U vrijeme kada se obilježava druga godišnjica razornog potresa koji je pogodio Sisak i Petrinju, lijepo je znati da se krajem godine u kulturnom životu Siska dogodilo nešto pozitivno. Naime, nakon gotovo tri godine pregovaranja, Gradska galerija Striegl otkupila je zbirku od 147 radova Siščanina koji je značajno obilježio hrvatsko slikarstvo dvadesetog stoljeća unatoč tome što je živio 24 godine i stvarao nepunih 5 godina. Prije tog otkupa jedino svjedočanstvo i trag Milana Steinera u javnom prostoru Siska bila je spomen-ploča na njegovoj rodnoj kući koje nakon potresa danas više nema. Upravitelj Zaklade Josip Vaništa, inače Vaništin unuk, Luka Filipović i gradonačelnica Siska Kristina Ikić Baniček, dogovorili su se oko otkupa te vrijedne umjetničke građe. Ova cjelovita zbirka radova Milana Steinera, koji je živio od 1894.do 1918., obuhvaća ulja na platnu, crteže, grafike te bogatu arhivsko-dokumentarnu građu, a javnost je veći dio nje imala posljednji put priliku vidjeti u Zagrebu, na izložbi koju je u „Art salonu Zagreb“ 2019. otvorio Igor Zidić i još prije toga 2015. na izložbi „Hommage Milanu Steineru“ koju je za tadašnju Modernu galeriju 2015. priredio upravo Josip Vaništa. Dvije najvažnije izložbe djela Milana Steinera u Jugoslaviji bile su retrospektiva njegova opusa u Kabinetu grafike JAZU 1956. i velika retrospektiva u Umjetničkom paviljonu 1987. Nekadašnja Vaniština zbirka Steinerovih djela javnosti će biti predstavljena u drugoj polovini iduće godine, u Gradskoj galeriji Striegl u Sisku, kada će biti otvorena velika izložba Steinerovih radova. Izložba će obuhvaćati i Steinerova djela koja se nalaze i čuvaju u drugim ustanovama te javnim i privatnim zbirkama, a autori su ravnateljica sisačke galerije Alma Trauber i povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović.

Luka Filipović, upravitelj Zaklade Josip Vaništa, inače Vaništin unuk, s gradonačelnicom Siska Kristinom Ikić Baniček, dogovorio je otkup vrijedne umjetničke građe Milana Steinera. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ivo Steiner, brat Milana Steinera čiju je imovinu tijekom Drugog svjetskog rata prijavio jedan činovnik NDH, sakrio je bratove radove pod jednim stubištem u zagrebačkoj Petrovoj ulici te ih tako sačuvao i ustupio Vaništi. Ivo Steiner nakon Drugog svjetskog rata bio je na čelu Odjela za kulturu i umjetnost Ministarstva prosvjete, a Vaništu je upoznao na izložbi koju je taj slikar imao 1952. s Miljenkom Stančićem. Ivo Steiner i Josip Vaništa postali su bliski, a Vaništa mu je krajem života postao zakonskim skrbnikom.

Upravitelj Zaklade Josip Vaništa i Vaništin unuk Luka Filipović objasnio je da povezanost Josipa Vanište i Ive Steinera možemo vidjeti dokumentiranu na “gorgonaškim“ fotografijama Branka Balića iz 1960-ih. Ivo Steiner i Odette Steiner bili su prijatelji Josipa i Rozsi Vanište. U fundusu ostavštine nađeni su, dodao je, čak i bolnički nalazi Ive Steinera, još jedan dokaz duboke povezanosti Josipa Vanište i Ive Steinera, brata Milana Steinera.

