Objavljeno u Nacionalu br. 475, 2004-12-21

Vladino priopćenje bilo je pokušaj kontrole štete nakon skandaloznog Hebrangovog odlaska u Austriju i šamara hrvatskom zdravstvu Vlada RH objavila je da se Andrija Hebrang odlučio na operaciju prostate u inozemstvu jer laparoskopski zahvat te vrste u Hrvatskoj još nije rutinski: Nacional iz izvora bliskih Urološkoj klinici u Innsbrucku doznaje da je Hebrang tamo operiran klasičnom metodom

U svakoj politički civiliziranoj zemlji Andrija Hebrang bi, nakon odlaska na operaciju prostate u Sveučilišnu bolnicu u Innsbrucku, morao podnijeti trenutnu i neopozivu ostavku. To je logična i jedina konzekvencija koju treba povući ministar zdravstva nakon odluke o odlasku na liječenje u Austriju, što je za političara na njegovu javnom položaju nedopustiv postupak. Koliko god se predstavnici Vlade i HDZ-a trudili čitavu situaciju intimizirati, prikazujući je kao suočavanje hrabrog građanina s opakom bolešću, riječ je o skandaloznom Hebrangovu izrazu nepovjerenja u medicinsku struku kojoj je na čelu, ali još više o omalovažavanju nekoliko milijuna ostalih hrvatskih građana, koji su, htjeli – ne htjeli, osuđeni na usluge Hebrangova resora.

Cijena operacije u Innsbrucku iznosi više od 30.000 eura a pacijent još dodatno plaća bolničku sobu i anesteziologa. Bilo bi zanimljivo vidjeti kolikom je broju Hrvata koji boluju od raka prostate HZZO platio operaciju tog tipa.

Još je veći skandal podatak da Hebrang uopće nije operiran laparoskopski nego tzv. otvorenom metodom, a takvu operaciju u Hrvatskoj odlično obavljaju mnogi kirurzi. Jedan austrijski kirurg, ali i neki od bivših pacijenata iz Innsbrucka posvjedočili su za Nacional da šef klinike dr. Georg Barsch, koji je operirao i Hebranga, već dugo ne obavlja laparaskopske zahvate. Ako je to doista točno – a nema nikakva razloga za sumnju kod ovako dobro upućenih izvora – to znači da je Hebrang izmislio da je podvrgnut laparoskopskom zahvatu kako bi imao alibi za liječenje u Austriji. A ministar zdravstva jednostavno ne vjeruje hrvatskim liječnicima kojima je na čelu. Pritom otpada i teza o neiskustvu urologa u Hrvatskoj jer samo se na zagrebačkom Rebru svake godine obavi tisuću operacija raka prostate. Osim toga, u javnost je procurila i informacija da će se ministar zdravstva u Hrvatsku vratiti tek za desetak dana, a to je približan rok nakon kojeg kući odlaze osobe kod kojih se obavlja tzv. otvorena operacija prostate. Kod laparoskopskih zahvata procedura je višestruko kraća i pacijenti napuštaju bolnicu nakon 48 do 72 sata, a desetak dana poslije funkcioniraju potpuno normalno. Prema vijestima iz Austrije, Hebrang će u to vrijeme tek biti sposoban za povratak u Zagreb.

Neki od bivših pacijenata iz Innsbrucka potvrdili su da šef klinike Bartsch ne obasvlja laparoskopske zahvate Nakon što je 1991. odlučila otići na ugradnje premosnice u Lousanni u Švicarskoj, gdje ju je operirao poznati kardiokirurg iz Sremske Kamenice Ninoslav Radovanović, slovenska ministrica zdravstva Katja Boh već je početkom sljedeće godine, 15. siječnja 1992., podnijela ostavku. U slovenskoj javnosti, koja je taj potez ministrice doživjela kao prvorazredni skandal, tada je bila posebno isticana nedvojbena činjenica – od početka 70-ih ta vrsta operacija veoma uspješno obavlja se u Ljubljani. Odmah su uslijedila i pitanja u slovenskom parlamentu. Prvi je zastupnik Andrej Magajna, koji je bez ustezanja postavio pitanje zašto je ministrica Boh išla u inozemstvo na tu operaciju. Obrazloženje kako je bila riječ o vrhunskom stručnjaka Radovanoviću koje je dala ministrica posebno je teško bila prihvaćeno u liječničkim krugovima, uvjerenjeima da za taj tip zahvata ima jednako uspješnih kardiokirurga i u Sloveniji. Ipak, na kraju cijeli skandal nije završio posve tragično za ministricu, jer je nedugo zatim imenovana slovenskom veleposlanicom u Beču.

