Gabi Novak rođena je u Berlinu 1936. godine, majka joj je Njemica, a otac Hrvat s otoka Hvara. Djetinjstvo je provela u Berlinu da bi se početkom Drugog svjetskog rata preselila na Hvar, a potom nakon rata u Zagreb, gdje živi i danas. Iako je završila grafički smjer u Školi primijenjene umjetnosti te ubrzo počela raditi u Zagreb filmu na animiranim filmovima, već 1958. godine pojavila se kao pjevačica s pjesmom “Sretan put”, temom iz filma Nikole Tanhofera “H-8”. Nakon tog uspjeha posvetila se pjevačkoj karijeri u kojoj je ostvarila izniman opus, a pjesme poput “Sretan put”, “On me voli na svoj način”, “Vino i gitare”, “Kuća za ptice”, “Duga je, duga noć”, “Za mene je sreća”, “Pamtim samo sretne dane” itd. postale su hrvatski evergrini. Zanimljivo je da je u samom početku karijere surađivala s brojnim jazz glazbenicima među kojima su Luis Armstrong, Herb Geller, John Lewis, Art Farmer, Gary Burton i nezaobilazni Boško Petrović, a kao svoje pjevačke uzore isticala je tadašnje zvijezde jazza Doris Day, Peggy Lee i Helen Merrill. Godine 1970. udala se za Arsena Dedića s kojim je ostvarila brojne suradnje te dobila sina Matiju Dedića, jednog od najvećih hrvatskih jazz pijanista. Svejedno, iako je snimila zavidan broj hitova, pogotovo od 1958. do početka devedesetih, o njezinoj karijeri zna se zapravo vrlo malo. Takozvanu diskobiografiju Gabi Novak temeljito je istražio doajen hrvatske diskografije, glazbenik, publicist i hodajuća enciklopedija povijesti hrvatske pop glazbe Siniša Škarica i objavio u “Knjizi o Gabi” koja će se s kompletnim njezinim glazbenim opusom ovih dana pojaviti u prodaji. Tim povodom Siniša Škarica dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Koliko dugo ste pisali biografiju i kako je bilo prolaziti kroz sjećanja s gospođom Novak?

Vidim, pitanje je postavljeno uzimajući, kako se ono kaže, zdravo za gotovo da je “Knjiga o Gabi”, prema šturoj najavi u medijima, biografija naše velike pjevačice. Ne, to nije njezina biografija, barem ne u uobičajenom smislu. Zato ni njezino turbulentno djetinjstvo neće biti ispričano tipičnim biografskim narativom i zato, u principu, nisam s njom prolazio kroz njezina sjećanja niti sam pisao dugo koliko se očekuje kad se piše o bogatom životu koji se živi zavidnim intenzitetom, reklo bi se zapaženo sadržajno, i k tome skoro osamdeset i pet godina

NACIONAL: Paralelno s knjigom izlazi i komplet njezinih pjesama. Zašto tek sada i zašto se, unatoč brojnim uspjesima, o njezinoj glazbenoj karijeri zapravo tako malo zna?

E, sad ste na pravom tragu! Sve je zapravo počelo idejom o “diskobiografiji” Gabi Novak. Kad sam u ožujku završio rad na “Diskobiografiji” Josipe Lisac, četverostrukom CD-boxu s preciznom kronologijom njezina pet desetljeća dugog diskografskog kataloga, i to neposredno prije dodjele joj životnog Porina, odlučio sam slično izdanje posvetiti diskografiji Gabi Novak. Želimir Babogredac, predsjednik Uprave Croatia Recordsa, smjesta je pristao. Zamisao da se konačno antologizira diskografija jedne od najvećih pjevačica s ovih prostora – ako ne i najveće – o kojoj se, dobro ste primijetili, zapravo malo zna, bila je da se sve njezine snimke razasute po brojnim nosačima zvuka, ali i slike u katalozima raznih izdavača i glazbenih promotora, okupe u jednom divot izdanju od desetak CD-a. Po mojoj procjeni trebalo je biti preko 200 snimki, a sve je trebalo objaviti do ljeta jer Gabi 8. srpnja slavi rođendan; najkasniji rok bio je vikend Večeri dalmatinske šansone u kolovozu. Pa Gabi je ipak šibenska nevista! No došlo je doba korone, neke stvari su se usporile, termin izlaska postajao je sve manje realan, ali s druge strane – nije svako zlo za zlo! – otkrivao sam stvari za koje prije nisam znao, a bilješke koje redovito prate takvu vrstu izdanja postajale su sve ambicioznije, opsežnije.

