Ovih se dana u prodaji pojavila druga knjiga iz trilogije “Tvornica glazba – priče iz Dubrave” dugogodišnjeg glazbenog urednika Jugotona i Croatia Recordsa te jedinstvenog kroničara pop kulture Siniše Škarice kojom je obuhvatio 70-e i 80-e godine prošlog stoljeća. Iako je karijeru počeo kao roker svirajući u grupama VIS Magneti i Mi 60-ih godina, Škarica je 1974. godine ušao u diskografsku kuću Jugoton i kao urednik izdanja radio više od 30 godina, uz povremene prekide. On je 2005. objavio knjigu „Kad je rock bio mlad – priča s Istočne strane (1956. – 1970.)“, u kojoj je opisao rađanje zabavne i rock glazbe u Jugoslaviji. Potom je 2017. objavio prvu knjigu iz najavljene trilogije “Tvornica glazbe: Priče iz Dubrave” koju je posvetio nastajanju diskografskog diva Jugoton i zabavnoj glazbi tog perioda, da bi ovih dana objavio drugu knjigu “Tvornica glazbe: Priče iz Dubrave” koja obuhvaća 70-e i 80-e, odnosno proizvodni klimaks Jugotona koji je tijekom 80-ih zabilježio preko 20 milijuna prodanih nosača zvuka.

NACIONAL: Prva iz trilogije knjiga „Tvornica glazbe – priče iz Dubrave“ obuhvatila je rađanje rocka i nastanak diskografske kuće Jugoton, dok ste u drugoj knjizi obuhvatili 70-e i 80-e u tekstovima s mnogo zanimljivih podataka i onima s vašim sjećanjima i bilješkama o nastanku nekih pjesama koje su danas evergrini domaće glazbe.

Ove bilješke nastale su kao spoj mojih želja, kao urednika i autora, da iz aktualne biografije Jugotona-CR-a izvučem diskografske epohe i njihove aktere i to poglavito starijeg datuma o kojima sjećanja i vitalnijih sudionika neminovno blijede te snažnih želja onih protagonista što se bore da im se posveti dužna pažnja, premda na zamišljenoj listi važnih možda i ne bi, ili upravo zbog toga što ne bi došli u prvi plan. Pritom se to ne odnosi samo na skladatelje, tekstopisce, producente i urednike već – kadgod sam raspolagao dostatnim podacima i strpljenjem – na glazbenike, one prateće koji se ne nalaze na naslovnicama izdanja, pa i samo da im se spomene ime. No naravno, čvrstu kralježnicu čine ipak najutjecajnija imena i najutjecajnije pjesme.

‘ONDAŠNJA DRŽAVA nije se posebno bavila pop kulturom. Pokušao sam pokazati da osim nekoliko situacija domaća pop kultura nije imala ozbiljnijih problema s kontrolom države’

NACIONAL: Koliko je bilo teško prisjetiti se svih najsitnijih detalja vezanih uz nastajanje pjesama koje spominjete?

U predgovoru drugoj knjizi napisao sam: „Ako je prva ‘Tvornica glazbe’ bila zahtjevna zadaća imajući u vidu činjenice da je riječ o materiji koja izmiče sjećanjima, s nejakom ili tek stasalom diskografijom te da pati od sirotinjske dokumentacije, onda se ova druga susreće s posve suprotnim problemima, netko bi rekao slatkim problemima, naraslom diskografskom industrijom, brojem važnih imena i tema, bogatom dokumentacijom i svježom memorijom. Sedamdesete, a pogotovo osamdesete, slika su razgranate diskografije, prave industrije ploča i ostalih novopristiglih nosača zvuka i slike. Ni 60 pjesama, kao 60 slika odabranih za te dvije dekade da nam pokušaju dočarati svu raznovrsnost muzičke ponude u popularnoj glazbi naše bliže prošlosti, nisu ni blizu dostatni da bi zaokružili pravu panoramu tako naraslog izdavaštva.“ E, tu su te priče koje sam ja brižljivo skupljao ili bilježio tijekom proteklih četrdesetak godina. Bilješke na marginama mojih dnevnih zadaća sačuvane u poslovnim rokovnicima.

NACIONAL: Postoji li neki vaš osobni top 10 domaćih pjesama koje vam i danas izmame osmijeh?

Osmijeh mi izmami „Osmijeh“, „Pružam ruke“ ili „Sjaj izgubljene ljubavi“, kao i „Bam bam ba ba lu bam“ ili „Ljubav ti više nije važna“, s kojom nas je na promociji knjige sjajno iznenadila Josipa Lisac u samo njoj svojstvenoj a capella izvedbi. Ali nisu to top 10 domaćih pjesama. One mi samo mame osmijeh, za pravi odabir trebao bih više vremena.

NACIONAL: Druga knjiga sadrži čak 576 stranica. Koliko ste dugo pisali knjigu?

Knjiga je zamišljena 2006. odmah po završetku moje prve „Kad je rock bio mlad – priča s Istočne strane (1956. – 1970.)“. Dakle, odonda je pišem, ali i filam tekstovima od kojih neki datiraju s početka 80-ih.

NACIONAL: U predgovoru knjige piše da namjera nije predstavljati enciklopediju ili leksikon jedne tako fascinantno propulzivne djelatnosti u umjetnosti i kulturi, ali ipak je činjenica da je popularna glazba svojim značajem obilježila ta dva desetljeća i utjecala na mnoge ljude i njihove stavove.

Da, nije mi bila namjera pisati enciklopediju. Uostalom, to je timski posao. Htio sam dobiti popularno štivo koje se čita sa zanimanjem kao fikcionalna proza, a ne znanstveni rad, upravo kako bih zainteresirao što veći krug čitatelja.

