Zbog širenja afere SMS na Pantovčak predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u sve je težoj političkoj situaciji jer nova saznanja o povezanosti njenih najbližih suradnika s tom aferom sve jače ruše njen politički i privatni kredibilitet u ključnom razdoblju, kada ona mora obznaniti hoće se ponovno kandidirati na predsjedničkim izborima. Za nju je posebno neugodno to što nova otkrića pokazuju da s aferom SMS nije povezan samo njen savjetnik za nacionalnu sigurnost Vlado Galić, nego je s jednom gotovo identičnom aferom povezan još jedan od njenih najbližih suradnika, njen savjetnik za unutarnju politiku Mate Radeljić.

Ta najnovija saznanja ukazuju na vrlo neugodnu činjenicu da je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na ključnim savjetničkim mjestima u Uredu predsjednice okružena prvorazrednim neposrednim svjedocima organiziranog kriminala. I ne samo to – njeni ključni savjetnici su s optuženicima i sumnjivcima za teški kriminal izravno poslovno surađivali, neki od njih primali plaću, često s njima strateški komunicirali i koristili njihove usluge za realizaciju svojih osobnih, ali i frakcijskih političkih interesa unutar HDZ-a. Takve osobe ključno su joj pomagale u predsjedničkoj kampanji, a danas izravno zahvaljujući svojim ogromnim utjecajem na nju sukreiraju ključne političke aktivnosti hrvatske predsjednice na području unutarnje politike, obrane i nacionalne sigurnosti. Ta činjenica otvara jedno od suštinskih pitanja: koliko u takvoj konstelaciji odnosa hrvatsko parapolitičko podzemlje preko tih savjetnika upravlja i postupcima predsjednice?

Proteklih tjedana, nakon izbijanja afere SMS, u političkim i medijskim krugovima jedna od glavnih tema bila su saznanja o probijanju policijskih istraga u vrlo važnim korupcijskim slučajevima, pri čemu se prvo pozornost usredotočilo na slučaj Franje Varge, a potom na slučaj elitne prostitucije. Sada se ponovno počelo u tom kontekstu govoriti o još jednom ranijem slučaju, s kojim je povezan taj drugi predsjedničin savjetnik Mate Radeljić. O toj aferi prije nekoliko godina se jako mnogo pričalo, ali u sasvim drugom kontekstu. Tada se nije mnogo govorilo o činjenici da su i u toj aferi probijene policijske istrage, ta je afera tada publici bila zanimljiva i važna iz drugih razloga. Sada – u svjetlu aktualnih probijanja policijskih istraga – ona postaje zanimljiva iz drukčijeg rakursa, pa i zato što se u njoj spominje i Radeljić. A stvar je zanimljiva i u svjetlu spomenutog seljenja afere na Pantovčak.

Afera se preselila u Ured predsjednice zbog tvrdnji da je Vlado Galić, savjetnik predsjednice za obranu i nacionalnu sigurnost, uz zamjenika predsjednika HDZ-a i aktualnog potpredsjednika Sabora Milijana Brkića bio glavna veza pritvorenog falsifikatora Franje Varge za razne suspektne aktivnosti. Kada je ta informacija došla u javnost hrvatska predsjednica počela je pokazivati sve veću nervozu. Ponukana aferom ona je izjavila kako joj je poznato da je Galić s Vargom kontaktirao, pokušala je tim kontaktima umanjiti značenje te je na koncu pozvala Galića da se o svemu očituje. Galić zasad šuti. Sve je to izazvalo veliku pozornost javnosti, ali i niz zakulisnih frakcijskih preslagivanja unutar HDZ-a koja su u tim krugovima, u središte pozornosti u sličnom kontekstu ponovo prometnula Matu Radeljića, savjetnika predsjednice za unutarnju politiku.

On je jedan od ključnih svjedoka u aferi od prije četiri godine s podmićivanjem policajaca radi dobivanja najtajnijih informacija iz policijskih istraga i ostalih tajnih aktivnosti u kojoj je jedan od protagonista osječki poduzetnik Željko Biloš, vlasnik Osječke televizije, na kojoj je Radeljić prije dolaska na Pantovčak bio direktor. Radeljić je, prema onome što piše u optužnici koju je podigao USKOK, bio detaljno upućen u Biloševe sporne aktivnosti, bio je u njegovoj blizini kad se razgovaralo o tajnim policijskim istragama, prenosio telefonske informacije te prisustvovao sastancima, na kojima se o tome razgovaralo s trećim osobama. Osim toga, Radeljić je bio izravno uključen i u sporne aktivnosti prolongiranja duga Biloševe tvrtke OLT prema Poreznoj upravi, zbog čega se između ostalog sudi bivšoj šefici Porezne uprave Nadi Čavlović-Smiljanec.

