Vijest da je Siniša Popović, nacionalni dramski prvak HNK-a, silom zakona od Nove godine morao otići u mirovinu izazvala je negodovanje kulturne javnosti, baš kao i lani kad se u istoj situaciji našao Dragan Despot.

Jedan od najetabliranijih, najnagrađivanijih i najzaposlenijih hrvatskih glumaca  rođen je u Splitu 21. veljače 1958. godine. Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1985. u klasi profesora Božidara Violića. Od 1989. stalni je član drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Surađivao je u većini kazališnih kuća u Hrvatskoj, kao i s mnogim kazališnim družinama – Lift, Histrion, Akademsko kazalište, Kiklop, Grdelin, Grabancijaš, a nekima je bio i jedan od suosnivača. Samo posljednjih godina osvojio je Nagradu hrvatskog glumišta, “Vladimira Nazora” i  “Fabijana Šovagovića” za glavnu mušku ulogu Henrika u predstavi “Kad svijeće dogore” Sandora Maraia i Cristophera Hamptona, u režiji Branka Ivande  i koprodukciji Teatra Erato i HNK a Zagreb. 

Za Nacional.hr ekskluzivno promišlja o karijeri, mladosti, glumištu, politici….

-Smatrate li bedastoćom sustava da glumac poput Vas mora s 65 godina u mirovinu, čime se teatar odriče mnogih  velikih dramskih naslova, jer ih nema tko igrati u primjerenoj dobi?

– Bedastoću bi se po tom pitanju moglo smatrati svojevrsnim eufemizmom. Micati birokratski nekoga tko je u dobroj tjelesnoj i mentalnoj formi i kad najviše može dati od sebe više je nego bedasto. Zakon koji regulira kazališnu umjetnost morao bi voditi računa o njezinoj specifičnosti i nikako ne bi smio dokidati izvrsnost, ali očigledno je da mediokritetima i birokratima koji se time bave nije osobito stalo do toga što takvim bedastoćama ukidaju jedini istinski kriterij vrednovanja umjetnosti, a to je njezina kvaliteta. Nemojte molim vas pomisliti da sam ogorčen, ili da govorim o sebi, ne radi se o tome, jednostavno govorim o sustavu o kojem me pitate. Sjetimo se samo glumaca koji su otišli godinu prije mene. Nitko me neće uvjeriti da Dragan Despot,  ili Sreten Mokrović nisu mogli i dalje za plaću igrati kvalitetnije od priličnog broja njihovih kolega koje sustav još neće tjerati u penziju, ali će zdušno štititi njihovu osrednjost.

– Čini mi se kako ste vi od svoje 50-e naovamo napravili svoje najbolje uloge, jer ste u punoj životnoj i profesionalnoj zrelosti. Slažete li se?

-Moguće, meni nije jednostavno govoriti o tome jer postoje neke moje uloge koje drugi favoriziraju i one koje ja favoriziram, a to nisu nužno iste uloge. Ali je činjenica da sam zadnjih petnaest godina ostvarivao kontinuitet nekad i višekratno nagrađivanih uloga. Svakako se slažem s vama da je osim profesionalne glumcu nužna za više dosege i životna zrelost.

– Kad ste bili mlad glumac, bili ste zgodni, urbani i čini mi se da mnogi redatelji nisu znali što bi s Vama, ne poznajući dovoljno vaš potencijal. Jeste li kao zgodni Splićanin  imali zbog toga problema već na Akademiji?

-Ne bih baš mogao reći da sam imao zbog toga problema, ali vaše mi je pitanje izmamilo osmijeh jer me je podsjetilo na proroštvo mog profesora Nikole Tanhofera, koji mi je jednom prigodom rekao : “Nećete se vi , dragi kolega,  s takvim urbanim licem naglumiti previše na našem filmu, našem filmu trebaju mesari, policajci, šankeri.” S kazalištem nije bilo problema, tom mediju moj tadašnji izgled nije smetao.

– Čemu vas je naučio prof. Božidar Violić, a s godinama ste shvatili da je imao pravo kad je tad tupio po nečemu, što vam kao mladom glumcu tad još nije sjelo?

-Najviše sam od njega naučio o tome kako ulogu moraš imati posloženu i strukturiranu iznutra i da samo tako može izaći vani. Naučio me je dakako mnogo čemu i zahvalan sam mu na tome što mi je u prelasku s Akademije na pravu scenu, dakle u najosjetljivijem momentu za glumca dao u par godina par glavnih uloga koje su odjeknule. Ali, nekad je zaista znao tupiti po nečemu kako vi kažete i uvijek smo se na istom sukobljavali. Znalo mu se ,naime, događati da je glumca pokušavao režirati na vlastitu sliku i priliku, jer on je bio nerealizirani glumac. Baš sam prije neki dan čitao intervju s Magellijem u kojem on govori kako je redatelj i nerealizirani glumac i pisac i slikar, ali Paola nikad nisam vidio da nekog glumca tjera na ono što se Violiću znalo događati.

-Film vas nešto nije mazio, bili ste preurbani za uloge partizana, seljaka, primitivaca. Ipak, možete biti ponosni na svoj film „Ljubavna pisma s predumišljajem“ s Zvonimirom Berkovićem, koji je već postao urbanim klasikom. Privilegija je bila raditi s takvim istančanim redateljem i intelektualcem.

