne agencije za sanaciju banaka koji pokazuju da su čelnici tih institucija iskoristili aferu Dubrovačka banka kako bi na teret poreznih obveznika prebacili dugove Miroslava Kutle i nekih drugih tvrtki

Sedam godina od afere Dubrovačka banka Nacional je došao u posjed internih dokumenata Hrvatske narodne banke (HNB) i Državne agencije za sanaciju banaka (DAB), koji otkrivaju da su tadašnji čelnici tih institucija na krajnje sumnjiv način iskoristili aferu kako bi na teret poreznih obveznika prebacili sve dugove Globus grupe Miroslava Kutle i nekih drugih tvrtki prema Dubrovačkoj banci, te stvorili preduvjete za bespotrebno podržavljenje i naknadnu, ponovnu prodaju dubrovačkih hotela. Spomenuti dokumenti otkrivaju da su za te diskutabilne poteze izravno odgovorni tadašnji guverner HNB-a Marko Škreb, viceguverner HNB-a Čedo Maletić i tadašnji šef DAB-a Mladen Šunjić. Financijski stručnjaci tvrde da interni dokumenti HNB-a i DAB-a nadležnim državnim tijelima mogu poslužiti i kao povod za kriminalističku obradu jer pokazuju da su njih trojica zloporabili svoj položaj i ovlasti, što je hrvatske građane stajalo 2 milijarde kuna.

RAZLOZI MINUSA OD 2 MLRD. KUNA

HNB i DAB nisu ni pokušali utvrditi koliko se navodno nenaplativih kredita Dubrovačke banke zapravo moglo naplatiti

Početkom 1998. afera Dubrovačka banka potresla je Hrvatsku te predodredila političku budućnost zemlje, uključujući i danas opet vladajućeg HDZ-a. Nedugo nakon što je Neven Barač, dotadašnji šef banke, raskinuo tajni ortački ugovor i blokirao račune Kutline Globus grupe, kako bi naplatio golema potraživanja od njegovih tvrtki, njegovi tajni ortaci Ivić Pašalić, Miroslav Kutle, Vinko Brnadić i Petar Luburić iskoristili su svoje poluge moći da bi ga smijenili, te proizveli krizu banke i cjelokupnog domaćeg bankarskog tržišta.

Odmah po objavi vijesti o Baračevoj smjeni, štediše su počeli opsjedati šaltere Dubrovačke banke. U tri su mjeseca iz banke povukli više od 300 milijuna DEM, što je malo koja banka u svijetu mogla izdržati. Posljedice tog stampeda osjetile su i druge banke, jer su i njihovi štediše u strahu sljedili primjer Dubrovačke, osobito kad je u ljeto 1998. guverner HNB-a Marko Škreb izjavio da su sve brzorastuće banke rizične. U samo nekoliko mjeseci tada je iz hrvatskih banaka povučeno oko 2 milijarde DEM, koje su potom završile u bankama u susjedstvu: Austriji, Mađarskoj i Sloveniji, a hrvatsko je gospodarstvo osiromašilo.

HNB je bio odmah poslao kontrolu u Dubrovačku banku, te potencijalne gubitke na temelju navodnih rizičnih plasmana procijenio na 1,53 milijarde kuna. Banka je do tada tri godine za redom poslovala sa zaradom od 60-ak milijuna kuna 1996. do 200 milijuna kuna 1998., da nije stvorena kriza. Da je riječ o politički proizvedenoj krizi pokazuju već i neki događaji s konca 1997., neposredno nakon što je banka blokirala račune Kutline Globus grupe radi naplate dospjelih potraživanja. Koncem 1997. Dubrovačka banka planirala je izdati seriju dionica C, vrijednih 20 milijuna USD, s kojima je namjeravala izići na londonsku burzu. Čelnici HNB-a su to stopirali i tako spriječili strance da uđu u vlasništvo banke. Krugovi bliski Dubrovačkoj banci Nacionalu su potvrdili da su tada strani investitori bili spremni te dionice platiti 30 posto više od nominalne cijene. Zato bi bilo zanimljivo čuti odgovor HNB-a zašto nije pustio strance da uđu u vlasništvo banke, ako je već tada naslućivao da je banka u krizi.