Optužnica zbog odavanja tajni iz najosjetljivijih policijskih istraga podignuta je u travnju 2014. protiv petnaest osoba, među kojima je i Željko Biloš. Sedmero osumnjičenih bili su djelatnici policije, neki od njih zaposlenici elitnog policijskog USKOK-a.

Svi su optuženi za udruživanje radi zloporabe položaja i ovlasti, primanja i davanja mita. Osim policajaca Vjekoslava Drnića, Marka Svaline, Branka Damjanovića i Tomislava Jerkića te policajki Andree Kožić, Slavice Perko i Selme Abadžić, optuženi su bili i Vladimir Rajić, Igor Mlinar, Rudolf Krpina, Stipe Barišić, Damir Ivić te Željko Biloš i Josip Petrović, bliski prijatelj bivšeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka.

Slučaj se počeo raspletati kada su u rujnu 2012. zbog curenja informacija iz tajnih istraga, uhićeni policajci Svalina i Drnić. Nakon toga, tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić u Saboru je izjavio da su informacije koje su za novac ili druge usluge policajci odavali zainteresiranim osobama, uzdrmale četiri tajne istrage koje su u tom trenutku bile u tijeku. Vjerojatno je riječ o tajnim operacijama Talpa, Bijelo, Jež i Kelvin.

Među onima koje se sumnjiči da je u periodu od 2010. do 2012. preko posrednika dobivao informacije o tome je li mu tajno prisluškivan telefon, je li pod tajnim nadzorom i provodi li policija nad njim nekakve izvide, nalazio se i Željko Biloš. Po navodima u optužnici, Vlado Rajić i Igor Mlinar bili su svojevrsna poveznica između policajaca i zainteresiranih osoba, a za tajne informacije policajcima koji su ih dostavili, plaćani su građevinski materijali za izradu fasada, plastične operacije, dobivali su novac ili su, pak, sve to radili uz obećanje da će im supruga biti zaposlena ili da će oni napredovati u službi.

Sadržaj optužnice ukazivao je da je o svim tim djelima saznanja iz prve ruke imao i današnji predsjedničin savjetnik za unutarnju politiku Mate Radeljić koji je kao direktor Osječke televizije bio jedan od najbližih suradnika Željka Biloša.

“Da su predmetnoj narudžbi doista prethodili susreti Stipe Barišića, Željka Biloša i Josipa Petrovića u Malinskoj i Umagu, razvidno je iz telefonskih razgovora između Stipe Barišića i Željka Biloša od 14. srpnja 2012. u 18.53 sata, Željka Biloša i Mate Radeljića istoga dana u 19.22 sata (u taj razgovor se u jednom trenutku uključuje i Josip Petrović), zatim između Željka Biloša i Hrvoja Pezića od 13. srpnja 2012. u 21.18 sati (u taj razgovor se također uključuje Josip Petrović) te razgovora između Stipe Barišića i Dragana Bakovića od 14. srpnja 2012. u 13.35 sati; sadržaj tih razgovora suglasan je s podacima iz dokumentacije pribavljene od hotela Sol u Umagu, i to rezervacija, računa i upita za organizaciju smještaja”, stoji u navodima iz optužnice podignute 10. travnja 2014.

Zanimljivo je da se u toj optužnici Radeljić spominje uz bivšeg ministra financija Slavka Linića. Tvrdi se da su i Radeljić i Linić komunicirali s Bilošem te da su bili svjesni toga da Bilošu netko odaje podatke o istragama koje se vode protiv njega.