NACIONAL: Gabi Novak je karijeru započela 1958. godine, kao 22-godišnjakinja, izvodeći pjesmu “Sretan put” u filmu “H-8” Nikole Tanhofera. Koliko su zapravo taj film i ta pjesma odredili njezinu pjevačku karijeru?

Opet u sridu! Gabi Novak je zaista počela u očima, točnije u ušima, publike sa “Sretan put”, tadašnjeg hitmejkerskog autorskog para Ljube Kuntarića i Blanke Chudobe, temom iz antologijskog filma Nikole Tanhofera “H-8” koji smo nedavno opet imali priliku gledati na HTV-u, a upravo je glasom kritičara proglašen najboljim hrvatskim filmom svih vremena. Temom koja je i sama postala antologijska. Da, kad sam počeo raditi na konceptu rečene diskobiografije pokušao sam snimke sistematizirati po nekoj niti vodilji, a da to ne bude puka kronologija. Uostalom, da se vratim na Josipu, i njezina “Diskobiografija” imala je tri cjeline: snimke iz doba Jugotona, razdoblje Croatia Recordsa te snimke “uživo”.

NACIONAL: A u slučaju Gabi Novak?

Gabi je, rekli smo, počela s, uvjetno rečeno, pojavom na filmu. Pjesma “Sretan put” objavljena je sljedeće 1959. na njezinu nastupnom EP-ju s donekle dotjeranim aranžmanom Miljenka Prohaske, i to nakon debija na Zagrebačkom festivalu gdje je pjevala “Ljubav ili šala”, pobjedničku pjesmu još jednog važnog autorskog para Milutina Vandekara i Alke Ruben, uvrštenu potom na taj diskografski prvijenac. Televizija Zagreb je prvi put prenosila jedan zabavnoglazbeni festival pa su malobrojni sretnici na televizorima mogli i vidjeti novu ljubimicu vedrih nota. Godinu poslije, dakle 1960., mogli smo je gledati i mi ostali u prvoj domaćoj koloriranoj zabavnomuzičkoj komediji “Ljubav i moda”. Zapravo bi se moglo reći da je taj film odredio njezinu pjevačku karijeru ili točnije status pop zvijezde; u cameo ulozi, dakle kao Gabi Novak, u njemu je predstavila i zagrebačku pobjednicu “Ljubav ili šala” i atraktivnu, poletnu uvodnu temu “Jedna mala dama” svog Pigmaliona Bojana Adamiča i srpskog neosimbolista Božidara Timotijevića, koja potpuno neobično – i teško objašnjivo – nikad nije bila objavljena na pločama!

NACIONAL: Kako je nakon tog doista zanimljivog početka dalje tekla njezina karijera?

Sve se odvijalo filmskom brzinom. Krajem iste godine PGP RTB ponudio joj je snimanje prve “longplejke”, doduše one manjeg formata, 25-centimetarske, a zvala se “Peva Gabi Novak”. U pratnji okteta džezerskog habitusa i u aranžmanima budućeg supruga Stipice Kalogjere, s nekoliko standarda iz “The Great American Songbooka” -“Caravan”, “Learning The Blues”, “Someone To Watch Over Me” – Gabi se predstavila kao pjevačica s nagnućem prema jazzu, potvrđujući svoje ranu fascinaciju imenima kao što su Doris Day, Peggy Lee ili Helen Merrill, zapravo Jelena Ana Milčetić, slavna američka pjevačica jazza hrvatskih korijena. Dakle, film, jazz i festivali obilježili su početak karijere Gabi Novak, usporedno s vrlo važnom praksom snimanja prepjevanih svjetskih hitova, a dueti s kolegama, nekad popularna disciplina, nudili su mi se kao zanimljive zasebne cjeline u konceptu predstavljanja sve širine i vokalne raznovrsnosti velike pjevačice.