NEZAKONITA ODLUKA O SANACIJI

Kao i u slučaju Croatia banke, prije odluke o sanaciji Dubrovačke banke nije održana skupština dioničara, što se moralo učiniti

Vlada je već u travnju 1998., na temelju procijenjenih potencijalnih gubitaka, donijela odluku o sanaciji banke, poslala osobu koja je u ime države njome rukovodila, a novim vlasnikom proglasila DAB. Međutim, kako takvom sanacijom nisu bile pokrivene sve obveze dužnika Dubrovačke banke, guverner HNB-a Marko Škreb naredio je da se do 5 siječnja 1999. pripremi izmjena te odluke o sanaciji. Time je praktički započeo operaciju potpunog otpisa 205 milijuna DEM duga poslovne grupacije Miroslava Kutle, te operaciju preuzimanja i rasprodaje većine dubrovačkih hotela, koji su dotad bili dijelom u vlasništvu Dubrovačke banke, a dijelom u vlasništvu malih dioničara.

Marko Škreb je 31. prosinca 1998. Čedi Maletiću, izvršnom direktoru sektora nadzora i kontrole, poslao dopis sljedećeg sadržaja: “Nalažem da Sektor nadzora i kontrole, u suradnji s Direkcijom pravnih poslova, pripremi dopunu Odluke o sanaciji Dubrovačke banke. Nova saznanja upućuju na nužnost dopune navedene Odluke. Stoga je prijedlog dopune potrebno pripremiti prema zakonu, a posebno imajući na umu: 1. dodatni iznos dokapitalizacije, 2. iznos obveznica koji će biti potrebno odmah iskupiti, 3. detaljno obrazloženje zašto je potrebna nadopuna odluke (Globus grupa, Zadarcommerce, Glumina banka i sudbina hotela), 4. sve ostale elemente temeljem Zakona o sanaciji banaka …”

KRIVE PROCJENE HNB-a

Rački će učiniti maksimalan pritisak na HNB kako bi ishodio povratak licence za rad Gradske banke

Škreb je Maletiću napisao i da u roku od tjedan dana dostavi prijedlog Mladenu Šunjiću, šefu DAB-a, koji bi trebao biti dovršen za dva dana i što prije proveden u praksi. To se uskoro i dogodilo. Interna dokumentacija DAB-a od siječnja 1999. otkriva da su se, sukladno Škrebovu nalogu, već 8. siječnja u HNB-u sastali Škreb, Maletić i Šunjić te proveli tu, prema procjenama financijskih stručnjaka, diskutabilnu odluku.

U dokumentaciji stoji da su njih trojica tog dana u HNB-u stvarali podlogu za izmjenu prvotne odluke o sanaciji Dubrovačke banke na konceptu koji je uključivao da se svi krediti koje je banka plasirala Kutlinoj Globus grupi, dubrovačkim hotelima, Glumina banci i Zadarcommercu, prebace u rizičnu skupinu E, odnosno među praktično nenaplative kredite. “Za gore navedena društva odnosno grupe društava utvrdili smo posebnu rezervu u 100-postotnom iznosu plasmana …”, stoji u dijelu tog internog dokumenta, koji u stvari pokazuje kako su svi ti plasmani prebačeni na teret hrvatskih građana.

Financijski stručnjaci s kojima je Nacional razgovarao tvrde da ti dokumenti otkrivaju neke bitne nepravilnosti, za koje su podjednako odgovorni i Škreb i Maletić i Šunjić. Oni pokazuju da stručne i ovlaštene službe HNB-a nisu ni pokušale utvrditi koliko se od tih navodno nenaplativih kredita zapravo moglo naplatiti. Sve se odradilo prema ‘konceptu’ koji je predložio Škreb i koji su poslije na sastanku 8. siječnja 1999. u HNB-u zajedno s njim dogovorili i proveli.

