I 80. obljetnica završetka Pete neprijateljske ofenzive, koja je trajala od 15. svibnja do 16. lipnja 1943. godine, poznatija kao Bitka na Sutjesci, jednoj od pritoka Drine na samoj granici istočne Bosne i Crne Gore, uz planinu Zelengoru, prošla je u Hrvatskoj i susjednim državama, očekivano, u gotovo potpunoj medijskoj tišini. O Bitci na Sutjesci se proteklih mjeseci pisalo u više navrata, ali za samo obilježavanje i komemoriranje završetka stradanja nije bilo osobitog interesa, posebno u elektroničkim medijima. Tjentište, kojim dominira impozantni spomenik srpskog kipara Miodraga Živkovića kao podsjetnik na jednomjesečnu neravnopravnu bitku, i Dolinu heroja u kojoj je masovna zajednička grobnica ostataka 3301 partizana i partizanki iz svih dijelova bivše Jugoslavije, posjetile su brojne delegacije antifašističkih organizacija i udruga boraca Drugog svjetskog rata iz mnogih dalmatinskih mjesta, s ponosom se sjećajući velikog stradanja i doprinosa Dalmatinaca. Hrvatska vlada, veći dio hrvatske političke scene, hrvatska javnost i mediji – ni nakon trideset godina službenog državnog prešućivanja, zanemarivanja i ignoriranja značaja Bitke na Sutjesci ili tek protokolarnog obilježavanja pogibije i stradanja 4000 partizana s područja Hrvatske, od kojih su 3032 bili mladići i djevojke iz Dalmacije i njezinih brojnih gradova i malih mjesta, najviše Šibenčana – ne žele biti svjesni što se na Sutjesci doista dogodilo i koliko je ta bitka izravno utjecala na poslijeratnu antifašističku prošlost Hrvatske, ali i moguću današnju hrvatsku antifašističku budućnost. Rezervirana službena Hrvatska, potpomognuta uvijek istim akterima povijesno revizionističkih teza o NOB-i i partizanskoj pobjedi, tako i prema Bitci na Sutjesci kao najvećem porazu i katastrofi partizanske Narodnooslobodilačke vojske pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita, negiranjem i izrugivanjem žrtvama hrvatskih partizana u toj prekretničkoj bitci Drugog svjetskog rata, danas usred antifašističke Europe, još uvijek odbija shvatiti mnogima sasvim evidentnu činjenicu – čuvena Bitka na Sutjesci zapravo je bila hrvatska bitka protiv njemačke nacističke vojne sile potpomognute talijanskim, bugarskim, ustaškim i četničkim snagama, bitka koju su iznijeli Hrvati iz Dalmacije. Utoliko je Sutjeska i jedno od najvećih ratnih stratišta Hrvata.

Povjesničarka umjetnosti Antonia Vukičević, kustosica Muzeja pobjede i oslobođenja Dalmacije u Drugom svjetskom ratu, i Zoran Restović, predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Šibensko-kninske županije. FOTO: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Sile Osovine, po Hitlerovoj naredbi i pod zapovjedništvom njemačkog generala Alexandera Löhra, okupile su za akciju uništenja partizana i zarobljavanja Vrhovnog štaba i Josipa Broza, poznatu kao „operacija Schwarz“, 127.000 vojnika, više od 6000 topova i oklopnih vozila i oko 300 zrakoplova sa šest vojnih aerodroma te ih pokrenuli za borbu 15. svibnja 1943. godine u sjevernom dijelu Crne Gore, između rijeka Tare i Pive. Bio je to početak duge ofenzive na partizanski teritorij u dijelovima Crne Gore, Sandžaka i istočne Bosne. Prema podacima slovenskog vojnog povjesničara Viktora Kučana, partizanske snage na tome slobodnom području pred bitku su imale 22.148 boraca, od čega 2883 žene. Operativna grupa brojila je 18.000 boraca organiziranih u 16 brigada, ali i 3500 ranjenika, tifusara i sanitetskog osoblja pri Centralnoj bolnici. Partizani su se ubrzo našli u okruženju. Tražeći izlaz iz obruča i uništenja, partizanske snage morale su prihvatiti izravne okršaje s elitnim njemačkim jedinicama na visoravni Vučevu i Gornjim i Donjim Barama, kako bi omogućile prijelaz preko Sutjeske i proboj prema Foči i Zelengori. U stalnim borbama partizanske postrojbe pretrpjele su izrazito teške gubitke. Poginula su 7543 partizana, 6946 muškaraca i 597 žena. Njih 4625 nije imalo ni 25 godina. Nijedna od divizija nije zabilježila manje od 30 posto poginulih, a 7. banijska divizija imala je čak 53 posto ubijenih boraca. Na glavnom pravcu prodiranja njemačkih snaga, položaje na Gornjim i Donjim Barama branila je Druga dalmatinska brigada, koja je izgubila više od 800 boraca, dakle, dvije trećine ljudstva. U Drugoj dalmatinskoj brigadi bilo je 452 Šibenčanina. Samo na Barama poginulo je njih 206. U Četvrtoj crnogorskoj brigadi, koja je vodila borbe na Košutama, bilo je skoro pola Dalmatinaca. Nakon bitke brigada ostaje samo s petinom boraca. U borbama na Sutjesci poginulo je samo 514 vojnika iz sastava njemačke vojske i snaga NDH. Većina teško pogođenih partizanskih postrojbi uspjela se izvući iz obruča njemačkih snaga i formirati novi slobodni teritorij. Tri brigade i dio Centralne bolnice s 2000 ranjenika ostali su u okruženju te su po izravnom naređenju generala Löhra likvidirani bez milosti.