NACIONAL: I koliko se naposljetku svega toga skupilo?

Kad se svemu doda repertoar “singlica” i LP ploča s akcentom na domaći rukopis, nešto što predstavlja srž bogate karijere svakog važnijeg izvođača, te konačno još jedan njezin specifikum – kajkavske popevke, mali dragocjeni opus koji dolazi kao licitarsko srce u njezinu koloritnom glazbenom spektru – dobit ćemo kompletnu sliku diskobiografije zaista rijetko velikog opsega. Rezultat višemjesečnog pretraživanja i sabiranja bio je: šest tematskih cjelina raspoređenih na dvanaest CD-a u dva box-seta s ukupno 258 snimki! Čitav jedan život zapisan na nosačima zvuka! Eto, prvi box diskobiografije s prvih šest CD-a koji pokrivaju dvije teme – film i jazz na dva CD-a i festivale na preostala četiri – izašao je upravo prije nekoliko dana. Drugi box s coverima, snimkama sa singl i LP ploča, duetima i vokalnim suradnjama te kajkavskim popevkama dočekat ćemo početkom 2021. godine.

NACIONAL: Brojni jazz glazbenici, i to svjetske klase, koji su imali priliku s njom surađivati, hvalili su njezin glas, no ona se ipak opredijelila za zabavnu glazbu, da bi se jazzu zapravo vratila tek kroz nastupe sa sinom Matijom Dedićem. Zašto?

“Knjiga o Gabi” se od inicijalnih diskografskih bookleta pretvorila u bogato opremljeno izdanje od gotovo tri stotine stranica! Rekao sam već da nije riječ o tipičnoj biografiji. Njezin životopis ispričan je kroz život njezinih pjesama. Njezin soundtrack postao je njezina biografija. Svih šest uloga: pjevačice filmskih tema i repertoara pretežno džezističkog izraza – da ne zaboravim prapovijest pjevačice, počela je, a tako ju je Adamič i zapazio, s temama iz crtanih filmova Zagreb filma u kojem je po završetku škole za primijenjenu umjetnost bila zaposlena kao kopistica – zatim trendseterice koja je svjetske uspješnice približila domaćoj publici, pa vlasnice ozbiljnog 60 godina dugog kataloga singlica i longplejki i partnerice u duetima i brojnim vokalnim suradnjama te konačno ikone jednog koloritnog, osebujnog, a često minimiziranog specifikuma kakvim se doživljava kajkavska popevka – sve to temeljito je ispričano u zasebnim, a opet međusobno neizbježno isprepletenim poglavljima s finalnim zajedničkim nazivnikom: stil zvan Gabi. Upravo njegujući vlastiti prepoznatljiv način izražavanja, “Gabikin”, mogla je lakoćom prolaziti kroz estradne Scile i Haribde, a da nikad nije dovela u pitanje svoj umjetnički integritet. Urođena, da tako kažem, genetska muzikalnosti rano se napajala glazbom na izvorima jazza 40-ih i 50-ih i duboko se impregnirala u glasnicama Gabina “heart and soul” izraza, tako duboko da je s lakoćom prelazila kroz sve etape – kako se ona izrazila – šlagerizma, popa i rocka do ponovnog uskrsnuća u jazzu i novim kongenijalnim žanrovima vremena sadašnjeg.

NACIONAL: Hoće li knjiga obuhvatiti i brojne anegdote iz njezina života ili ste se odlučili strogo pridržavati činjenica vezanih uz njezinu karijeru?

Pitate za anegdote. Da, ima ih, ali uglavnom dolaze s moje strane. Neizbježne su kad istražuješ tako bogat i živopisan muzički život. Tko stoji iza pseudonima autorice niza poznatih stihova? Otkud dolazi jedna uzbudljiva izvedba visoko rangirana na Gabinoj ljestvici na YouTubeu, a potpuno marginalizirana u njezinoj profesionalnoj karijeri? Kako je zaboravljen jedan diskografski izlet zamišljen kao osvajanje zapadnog svijeta? Dosta toga što je i samoj glavnoj junakinji ostalo zaprto u zakucima jedne biografije koja neumorno ište nove epizode. Eto, spomenuo si Matiju i njezin povratak u budućnost: već dvadeset godina jazz ponovno teče njezinim venama, a dva porinovska albuma iz 2002. i 2009. više nego dovoljno svjedoče o tomu.

