Prije pet dana nekako je potiho, ‘sotto voce’ prošla jedna važna obljetnica hrvatskog nogometa

Već ga pet i pol godina nema među nama, fizički. Ali Stanko Poklepović zauvijek ostaje dio svakog zaljubljenika u nogomet. Ako čovjek živi dok ga se netko sjeća, šjor Špaco živi i živjet će – zauvijek.

U Splitu je 19. travnja 1938. rođen veliki Stanko Poklepović. U rodnome je gradu na badnjak 2018. zauvijek sklopio oči. Prije pet dana bila je, dakle, velika obljetnica hrvatskog nogometa.

Dan na koji je rođen ‘Špaco’ Poklepović! Trenerčina. Izbornik hrvatske reprezentacije. Prvak Hrvatske. Osvajač kupa Hrvatske. Osvajač hrvatskog superkupa.

Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL

Učitelj nogometa. I za one koji su znali slušati, ne samo nogometa. Nekako je to prošlo potiho. Onako kako ne bi trebalo ‘sotto voce’. Onako kakav Stanko Poklepović nikad nije bio.

Šjor ‘Špaco’ je bio – grmljavina. Još za života, spomenik splitskome, dalmatinskom i hrvatskom nogometu. Daleko od toga da nekoga tko nije dio splitske nogometne svakodnevice, stotinama kilometara udaljen i sa, na žalost, puno premalo prilika za susrete i razgovore s legendom, treba dopasti da napiše koji redak sjećanja.

Ali treba ih napisati. Jer takvi kao što je bio Stanko Poklepović sve se rjeđe rađaju. Sve je više onih koji se utope u sivilo mase i plimni val bezličnih izjava.

Photo: Marko Prpic/PIXSELL

A šjor Špaco je – za sva ‘vrimena’. Uvijek svoj. I fenomenalan. Svaka je druga rečenica bila pouka. Kolegama, igračima, medijima, upravama, direktorima…

Temperamentan kakvog ga je Bog već dao, znalo se dogoditi da mu netko još vrućem nakon utakmice (posebno ako nije pobijedio) nekim pitanjem skoči na onaj zadnji živac kojeg je još nekako držao pod kontrolom.

Pa je, među mnogima u povijesti zauvijek ostala i ona čuvena reakcija na sugestiju nekog od predstavnika medija o bunkeru kojeg su Šibenik i Hajduk odigrali na Šubićevcu.

Nekako ga je uhvatilo usred rečenice pa kad mu je došlo do mozga što je upravo izrečeno, suknuo je taj neopisivo simpatični vulkan.

“Molim?! Bunker?! Nemoj me, molim te”…

U zraku je ostalo šjor Špacino ‘podj…at’, ali se iskontrolirao pa nastavio:

“Mi smo imali osam šansi! A oni su imali deset! Pa koji bunker onda?! Ma ostavi se novinarstva, brate!”, izgovorio je učitelj baluna u jednom dahu i progurao se kroz kamere i mikrofone tražeći svoj mir u svlačionici.

Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL

Legendarne su i one o taktičkoj formaciji oblika ‘pirja‘ (lijevak), ‘spiralnoj impostaciji’, crnoj šali na vlastiti račun nakon amputacije noge (‘Eto, sad mi više niko ne može reć’ da iman dvi live, ostala mi je samo jedna!’) i kad su mu liječnici savjetovali da bi mu bilo zdravo više se kretati i vježbati rekao je:

“Malo sam više Baka Slišković nego Zlatko Vujović. Nisan van ja u ovin godinama baš raspoložen za vježbu i trening”!

Mogli bi tako unedogled, ali ovo je tek jedan mali naklon velikom učitelju.

I čovjeku koji je bio samo svoj, cijeli u nogometu, nikad dio ‘stada’ nego s jasnim (i glasnim) stavom, nikad dio sivila, bezlične mase nego jednostavno – nezaboravan.

Šjor Špaco… Za sva vrimena.

Photo: Marko Mrkonjic/PIXSELL