U zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića 2. siječnja bit će otvorena izložba „Željko Senečić“, u povodu pete obljetnice smrti redatelja, scenografa, slikara, scenarista, dizajnera interijera, ali i pisca i kolumnista tjednika Nacional Željka Senečića. Izložba će se moći razgledati mjesec dana.

Željko Senečić – Seneka preminuo je 2. siječnja 2018. u Zagrebu u 85. godini života, ali do zadnjeg dana u svojoj fotelji, iako je imao problema i s vidom, pisao je kolumne za Nacional jer ga je to iznimno veselilo i ispunjavalo. Naziv kolumne bio je „Dimna zavjesa“, prema njegovu shvaćanju da je sve u životu samo dim cigare.

Senečić nije bio samo veliki umjetnik, već je i na svojstven način volio opisivati hrvatsku društvenu i političku stvarnost ističući njezinu grotesknu prirodu, što je kroz kolumne u Nacionalu činio gotovo do posljednjeg trenutka. Zadnju kolumnu napisao je dva dana prije smrti, a naziv je bio „Ne želim vam sretnu, nego sigurnu 2018. godinu“.

Te kolumne i danas imaju veliku društvenu i umjetničku vrijednost te ih zato planiramo pretočiti u zbirku kao trajnu ostavštinu. Bile bi popraćene nekima od objavljenih i neobjavljenih Senečićevih skica i crteža.

Glavni lik njegovih kolumni bila je trafikantica Europa, a kroz spoj izmišljenih i stvarnih doživljaja iz svoje prošlosti i sadašnjosti Senečić je ismijavao politiku i društvo u kojem živimo, dajući pritom čitateljima sliku građanskog Zagreba iz nekih davnih vremena.

Željko Senečić rođen je 1933. godine u Zagrebu. Studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti i diplomirao 1956. u klasi profesora Marijana Detonija, a do 1960., kada je završio Odsjek scenografije na Akademiji kazališne umjetnosti, bio je suradnik majstorske radionice Krste Hegedušića.

Prva slika mu je „Autoportret“, ulje na platnu iz 1950. Prvu izložbu realizirao je s Julijem Kniferom u salonu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH) u Praškoj ulici u Zagrebu, a od 1957. izlaže na brojnim revijalnim izložbama ULUH-a u Umjetničkom paviljonu (na svim smotrama od 1958. do 1966.). Izlagao je na više stotina samostalnih i kolektivnih izložbi u zemlji i inozemstvu, objavio grafičke mape „Zašto“, „Zagreb“, „Dubrovnik“, „Zadar“, „Istra“, „Rab“. Jedan je od osnivača Galerije Josip Račić u Zagrebu (1976).

Njegov slikarski opus, osobito slike na staklu, posvećen je Veneciji. Venecijom je bio fasciniran i uvijek joj se vraćao, a jedna od posljednjih njegovih izložbi održana je upravo tamo. Veneciji je posvećen i veći dio radova izložen 2017., nedugo prije umjetnikove smrti, na velikoj retrospektivnoj izložbi „Željko Senečić – Kritička antologija“ u Galeriji Klovićevi dvori, autora izložbe Vladimira Crnkovića.

Od 1957. Senečić je radio kao scenograf na Radioteleviziji Zagreb. Napravio je dvjestotinjak scenografija za igrane i dokumentarne TV filmove te tridesetak za serije među kojima i inozemne produkcije.

Neki od najpoznatijih filmova u kojima Senečić potpisuje scenografiju su „Rondo“ (1966) redatelja Zvonimira Berkovića, „Breza“ (1967) Ante Babaje, „Četvrti suputnik“ (1967) redatelja Branka Bauera, „Imam dvije mame i dva tate“ (1968) Kreše Golika, „Kad čuješ zvona“ (1968) Antuna Vrdoljaka, „Jedanaesta zapovijed“ (1969) Vanče Kljakovića, „Putovanje na mjesto nesreće“ (1970) Zvonimira Berkovića, „Tko pjeva zlo ne misli“ (1970) Kreše Golika, „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ (1972) Krste Papića, „Kiklop“ (1981) Antuna Vrdoljaka, „Glembajevi“ (1988) Antuna Vrdoljaka, „Vrijeme ratnika“ (1990) Dejana Čoraka, „Čaruga“ (1990) Rajka Grlića i „Gospa“ (1994) Jakova Sedlara. S popisa brojnih TV filmova i serija za koje je potpisivao scenografiju svakako treba izdvojiti čuvenu seriju „Nepokoreni grad“ Eduarda Galića iz 1982.

Od 1965. Senečić radi i kazališne scenografije („Tko se boji Virginije Woolf?“, „Guslač na krovu“, „Koriolan“, „Sablasna sonata“, „Tango“, „Idiot“, „Otmica“, „Richard III“) za kazališta diljem Hrvatske, od Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu do Rijeke, Splitskog ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara. U žanru dokumentarnih i kratkih filmova od 1969. godine radio je na tridesetak filmova, i to na više od polovice njih kao scenarist i režiser. Posebnu grupu čine njegovi filmovi posvećeni umjetnicima, naročito likovnim umjetnicima – Julije Knifer, Dušan Džamonja, Josip Vaništa, Josip Račić, ali i velikim hrvatskim piscima, poput Miroslava Krleže i A. G. Matoša. Jedan od filmova koje je radio u zadnjim godinama svoga stvaralaštva film je o Dori Maar.

Za potrebe snimanja dokumentarnog filma o Miroslavu Krleži, Senečić je razgovarao sa 70 sugovornika, a u filmu se razotkrivaju i Krležina mladost, i njegova karijera, i zagonetan odnos s Titom.

Filmovi Željka Senečića bili su prikazivani na uglednim svjetskim festivalima, kao i na HRT-u.