Gotovo u istim takvim okolnostima morala je 1992. abdicirati prva slovenska ministrica zdravstva Katja Boh . Njezin odlazak na operaciju srca u Laussanu k uglednom kardiokirurgu Ninoslavu Radovanoviću tako je uzbudio javnost u Sloveniji da je Katja Boh po povratku iz Švicarske morala odstupiti s ministarskog položaja. Za razliku od Hrvatske, gdje ni jedan političar nije spreman javno osuditi Hebrangov potez – dok se u kuloarima nad njim svi zgražaju – u susjednoj državi ministrica zdravstva bila je upravo u nacionalnom parlamentu podvrgnuta žestokim kritikama i zahtjevima za ostavkom. Hebrang nastavlja praksu svojih stranačkih kolega Franje Tuđmana i Gojka Šuška koji su se liječili u Washingtonu te Vlatka Pavletića čija je prva operacija srca obavljena u Zurichu. Kad je riječ o oporbi, u posljednjih nekoliko mjeseci u Zagrebu su operirani Ivica Račan i Zlatko Tomčić, ali iako nisu otišli u inzesmtvo, ni oni se nisu oglasili u Aferi Hebrang.

Na identičan način razmišlja desetak uglednih liječnika s kojima su proteklih dana razgovarali novinari Nacionala. Premda neki smatraju da “pacijent više nije ministar nego samo bolesna osoba”, svi se slažu da je odlazak na operaciju u Austriji eklatantan izraz nepovjerenja u hrvatski zdravstveni sustav.

“Ako nema povjerenja u našu stručnost, Hebrang je mogao pozvati u Zagreb nekog inozemnog kirurga kojemu bismo mi asistirali. To bi bio maksimalan popust na koji bi imao pravo kao ministar, ali ovo ipak pokazuje da nam ne vjeruje”, smatra jedan hrvatski kirurg.

Među rijetkim liječnicima koji su se usudili javno komentirati Hebrangov postupak ugledni je zagrebački oftalmolog Nikica Gabrić: “U principu, zdravlje je privatna stvar svake osobe bez obzira na kojem se položaju nalazi. Ali u svojoj političkoj karijeri Hebrang je bio tako zločest i osvetnički raspoložen prema svima koji se s njim nisu slagali da ne iznenađuje to što se danas javnost naslađuje time što se otišao liječiti izvan Hrvatske. To naslađivanje nema veze s nekulturom ili zadiranjem u bolesnikovu intimu nego je razumljiva reakcija prema osobi s karakternim crtama poput Hebrangovih. Da je na liječenje u inozemstvo otišao neki drugi ministar, koji se prema ljudima odnosi na normalan način, većina bi poštovala njegov pokušaj pronalaska adekvatnog medicinskog tretmana. Hebrang je nešto sasvim drugo, on je činio zlo i sada ispašta zbog svojih postupaka.”

Profesor Georg Bartsch predsjednik je odjela urologije na medicinskom fakultetu u Innsbrucku. U tom se austrijskom gradu 1942. rodio i studirao mediicinu. Odbijao je ponude najuglednijih medicinskih ustanova iz SAD-a, Kanade, Nizozemske i drugih zemalja. Predsjednik je europskog udruženja za onkologiju i endokrinologiju u urologiji od 1986., a na čelo urologije u Innsbrucku došao je godinu dana poslije.

Mnogima je neuvjerljivo i objašnjenje da se Hebrang odlučio za Innsbruck zbog laparoskopske metode koja nije rutinska u Hrvatskoj, budući da postoje uvjerljive indicije kako ni u austrijskoj klinici nije primijenjena ta kirurška metoda. Neki od bivših pacijenata te institucije tvrde da šef klinike dr. Georg Barsch, koji je operirao i Hebranga, već dužlje vrijeme ne obavlja laparaskopske zahvate. Osim toga, u javnost je procurila i informacija da će se ministar zdravstva u Hrvatsku vratiti tek za desetak dana, a to je približan rok poslije kojeg kući odlaze osobe kod kojih se obavlja tzv. otvorena operacija prostate. Kod laparoskopskih zahvata procedura je višestruko kraća i pacijenti samostalno napuštaju bolnicu nakon 48 do 72 sata, a desetak dana poslije funkcioniraju potpuno normalno.