Koliko god Bitka na Sutjesci bila izrazita vojnička pobjeda njemačke vojne sile nad partizanskim snagama NOVJ-a, njemačke snage nisu uspjele ostvariti potpunu pobjedu. Iako su nanijele ogromne gubitke u ljudstvu, njemačke snage nisu uništile partizanske jedinice, koje su se uspjele izvući iz obruča, a nisu ni zarobile Josipa Broza. Na Sutjesci se Vrhovnom štabu NOVJ-a pridružila britanska vojna misija, nakon čega je nastupila prekretnica u Drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije. Sutjeska je prekretnica jer je neposredno nakon bitke britanski premijer Winston Churchill definitivno odlučio podupirati samo partizane te su uskoro takvu odluku donijeli i Amerikanci. Tako su od tada samo Titove partizanske jedinice bile partneri Saveznicima.

U Bitci na Sutjesci poginulo je više od 7500 partizana. Gledajući po teritorijalnoj pripadnosti i sastavu partizanskih postrojbi, oko 4000 poginulih bili su u slavonskim, banijskim i dalmatinskim brigadama. Većina, više od 3000 poginulih, bili su Hrvati iz Dalmacije. U Bitci na Sutjesci sudjelovalo je ukupno 1316 boraca s područja grada Šibenika, a poginulo je njih čak 787. Po drugom podatku koji se navodi, poginulo je 535 partizana s područja Šibenika, što je također ogromna brojka. No svakako Šibenik i okolna mjesta svrstava u sam vrh među poginulim pripadnicima partizanskih postrojbi na Sutjesci. Ostaje povijesna činjenica da je najveću žrtvu na Sutjesci podnijela hrvatska mladost, mahom s područja Dalmacije, dominantno Šibenčani. Splićana je na Sutjesci bilo 1091, poginulo ih je 558. Trogirana je bilo 435, poginulo ih je 228. Mala sela Seget i Vinišće, u blizini Trogira, imala su po 41 poginulog. Sinj i okolica imali su 120 poginulih. Podgora na Makarskom primorju dala je 39 poginulih partizana, Drvenik s tada oko 500 stanovnika čak 63 poginulih. Mali otok Iž u zadarskom arhipelagu dao je također 63 borca stradala na Sutjesci. Selo koje je imalo najviše poginulih na Sutjesci u cijeloj Jugoslaviji zove se Žrnovnica, nadomak Splita. Poginulo je 68 mladih, 64 mladića i četiri djevojke, prosječno stari 21 godinu. I dok je iz Imotskog bilo 170 partizanskih boraca, u borbama na Sutjesci sudjelovalo je samo 67 Beograđana. A iz Knina ih je bilo čak bilo više od 500. Postavlja se pitanje zašto je na Sutjesci sudjelovalo toliko Dalmatinaca. Odgovor je samo jedan – Pavelić i NDH predali su Dalmaciju talijanskom okupatoru, s Gorskim kotarom i Bokom kotorskom, a Dalmatinci nisu htjeli podnositi teror talijanskih fašista i dozvoliti da Dalmacija bude talijanska. U prilog tome govori podatak Viktora Kučana da je među 22.000 partizana koji su se našli o okruženju tijekom Pete ofenzive, bilo samo 6610 članova Komunističke partije Jugoslavije, dakle, manje od trećine. Prema tome, odluka o odlasku u partizane nije bila ideološke prirode. Po socijalnom statusu najviše je bilo zemljoradnika, ribara, njih 13.695. Potom radnika 5165, učenika 1572 i 367 studenata. Sličan omjer je i među Dalmatincima.

