Škraping, utrka koja je dobila ime spajanjem pojmova škrape i treking, otvorila je 12. ožujka novu, 18. sezonu Treking lige. Ove godina će se natjecatelji Treking lige, koja je zadržala izvorno ime iako je sada većina utrka u trail formatu, utrkivati i skupljati bodove kroz 13 utrka, 12 u Hrvatskoj i jednu (Soča trail u sklopu Soča Outdoor Festivala) u Sloveniji. Svaka utrka sadržava barem tri dužinske kategorije, najkraća od sedam do devet kilometara, srednja je od 13 do 16 te najduža od 23+ kilometara. Neke utrke, primjerice Velebit trail, imaju i duže dionice. Staze su šumski putevi, makadami, brdski putevi i plaže. Za manje upućene, razlika između traila i trekinga je u (ne)označenim stazama. Na trail utrkama natjecatelji idu označenim stazama, dok na trekingu trkači sami nalaze puteve do pojedinih kontrolnih točaka koje spajaju start i cilj.

Šimun Cimerman (47) je pokretač i zaštitno lice Treking lige. U mlađim danima bio je uspješan vaterpolist, a kasnije je ušao u svijet pustolovnih utrka. S Davorom Novoselcem je 1998. okupio prvu hrvatsku ekipu koja će nastupiti na jednoj pustolovnoj utrci, i to onoj najtežoj ikad – Eco Challengeu u Maroku. Njih dvojica su s Joškom Božićem i Korinom Besednik te 1998. godine bili među samo 20 finišerskih ekipa od ukupno 60 koje su startale i prošle brutalnih 650 kilometara do cilja. Nastavio je Cimerman sudjelovati na pustolovnim utrkama, ali mu se javila i ideja o organizaciji sličnih utrka u Hrvatskoj. Uspio je 2000. kad je organizirao trodnevnu utrku od 250 km kroz Gorski kotar i Kvarner koja se 2001. pretvorila u Terru Incognitu, 500 km dugačku utrku kroz bespuća Hrvatske koja je trajala do 2008. Tri godine kasnije, 2003., tražeći format natjecanja u kojem bi većem broju ljudi, ne samo uskom krugu ekstremno spremnih natjecatelja, omogućio natjecanje u prirodi, organizirao je prvi „Velebitski pustolovni treking“ koji se 2005. s još nekoliko treking utrka pretvorio u Treking ligu.

„Ove godine prvi put imamo utrku na Braču, otoku koji je savršeno mjesta za trail. Kao najviši otok Jadrana, ima mnogo toga ponuditi. Uz Brač, tu je još i nova utrka na Rabu, Arba trail – Rab Geological Traces koji prvi put pokriva područje poluotoka Kalifronta. Usporedio bih ga s Mljetom jer je posve prekriven borovom šumom. Veselimo se ovim utrkama kao mala djeca jer obožavamo uživati u novim lokacijama i prezentirati ih širokoj outdoor publici“, kaže u razgovoru za Tempo Šimun Cimerman.

TEMPO: Kako su izgledali počeci Treking lige?

Počeli smo 2003. s Velebitskim pustolovnim trekingom koji je bio dugačak 140 kilometara. Išao je od Paklenice do Senja tri godine za redom i to se pretvorilo u cijeli pokret. Taj treking se uspio primiti na različitim lokacijama u Hrvatskoj i egzistirao je gotovo desetak godina na trideset lokacija. Došlo je vrijeme kada je taj treking prerastao u trail, a razlika je u tome što se u trekingu morate orijentirati s kartom i kompasom, imate točku A i točku B koju morate proći i na vama je gdje ćete od točke A do točke B naći najbolji, najsigurniji put i tu ćete doživjeti avanturu, pogotovo ako se izgubite. Nakon toga na scenu je stupio trail koji je zamijenio treking.

Šimun Cimerman nekada je bio uspješan vaterpolist, a 2005. godine pokrenuo je Treking ligu. FOTO: Privatna arhiva

TEMPO: Za mnoge trkače središnja točka sezone je Velebit trail, utrka koju se često naziva mitskom prvenstveno zato što je 2003. donijela treking i trail u Hrvatsku. Što ove godine donosi Velebit trail?

Velebit varira svake godine. Ove godine ostavili smo format od maksimalno 42 km najduže dionice. Prije smo imali dužine čak i do 100 milja između Senja i Paklenice i nekoliko stokilometarskih između Karlobaga i Paklenice te „pedesetmajlerica“. No organizirati takve dužine na Velebitu je vojna operacija. Istina, Velebit je najstarija utrka u Hrvatskoj, poznata je kao „mjesto gdje je sve počelo“ i traje sada gotovo već 20 godina. Iskreno, uvijek sam za Velebit mislio da će to jednog dana biti svjetska utrka, kao što je sada 100 milja Istre. No to se nije ostvarilo. Za to trebate imati veliku potporu cjelokupnog prostora, tu mislim na Senj, Gospić, Karlobag, Zadar, Paklenicu, sve nacionalne parkove. No to nismo uspjeli ostvariti, ali Velebit i dalje ima svoju publiku i kultni status i svake godine uvijek ugosti natjecatelje iz minimalno 20 zemalja. Velebit je jednostavno Velebit, nešto izvan konkurencije.

TEMPO: Koja su pravila na trail utrkama?