Karcinom prostate jedno je od najčešćih malignih oboljenja kod muškaraca, ali zbog spore progresije po smrtnosti je iza tumora pluća i kolona. Istraživanja pokazuju da se kod čak 30 posto pedesetogodišnjaka i starijih može pronaći karcinom prostate, no u samo 10 posto slučajeva potrebno je liječenje. Dobro je da rak napreduje polako i ne uzrokuje znatne teškoće tako da i bez ikakva tretmana oboljeli prosječno žive deset godina. U Švedskoj se stariji pacijenti uopće ne podvrgavaju medicinskom tretmanu, a u kojoj se mjeri ta bolest smatra normalnom kod 70-godišnjaka, svjedoči anegdota po kojoj je liječnik jednom takvom pacijentu rekao: “Operirat ću vas ako za to dobijem dopuštenje vaših tate i mame.”

U Hrvatskoj godišnje od raka prostate oboli oko 2500 muškaraca i velika većina operacija obavlja se otvorenom metodom. Ako se bolest otkrije na vrijeme, moguće je izlječenje radikalnim odstranjivanjem prostate. Međutim, posljednjih godina laparoskopiju se služe urolozi zagrebačkog Rebra na kojem je 2004. obavljeno više od 100 operacija nadbubrežne žlijezde, bubrega, uretre i limfnih čvorova, a tri puta i prostate. Dok se pri klasičnoj metodi pacijenti zarežu od pupka do zdjelične kosti, pri laparoskopiji se probuši jedna rupica promjera 1 centimetar i još četiri od pola centimetra. Operirana osoba iste večeri normalno razgovara, drugog dana jede i smije hodati, a trećeg se otpušta na kućnu njegu. Takve operacije posebno pogoduju debljim bolesnicima koji su nekoć u postoperativnoj fazi često obolijevali od infekcije, koje su sada prava rijetkost.

Dosadašnja istraživanja pokazuju veliku ulogu prehrane u smanjenju rizika od raka prostate. Tako Talijani tri puta rjeđe obolijevaju od Skandinavaca, a bolest je najrjeđa u Japanu i Kini, zemljama gdje se jede puno ribe. Za razliku od sunarodnjaka u matičnim državama, Kinezi i Japanci koji su se odselili u Ameriku podjednako često obolijevaju od karcinoma prostate kao i ostali građani SAD-a i taj podatak potvrđuje utjecaj prehrane. Da bi se izbjegla ova bolest, liječnici preporučaju puno ribe, rajčica i crnog vina.

Premda se laparoskopija upotrebljava tek nekoliko godina, rezultati operacija nadbubrežnih žlijezda na Rebru jednaki su onima u Innsbrucku, gdje se liječi Hebrang. Upravo tamo je 1993. obavljena prva laparoskopska operacija, a izveo ju je dr. Janatschek. Na edukaciji u Innsbrucku bio je i dr. Nikola Knežević, nositelj laparoskopske kirurgije u urologiji na KBC Rebro. Uz Innsbruck vodeće europske klinike u ovoj grani medicine su Heidelberg i Pariz, što se vidi i po cijeni od 30.000 eura i više po zahvatu. Radi usporedbe, stranci u Zagrebu koji plaćaju punu cijenu za laparoskopiju izdvajaju 30.000 kuna. Rebro bi uskoro od Europskog urološkog udruženje moglo dobiti certifikat kojim bi bilo promovirano u centar za urološku laparoskopiju, što je potvrda visoke stručnosti zagrebačkih liječnika.

Sve u svemu, Andrija Hebrang je za vlastito liječenje izabrao najbolje mjesto na kontinentu. A liste čekanja u hrvatskom zdravstvu, otkako je on imenovan resornim ministrom, produljene su za oko 30 posto i tako se isporučeni lijekovi više ne plaćaju nakon 140 nego 215 dana. Blic anketa zagrebačkih bolnica i domova zdravlja pokazuje da se na obično rendgensko snimanje čeka pet tjedana, a ultrazvuk ili fizikalnu terapiju tri mjeseca i dulje. U državnim bolnicama za magnetnu rezonanciju i CT redovi su 4-6 mjeseci, tako da većina pacijenata odlazi k privatnicima gdje se za 1600 kuna snimanje obavlja u roku dva dana.

Kako ni 15 milijardi kuna, koliko godišnje troši zdravstvo, nije u stanju pokriti glomazni sustav sa 60.000 zaposlenih, HDZ-ova vlada priprema rezanje olakšica u dopunskom zdravstvenom osiguranju. Ova će mjera najvećim dijelom pogoditi siromašnije slojeve i umirovljenike koji će ostati bez nekih prava, a dopunsko osiguranje morat će plaćati više nego dosad. Hebrangov zdravstveni proračun od 2 milijarde eura jednak je onomu u Sloveniji, koja ima dvostruko manje stanovnika. Unatoč obećanjima da će racionalizirati sustav, na plaće zaposlenih odlazi više od pola novca, a na lijekove i usluge samo po četvrtina.