Provedbu Škrebova koncepta potpomogao je Niko Koncul, državni namjesnik i upravitelj Dubrovačke banke, koji je HNB-u dostavio podlogu za donošenje nove odluke o sanaciji. Koncul je u siječnju DAB-u poslao obrazac iz kojeg se vidi da su potencijalni gubici koncem rujna 1998. sa 1,5 porasli na 3,5 milijardi kuna. Time su zapravo stvoreni preduvjeti da porezni obveznici Dubrovačku banku saniraju s dodatne 2 milijarde kuna.

Kad su sve to tehnički odradili, Škreb je poslao Vladi izmjenu odluke o sanaciji, a Vlada je već 28. siječnja 1999. donijela novu odluku o sanaciji, koja je potom objavljena u Narodnim novinama 3. veljače. Cijela operacija okončana je za samo mjesec dana. Država je odmah potom izdala obveznice koje nose pristojnu kamatu i koje po dospijeću plaća na teret poreznih obveznika, odnosno hrvatskih građana.

DAB do danas nije suvislo priopćio jesu li i u kojem iznosu preuzeta potraživanja, koja su svrstana među praktično nenaplativa, ikad naplaćena. Javnost je uoči i neposredno nakon provođenja Škrebova koncepta u medijima opsežno mogla pratiti koga je i kako kreditirala Dubrovačka banka za vrijeme dok ju je vodio Barač. Bilo je tu teško objašnjivih, nelogičnih kreditnih plasmana. No njihova ukupna vrijednost teško bi ugrozila likvidnost banke da poslije Baračeva istupa iz tajnog ortakluka s Pašalićem, Kutlom, Brnadićem i Luburićem nije umjetno proizvedena kriza banke. Nakon provedbe Škrebova koncepta u tisku su se mogle pratiti vijesti o prodaji pojedinih tvrtki čiji su dugovi tada otpisani kao nenaplativi. Samo Vrtovi sunca, jedan iz grupe od 20-ak dubrovačkih hotela, prodaju se za više od 20 milijuna eura. Današnja vrijednost dubrovačkih hotela naprosto je neprocjenjiva, a prihodi im iz godine u godinu znatno rastu. Iz današnje perspektive svi bi njihovi krediti vjerojatno bili reprogramirani, a dobili bi i dodatna sredstva za razvoj, koja bi također s godinama uspjeli vratiti.

Sam Miroslav Kutle također je prodao i prilično unosno unovčio neke tvrtke iz Globus grupe, čije su dugove preuzeli hrvatski građani. Uz to, većina kredita koje je uzeo iz Dubrovačke banke poslužila je za financiranje drugih Kutlinih tajnih ortačkih pothvata, uključujući kriminalnu okupaciju medija u aferi Grupo, u kojoj je, kao i u aferi Dubrovačka banka, također sudjelovao Ivić Pašalić.

Financijski stručnjaci Nacionalu su izjavili da to nisu jedine nepravilnosti koje su se dogodile u sanaciji Dubrovačke banke. Tvrde da prije odluke o sanaciji nije održana skupština dioničara banke, što se moralo učiniti. Sličan propust državu je nedavno doveo u neugodnu poziciju u slučaju Croatia banke, gdje je država također mimo skupštine dioničara preuzela banku, ali sad banka mora početi vraćati dionice privatnim vlasnicima na temelju pravomoćnih sudskih odluka.

Neven Barač je koncem prošle godine napokon dobio i pravnu satisfakciju, jer je Visoki trgovački sud u Zagrebu pravomoćno presudio da je s čela Dubrovačke banke bio nezakonito smijenjen. No zbog hrabrosti da se suprotstavi Iviću Pašaliću, tada moćnom Tuđmanovu savjetniku za unutarnju politiku, profesionalno je stigmatiziran, tj. njegovo ime naprosto nije poželjno u financijskim poslovima.