NACIONAL: Koliko je zahtjevno bilo odvojiti karijeru Gabi Novak od lika i djela njezina životnog partnera Arsena Dedića?

Da, to je neizbježno pitanje. Gabi i Arsen, dvije enormno uspješne karijere, guše jedna drugu? Treba li ih razdvajati? Prije svega treba reći, ponoviti, da je Arsen Dedić jedan jedini, jedinstven i svijet za sebe – pjevač, pjesnik, tekstopisac, skladatelj, aranžer i svirač flaute, po potrebi klavira i gitare, sve to u raznim idiomima: za pop glazbu, šansonu, folklore sjevera i juga, za kazalište, filmsku i televizijsku glazbu, za djecu, on je zabavljač, kozer i glumac, opet po potrebi, za djecu i odrasle. I što sad? Treba li njemu netko ili nešto ili je on svijet za sebe? Naravno da treba, naravno da nije. Stara je mudrost: nitko nije otok. Ako mu je itko omogućio da punim plućima diše i stvara od 70-ih do samoga kraja – to je Gabi Novak.

NACIONAL: Koliko su se njihove karijere zapravo preplitale?

Ona, zvijezda od prvog trena u kojem je stala pred mikrofon i pod svjetla pozornice i već prva dama popa kada je stala s njim pred matičara, usporila je i uspješno vodila kućanstvo i brigu o svojoj dvojici muškaraca od kojih će i onaj mlađi uskoro krenuti vlastitim putem džezističkog korifeja. Pa ipak, Gabi se nije mogla požaliti na svoj položaj. Prije svega, ona je to izabrala i to je htjela, da ne zaboravimo pjesme koje joj je gorostas naše popularne kulture pisao – najprije stidljivo još od 1960. i prepjeva “Netko bdije nada mnom”, a onda sve češće tijekom prevratničkih 1960-ih, da bi od 1970-ih počeo pisati neprekinuti dnevnik jedne ljubavi. Da, kad Gabi pjeva “Samo žena” tamo 1974., to remek-djelo hrvatskog popa sa svog ponajboljeg albuma – zanimljivo i gotovo neobjašnjivo nikad reizdanog u formatu kompaktne ploče – onda ne samo da pjeva o raznim raspoloženjima žene u složenim muško-ženskim odnosima, razotkrivajući se najčešće do najintimnijih stanja, već istodobno, pjevajući poglavito Dedićeve rime, otkriva i jednu dimenziju njegove biografije. Ponekad je lakše i intrigantnije govoriti o sebi preko drugoga, a Gabi je svojom vrhunaravnom interpretacijom bila vrhunaravni medij i ona je to, znao je Arsen, činila bolje i od njega samog.

NACIONAL: Koliko je Gabi Novak, na neki način, bila glas svoje generacije?

Ako je Dedić koju godinu prije s albumom “Čovjek kao ja” registrirao Ich formu pjesničkog tona započetu još sredinom 1960-ih – sjetimo se pjesama “Moderato cantabile” i “Kuća pored mora” – pjevajući tako u ime svih nas i istupajući kao glasnogovornik ne samo svoje generacije, Gabina “Samo žena” mogla se komotno zvati i “Žena kao ja”: ona ne pjeva samo u svoje ime i u ime svog muškarca, već u ime mnogih žena i muškaraca. Znači da su njih dvoje svojim zajedništvom, a koje se koji put doimalo i kao suparništvo te je Arsen znao reći – osvajao sam ja nagrade, ali su prva mjesta bila rezervirana za Gabi, Terezu, Vicu, Mišu – na zadovoljstvo hrvatskog glazbeno-kulturnog korpusa izdizali estradu iznad prevladavajućeg zabavnoglazbenog mediokritetstva u kojem su zvijezde šlagerske i narodnjačke kozmetike bile programirane da nariču nad vlastitom sudbinom, što ponekad ni Gabi nije mogla izbjeći, recimo u svojim prvoloptaškim hitovima poput “Gazi, dragi, srce moje” ili “Želim malo nježnosti i ljubavi”. Konačno, u tom kontekstu Gabi Novak je u samom vrhu hrvatske pjevačke elite i svakako sinonim moderne pjevačice još od trenutka u kojem je stala pred mikrofon. Nitko prije nje nije mogao s većim pravom ponijeti tu sliku, a ono što je fascinantno, bez velike galame, njezin – kako ga je pokojni Tenžera nazvao – električni šapat, održava to i danas.