Fotografija Biserke Bukić (21) koja smrtno ranjena leži na nosilima, jedna je od najpoznatijih fotografija Bitke na Sutjesci. Službenica iz Šibenika umrla je dva dana kasnije u bolnici; Ana Bonjolo (20) i Ivo Mihić, mladi partizani iz Vodica koji su poginuli u Bitci na Sutjesci

Bez obzira na to što je u bitci stradalo toliko Hrvata, mahom Dalmatinaca, Hrvatski sabor odbio je 2018. godine prijedlog saborskog zastupnika Ranka Ostojića za preuzimanje pokroviteljstva nad obilježavanjem obljetnice bitke na Sutjesci. Predsjedništvo Sabora imalo je zanimljiv odgovor: „Bitka se vodila na područjima drugih država, a ne Hrvatske.“ Svaka usporedba s Bleiburgom je očigledno zabranjena.

„Nismo svoj odnos prema Sutjesci i događajima u toj presudnoj bitci sveli samo na hrvatske žrtve. Govoriti o poginulim Dalmatincima na Sutjesci, o žrtvama koje su dali Dalmacija i mnoga dalmatinska mjesta i gradovi, ne znači negirati ili omalovažavati sve ostale žrtve, odnosno žrtve drugih nacionalnosti“, istaknuo je Zoran Restović, predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Šibensko-kninske županije, koji je u prigodi 80. obljetnice završetka bitke s više od 120 Šibenčana otišao na Tjentište odati počast svim poginulim partizanima. Naravno, i svojim Šibenčanima. Tako Šibenčani rade svake godine. „Samo iz Bilica, sela nadomak Šibenika, 52 mlada života zaustavljena su na Sutjesci. Nitko ne prebrojava poginule partizane po nacionalnom sastavu jer znamo da je iz slavonskih i banijskih brigada i divizija na Sutjesci poginulo jako puno boraca srpske nacionalnosti, Srba iz Hrvatske. Partizanima koji su se borili na Sutjesci bilo je nevažno tko je koje nacionalnosti. Mi govorenjem i podsjećanjem na stradale Dalmatince, želimo upozoriti nadležne ljude da ne postoji nijedno logično objašnjenje zašto bi te žrtve bile marginalizirane. Podsjećanjem na te mlade Dalmatince želimo upozoriti da nitko nema pravo osporavati ili ignorirati hrvatski antifašizam, naše sudjelovanje i doprinos u antihitlerovskoj koaliciji u Drugom svjetskom ratu ili o njemu samo prigodno govoriti u određenim prigodama, jer se antifašizam spominje u Ustavu RH. Njegujući kulturu sjećanja i ponosa na šibensku i dalmatinsku i hrvatsku mladost stradalu na Sutjesci, mi zapravo govorimo o Hrvatskoj danas. Tako želimo govoriti o antifašizmu kao trajnoj vrijednosti i o životima i vrijednostima koji se ne mogu revidirati kako se nekome svidi“, izričit je i jasan Zoran Restović. Uvijek kad su u pitanju povijesni revizionizam i omalovažavanje sudjelovanja Dalmatinaca u Bitci na Sutjesci, mnogi se sjete uvredljivih teza jednog povjesničara po kojima da nije prolivenog maslinova ulja na Ižu, za što su Talijani krenuli u odmazdu, nikada Ižani ne bi otišli u partizane i mnogi od njih poginuli na Sutjesci.

Zato u Šibeniku postoji i djeluje Muzej pobjede i oslobođenja Dalmacije u Drugom svjetskom ratu. Kada su se redom i bez pitanja ili protesta zatvarali i nestajali muzeji revolucije i NOB-a po cijeloj Hrvatskoj, Šibenčani to nisu dozvolili. I zbog svega s pravom nose primat najjačeg i najorganiziranijeg antifašističkog grada u Hrvatskoj. Muzej je otvoren na dan oslobođenja Šibenika, 3. studenoga, 2016. godine.

„Sama operacija za oslobođenje Dalmacije značajna je po tome što je Dalmacija bila prva regija u Europi koja se vlastitim snagama, bez pomoći Saveznika, oslobodila od nacifašističke okupacije. Regiju su oslobodile samo dalmatinske partizanske jedinice koje su ušle u novoformirani 8. korpus NOVJ-a. Bio je to najmasovniji sukob u povijesti Dalmacije jer se s obje strane sukobilo više od 100.000 boraca. Uspješan završetak operacije zbio se porazom Nijemaca i četnika 4. prosinca 1944. u Kninu. Dalmacija tako prvi put u povijesti postaje slobodna, cjelovita, bez vlasti tuđinaca, s odlukom naroda da postane dio Republike Hrvatske i Jugoslavije“, istakao je Zoran Restović. Muzej predstavlja sve te operacije, od Titove naredbe jedinicama za oslobođenje Dalmacije na Visu do oslobođenja Knina.