„Emocija, vještina i melankolični senzibilitet Ivinog brata Milana postavili su temelj za odnos Vanište i Ive Steinera koji je trajao do Ivine smrti. A nitko nije bolji čuvar baštine tako znamenitog fundusa od umjetnika s istom ili sličnom emocijom u stvaranju. Nakon smrti svog prijatelja Ive Steinera Vaništa se posvetio, uz afirmaciju svoje umjetnosti, odavanju počasti i pozicioniranju Milana Steinera uz bok najvećim slikarima njegova doba. S obzirom na izvore iz povijesti umjetnosti, baš ta emocija susreta sa smrću i bolesti bila je ‘oružje’ za stvaranje Milanu Steineru, ali i poveznica s također melankoličnim Vaništom. Svaki član obitelji Vaništa zna da se Vaništa s velikom dozom poštovanja odnosio prema radovima Milana Steinera, a to vrijedi i za publiku i likovnu kritiku. Vaništa je u sve Steinerove izložbe bio na ovaj ili onaj način uključen. Što se tiče otkupa zbirke Milana Steinera, na ovaj je način grad Sisak dobio natrag svog velikana i kolekciju koja je ne samo nacionalna, nego i europska. Obitelj Vaništa našla je zadovoljštinu u postavljanju kolekcije na njezino prirodno mjesto, čime je i ispoštovan jedan veliki odnos koji je hrvatskoj umjetnosti dao toliko puno, naime onaj Steinera i Vanište”, rekao je Filipović.

Milan Steiner živio je od 1894. do 1918.; ova cjelovita zbirka njegovih radova obuhvaća ulja na platnu, crteže, grafike te bogatu arhivsko-dokumentarnu građu. FOTO: Gradska galerija Striegl, Dean Zlovolić

Stručnu valorizaciju zbirke radila je Biserka Rauter Plančić, renomirana povjesničarka umjetnosti, bivša dugogodišnja ravnateljica Moderne galerije, danas Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, velika poznavateljica Steinerova opusa.

Ona je objasnila da Steinerova malobrojna ulja i akvareli te brojniji crteži marom slikarova brata Ive Steinera, slikara Josipa Vanište i muzejskih kustosa, već desetljećima “žive” i trajno su dostupna stručnoj i širokoj publici u, između ostalim, zagrebačkom Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, Muzeju suvremene umjetnosti, Kabinetu grafike i Strossmayerovoj galeriji HAZU, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, točnije u Zbirci crteža 20. stoljeća, Galeriji „Milan i Ivo Steiner“ Židovske općine u Zagrebu, u Muzeju grada Koprivnice, Muzeju grada Karlovca, Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku i Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

Ovim je riječima objasnila značaj ovog otkupa za Sisak: „Imati više od stotinu Steinerovih radova za svaku muzejsko-galerijsku ustanovu u Hrvatskoj bila bi iznimna blagodat i vrijednost po sebi koja jamči proboj na vrh relevantnih srodnih ustanova u nas. Za sisačku Gradsku galeriju Striegl otkup ove opsežne zbirke Steinerovih radova znači ne samo proširenje njezina ekskluzivnog fundusa i na likovno stvaralaštvo s početaka moderne epohe u Hrvatskoj, nego i stjecanje statusa prvorazredne Galerije koja odgovorno brine o umjetničkom nasljeđu autora koji su potekli ili djelovali u sredini u kojoj i sâma djeluje. Nadam se da će Gradska galerija Striegl, poduprta upravnim tijelima Grada Siska, nastaviti s jačanjem vidljivosti Steinerova jedinstvena opusa kojemu u povijesti hrvatskog slikarstva 20. stoljeća pripada istaknuto i višestruko značajno mjesto. Ne raduje nas samo opseg recentne akvizicije Steinerovih djela nego i značaj, zaokruženost, umjetnička i povijesna vrijednosti koju ima kako za Grad Sisak, tako i za korpus hrvatske likovne moderne uopće. Grad Sisak prepoznao je nužnost otkupa i trajne zaštite ove prvorazredne umjetničke građe i to ga doista čini svijetlim primjerom među ‘kulturnim politikama’ hrvatskih gradskih poglavarstva.”