Pravila u svim trail utrkama su gotovo identična. Imate označenu stazu, kategorije, okrepne stanice koje su postavljene ovisno o utrci na 5, 10, 20, 30, 50 kilometara, neke utrke uopće nemaju okrepne stanice pa morate nositi sve sa sobom. Konkretno, utrka 100 milja Velebita bila je limitirana na 52 sata. Okrepne stanice su bile svakih 20 kilometara i tamo imate vodu, banane, Coca-Colu, različite suplemente koje možete uzimati kako biste nosili što manje opreme u ruksaku. Također, utrka zahtijeva da natjecatelj mora imati obaveznu opremu, od prve pomoći do opreme ovisno o vremenskim uvjetima. Vrlo je važno dešava li se utrka u zimskom ili ljetnom periodu, u kišnim ili zimskim uvjetima pa organizator može zahtijevati od sudionika da nose opremu.

‘Velebit trail i dalje ima svoju publiku i kultni status i svake godine ugosti natjecatelje iz minimalno 20 zemalja. Velebit je izvan konkurencije’

TEMPO: Kako u organizacijskom smislu izgleda utrka? Koliko ljudi sudjeluje, koliko kilometara staza treba pregledati, raskrčiti, označiti i osigurati za natjecatelje? Što je najveći izazov u organizaciji?

Na novoj utrci se treba raditi barem mjesec dana na terenu. Jednom kada se to napravi, svake sljedeće godine je sve lakše. Primjerice, za stazu „Life on Mars“ na Pagu trebalo nam je 30 radnih dana da je napravimo. Kada smo je napravili, sada nam treba tri-četiri radna dana da je pripremimo za utrku. Tu se sve bazira na dvije riječi: minuli rad.

TEMPO: S obzirom na to da organizirate utrke diljem Jadrana, na Pagu, Rabu, Krku, Braču i sve su te utrke u terminima izvan ljetne sezone, nalazite li zajednički interes s lokalnim turističkim zajednicama? Možete li usporediti sada tu suradnju i suradnju u prvim godinama Treking lige?

Da, sve lokacije na kojima radimo prepoznale su turistički potencijal aktivnog odmora i s njima zajedno radimo strategiju turističkog razvoja pojedinog prostora. Utrka na nekom prostoru je samo dobar PR, ali nosi i infrastrukturu, što znači da svaka utrka iza sebe ostavlja turističku infrastrukturu i sadržaj za konzumiranje. Primjerice, „Life on Mars“ dovede tisuću ljudi na utrku, no svaki drugi vikend u godini možete sresti i do stotinu ljudi na stazi koji su došli tamo uživati. Proputovao sam dosta svijeta i ne znam jesam li vidio zemlju kao što je Hrvatska koja na tako malom teritoriju ima toliko raznolikosti. Mi smo ih do sada organizirali na preko 30 različitih lokacija.

Osim što privlače natjecatelje iz Hrvatske i inozemstva, trail utrke imaju snažan turistički potencijal. FOTO: Privatna arhiva

TEMPO: Koliko stranaca dolazi na utrke Treking lige?

Oko 20 posto, najviše Slovenaca i susjeda iz regije. Da biste privukli cijeli svijet, morate raditi utrke formata minimalno od 50 do 100 km, jer strancima se ne isplati iz Kanade ili Francuske dolaziti za samo 25 km.

TEMPO: Očito sve više ljudi trči trailove, je li uz porast broja natjecatelji došlo i do jačanje konkurencije? Jesu li trkači sve spremniji?

Naravno. Znanje i tehnologija, metodologija treninga i sve ostalo učinili su veću konkurentnost. Mi smo još u tome na početku, no masovnost donosi i kvalitetu jer iz te mase uvijek iznjedri neki novi talent. Još nemamo sustavne škole, sve se svodi na rekreativne škole trčanja u koje ulaze ljudi koji su stari i koji možda nikada nisu trčali. No sve je više djece na utrkama koja od malih nogu trenira, što je dobar zalog za budućnost i napredak.

‘Prosječni sudionik Treking lige ima 40 godina, u mladosti se bavio sportom, planinario je i otrčao polumaraton, a sada trenira dva do tri puta tjedno’

TEMPO: Zamjetno je da na Treking ligi barem polovicu ako ne i većinu natjecatelja čine žene. U čemu je tajna?

Možda zato što na utrke dolaze zgodni muškarci? Šalim se. Mislim da je odgovor vrlo jednostavan: žene bolje brinu o svom zdravlju i kvaliteti života nego muškarci, a trail je postao „mainstream“ zdravog života. To je i dokaz da žene puno više vode brigu o svom tijelu i zdravlju nego muškarci. To je odličan trend. Ne mogu naći bolju društveno korisnu stvar. To je sistem koji je profunkcionirao izvan društvenih sistema. Bio je underground, sad je postao mainstream i to je sjajna stvar za društvo jer tu su se apsolutno našli svi. I djeca i tinejdžeri i roditelji i vrhunski sportaši i oni koji vole prirodu.

TEMPO: Kako biste opisali prosječnog sudionika utrka Treking lige, nekog tko više-manje redovno ide na utrke?

Rekao bih da je to netko tko se u mladosti bavio sportom u kojem je bio prosječan i sada ima oko 40 godina, djecu u osnovnoj ili srednjoj školi, završio je srednju ili neku višu školu, prije je ponekad planinario i otrčao polumaraton, trenira od dva do tri puta tjedno i vikende provodi u prirodi te voli pivo i dobro društvo. Ovo se tiče i žena i muškaraca. Neki ljudi počinju od nule i znam ih jako puno u Hrvatskoj koji su od apsolutnih sjedača, tzv. kaučera, napravili zavidne rezultate u poznim godinama i uspjeli odraditi trail utrke od 100 kilometara ili čak 100 milja, što je 160 kilometara.

Privatna arhiva