Ministar zdravstva proveo je kirurški preciznu čistku kadrova koji se nisu slagali s njegovim načinom razmišljanja. Ove godine smijenjeni su, ili podnijeli ostavke, ravnatelji većine vodećih bolnica – Rebro, Merkur, Dubrava, Sestre Milosrdnice, KBC Split i Osijek. Na temelju anonimne predstavke, nedavno je s mjesta predstojnika otorinolaringologije na Šalati smijenjen je i dr. Mislav Gjurić, ugledni stručnjak koji je dugo radio u Njemačkoj. Uslijedila su imenovanja osoba koje su sudjelovale u poznatim aferama, poput dr. Ive Jelića koji je Hebrangovom odlukom postao ravnatelj kardiokirurgije KBC Zagreb. Za ravnatelja Merkura, bolnice u kojoj je radio ministar zdravstva, postavljen je Željko Vidas, član HDZ-a kojeg suradnici optužuju da je tek u 42. godini krenuo na specijalizaciju iz opće kirurgije. Vidasov slučaj posebno je zanimljiv jer ravnatelj Merkura specijalizaciju obavlja u Kantonalnoj bolnici Zenica. Nacional posjeduje dokumente o srednjobosanskoj specijalizaciji zagrebačkog ravnatelja, koju je platio 3000 konvertibilnih maraka.

Putovanje u Innsbruck samo je zadnja stanica na političkom putovanju Andrije Hebranga, prepunom afera, skandala i omalovažavanja javnosti.

Đule Rušinović Sunara, predsjednica Udruge za zaštitu prava pacijenata:
“Andriji Hebrangu prije svega želim brz oporavak i dobro zdravlje. Što se pak tiče njegova odlaska na liječenje u inozemstvo, slažem se da svatko ima pravo odabrati način liječenja, ali svatko, na žalost, nema novca da to plati. No mislim da je Hebrang, kao ministar napravio vrlo nemoralan čin kad je rekao da je trebao ići privatnom liječniku da se ne dozna da je bolestan, a jako je dobro znao da zakon za koji se on zalagao ničim zakonski ne osigurava čuvanje liječničke tajne. Zato bih rekla: što je posijao, to i žanje. Ta činjenica i činjenica da je odlaskom u inozemstvo pokazao potpuno nepovjerenje u hrvatsko zdravstvo, kojem je na čelu, definitivno su razlozi za njegovu ostavku.”

Prof. dr. Mirjana Krizmanić:
“Slučaj Hebrangove operacije u inozemstvu i nije tako teško komentirati. Najprije, ako ga promatramo isključivo kao ljudsko biće koje se razboljelo, nije li logično da će potražiti najbolju liječničku pomoć. Kao ministru zdravstva njemu jepak vrlo dobro poznato stanje u našim bolnicama, gdje zasigurno postoje vrhunski stručnjaci koji bi operativni zahvat mogli obaviti jednako dobro, ali loša je postoperativna njega. Hebrang je tašt čovjek koji vjeruje, baš kao i svi naši ministri, da je za Hrvatsku nezamjenjiv. Tako promatrana, njegova odluka da operaciju obavi u inozemstvu također se može promatrati kao pozitivno motivirana jer Hebrang je odlučio ne riskirati da zdravstvo ostane bez ministra koji je pokrenuo sliilne reforme što bi bez njegova vodstva zacijelo propale. Što to govori građanima koji odvajaju obvezan doprinos za zdravstvo? Pa govori nam ono što već ionako svi znamo, a to je da nam je zdravstvo u komi. Postoje izvrsni, pa i požrtvovni liječnici i medicinske sestre, ali nedostaje novca za kvalitetnu medicinsku praksu.

Žarko Puhovski, predsjednik HHO-a:
“Neupitno je da gospodin Andrija Hebrang ima pravo činiti sve što smatra najboljim za svoje zdravlje, ali čovjek koji je na položaju ministra zdravstva jedne države ipak treba malo pažljivije promisliti. Smatram da je u ovoj priči Hebrang već dva puta trebao dati ostavku. Prvi put kad je prije dva tjedna izjavio da je pogriješio što nije otišao k liječniku u privatnoj praksi, a drugi kad je otišao na operaciju u inozemstvo. Takvim ponašanjem oba je puta iskazao potpuno nepovjerenje sektoru za koji je u ovoj državi zadužen i zbog toga bi trebao otići s mjesta ministra zdravstva. No budući da se Hebrang više puta pokazao cijepljenim od javne odgovornosti, sumnjam da će ponuditi ostavku.”