“Iz već spomenutog razgovora između Vladimira Rajića i Stipe Barišića od dana 16. srpnja 2012. u 12.37 sati, u kojem je predmetna provjera tražena, također je razvidno da je i prilikom upravo spomenutih, ranijih provjera, Vladimir Rajić i tom prilikom Stipi Barišiću pribavio i dao na uvid službenu dokumentaciju iz nepoznatog spisa predmeta. Time ujedno postaje razvidno odakle Željku Bilošu podaci da je do sada četiri do pet puta bio „na mjerama”, kako navodi u svojim telefonskim razgovorima s Matom Radeljićem od 22. listopada 2012. u 09.08 sati i sa Slavkom Linićem od 26. listopada 2012. u 11.53 sata, odnosno, ukazuje se neistinitom njegova obrana da se uvijek ponaša kao da je na mjerama jer da se tako priča po gradu”, dio je optužnice protiv Biloša, u kojem se spominje Mate Radeljić. Kad je Jutarnji list prije tri godine objavio detalje optužnice protiv Željka Biloša i Nade Čavlović-Smiljanec u kontekstu istrage o odgodi poreznog duga Biloševoj tvrtki OLT, oni su napisali da je Radeljić bio osoba za vezu sa SDP-ovom zastupnicom u Europskom parlamentu Biljanom Borzan koja se zalagala za odgodu otplate duga Biloševe tvrtke.

Prema optužbi, bivša ravnateljica Porezne uprave Nada Čavlović-Smiljanec u srpnju 2012. spriječila je ovrhu Porezne uprave nad Biloševom tvrtkom OLT, koja je u to vrijeme imala 27,2 milijuna kuna poreznoga duga, pa stoga novac koji je u međuvremenu sjedao na račune OLT-a nije bio ovršen. OLT je u svibnju 2013. pokrenuo predstečajnu nagodbu, a prema optužbama USKOK-a, državni proračun je stopiranjem ovrhe oštećen za 9,498.176 kuna.

U nizu razgovora koje je Biloš gotovo svakodnevno vodio s Radeljićem u tom razdoblju, a koje je objavio Jutarnji list, Radeljić se poziva upravo na Biljanu Borzan kao posrednika koji će pomoći Bilošu da izbjegne ovrhu. “Javila mi se Biljana i kaže da joj se javila nova šefica Porezne u Osijeku, Ružica Kovačević te je rekla Biljani da joj stoji na raspolaganju za sve što joj treba”. U drugom razgovoru Radeljić obavještava Biloša da je razgovarao s Ružicom Kovačević, da je odobren novi reprogram i da će nešto morati platiti, ali je pronašla model kako to riješiti. Također dodaje da će Borzan zvati u Zagreb kako iz centrale ne bi gnjavili Ružicu Kovačević. Krajem srpnja Radeljić naziva Biloša te kaže kako mu je Biljana rekla da je “sve ono otišlo za Zagreb i da će biti riješeno”. Radeljić vjerojatno u tom trenutku još nije imao informaciju da je Bilošev mobitel pod tajnim nadzorom USKOK-a te da se svi njegovi pozivi, po nalogu istražnoga suca, snimaju.

Suđenje u tom predmetu započelo je u studenom 2016., a do travnja 2018. Mate Radeljić čak je tri puta izbjegao pojaviti se na zagrebačkom Županijskom sudu kao svjedok. Kako je objavio Večernji list, svoj nedolazak Radeljić nije ispričao, a poziv mu je poslan tri puta, no sudu se vratio s naznakom da ga nije podigao. Poziv mu je upućen i putem policije koja je, međutim, mogla sud samo izvijestiti o tome da ga je više puta bezuspješno tražila na prijavljenoj adresi, ali ga nije našla. Iako je riječ o uobičajenoj proceduri pozivanja na sud svjedoka koji se nisu odazvali pismenim pozivima, Radeljić je našao za shodno sa službenog telefona u Uredu predsjednice zbog slanja policije na njegovu kućnu adresu prozvati sutkinju u tom predmetu Danielu Kustec. Ona je to i sama rekla na ročištu u lipnju ove godine obrativši se Radeljiću riječima: “Vi ste 4. svibnja u 15.15 preko Ureda predsjednice nazvali Ured predsjednika Županijskog suda te tražili da vas se spoji sa mnom kako bih vam objasnila zašto vam je poziv upućen po policiji. Smatram to nepotrebnim i neprimjerenim te zaključujem da ste si htjeli dati na važnosti. U protivnom ste me kao i svaki drugi građanin mogli nazvati preko centrale suda”.

Radeljić je na to replicirao: “Čujete, meni su djeca sama doma, a kada im policija dolazi na vrata, ja to shvaćam kao pritisak na sebe”, ali mu je sutkinja ovako odgovorila: “Ni meni baš nije simpatično kada me zove Ured predsjednice”.