Istodobno, sudionici afere nikad za nju nisu adekvatno odgovarali. Utoliko bi posljednji dokumenti koji su od nedavno u posjedu Nacionala nadležnim državnim tijelima mogli poslužiti i kao putokaz, žele li napokon kazniti odgovorne za aferu čije su posljedice nakon 1998. znatno usmjerile hrvatska politička zbivanja. Dodatni poticaj za akciju nadležna državna tijela mogla bi pronaći i u činjenici da je banku, koju je sa 3,5 milijardi kuna sanirala novcem hrvatskih građana, država prodala za svega 32 milijuna eura, odnosno 240 milijuna kuna.

PROBLEM VEĆI OD GOTOVINE
Dva tjedna prije mogućeg početka pregovora Hrvatske o priključenju EU, hrvatskoj Vladi prijeti novi veliki problem koji bi joj, dugoročno, u procesu približavanja mogao stvoriti još veće poteškoće od odbjegloga generala Ante Gotovine. Nadzorni odbor Croatia banke službeno će zatražiti od Europske komisije da uloži suspenzivni veto na početak pregovora s Hrvatskom, sve dok hrvatska Vlada ne osigura da se provede pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda o povratu dionica Croatia banke malim dioničarima.
Nacional je 8. veljače objavio pravomoćnu presudu koja HNB-u i Croatia banci nalaže da vrate dionice Ankici Kolobarić iz Metkovića. Ona je jedan od 5753 mala dioničara koji su već godinama u sporu za svoje vlasništvo, koje im je Vlada protuustavno oduzela, slijedeći isto tako neustavne preporuke tadašnjeg čelništva HNB-a. Mali dioničari tvrde, a sud im je dao za pravo, da im je HNB mimo skupštine dioničara, neustavno, poništio pravo vlasništva. Nedugo po objavi tog teksta Nacional je došao u posjed interne dokumentacije HNB-a koja pokazuje da je čelništvo te institucije po svemu sudeći nezakonito proizvelo krizu Dubrovačke banke, na jednak način razvlastilo male dioničare, te upitnom procjenom otpisalo stotine milijuna kuna duga Kutline Globus grupe i nekih drugih tvrtki na teret hrvatskih građana. Koncem prošlog tjedna Nacional je došao u posjed interne dokumentacije Gradske banke, koja je u stečaju završila po istom obrascu kao i Dubrovačka i Croatia banka. Većeslav Rački, stečajni upravitelj Gradske banke, priprema i kaznene prijave protiv čelnika HNB-a zbog kriminalnih radnji kojima su banku bacili na koljena.
Utoliko je presuda u slučaju Croatia banke otvorila Pandorinu kutiju redefiniranja domaćeg bankarskog tržišta, te prvi put otvorila vrata kažnjavanju pravih krivaca za kolaps domaćeg financijskog tržišta koncem 90-ih.
Rački ne skriva da će na temelju predizbornih obećanja predsjednika Stipe Mesića iskoristiti sav svoj utjecaj kako bi Mesić i u praksi proveo obećanje o formiranju nove jake nacionalne banke, koja će stimulirati razvoj hrvatskog gospodarstva.
Sve to uoči mogućeg početka pregovora Hrvatske o priključenju EU stvara novi veliki pritisak na Vladu. Cilj je posve jasan ? na temelju pravomoćnih sudskih presuda stvoriti preduvjete za razbijanje monopola stranih banaka, kojima mnogi zamjeraju prekomjerno izvlačenje profita iz Hrvatske i ignoriranje hrvatskog gospodarstva.

