Ovih se dana u prodaji pojavio album ‘’Tribute To B.P.’’ talentiranog mladog glazbenika Šimuna Matišića kojeg se sve češće spominje kao vrsnog kompozitora i udaraljkaša, ali prije svega vibrafonista koji je album objavio u čast svog mentora Boška Petrovića.

Svoje prve bubnjeve je dobio s tri godine, a prvi nastup održao je u četvrtoj godini života. Upisao je glazbenu školu Elly Bašić i stekao osnovno glazbeno obrazovanje, ali uz veliku podršku roditelja jer je njegov otac poznati hrvatski glazbenik, dramatičar, scenarist i skladatelj Mate Matišić. Surađuje s brojnim inozemnim i domaćim jazz i klasičnim glazbenicima i orkestrima. Član je ansambla Harlequin Art Collective koji se bavi djelima Oliviera Messiaena i J. S. Bacha, u kojem djeluje kao udaraljkaš i aranžer. Uspješan je i na klasičnoj i na jazz sceni, iako je još uvijek student pete godine udaraljki u klasi profesorice Ivane Bilić te četvrte godine klasične kompozicije u klasi profesora Mladena Tarbuka, dok je prve dvije godine studija kompozicije završio kod profesora Davorina Kempfa. Njegov mentor bio je Boško Petrović, ali i jedan od najvećih vibrafonista današnjice Gary Burton. Krajem prošle godine njegovo je djelo ‘’Šlomlek Maryam’’ u Hrvatskom glazbenom zavodu izveo ansambl Cantus obilježavajući 75 godina Hrvatskog društva skladatelja. Skladao je i glazbu za kazališne predstave. Ove godine navršava tek 25 godina, a ima već tri studijska albuma koja je snimio s nekim od najboljih hrvatskih jazz glazbenika te najnoviji ‘’Tribute to B.P’’ koji je snimio u suradnji s Matijom Dedićem, Davorom Križićem, Zvonimirom Šestakom te Krunoslavom Levačićem, a posvetio ga je vibrafonistu, jazz skladatelju i mentoru Bošku Petroviću i koji se ovih dana pojavio u prodaji. Šimun Matišić jedan je od najtalentiranijih glazbenika nove generacije pred kojim je velika karijera.

NACIONAL: Koliko je Boško Petrović utjecao na vas kao glazbenik i edukacijom, a koliko svojom osobnošću i karizmom?

Utjecao je dosta. Žao mi je što se nisam rodio ranije da doživim sve te priče o Bošku koje sam kasnije čuo o njemu, koje su se najčešće događale iza ponoći u B.P. Clubu. S druge strane, ovako mi je ostala ta lijepa dječja slika o njemu kroz te priče.

NACIONAL: Jeste li te priče o njemu slušali kada ste bili dijete ili danas kada su vam jasnije i prihvatljivije brojne anegdote s njim?

Uglavnom danas. Čuo sam i neke priče još kada sam bio dijete, ali su mi danas mnoge stvari jasnije. Kao glazbenik me jako puno naučio. Zanimljivo je da je on, dok nas je učio stalno smanjivao količinu nota koju smo svirali. Kada sam bio mlađi, slušao sam Garyja Burtona i Johna Coltranea, a Boško je s manje nota prenosio istu tu ideju koja se potom dograđivala i ukrašavala. Kroz to nas je naučio neke osnove i često preporučivao razne albume za slušanje, što je jako važno za edukaciju.

NACIONAL: Koliko je za vaše sazrijevanje u jazzu i vaše školovanje i mentorstvo Boška Petrovića važna ljetna škola jazza koju je on održavao u Grožnjanu?

Mislim da je jako važna. Takvih seminara gotovo da više i nema. Barem na te takav način. To je bilo poput visinskih priprema u sportu. Odete negdje, konkretno u Grožnjanu koji je na neki način bio izoliran i gdje nije bilo ničega drugog osim te ljetne škole jazza. Tamo je Boško stvorio jedan mikrosvijet u kojem smo mi morali funkcionirati. Neću nikada zaboraviti da sam u Grožnjanu doživio neke vrlo zanimljive međuljudske odnose. Nisu me svi hvalili zato što kao mali znam dobro svirati jer su svi znali dobro svirati i nije bilo te roditeljske pohvale i zaštite.