Ispostavilo se da je zadnju dostavnicu Radeljić ipak potpisao, ali se ona na sud vratila sa zakašnjenjem. No sutkinja je objasnila: “Na sud se vratila naznaka da dostavnice niste podigli. Ne znam zašto dostavnica iz Ureda predsjednice putuje od 21. svibnja do jučer. Kako vas se nije moglo naći na radnom mjestu, a to je valjda Ured predsjednice, sukladno zakonu, poziv vam je poslan po policiji”.

Negdje u rujnu 2014., u vrijeme kad je protiv Biloševe skupine već bila podignuta optužnica, tadašnja kandidatkinja HDZ-a za predsjednicu Republike Kolinda Grabar-Kitarović upoznala je Matu Radeljića, jednog od najpovjerljivijih Biloševih ljudi. Radeljić je nekad bio novinar HRT-a, glasnogovornik u Ministarstvu obrane i Ministarstvu branitelja te potom direktor Osječke televizije, a slovio je za vrsnog “spin-doktora”. Na prijedlog HDZ-a ušao je u Nadzorni odbor HRT-a, a prije karijere na Pantovčaku bio je zaposlen u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Tijekom karijere spretno je mijenjao strane u političkom ringu, bio je uz Glavaša, Đapića, Sanadera, Jadranku Kosor, Vesnu Škare-Ožbolt i Ivicu Vrkića. Zbog pomaganja Glavašu tadašnji novinar Feral Tribuna Drago Hedl 2004. ga je prozvao “talentom za montažu” i “osobom s fascinantnim talentom za iskrivljavanje činjenica, falsificiranje događaja, montažu i konstrukciju”.

O Radeljiću se u upućenim političkim krugovima pričalo kao o čovjeku koji vuče konce iz pozadine i sudjeluje ili barem utječe na donošenje mnogih odluka unutar HDZ-a. Dok je predsjednik HDZ-a bio Karamarko, Radeljićev utjecaj pripisivao se bliskosti s Karamarkom kojeg je on s grupom ljudi iz medija, politike i biznisa podržao u kampanji za predsjednika HDZ-a u svibnju 2012.

Radeljićeva uloga u dvije spomenute sporne situacije nameće brojna za njega neugodna pitanja, među ostalim je li on trebao drugačije reagirati u tim situacijama, je li bio svjestan da je njegov bivši šef sudionik nezakonitih aktivnosti, je li ih svjesno prešućivao, ili ih je ako je za njih znao, trebao i osobno prijaviti. Sve to baca dodatno svjetlo na njegov javni angažman i dovodi u pitanje njegov kredibilitet i moralni autoritet, što su neke ključne osobne kvalitete koje bi savjetnik hrvatske predsjednice trebao imati.

U studenom 2017. Nacional je Radeljića označio kao ključnu prepreku za normalizaciju odnosa između predsjednice i premijera Andreja Plenkovića. U vrhu Vlade tada su smatrali da upravo Radeljić gura predsjednicu u svađu protiv Vlade i premijera, da je potiče da kritizira Vladu, ali da to ne radi samo kako bi popravio njen imidž u javnosti, nego i da destabilizira i Vladu i premijera. Radeljić je bio vrlo uzrujan kad ga je Nacional suočio s tvrdnjama da je on ključna osoba koja stoji iza tada žestokih kritika predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović upućenih premijeru, kao i da ga optužuju da je on povezan s nedavnim plasiranjem informacija u medije usmjerenih protiv premijera, istaknutih članova Vlade, pa čak i pojedinaca iz Ureda predsjednice, ali i s onima protiv Vladimira Šeksa. Sve je demantirao.

Radeljića su tada u HDZ-u doživljavali kao jednog od predstavnika unutarstranačke opozicije, prvenstveno slavonskog lobija HDZ-a i jedne frakcije nezadovoljnika koji su i dalje bliski bivšem šefu stranke Karamarku. Međutim, ta je frakcija iako desno politički orijentirana prilično distancirana od one kojoj pripada Vlado Galić, predsjedničin savjetnik za nacionalnu sigurnost, odnedavno kontaminiran i nerazjašnjenim kontaktima s falsifikatorom Franjom Vargom.