„Muzej radi već šest godina i posjetilo ga je 43.000 posjetitelja. Godišnji prosjek je 8000 posjetitelja“, kazuje kustosica Muzeja, povjesničarka umjetnosti Antonia Vukičević. „Uz stalni postav Muzeja, izložbama se prezentiraju teme i događaji koji ne bi trebali biti zaboravljeni. Posebno mjesto su izložbe vezane za ravnopravnost žena. U izložbi ‘Hrvatske heroine’ naglasak smo stavili na heroine Šibenika. Time ih želimo oteti zaboravu i sjećati se njihove žrtve. Izložba o Sutjesci već je postala stalna, jer se Bitka na Sutjesci u Šibeniku ne zaboravlja. Od 1315 sudionika, svoj život na Sutjesci je položilo njih 535, najviše od svih gradova. Samo iz Bilica kod Šibenika poginulo ih je 52“, istaknula je Antonia Vukičević. „Mi u Šibeniku pamtimo Zdravka Begu, poginuo na Sutjesci u 21. godini, Marka Belamarića (17), Vinka Berovića (19), Milivoja Filipija (19), Ivana Goleša (20), Radu Kokića (18), Rajka Lalića (23), Jakova Lokasa (18), Ivana Marinova (21), Nikolu Mijalića (20), Vicu Milkovića (19), Antu Ninića (20), Josu Petrova (21), Matu Raka (20), Šimu Sladića (20), Josu Slavicu (20). Oni su manji dio dugog popisa poginulih, koji svojim prezimenima potvrđuju da je partizanski pokret bio prisutan u svakom selu i zaseoku Šibenika“, rekla je Antonia Vukičević, uz napomenu da Šibenik ima 57 Heroina Sutjeske. „Među njima su Biserka Blažević (19), Ana Bonjolo (20), Biserka Bukić (21), Janja Čaleta (18), Biserka Gojanović (18), Marica Juras (19), Ankica Kovač (17), Milka Mikulandra (24)… One i sve druge su svojim životima utrle put budućem društvu koje su gradili njihovi preživjeli suborci i suborkinje“, naglasila je Antonia Vukičević.

Uz Antonijinu pomoć iz arhiva Muzeja izdvojili smo priče i fotografije o dvjema poginulim šibenskim djevojkama Ani Bonjolo i Biserki Bukić. Uz fotografiju Ane Bonjolo (20) i mladog partizana Ive Mihića navodi se: „Ovo je dvoje mladih partizana iz Vodica. Oboje su poginuli prije 80 godina na Sutjesci, Ivan kao borac 4. crnogorske brigade, a Ana kao bolničarka u 2. dalmatinskoj brigadi. Postali su partizani u ljeto 1942. kad su pristupili Prvoj primorskoj četi, osnovanoj u zaleđu Vodica. Ana je bila radnica, od 1942. članica SKOJ-a. Poginula je 1. lipnja 1943. kao bolničarka. Njihov zagrljaj ovjekovječio je partizanski fotograf iz Vodica Frane Zafron. Na Sutjesci su poginula 34 Vodičana.“

Fotografije partizana u borbi na Sutjesci u kojoj je 1943. godine poginuo velik broj hrvatskih antifašista

Fotografija Biserke Bukić (21) koja smrtno ranjena leži na nosilima, jedna je od najpoznatijih fotografija Bitke na Sutjesci. Objavljivana je u mnogim publikacijama, knjigama, izložbama… Biserka Bukić, službenica iz Šibenika, „ranjena je gelerom u trbuh na Sutjesci 6. lipnja 1943. godine prilikom žestokog granatiranja. Otpremljena je u brigadnu bolnicu. Na fotografiji, koja bilježi tužni susret dviju djevojaka iz Šibenika, vidi se kako Biserka nemoćna leži na nosilima u trenutku kad je posjećuje prijateljica iz Šibenika Desa Koštan. Dva dana kasnije, 8. lipnja 1943. godine, u prisustvu najbližih suboraca, Biserka Bukić izdahnula je u teškim mukama. Bila je članica SKOJ-a, od 1941. u NOP-u, a od 1942. stupa u Sjevernodalmatinski partizanski odred. Od formiranja 2. dalmatinske brigade stalno je u njezinu sastavu kao sekretar štaba brigade. U trenutku ranjavanja Biserka je bila članica prvog bataljuna Druge dalmatinske brigade“, navodi se uz fotografiju.

„Muzej nije samo puka prezentacija događaja koji su se zbili u povijesti Šibenika i Dalmacije, već stalna želja da se tako prikažu antifašistički nazor te generacije, njihova želja za slobodom, za boljim i ravnopravnijim životom, za jednakim pravima. Naglašavamo da je to bila generacija koja je odlučila pobijediti i istjerati fašiste i naciste iz svoje zemlje, za razliku od onih koji su je prodali. I oni su sve to postigli. No koliko god se trudili, revizionisti svih vrsta neće ih uspjeti izbaciti iz udžbenika, neće uspjeti izbrisati sjećanja na njih, na svih 33.000 Dalmatinaca koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu“, zaključio je Zoran Restović.