NACIONAL: Znači li to da su vas pokudili kada ste bili loši i pohvalili kada ste bili dobri?

Da! I ne samo to. Prvi put sam svirao neki solo za koji sam bio uvjeren da je bio odličan, ali taj moj solo nekome drugom nije baš bio ok i to mi je bilo sjajno iskustvo. Život je prepun toga jer puno glazbenika s kojima surađujem mi nije uvijek po mom ukusu i obrnuto. To sam prvi put doživio upravo u Grožnjanu i to je neprocjenjivo. Kako sam počeo svirati s tatom i njegovim prijateljima, uvijek sam bio sin njegovih prijatelja i uvijek su me hvalili. Žao mi je što više nema takvog Grožnjana.

NACIONAL: Otac vas je usmjerio ka glazbi, no što je presudilo da se odlučite za udaraljke, odnosno za vibrafon?

Kao mali sam često gledao crtiće i snimke s puno bubnjanja. Kada sam prvi put pogledao onaj božićni animirani film ‘’Little Drummer Boy’’, zaključio sam da i ja moram svirati bubnjeve. Tada je sve krenulo. Dobio sam svoje prve bubnjeve od roditelja i počeo sam svirati s tatom.

NACIONAL: Koliko ste imali godina kada ste dobili prve bubnjeve?

Tri godine.

NACIONAL: Je li prvi nastup na koncertu s tatom u vašoj četvrtoj godini bio vaš nastup kao pravog bubnjara?

Da, već sam do tog nastupa znao nešto svirati. Često sam pratio tatu i bend, a nakon toga upisao sam i glazbenu školu i upoznao neke druge udaraljke, među kojima i vibrafon. Tata mi je potom poklonio album ‘’Crystal Silence’’ Garyja Burtona i Chicka Coree, nakon čega je vibrafon bio logičan nastavak mog glazbenog obrazovanja. Roditelji su imali ogroman utjecaj na mene.

NACIONAL: Koliko je pohađanje glazbene škole Elly Bašić važno za vaš glazbeni razvoj s obzirom na njihov specifičan pristup učenju glazbe?

Glazbena škola Elly Bašić je super škola. Mislim da su taj njihov pristup glazbi i filozofija škole jako prirodni i bliski glazbi, a to je jako važno. Profesorica Sretna Meštrović koja me podučavala klavir i kojoj sam zahvalan do nebesa zbog svega što me naučila držala je improvizaciju za djecu. To je bila improvizacija s djecom koja su prvi put vidjela klavir. Ona je na primjer rekla djeci da sviraju oblake, kišu, sunce itd. Neka starija djeca su počela u toj improvizaciji slagati kompozicije, a druga djeca su, pa i ja, nešto zamislili, odsvirali po nekoj vlastitoj slici. Tu je bilo i jazza, i klasike, i komponiranja, svega. U svakom slučaju je bilo jako korisno.

NACIONAL: Kakav je bio sustav učenja?

Taj njihov poseban sustav učenja meni je jako odgovarao. Oni su razvili sustav u kojem su profesori i učenici dio jedne zajednice. Nema vidljive razlike. Sjećam se da smo radili jedan projekt s orkestrom u kojem sam svirao timpane s glazbom iz filma ‘’Gospodar prstenova’’. Poseban aranžman za orkestar i zbor s glazbom iz tog filma. To je bilo doista predivno iskustvo koje je meni bilo jako važno kao i mnogima koji su sudjelovali.

NACIONAL: Često svirate i razne druge udaraljke. Jeste li se trajno opredijelili za vibrafon?

Vibrafon je sada moj primarni instrument. Ne po važnosti, ali koliko ga javno sviram i nastupam – to je vibrafon. To je i zbog toga što je rijedak i malo ga ljudi svira. Sviram ja i bubnjeve, ali ne tako dobro kao neki drugi naši bubnjari. Što se tiče marimbe koju također kao instrument jako volim, na žalost ne vidim je još uvijek u jazzu. Osim možda za neku latino varijantu koje nisam preveliki ljubitelj. Na marimbi najčešće sviram klasiku i to prvenstveno Bacha. Planiram uskoro to i snimiti.