-Pa i ponosan sam na suradnju s dragim Berkom, i na” Ljubavna pisma” i na “Kontesu Doru”. Uvijek je privilegij raditi s takvim redateljima i intelektualcima, ali iako me film nije mazio kako vi kažete a s čime se ja slažem, ipak sam i s takvim urbanim licem ostvario još neke suradnje kojima se ponosim. U prvom redu tu mislim na Ivandine “Sestre”, a zatim i na “Heddu Gabler ” i ostala ekranizirana djela Radićevog Akademskog teatra, kao i na “Posebnu vožnju” Milivoja Puhlovskog. To su neki moji favoriti iz davnih dana, ali zapravo mi se čini da i ovi filmski i tv naslovi koje sam snimao zadnjih desetak godina spadaju u kvalitetniji i ozbiljniji spektar naše filmske i tv produkcije. Tako da ako ih prof. Tanhofer gleda odozgor moguće da zaključi da i nije bio sasvim u pravu.

Siniša Popović kao Tesman u Ibsenovoj “Heddi Gabler”/ photo arhiva HNK

– Što su imale dvije velike glumice i žene nesretnih sudbina Mira Furlan i Ena Begović, koje su vam godinama bile partnerice, da mnoge mlade glumice i danas, par decenija kasnije, žele biti poput njih ?

-Prvenstveno iskonsku ženstvenost i specifičnu osobnost. A zatim i njihove karijere pripadale su vremenu u kojemu je na glumcima bio drugačiji fokus pažnje od ovog današnjeg. Ozbiljniji , najopćenitije rečeno.

Ena Begović kao Sofija i Siniša Popović kao Juran u predstavi “Juran i Sofija”/ photo Histrioni

-Što mislite o uhljebljivanju glumaca u ansamblima? Gavella ima 41 glumca u angažmanu, od toga desetak radi, ostali statiraju, ili stagniraju. Čujem neki dan da vaša kolegica u Kerempuhu četiri godine nije stala na scenu, a svaki mjesec uredno prima plaću. Je li to pravedno i normalno? Glumci su roba na tržištu i trebali bi biti angažirani po projektu putem audicija, ili po sezoni.

-Na neki način sam sukus tog problema dotaknuo već u odgovoru na vaše prvo pitanje. Ideja izvrsnosti i kvalitete odavno se potiskuje u ime nekih drugih vrijednosti kojima se danas uvelike trži. Ne poznajem dobro situacije u kazalištima koje spominjete i teško mi ih je komentirati, premda i vrapci na grani znaju da je i bivša i sadašnja gradska vlast po nalogu zapošljavala glumce po raznim gradskim kazalištima. A je li to pravedno i normalno?

– Siniša, plaši li vas mirovina?

-Ne u smislu toga da ću ostati bez posla. Samo do konca sezone očekuju me dvije premijere, a planovima za dalje raspored mi je popunjen čak do jeseni 2025. Naravno, teško mi se pomiriti s činjenicom da slovenski kolege odlaze u penziju sa sedamdeset posto svojih mjesečnih prihoda , dok mi idemo s otprilike četrdeset posto.

– Kanite li se oprobati u režiji , poput mnogih kolega?

-Kažu da nikad ne treba reći nikad, ali za sada nemam tih ambicija. Naime još uvijek sam zaokupljen glumom i taj moj posao me ispunjava i veseli pa čemu onda tražiti kruha preko pogače ?

– Kakav je vaš stav o Nagradama hrvatskog glumišta, iza kojeg već godinama stoji isti lobi, tj. isti članovi žirija , a među umjetnicima gubi ugled ? Ne nominiraju se uistinu najbolji, već se favoriziraju HDZ-ovi ravnatelji po Hrvatskoj i njihovi ansambli.

-Nisam nikada bio ni izbornik, ni član komisije , pa ne znam favoriziraju li se pojedini ravnatelji. Koliko je meni poznato to je nagrada Hddu-a pa mi nije jasno o kojem lobiju govorite osim ako članove društva ne nazivate lobijem. Među čijim članstvom bi Hddu trebao birati izbornika i povjerenstvo ako ne među svojim ? O samoj nagradi već sam više puta javno govorio da se dodjeljuje u previše kategorija i da će vremenom sve više gubiti na ugledu.

Svecana dodjela Nagrade hrvatskog glumista odrzana u Hrvatskom narodnom kazalistu. Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

– Mnogi vaši kolege oprobali su se u politici, od pokojnih Dvornika, Buzančića, Bašića, Viteza…Neki su, poput Anje Šovagović Despot ,imali ambicija i za ministarsku fotelju. Mnogi završavaju u ravnateljskim foteljama. No, manje, više svima su političke karijere loše završile. Zašto glumci hrle u politiku , a zašto joj se vi odupirete?

– Ne znam zašto glumci hrle u politiku, kao što ne znam ni zašto to doktori gotovo hametice čine, pa će vjerojatno biti da to čine iz nekog interesa vlastitog. Ja joj se odupirem, jer je politika uvijek i svugdje bila disciplina u kojoj su licemjerje, prijevara i laž bili najuobičajenija sredstva. A i da nije tako moja umjetnička priroda ne bi mogla podnijeti stranačku, ili partijsku stegu.

Siniša Popović/ photo Željko Koprolčec

– Što mislite o mandatima aktualne ministrice kulture i po čemu će je se pamtiti, ili mrziti, u komparaciji s bivšim ministrima, napr. Biškupićem, Vujićem, Vitezom, ili Hasanbegovićem? Očekujete li ikakve promjene na polju kulture poslije parlamentarnih izbora?

-S Vujićem i Biškupićem ne mogu komparirati nikoga nakon njih, jer su po mom sudu ta dvojica najjednostavnije rečeno radila bolje i ozbiljnije. Između ostalih razloga, vjerojatno i zbog toga što su raspolagali većim proračunima. Iz iskustva suradnje s aktualnom ministricom ne mogu reći da imam nekih zamjerki, a smatram da poslije parlamentarnih izbora na polju kulture neće biti bitnih promjena.