’ŠKREB JE KRIV ZA PROPAST 24 BANKE’
Stečajni upravitelj Gradske banke sprema kaznenu prijavu
Većeslav Rački, stečajni upravitelj Gradske banke, priprema kaznenu prijavu protiv Marka Škreba, bivšeg guvernera HNB-a, Čede Maletića, aktualnog viceguvernera HNB-a, te Borisa Bušca, nekoć privremenog upravitelja Gradske banke, zbog zloporaba ovlasti u poslovanju, kojima su, po tvrdnjama Račkog, svjesno nastojali uništiti Gradsku banku iz Osijeka.
Kaznenu prijavu priprema poznati zagrebački odvjetnik Čedo Prodanović, koji će u njoj precizno pojasniti i kronologiju koja je Gradsku banku odvela do stečaja, a koja se uvelike podudara s mehanizmima proizvodnje krize kojima se HNB nedugo prije toga koristio u aferi Dubrovačka banka. Rački tvrdi da je Škreb zapravo izravno odgovoran za propast 24 banke, nestanak više od tisuću radnih mjesta, za 19 milijardi kuna mjerljive štete koju su sanirali hrvatski građani, kao i za nemjerljive razmjere krize domaćega gospodarstva, čiji se simptomi najplastičnije oslikavaju u gospodarskoj pasivnosti slavonske regije.
Rački svoje teze ne skriva, štoviše, kao službeni materijal Gradske banke opsežno ih je pismeno elaborirao u stručnom radu pod naslovom “Uloga HNB-a u pričinjenim štetama otvaranjem stečaja i učinci u stečaju”.
Iako je Rački je otprije poznat po svojim kritičkim stavovima prema čelnicima HNB-a, zanimljivo je da se pripremanje nove kaznene prijave protiv čelnika HNB-a podudarilo s nedavnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, koji je pravomoćno naložio Croatia banci povrat dionica jednome malom dioničaru nakon višegodišnjeg spora i krize koja je po mnogo čemu slična onoj u Gradskoj banci.
Rački tvrdi da je kriza Gradske banke počela kad je Marko Škreb 11. kolovoza 1998. izjavio da su sve domaće banke koje se brzo razvijaju visokorizične. Rački tvrdi da se radi o ključnoj i dobro smišljenoj izjavi, koja je zapravo trebala pripremiti teren za ulaz stranim bankama. Škrebova izjava izazvala je krizu povjerenja štediša, koji su u sljedeća četiri mjeseca, do konca 1998., iz Gradske banke podigli 35 milijuna DEM.
Rački tvrdi da je usred tako stvorene krize Gradske banke, Čedo Maletić, tadašnji šef nadzora i kontrole u HNB-a, iznenada, nakon što se HNB za poslovanje banke godinama nije ozbiljno zanimao, poslao ekipu za provođenje izravne kontrole njezina poslovanja. Jedan od članova ekipe bio je i Boris Bušac. Izravna kontrola je prema čudnim kriterijima ustanovila da banka ima ukupno 411 milijuna kuna rizičnih kreditnih plasmana, te da joj je jamstveni kapital 181 milijun kuna. Rački tvrdi da ekipa HNB-a nije uzela u obzir nikakve instrumente osiguranja nad kreditima, koji su postojali, te da je nalaz bio neutemeljen. Ipak, tako prezentirani poslovni pokazatelji stvorili su preduvjete za otvaranje stečaja.
Zato je HNB 22. siječnja 1999. za privremenog upravitelja banke poslao Borisa Bušca, te angažirao policiju da iz prostora banke izbaci male dioničare koji su u panici pokušavali doznati što će se dogoditi s njihovim privatnim vlasništvom. Kao i u slučaju Croatia i Dubrovačke banke, nitko iz HNB-a nije ni pomišljao sazvati skupštinu dioničara kako bi dobili, zakonom predviđenu mogućnost, da odluče o mjerama za eventualni spas banke.