Galićevo imenovanje na tu funkciju u prosincu 2017. Nacional je neposredno nakon što se dogodilo nazvao dotad najkontroverznijim potezom Kolinde Grabar-Kitarović u njenom predsjedničkom mandatu. U tjednima kada se medijski pripremalo njegovo promaknuće, vodeća izdanja dnevnih novina ukratko su predstavila njegovu profesionalnu biografiju, prilično benevolentno i kratko upozorila na jedan ozbiljan skandal u kojem je sudjelovao, ali je ostao nepoznat najmračniji dio njegova špijunskog angažmana iz druge polovice 90-ih.

Vlado Galić bio je dio špijunskog tima koji je koncem 90-ih sudjelovao u skrivanju ratnih zločinaca iz redova HVO-a u BiH. Među ostalim, sudjelovao je u prikrivanju počinitelja zločina u Ahmićima. Kao dio vojne špijunske ekipe sudjelovao je i u manipulacijama povezanim s urotom Blaškić, a sve se to radilo kako bi se pokušao zavarati haaški sud, kako bi se žrtvovalo suštinski nebitne pojedince umjesto stvarno odgovornih osoba za zločine počinjene u BiH u tijeku hrvatsko-muslimanskog sukoba te kako bi se prikrila jedna sramotna epizoda u politici hrvatskog političkog vodstva prema susjednoj BiH. Galić je, dakako, sve to radio kao špijun na državnoj plaći, čije su se aktivnosti prikrivale velom državnih tajni, a zapravo se radilo često o posve izvaninstitucionalnom djelovanju, iako se frakcija vojnih špijuna kojoj je Galić pripadao pokušavala pravdati tvrdnjama da se to radi u ime državnih interesa.

Kolinda Grabar-Kitarović Galića je na dužnost svog savjetnika za obranu i nacionalnu sigurnost imenovala nedugo nakon što je haaški sud pravomoćno osudio šestorku iz Herceg-Bosne. Osuđeni su upravo za one zločine koji su se pokušavali trajno zataškati pod pokroviteljstvom dijela hrvatskih špijuna, zapravo sljedbenika sluga pokornih rigidno desne struje HDZ-a bliske Iviću Pašaliću, među kojima je bio i Vlado Galić. On je imao zapaženu ulogu i u aferi Kameleon, koja se izrodila u prvorazredni obavještajni skandal. Operativni plan provedbe OA “Kameleon” potkraj travnja 1998., predviđao je temeljito praćenje rada Misije OESS-a, Misije ECMM-a te OUN-a u Hrvatskoj, posebno CIVPOL-a, Ureda UN-a za ljudska prava i UNHCR-a. U akciju špijuniranja međunarodnih institucija u RH koje su pratile stanje ljudskih i manjinskih prava, povratak prognanika te položaj i slobodu medija u RH, bila je uključena cijela hrvatska obavještajna zajednica. Plan radnji i mjera u “Kameleonu” predviđao je vrbovanje suradnika, tajnu kontrolu telefonskih razgovora, ugradnju prislušnih uređaja u Misije OESS-a, tajnu pratnju, tajno fotografiranje i videosnimanje, elektroničko djelovanje i djelovanje kroz medije. Međutim, legitimna špijunska akcija pretvorila se u politički skandal. U akciji u koju su bili uključeni svi odjeli domaćih obavještajnih službi, SIS je kao vojna protuobavještajna služba provodio, kršeći hrvatske zakone, nadzor nad civilnim OESS-om. Miroslav Tuđman i Markica Rebić su preko lokalnih odjela SIS-a dopustili i nezakonita djela, poput provala u urede OESS-a i krađe njegove dokumentacije te upade u urede HHO-a i drugih nevladinih udruga. “Kameleon” se izrodio u sustavno špijuniranje i sukob sa svim domaćim i međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava, neutralizaciju građanskih inicijativa i kontrolu izbora, u korist HDZ-a i njegove pobjede na izborima 2000. Galić je kao načelnik Uprave SIS-a, sve do kraja 1999., provodio velike operacije praćenja i prisluškivanja oporbenih političara, među kojima su bili Stipe Mesić, Mate Granić, Ivica Račan, Mato Arlović, novinara nezavisnih listova te operacija usmjerenih na kompromitaciju djelatnika nevladinih organizacija, osobito HHO-a i Instituta Otvoreno društvo, iako to nipošto nije bio zadatak vojno-protuobavještajne službe. Među ostalim, tajno se otvarala i pošta naslovljena na ambasadu SAD-a. To otkriva informacija SIS-a ur.br.:512M5-01-03/02-04-00-141 iz veljače 2000., u kojoj se govori o pismu koje je I. K. (identitet poznat redakciji Nacionala) poslao tadašnjem američkom ambasadoru Williamu Montgomeryju o zbivanjima u akciji Bljesak. Kada su ga ispitivali o njegovoj ulozi u toj aferi, Galić ni u čemu nije vidio ništa sporno. On ni danas u tomu ne vidi ništa sporno.

