Nerazjašnjena ideja oko uvođenja tzv. sindikalnog poreza u Hrvatskoj izazvala je ovih dana reakcije po društvenim mrežama i medijima posebno zbog toga što nije sasvim jasno hoće li i kako to biti ugrađeno u novi Zakon o radu koji je u pripremi.
Naime, Vlada je u prijedlogu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti navela moguće “pronalaženje rješenja za dugogodišnji problem članova sindikata u odnosu na nečlanove, a vezano uz korištenje prava ugovorenih kolektivnim ugovorima”.
Moguće uvođenje naknade za korištenje prava iz kolektivnih ugovora za radnike koji nisu članovi sindikata – kolokvijalno nazvano sindikalnim porezom – izazvalo je reakcije i brojna pitanja.
Jer, dodatna prava za koja se izbore sindikati u kolektivnim ugovorima koriste svi radnici, bili oni članovi sindikata ili ne, pa to sindikalci smatraju nepravdom.
Iz sindikata su pak u srijedu rekli da prijedlog o uvođenju naknade za nečlanove još nisu formulirali, niti su razradili alternativne mogućnosti. Sindikalisti su čak izjavili da su iznenađeni da je Vlada nenadano otvorila to pitanje kako bi “izazvala negativne reakcije i oslabjela pozicije sindikata u predstojećim pregovorima novog Zakona o radu”.
Posjetimo, sindikati do sada nisu inzistirali da naknada nečlanova ide u sindikalnu blagajnu, nego da ona bude iskorištena za neko javno dobro ili humanitarnu svrhu.
Jedan od prijedloga je da bi naknadu plaćali nečlanovi samo u onim granama gdje su važeći kolektivni ugovori, a ne svi radnici. Tko ne želi koristiti dodatna prava izborena kolektivnim ugovorom – poput božićnica, regresa za godišnji, jubilarne nagrade i slično – ne bi morao plaćati naknadu.
Inače, članarina u sindikatu u Hrvatskoj iznosi jedan posto plaće, a naknada bi trebala biti niža od toga. Izmjenama ZOR-a 2003. godine bio je uveden “doprinos solidarnosti” kao obveza radnika koji nisu članovi sindikata, a koji se uplaćivao u sindikalnu blagajnu i bio dijelom kolektivnog ugovora, međutim, Ustavni sud je to 2005. godine ukinuo.
O ovom pitanju u četvrtak su sindikati poslali novo priopćenje kojeg prenosimo u cijelosti:
Nije ovdje riječ o sindikalnom porezu, već o ispravljanju nepravde prema članovima sindikata koji financiraju kolektivno pregovaranje, kažu sindikalisti.
Članovi sindikata, kroz organizirano djelovanje, ključni su akteri borbe za povoljniji radno-pravni status i veća prava svih radnika. Oni u toj borbi sudjeluju vlastitom aktivnošću i financiranjem stručnog aparata u sindikatima bez čega ne bi bilo ni ekonomske ni pravne podloge za kolektivno pregovaranje niti kontrole provedbe i zaštite prava radnika.
Nečlanovi sindikata, s druge strane, ohrabreni činjenicom da će u svakom slučaju konzumirati podjednako sva prava i povlastice ugovorene kolektivnim ugovorima, ne participiraju u toj istoj borbi pa niti plaćanjem neke vrste naknade za korištenje izborenih prava.
Članovi i nečlanovi sindikata Zakonom o radu izjednačeni su samo po pitanju opsega prava, ali ne i po pitanju njihovih obveza. Naš zakonski sustav stavlja u neravnopravan i diskriminatoran položaj članove sindikata u odnosu na nečlanove. To je nepravedan sustav. Takav sustav potkopava društvenu solidarnost i potiče prisvajanje plodova tuđih napora.
“Kolektivni ugovori, božićnice, regresi i veće plaće ne padaju s neba”
Rješavanje ovog problema nije trivijalno, jer stanovita prava radnika ne proizlaze samo iz sindikalne aktivnosti već velikim dijelom i iz rada pojedinca. Stoga plaća i osnovna prava iz domene socijalne sigurnosti ne mogu biti predmet različite regulacije na temelju članstva i nečlanstva u sindikatima.
Ali, jedan dio prava, razmjeran razlici u naporima i troškovima kolektivnog pregovaranja, koje ima član u odnosu na nečlana, trebao bi biti prepoznat kao dodatno pravo članova sindikata, kako je to regulirano u većini civiliziranih zemalja.