NACIONAL: Nedavno je učiteljica Ana Bajo iz jedne osnovne škole došla u centar pažnje jer je za učenike svog razreda uvela „Glazbenu abecedu“ kako bi ih učila povijesti rocka. Je li došlo vrijeme da se o popularnoj glazbi uči u školama?

Da, tužno mi je kad u Potjeri, popularnom kvizu HRT-a, mlađe osobe sa završenom visoko stručnom spremom, dakle neki tridesetogodišnjaci, ne znaju odgovoriti čiji je hit bio „Osmijeh“ ili u ponudi triju naslova odabrati onaj koji je izvela Azra, a to i slična pitanja s terena naše, ali i svjetske pop scene, primjerice tko su Chuck Berry ili Cliff Richard, ostaju često neodgovorena.

NACIONAL: Povjesničar Hrvoje Klasić na predstavljanju druge knjige je izjavio da je to obavezna lektira za svakog studenta povijesti. Koliko su društvene okolnosti pogodovale tako plodnom periodu za glazbenu produkciju tijekom 70-ih i 80-ih?

Ondašnja država nije se posebno bavila pop kulturom pa je nije ni kočila. U poglavlju „Država protiv rocka – rock protiv države“ pokušao sam pokazati da osim nekoliko ekscesnih situacija – kakvih ništa manje nije bilo ni na demokratskom Zapadu – domaća pop kultura nije imala ozbiljnijih problema s kontrolom države. Može se reći da je yu-rock tekao slobodnim trasama komunikacije sa svojom publikom i planetarnim trendovima.

NACIONAL: Mnogi su skloni tvrdnji da je jugoslavenska glazbena scena upravo u tom periodu koji opisujete bila najbolja u Europi, a po svemu sudeći i najprofitabilnija s obzirom na nevjerojatne brojke od preko 20 milijuna prodanih nosača zvuka tijekom 80-ih godina. Zbog čega je glazba tada bila toliko popularna?

Ne mogu tvrditi da je bila najbolja u Europi, naravno računa se bez Velike Britanije, ali je sigurno bila konkurentna kontinentalnom rocku, a ponekad i britanskom ili američkom. Odgovor donekle leži u prethodnom razmišljanju, ali i u činjenici da je rock glazba, kao i popularna glazba uopće, od početka poslijeratne obnove, od trenutka kada smo se oslobodili neposredne sovjetske „brige“ 1949., slijedila tokove globalnih glazbenih idioma. Zagrebački festival zabavne glazbe pokrenut je dvije i pol godine poslije prvog Sanrema; Jugoslavija se priključila Eurosongu 1961. i to sa Španjolskom i Finskom, pet godina poslije prvog održanog 1956. u Luganu; prvi naši rock ‘n’ roll sastav već 1962. snima prvu vinilnu ploču – zagrebačke Bijele strijele sa samo godinom kašnjenja za premijernim francuskim rock bendom Les Chaussettes noires; Jugoton je od druge polovice 50-ih, usporedo s pojavom rocka, objavljivao licencna izdanja pop glazbe, u početku talijanskih izdavača; dok su Elvis Presley, Little Tony, Tommy Steele bili nedostižni za Čehoslovačku, Poljsku, Mađarsku, Bugarsku i ostale pod šapom ruskoga mede, mi smo ih od početka 60-ih imali u svim boljim prodavaonicama ploča, kako se to običavalo oglašavati. Da zaključim, glazba se u doba postupne liberalizacije društva, privrednih reformi, otvaranja granica, popuštanja jednopartijske stege pretvara u sredstvo grupnog oslobađanja mladih i važnu sponu sa zemljama s onu stranu Željezne zavjese. Udomaćeni rock, ali i zabavna glazba uopće, postat će značajnim argumentom kako je Željezna zavjesa zapravo iza naših leđa.

‘NE MOGU TVRDITI da je YU glazbena scena 70-ih i 80-ih bila najbolja u Europi, naravno računa se bez Britanije, ali je bila konkurentna kontinentalnom rocku’

NACIONAL: Neka izdanja objavljena za Jugoton iz 70-ih i 80-ih godina kod kolekcionara širom svijeta dosežu cijene i do tisuću eura. Kako to komentirate?

Iskreno ne znam za takove primjere, ali znam da neke ploče poput prve autorske ploče domaćeg rocka „Naši dani“ Grupe 220 objavljene u prosincu 1968., ili nekih licencnih izdanja koja su mijenjanjem omota postala raritetna, poput Presleyjeve „Elvis’ Golden Records“ iz 1961., gdje je na poleđini pisalo Elvis Presley – Zlatna ploča, imaju vrlo visoku kolekcionarsku vrijednost.

NACIONAL: Družili ste se s mnogim glazbenicima tijekom svoje karijere u Jugotonu, odnosno Croatia Recordsu. S kime se družite i danas?

Ima ih priličan broj, ali kako živimo u različitim sredinama ne može se reći da se baš previše često nalazimo. Vedran Božić, s kojim uz grupu Mi i danas zasviram, Jurica Pađen, Dražen Matutinović, Zrinko Tutić, Jasna Zlokić itd.

NACIONAL: Koji će period obuhvatiti treća knjiga iz serije „Tvornica glazbe – priče iz Dubrave“ i što će sadržavati?

Treća knjiga odnosi se na život Croatia Recordsa. Preciznije od 1990. do danas. Kao i prethodne dvije pokrivat će najširi mogući spektar domaće popularne glazbe, s predstavnicima žanrova o kojima nije do sada bilo puno govora, o tamburaškoj glazbi, klapama, snažnim ličnostima popularne scenske glazbe, imenima koja nisu do sada dobila veći prostor, a neka traju od 60-ih na ovamo.