NACIONAL: Član ste Harlequin Art Collectiva koji svira kompozicije Bacha i Messiaena. Zašto samo ta dva kompozitora?

Meni je to jako drag ansambl jer smo svi jako dobri prijatelji. Najbolji prijatelj mi svira u tom ansamblu, sestra mi pjeva, flautist i trombonist su braća, Alan i Dani Bošnjak. To smo spontano dogovorili i počeli svirati, a i ja sam u to vrijeme Messiaena obožavao i dan danas ga obožavam, a Bach je Bach. Osim toga, njih dvojica imaju puno dodirnih točaka.

NACIONAL: Publika vas je do sada više upoznala kao jazz glazbenika, iako svirate i klasiku i jazz. Je li vam klasika intimna ljubav, a jazz strast?

To je dobra definicija. Nadam se samo da ipak nisam manje prisutan na sceni vezanoj uz klasiku. Imao sam dosta izvedbi s nekim svojim djelima, ali je jednostavnije dogovoriti jazz nastup, koliko god je teško jazz glazbenicima. Međutim, klasičarima je ipak teže. Dečki koji završe glazbenu akademiju u Grazu dođu u Zagreb i stalno su prisutni u nekim jazz ansamblima, a čelisti koji izađu s akademije nemaju baš puno gaža niti se mogu dostojno predstaviti. Što se tiče mene i klasike, imam repertoar Bacha na marimbi koji sam čak i snimio, ali nisam bio zadovoljan izvedbom pa sam odlučio na kraju ipak to ne objaviti. Morat ću snimiti ponovo. Volio bih nastaviti svirati Bacha i održavati klasične koncerte kao i stvarati i svirati vlastite kompozicije.

NACIONAL: Gdje se vidite u jazzu?

S jazzom postoji uvijek osobni pečat izvedbe i na kraju nitko ne može točno reći da to nije bilo dobro. A Bach se svira već 300 godina i snima zadnjih sto godina. Pravila za klasiku i jazz su ista jer postoji određena pravila pristupa toj glazbi, ali neki stilski elementi su puno zahtjevniji u klasici. U doglednoj budućnosti ne bih htio birati između klasike i jazza, ali ću morati jednog dana odabrati. To sve nije toliko udaljeno jedno od drugoga. Kada sam bio mlađi, bilo mi je teško baviti se klasikom i jazzom u jednom danu. Taman zaroniš u jazz i onda se moraš prebaciti. Što sam stariji, to mi je lakše. Klasika koju slušam i kojom se bavim je sve suvremenija i bliža je modernom jazzu.

NACIONAL: Imali ste priliku učiti kod jednog od najvećih vibrafonista na svijetu, američkog glazbenika i skladatelja Garyja Burtona koji vam je bio i mentor. Kako je došlo do suradnje?

S Garyjem Burtonom sam se prvi put upoznao u klubu Porgy & Bess u Beču i to zahvaljujući hrvatskoj pjevačici Thani Alexi koja je supruga Antonia Sancheza, bubnjara Garyja Burtona. Kako je moja sestra studirala u Beču, znao sam otići kod nje u posjet i na neke koncerte. Jednu je večer nastupao i Gary Burton i pomislio sam da me ništa ne bi koštalo da mu pokucam na vrata u backstageu. Javio sam se Thani, ona je pitala supruga i on me najavio Burtonu. Pripremio sam za njega svoj prvi album ‘’Jazz Nocturno’’, pokucao sam na njegova vrata i dao mu CD. Međutim, on se nakon toga javio jer sam mu ostavio e-mail što je, naravno, bilo jako lijepo od njega i veliko iznenađenje. Čestitao mi je, pohvalio album i rekao da mu pošaljem još snimaka ako imam pa će ih komentirati. Kada se već ponudio, poslao sam mu svoje snimke koje je on sve redom komentirao.

NACIONAL: Je li tada počela vaša suradnja?