Moglo je biti više razloga za Galićevu profesionalnu degradaciju. Naime, u prosincu 1999. (informacija od 22. 12. 1999. ur.br.:512 M5-01-03/02-04-99-350) u SIS-u su se bavili analizom izjava koje otvaraju pitanje je li tadašnji ministar obrane Pavao Miljavac odgovoran za neka zbivanja na području Donjeg Skrada u vrijeme oslobodilačke akcije Oluja. Takvu je izjavu dala osoba J.M. (identitet poznat redakciji Nacionala). Moguće je da je upravo zato poslan na ratnu školu Ban Josip Jelačić.

‘’Tada su se tamo slali isluženi kadrovi, često po kazni ili ako ih je netko htio skloniti na marginu. Možda bi nešto o tomu mogao reći Miljavac. Ova situacija vjerojatno najbolje ocrtava sukus Galićeva profesionalnog profila. Često je radio potpuno izvaninstitucionalno, neke akcije u koje je bio uključen provođene su amaterski i bez poštovanja internih procedura. A ovo s Miljavcem vjerojatno se može objasniti time što je Miljavac kao ministar obrane bio jedan umjereno desno orijentiran čovjek. Galić je pak pripadao i pripada tvrdoj desnoj struji, a kako je tada bio na liniji Ivića Pašalića i Markice Rebića, vjerojatno im Miljavac nije bio previše politički blizak, pa se našao na meti njihova interesa’’, izjavio je za Nacional jedan dugogodišnji Galićev špijunski kolega. Prema pisanju T-portala, Galić je 2017. izgubio ustavnu tužbu kojom je tražio od države da mu isplati 142.672 kune s pripadajućim zateznim kamatama. Galić je tražio da mu država nadoknadi razliku u plaći koju je imao tijekom obavljanja dužnosti načelnika Uprave sigurnosno-informativne službe (SIS) otkako je smijenjen u srpnju 2000. do konca 2004. Galić je potom radio na Vojnom učilištu i predavao predmet Nacionalna sigurnost. Istovremeno je bio jedan od ključnih ljudi Ivića Pašalića u Hrvatskom bloku. Ubrzo potom priključio se timu za obranu Ante Gotovine. Neko vrijeme Galić je bio izvan fokusa javnog interesa, ali se to promijenilo 2013. kada ga je tadašnji šef HDZ-a Karamarko postavio za šefa tada oformljenog HDZ-ova odjela za analitiku. Galić je bio jedan od ljudi koji su stranci trebali donijeti pobjedu na izborima, a tvrdilo se da ga je na tu poziciju zapravo ugurao Milijan Brkić. Zato se u krugu premijera Plenkovića i taj posljednji Galićev uzlet u Uredu predsjednice djelomično pripisuje Brkićevu lobiranju.

Galić zasigurno nije jednoznačna osoba. U službenim verzijama njegove biografije navodi se da je za sudjelovanje u Domovinskome ratu i obnašanje dužnosti u MORH-u, sigurnosno-obavještajnoj zajednici te OS RH Galić višestruko nagrađivan i odlikovan. Ali postoji i kontroverzna manipulativna strana njegova špijunskog angažmana. Ta kontroverza koja Galića profesionalno obilježava predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović gura u prvorazredni skandal koji možda ne govori puno o njenim političkim kapacitetima, ali svakako ističe njene političke preferencije.

Da postoji veza između njezina savjetnika za obranu i nacionalnu sigurnost Vlade Galića s glavnim osumnjičenikom u aferi SMS Franjom Vargom, priznala je prošlog tjedna i ona, kad su je s tim pitanjem koje je otvorio Nacional suočili brojni novinari. Drugim riječima, predsjedničin savjetnik bio je u određenom kontaktu s Franjom Vargom, čovjekom osumnjičenim da je izradio lažne SMS-ove kojima su se naoko za račun Ivice Todorića s jedne, a Zdravka Mamića s druge strane, pokušali uzdrmati državni vrh i cijeli pravosudni sustav. Značaj njihovih kontakata predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pokušala je umanjiti, ali nije osporila činjenicu da je između njih postojala određena veza.