Steiner prvi zdesna, u dvorištu tadašnje Više škole za umjetnost i umjetni obrt, 1917.. FOTO: Gradska galerija Striegl, Dean Zlovolić

Alma Trauber, ravnateljica Gradske galerije Striegl, uz Feđu Gavrilovića, autorica izložbe o Steineru koja će biti postavljena u drugoj polovici 2023., rekla je da se, kada je riječ o životu Milana Steinera, pouzdano zna da je djetinjstvo proveo u rodnomu gradu uz mlađeg brata Ivu i sestru Elzu. Njihovi roditelji, majka Rozalija i otac Hinko Steiner, dobrostojeći trgovac, imali su kuću u takozvanoj ‘‘trećoj’’ ulici, danas ulici doktora Ante Starčevića, u centru grada, u blizini ondašnje pučke škole koju je pohađao od 1901. do 1909. godine. Od najranije dobi, istaknula je naša sugovornica, obitelj je prema nejakom dječaku iskazivala iznimnu pažnju i brigu jer je već kao beba pretrpio traumu kada je dadilji ispao iz ruku i pritom zadobio trajno oštećenje kičme. Da nevolja bude veća, u dobi od sedam godina obolio je i od tada zlokobne tuberkuloze koja ga je pratila do kraja života.

“Školovanje je nastavio u Zagrebu na Trgovačkoj akademiji, no ne zadugo. Naime, Steinera su usporedni satovi crtanja u privatnoj radionici Mencija Cl. Crnčića, česti odlasci na kazališne predstave velikog teatra, obilasci izložbi Hrvatskog društva umjetnosti i posebno prvih prezentacija inovativnih pariških slika Josipa Račića i Miroslava Kraljevića ubrzo odvratili od trgovačkog poziva. Dakako, podršku roditelja za promjenu studija imao je, dobio ju je i od bliskog prijatelja Josipa Horvata s kojim je dijelio razmišljanja o umjetničkim pitanjima. Publicist Horvat je u čak tri svoje kasnije knjige kulturno-povjesničarskog sižea s velikim poštovanjem često evocirao brojne uspomene na Steinera i njegova djela. Ukratko, od jeseni 1912. godine Steiner je studirao slikarstvo na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt koja je 20-ih godina prošloga stoljeća prerasla u visokoškolsku Umjetničku akademiju. Slikarstvo i crtanje predavali su mu profesori Bela Čikoš Sesija, Menci Cl. Crnčić i Oton Iveković, a povijest umjetnosti Branko Šenoa. Sačuvane fotografije iz tog vremena, koje je snimio Rudolf Freis, govore nam da se tijekom studija Steiner družio s kolegama Petrom Orlićem, Milenkom Gjurićem, Dorom Car, Sofijom Tajčević i da je blisko prijateljevao s koju godinu mlađim pridošlim studentima slikarstva Ignjatom Jobom, Savom Šumanovićem i Đurom Tiljkom.”

Kao mladi intelektualac s bogatom kućnom bibliotekom iz područja likovnih umjetnosti, rekla je Alma Trauber, Steiner se među polaznicima zagrebačke umjetničke škole izdvajao po načitanosti i obaviještenosti o modernim likovnim stremljenjima. Bio je pretplaćen na časopis Der Sturm i prvi je među slikarima nabavio knjigu Vasilija Kandinskog ‘‘O duhovnom u umjetnosti’’. U društvu kolega i spomenutih prijatelja, s kojima se redovito sastajao u Kazališnoj kavani, Steiner je suvereno raspravljao o recentnim likovnim strujanjima u Njemačkoj, zastarjelosti akademijina programa i pariškom stvaralaštvu Miroslava Kraljevića. Rekao je, ističe Alma Trauber, da je o slikarstvu najviše naučio gledajući Kraljevićeve slike izlagane s izložbi Hrvatskog društva umjetnosti 1911. i 1912. te na posthumnoj izložbi u Salonu Ullrich 1913.

Milan Steiner diplomirao je cum laude 1916. i te je godine također prvi put izlagao, na godišnjoj izložbi Umjetničke škole. Na jesen 1918. dobio je španjolsku gripu, s kojom se borio do 4. prosinca 1918. Dva dana poslije pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj, a na sprovodu je slikar Ignjat Job održao govor.

Biserka Rauter Plančić rekla je da je, premda je Steiner doživio jedva dvadeset i četiri godine i premda je putovao jedino između Siska i Zagreba, on svojim opusom, poglavito virtuoznim crtežima, hrvatsku likovnu modernu „pripojio“ mainstreamu europskog slikarstva s početka 20. stoljeća, posebno onom dijelu kojeg su predvodili umjetnici okupljeni oko časopisa Der Sturm – primjerice, Edward Munch, Egon Schiele, Jameson Ensor i ostali velikani ekspresionističkog pokreta.

