Hrvatski skladatelj i dirigent rođen je u Splitu 18. rujna 1895. godine. Studirao je i arhitekturu, a diplomirao je na Dramskoj školi u Zagrebu 1922. Istaknuo se kao vrstan organizator i scenograf, slikar i ilustrator. Djelovao je kao ravnatelj Opere i intendant splitskoga HNK prije Drugog svjetskog rata, a nakon rata i HNK u Zagrebu. Iz tog vremena datira i govor u kojem je Ivo Tijardović zgradu HNK-a nazvao najljepšom u jugoistočnom dijelu Europe, očekivano upozorivši na zloglasnu politiku bana Khuen-Héderváryja i cara Franje Josipa “koji udarcem nije htio udariti temelj Hrvatskog narodnog zemaljskog kazališta u Zagrebu, već je nastojao tim udarcem doprinijeti učvršćenju već labavih temelja habsburške monarhije, njemačko-madžarske hegemonije”.

Zanimljiva je Tijardovićeva paralela kojom ističe i odlučujuću ulogu mnogih pojedinaca i skupina, u prvom redu onu hrvatskih radnika, seljaka i intelektualaca, Hrvata i Srba u Hrvatskoj i izvan nje koji su uoči izgradnje kazališta pokrenuli niz sabirnih akcija u cilju očuvanja “našega naroda, njegovog jezika i običaja”, a naročito su mu srcu prirasli zagrebački sveučilištarci i njihovo spaljivanje madžarske zastave, “u brk Khuenu i Franji Josipu I.”. To je ta uzajamnost koja je po Tijardoviću i dovela hrvatski narod “do pune i prave slobode”. Govor je intendant ushićeno završio sljedećim povicima: “Živila slobodna hrvatska, jugoslavenska i slavenska umjetnost! Živila slobodna Hrvatska u slobodnoj Jugoslaviji! Živili naši mili gosti ove rijetke hrvatske svečanosti!”