Sindikat umirovljenika Hrvatske (SUH) otvorenim pismom ministru pravosuđa i uprave Ivanu Malenici zatražio je u utorak ukidanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i izmjene Zakona o obveznim odnosima u pogledu ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Vezano uz institut ugovora o doživotnom uzdržavanju SUH predlaže da se pri sastavljanju ugovora ili ovjere tj. potvrđivanja ugovora s dodatnom pažnjom provjeri jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla te da im objasne smisao i posljedice pravnog posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji.

Predlažu obvezati ugovorne strane da ugovoru prilože zaključak nadležnog centra za socijalnu skrb prema mjestu prebivališta primatelja uzdržavanja, kojim se treba ocijeniti jesu li ugovorom zaštićene sve potrebe i želje uzdržavane osobe. Zaključak treba biti donesen nakon socijalne anamneze, a ugovor zaključen bez tog zaključka treba biti ništetan.

SUH ističe da strogo treba zabraniti sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju sa svim pružateljima socijalne skrbi, bilo pravnim ili fizičkim osobama, zdravstvenim djelatnicima, odvjetnicima ili javnim bilježnicima i članovima njihovih obitelji pod prijetnjom ništetnosti takvog ugovora, uz određivanje visokih kazni za kršenje te odredbe.

 „Doživotno“ i „dosmrtno“ – tko prepoznaje razliku?

Drži potrebnim odrediti da davatelj uzdržavanja ne može istovremeno imati zaključena više od dva važeća ugovora o doživotnom uzdržavanju. Obvezati davatelja uzdržavanja da prilikom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju preda ovlaštenoj osobi potvrdu, ne stariju od 30 dana, o nekažnjavanju. Predlažu propisati da su sporovi vezani za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju hitni, a sud je dužan sazvati prvo ročište u roku od 15 dana te donijeti presudu 6 mjeseci od podnošenja tužbe.

Vezano uz ugovor o dosmrtnom uzdržavanju SUH predlaže ukinuti odredbe članaka  586. do 589. Zakona o obveznim odnosima. Sam naziv ugovora „doživotno uzdržavanje“ i „dosmrtno uzdržavanje“ kao da namjerno dovodi u zabludu gotovo sve osobe koje nisu pravnici, tako da primatelj uzdržavanja nerijetko ne zna koji ugovor potpisuje (oko 82 posto ne prepoznaje razliku). Osobe koje žele iskoristiti starije upravo koriste tu situaciju, upozorava SUH.

Uzimajući u obzir da je svrha oba ugovora uzdržavanje osobe u potrebi, a prijenos imovine te osobe je naknada za uzdržavanje, nema nikakvih opravdanih razloga da se ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju favorizira osoba davatelja uzdržavanja u odnosu na davatelja uzdržavanja iz ugovora o doživotnom uzdržavanju na način da odmah postane vlasnik imovine. Najveći broj zlouporaba instituta uzdržavanja nastaje iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, koji omogućuje davatelju da odmah nakon stjecanje imovine i otuđi imovinu uzdržavanog, a da nije ni započeo uzdržavanjem.

Svakodnevno doznajemo za slučajeve prevara ili neizvršavanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju tako da starija osoba pri kraju životnog puta ostaje i bez imovine i bez uzdržavanja, sama i bez sredstava, bez krova nad glavom, čekajući završetak sudskog spora koji u pravilu ne dočeka. Mnogi pojedinci bave se tom vrstom „lešinarskog biznisa“ sklapajući i po više desetaka ugovora, čekajući da primatelji uzdržavanja umru što prije, upozoravaju iz SUH-a.