Obveza plaćanja naknade za korištenje povoljnosti iz kolektivnih ugovora ili ugovaranje prava koja vrijede samo za članove sindikata nisu nepoznati modeli reguliranja navedenih odnosa. Različita rješenja koja za cilj imaju uspostavljanje pravednih odnosa, jačanje sindikata i poticanje kolektivnog pregovaranja već dugo postoje u nizu zemalja Europe i svijeta, od Njemačke, Slovenije, Kanade,
Turske, Švicarske, Bugarske, Belgije, Danske, Švedske, Finske, Islanda pa do Izraela, SAD-a, …
Uvođenje obveze plaćanja određene naknade za korištenje prava iz kolektivnih ugovora za nečlanove sindikata nije “sindikalni porez”. To je pitanje uspostavljanja ravnoteže koja će spriječiti iskorištavanje onog dijela radnika koji svojim odricanjima osiguravaju postojanje kolektivnih ugovora i njima zajamčenih prava. Kolektivni ugovori, božićnice, regresi i veće plaće ne padaju s neba.
Nije ova nepravda stvar samo javnog i državnog sektora, kako opet tvrde oni koji sustavno pokušavaju unijeti razdor između radnih ljudi u javnom i privatnom sektoru da bi prikrili pravi rascjep hrvatskog društva između onih koji imaju previše i one građanske većine koja nema dovoljno.
Žele uspostavljanje pravednih odnosa
I u privatnom sektoru nečlanovi sindikata jednako uživaju u plodovima sindikalnih napora i odricanju svojih kolega, članova sindikata. Štoviše, u privatnom sektoru još je izraženije sprječavanje i opstrukcija sindikalnog organiziranja, što sve više dovodi do opadanja broja članova sindikata i može imati veoma opasne posljedice po sve radne ljude jer su sindikati najvažniji i uglavnom i jedini branitelji društvene kohezije, socijalne pravde i dostojanstva radnika.
Sindikati ne traže nikakav novac za sebe. Žele uspostavljanje pravednih odnosa u društvu i promjenu okvira koji potiče iskrivljene društvene vrijednosti i nesolidarnost. Nikada svi radnici neće i ne moraju biti članovi sindikata, ali bi svi radnici trebali na neki način participirati za zajednička prava koja koriste, a koja sindikati i njihovi članovi izbore. Tu nije riječ niti o uvođenju obvezne sindikalne članarine ili „sindikalnog poreza“, već o tome da bi se jedan od spominjanih modela (kako u javnom, tako i u privatnom sektoru) koristio samo i isključivo u situaciji potpisanog kolektivnog ugovora kojim su sindikati materijalna prava ugovorili na višoj razini od zakonom uređene.
Božićnice, regresi, uskrsnice, darovi za djecu, jubilarne nagrade, pravo na plaćeni prijevoz na posao i s posla tek su neka od prava na koja poslodavce ne obvezuje nikakav zakon, nego se za njih izbore sindikati kolektivnim pregovaranjem. Stoga upravo članovi sindikata, a ne čelnici, traže da se ta prava u punom ili povećanom obimu odnose samo na njih jer isključivo oni dobrovoljno financiraju sindikalnu borbu i na njihovim leđima i aktivnostima postižu se bolji uvjeti za sve radnike, dok za to vrijeme nečlanovi drže „ figu u džepu“ i sva povećanja plaća nonšalantno trpaju u taj isti džep.
“U Kanadi i Bugarskoj nečlanovi plaćaju tzv. doprinos solidarnosti”
Sindikati ne traže ništa što nemaju druge civilizirane zemlje. Štoviše, traže i manje, jer neke zemlje poput Kanade i Bugarske imaju model po kojem nečlanovi plaćaju tzv. doprinos solidarnosti izravno sindikatima. Hrvatski sindikati to ne žele. Cilj sindikata u Hrvatskoj je uspostavljanje pravednog i poticajnog okruženja za zaštitu i unapređenje prava radnika i građana. Na to svi zajedno imamo bezuvjetno pravo.
Tu nema mjesta trgovanju s radničkim pravima, svim onim što su sindikati svojim akcijama izborili i sigurno ga neće biti. Stoga nema logike da se reguliranje prava članova i nečlanova u javnosti povezuje s produljenjem radnog vijeka do 67 godina jer je upravo sindikalnom inicijativom “67 je previše”, u suradnji sindikata i građana, dokinuta namjera Vlade za obveznim radom nakon 65-e godine, stoji u priopćenju kojeg potpisuju Sanja Šprem, zamjenica predsjednika Matice hrvatskih sindikata, Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata i Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.
Komentari