Privremena uprava ubrzo je poništila prvotni nalaz izravne kontrole HNB-a, te su rizični plasmani procijenjeni na milijardu kuna. Boris Bušac tom je prilikom procijenio da je bilo moguće naplatiti 530 milijuna kuna. Zanimljivo je da je Bušac bio član i prvotne ekipe koja je rizične plasmane prvo procijenila na 411 milijuna kuna. Do danas nikomu nije objasnio zašto je prvo stao iza izvješća da Gradska banka rizične plasmane može pokriti sa 181 milijun kuna jamstvenog kapitala, da bi ubrzo potom zaključio da bi mogla naplatiti 530 milijuna, što je 120 milijuna kuna više. Ni u drugoj procjeni rizičnih plasmana HNB nije uzeo u obzir instrumente osiguranja kredita, koji su postojali.
Rački je stečajni upravitelj postao 28. veljače 2000. Pošto se upoznao sa stanjem u banci, podnio je kaznenu prijavu protiv Škreba i Bušca zbog nesavjesna poslovanja. U prijavi je precizno naveo zašto smatra da su njih dvojica, Škreb kao guverner HNB-a, i Bušac kao privremeni upravitelj Gradske banke, od 22. siječnja do 3. svibnja 1999. oštetili banku za 1,2 milijarde kuna. Rački je opisao da su njih dvojica odgovorni za odobravanje nezakonitih isplata, proizvoljno određivanje prioriteta u isplatama, prestroga rezerviranja i nerealno uvećavanje gubitaka banke, štetne prijeboje, raskide ugovora i naplate potraživanja, te raskide odnosa s inozemnim bankama.
Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku odbilo je11. srpnja 2003. tu kaznenu prijavu zbog zastare. U obrazloženju zašto je odbačena jasno stoji da je policija utvrdila da je Bušac postupao protivno Zakonu o bankama i Zakonu o HNB-u. Posebno je zanimljivo da je predmet otišao u zastaru zato što ga je policija proslijedila državnom odvjetništvu svega dva dana po isteku zastare, što otvara prostor sumnji da je to učinjeno namjerno.
Rački je Bušca dodatno kazneno prijavio zbog drugih šteta koje je počinio banci a, među ostalim, prilično je precizno opisao i zašto ga smatra odgovornim za gubitke 42 milijuna DEM deviznih depozita banke. Rački je precizno utvrdio da je HNB takvim ponašanjem banci nanio najmanje 932 milijuna kuna štete, da je državi napravio izravan trošak od 965 milijuna kuna isplaćene osigurane štednje na teret poreznih obveznika, da je presjekao pritjecanje fiskalnih proračunskih prihoda iz nastavka rada banke i njezinih komitenata, da je neselektivnom blokadom žiro-računa bančinih komitenata inicirao teškoće u gospodarskom poslovanju brojnih slavonskih tvrtki te da je posebno pogubno HNB djelovao na stanje u poljoprivredi, gdje je blokadom žiro-računa u doba sjetve prekinuo agrotehničko-financijski ciklus.
Koliko su procjene HNB-a o stanju u Gradskoj banci bile pogrešne, najbolje govore današnji rezultati o poslovanju banke. Rački je tijekom svog rada u banci uspio naplatiti brojna potraživanja koja je HNB proglasio nenaplativima, povećao je stečajnu masu, odnosno imovinu banke za 330 milijuna kuna, smanjio stečajne obveze banke za 283 milijuna kuna i smanjio ih ukupno na milijardu kuna. Istodobno je pokriće obveza banke njezinom imovinom povećao sa 41 na 86 posto. Smanjio je gubitak pri otvaranju stečaja za 667 milijuna kuna te tijekom stečaja prodajom imovine banke zaradio 435 milijuna kuna, unatoč nepovoljnim prodajnim okolnostima.
Rački je u stečaju ostvario 72 milijuna kuna novih prihoda, od čega je 57 otišlo na pokrivanje troškova stečaja, dok je 15 milijuna ostalo banci kao čista zarada. Zbog toga Rački vjeruje da unutar banke postoji osnovica za osnivanje Agrobanke, koja bi trebala biti novi zamašnjak u gospodarskom razvoju Hrvatske. Zato će učiniti maksimalan pritisak na HNB kako bi ishodio povratak licence za rad te banke.