NACIONAL: Je li se u nekom momentu pojavio kakav plan ili pokušaj da ostvari pjevačku karijeru u svijetu?

U knjizi otkrivam zanimljivu priču na tu temu. Ako na internetu posegnete za web stranicom Discogs, najvećom internetskom bazom podataka o diskografskim izdanjima, otkrit ćete na samom početku Gabine diskobiografije jedno njemačko izdanje, zapadnonjemačko, dapače, s dvije onovremene uspješnice snimljene na njemačkom jeziku. Pa Gabi je ipak rođena u Berlinu, po majci Njemica! “Telegramm” i “Die uhr”, tako su na njemački prevedeni latino hitovi s prijelaza iz 1950-ih na šezdesete “El telegrama” i “El reloi”, koje su snimila neka od najvećih imena pop glazbe tog vremena poput argentinskih Plattersa, Los Cinco Latinosa, Neila Sedake ili Trinija Lopeza, a kod nas je “El reloj” po Arsenovom prepjevu Dalidine verzije “Pardon”, kao “Oprosti” snimila Ana Štefok. No o tome svemu u “Knjizi o Gabi”.

NACIONAL: Mnogi su obožavatelji tužni jer Gabi već godinama nije objavila novi album. Zašto nije i planirali li možda uskoro ipak snimiti neke nove pjesme, s obzirom na to da je krajem prošle godine nakon dugo vremena otpjevala pjesmu Fedora Boića “Sanjaj jedini”?

Poslije dviju tema iz 2019. – filmske “Neko čeka na tebe” Aleksandre Kovač iz filma “Šavovi” i porinovske “Sanjaj, jedini” Fedora Boića i Nene Ninčevića, Gabi je nedavno s Radom Šerbedžijom snimila Arsenov klasik s albuma “Kino Sloboda” “Otkako te ne volim”. Spremaju se nove pjesme i nova snimanja. Uvjeren sam da bi 2021. mogla biti godina novog albuma Gabi Novak.

NACIONAL: Što vas se najviše dojmilo u karijeri gospođe Gabi Novak?

Jednostavnost i skromnost s kojima tako prirodno nosi teret slave akumuliran tolikih godina estradnog života, s jedne strane, i s druge strane veličina njezine umjetnosti koja nam svakim novim nastupom dokazuje da u vokalnoj glazbi za nju nema tajni, i to od vremena u kojem smo zaljubljeni u nju lakše podnosili trivijalnost imanentnu zabavnoj glazbi do trenutka sadašnjeg.

NACIONAL: Kako je planirana promocija ovog doista kapitalnog djela o Gabi Novak?

Vrijeme je koronavirusa i sve je otežano i zabrinjavajuće. No kao da nam baš treba knjiga o hrabroj ženi, što Gabi, pored svih superlativa, bez dvojbe jest. Opet, već sam rekao, meni je korona pomogla. Prvi box “diskobiografije” već je tu, knjiga izlazi ovih dana. Nisam siguran hoćemo li uhvatiti Sa(n)jam knjige u Puli, ali tu smo, online smo! Nadajmo se da će virus do proljeća biti pobijeđen, do Interlibera, kada bismo zajedno mogli govoriti o knjizi i glazbi. Gabi je, kao i obično, spremna i zapjevati. Ali ako je riječ o kapitalnom djelu, kako ga nazivate, to je – a nadam se i ovaj intervju – dobra preporuka.