Da, jer je ta naša veza preraslo u svojevrsno prijateljstvo, zato što smo se redovno čuli za Uskrs, Božić i Novu godinu pa je to postala neka vrsta tradicije. Potom je krenuo online kurs na Barkleyu koji mi je poklonio. To je bilo prije šest, sedam godina i bilo je fenomenalno organizirano. Svaki tjedan sam imao sat uživo. Nas nekoliko iz cijelog svijeta. On nam je redovno davao zadaće. Jako je dobro sve osmislio i edukacija je bila prirodna i jasna.

NACIONAL: Jeste li se i nakon toga susreli?

Nakon toga me pozvao u Beč kada je imao nastup s Chickom Coreom u sklopu turneje Hot House. Organizirao je ulaznice za mene i cijelu obitelj i još me pozvao da sviram s njima na pozornici. On ima sve razloge da se ponaša distancirano od svih, ali je doista prirodan. Drugi dan smo mu svi došli čestitati jer sam bio s mamom, tatom i sestrom. Neki je zaštitar stajao na vratima i odmah nas zaustavio, ali kada se pojavio Burton rekao je da nas sve pusti u backstage. Unutra je sjedio Chick Corea koji je jeo jabuku, pristojno pozdravio i tako… Jedno nevjerojatno iskustvo koje dokazuje da su ti najveći i najnormalniji.

NACIONAL: Što planirate nakon završenog školovanja?

Žalio bih nastaviti živjeti kao dosad. Da sviram, skladam, dobivam narudžbe za neke nove kompozicije, a volio bih otići i u inozemstvo na usavršavanje kompozicije.

NACIONAL: Znate li gdje?

Najvjerojatnije u Njemačku ili Francusku. To mi je plan.

NACIONAL: Znači li to da ako se ukaže prilika, da ćete nastaviti karijeru izvan Hrvatske?

Ne nužno. Meni je lijepo u Zagrebu. I ovdje se da svašta raditi, ali bih volio otići u inozemstvo da vidim kako kotiram na većim pozornicama. Krajem rujna idem u Graz jer me Emiliano Sampaio, jazz kompozitor koji radi doktorat iz kompozicije, zvao da nastupim u orkestru koji će izvesti njegove kompozicije. Što se tiče svjetske scene, mislim da smo mi njen dobar dio. I u klasici i u jazzu. Imamo odlične glazbenike. Jako sam se začudio kada sam vidio programe studiranja nekih svojih prijatelja i kolega u Zagrebu, zahtjevniji je od onih koje sam vidio u inozemstvu.

NACIONAL: Što mislite o hrvatskoj jazz sceni?

Smatram da je na jako visokom nivou. Malo je previše disbalansirano što se tiče medijskog prostora koji dobivaju odlični jazz glazbenici, ali je to na žalost uvijek tako i bilo. Neki ljudi koji su fenomenalni muzičari bi trebali dobiti puno veći medijski prostor, ali ga ne dobivaju, već ga dobivaju ljudi koji to ne zaslužuju. Ali tako je u svakoj umjetnosti. Trebalo bi malo bolje organizirati jazz scenu. Sada je Lana Janjanin to preuzela pa se nadam da će biti bolje, nakon što mi je pričala o svojim planovima. Ideja povezivanja jazzera puno znači. Nadam se da će u tome i uspjeti. Mislim da u svim umjetnostima postoje razne faze u kojima povećan broj novih umjetnika ne znači nužno i veću kvalitetu, ali znači širenje scene. Trenutno se dešava nešto super na našoj jazz sceni.

NACIONAL: Klub Boška Petrovića je značio puno za zagrebačku i hrvatsku jazz scenu. Koliko danas Zagrebu nedostaje takav klub?

Strahovito fali. Ono što je Borko Rupena napravio s KCM-om (Kulturni centar Mesnička) je ogromna stvar i svi smo mu jako zahvalni. To je predivan klub u kojem je bilo predivnih svirki. I sada, kada je to još uvijek mladi klub, svaki mladi jazz glazbenik ima predivne uspomene, što je super. Ne nužno sviračke, a to puno znači. Jako fali B.P. Club. Stalno razmišljam kako bi bilo dobro da se udružimo mi svi jazzeri i nešto zajedno napravimo. Na svu sreću KCM dobro radi, ali bi bilo dobro da postoji barem još jedan jazz klub u kojem se pije i kava, ali ne još jedan klub u kojem se pije kava i svira ponekad jazz.