Sve je to za predsjednicu u najboljem scenariju samo vrlo neugodno, čak i ako se pokaže da je Galić u priči s Vargom tek namjerno etiketiran “slučajni prolaznik”, i to od bivšeg predsjednika HDZ-a Karamarka koji je također imao određene kontakte s Vargom. U tom se svjetlu sada počinju sagledavati kredibilitet i kapaciteti Radeljića i Varge da sudjeluju u kampanji za drugi predsjednički mandat Kolinde Grabar-Kitarović. Ona će svoju odluku o kandidaturi za drugi mandat, kako tvrde njoj bliski izvori, donijeti šest mjeseci prije termina izbora. Tada će se tek početi razmišljati i tko će joj činiti predizborni stožer i tko će i kakvu ulogu u njemu imati. Međutim, u svjetlu posljednjih zbivanja, unutar HDZ-a već pojedine frakcije smatraju da bi Varga i Radeljić mogli postati “najslabija karika” zbog koje bi budući protukandidati, posebno ako među njima budu bivša šefica Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa Dalija Orešković i bivši premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović, mogli dobiti besplatnu municiju za udar na reputaciju i sveukupnu dosadašnju politiku predsjednice.

Oni bi u tom kontekstu mogli otvoriti pitanje tko zapravo upravlja Uredom predsjednice, Kolinda Grabar-Kitarović ili ljudi iz sjene čiji su eksponenti Mate Radeljić i Vlado Galić pa čak u nekoj mjeri i Jozo Brkić, stariji brat potpredsjednika Sabora i zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, o čijem je prijateljskom odnosu s bračnim parom Kitarović i njegovoj neformalnoj ulozi na Pantovčaku Nacional već pisao.

Moglo bi se zbog toga postaviti i pitanje je li oko predsjednice isprepletena mreža ljudi povezanih s paraobavještajnim miljeom koji je imao možda čak i značajnu ulogu i u njezinu dolasku na vlast, kojima je ona zbog toga ostala dužna i zbog čega do sada još uvijek nije promijenila strukturu glavnih ljudi na koje se u svom radu mora oslanjati. .

U svjetlu veza tih ljudi s aferama koje trenutno tresu državni vrh i kompletni HDZ, legitimno se može otvoriti pitanje je li primjereno da takav profil ljudi raspolaže s najosjetljivijim informacijama iz domene unutarnje politike, obrane i nacionalne sigurnosti te tko sve u te informacije putem njih može imati uvid. Izvori bliski vrhu HDZ-a navode kako se šire stranački krugovi u kojima je već započeo ozbiljan proces distanciranja od Milijana Brkića i da se u tom kontekstu Andreju Plenkoviću počeo ozbiljno približavati krug ljudi blizak bivšem glavnom političkom tajniku HDZ-a Tomislavu Čuljku. A Radeljić se u dijelu HDZ-a doživljava kao dio njegova kruga. Sudski proces u kojem se Radeljić pojavljuje kao značajan svjedok na suđenju zbog odavanja informacija iz tajnih istraga počeo je u ožujku 2017., godinu dana nakon što je nakon više pokušaja prihvaćena optužnica i nakon što je najprije u siječnju bilo odgođeno zbog bolesti Josipa Petrovića, ali i jednog od optuženih policajaca Branka Damjanovića. Predmet na Županijskom sudu u Zagrebu vodi sudac Tomislav Juriša, a zadnja rasprava održana je 21. rujna 2018. Ročišta su se trebala održavati tijekom listopada i studenog, ali je prvoosumnjičeni Vladimir Rajić morao na operaciju kičme pa prema liječničkoj preporuci sljedeća tri mjeseca ne može dolaziti na rasprave. Sljedeće ročište stoga nije ni zakazano. Moglo bi se, naime, dogoditi da glavni dio procesa padne upravo u vrijeme predsjedničke kampanje.

Pa će se i u svjetlu svega navedenog sagledavati nova prestrojavanja i oko hrvatske predsjednice, čiji su ključni savjetnici na izravan ili manje izravan način involvirani u neke od najvećih pravosudnih afera koje potresaju Hrvatsku.