Steinerove ‘Dvije žene uz obalu Kupe’, olovka i tempera. FOTO: Gradska galerija Striegl

Kako je dodala, Steiner je silom nemile sudbine hendikepiranog čovjeka prekratka životnog vijeka radio mahom u Zagrebu.

“Tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji samo bi za ljetnih praznika i drugih blagdana odlazio k svojima u Sisak, što je rezultiralo s par akvarela i ulja motivski vezanih uz rodnu kuću i sisačku okolicu. U Zagrebu je Steiner birao motive većinom u kazalištu, na koncertima, u kavanama i parkovima, stoga takvi sižei dominiraju stotinama njegovih crteža. S uzvisina pak Pantovčaka, Gornjeg grada i Akademijina zdanja slikao je vizure na Donji grad, okolne brežuljke i dolinu rijeke Save. Krajem 1917. iznajmio je i atelijer u bregovitoj Bosanskoj ulici i tu su nastale glasovite slike ‘Na kiši’, ‘Pogled na Savsku dolinu’ i ‘Pogled s Radoševića brijega’, danas Pantovčaka. To slikarski i crtački iznimno plodno razdoblje trajalo je svega godinu dana, odnosno do jeseni 1918., kada se krajem studenoga zbog bolesti povukao iz atelijera i dragog društva iz Kazališne kavane. Dakle, kad sve to uzmemo u obzir, Milan Steiner je doista slikar noćnog i dnevnog života Zagrepčana, njihova grada i okolice, k tomu flaner i kavanski gost, a u biti bogom dani umjetnik koji je znao izreći savršeno ono što je dano samo velikim umjetnicima. U hrvatskom slikarstvu s početka 20. stoljeća takvo što bilo je dano još samo Steinerovu velikom uzoru – Miroslavu Kraljeviću – na čijem je naslijeđu devet godina mlađi sljednik i stvarao svoj opus.”

Govoreći o Steinerovu utjecaju na druge umjetnike, povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović, jedan od autora izložbe o Steineru koja se priprema za drugu polovicu 2023., rekao je da su njegovi crteži i slike u kojima postiže dojam rasplinuća motiva svakako utjecali na Josipa Vaništu i Miljenka Stančića, a da su mu se, s obzirom na njegovu zamjetnu vještinu, sigurno divili i dive mu se brojni likovni umjetnici, bez obzira na njihove poetike.

Je li moguće zamisliti što bi Milan Steiner značio da je živio duže?

“Njegov je značaj golem. Podsjetio bih na to da ga je Gamulin nazvao ‘najčišćim impresionistom’ u nas, ako su takve stilske odrednice uopće važne danas. Svojim slikama je banalne motive iz grada ili prirode uzdignuo na razinu poetskih prizora stvarnosti koji uspijevaju rezonirati s gledateljima na brojnim razinama – od osobnih asocijacija, do buđenja određenih emocija u čovjeku koje aktiviraju arhetipske slike. Svojim crtežima i krokijima uspio je ostaviti iluziju da je živio u nekom europskom velegradu, a ne u malenom Zagrebu. Mislim da je živio dovoljno dugo, jer je u svoje 24 godine ostvario opus koji bezbrojni naši i strani umjetnici ne mogu ostvariti u desetljećima. Inače, Steiner je životom bio vezan za Zagreb, ali s obzirom na njegovu edukaciju i njegove svjetonazore, mislim da ne bi bio odveć sretan s licitarskim, lokalpatriotskim etiketiranjem kao što je konstatacija koja se povlači da je bio ‘najzagrebačkiji autor’. Primjerice, na jednome crtežu iz Kazališne kavane naznačena je zgrada zagrebačkog HNK, ali Zagreb tu izgleda urbaniji negoli što je to u stvarnosti bio. Steinerov Zagreb nije nikada postojao, jer da jeste, umjetnik poput Steinera u njemu ne bi bio iznimka, nego pravilo”, zaključio je Gavrilović.