Šimun Cimerman bio je vaterpolist, a kao rođeni avanturist sudjelovao je u najtežim pustolovnim utrkama na svijetu. U Hrvatskoj je prije 11 godina pokrenuo Treking ligu koja privlači sve više natjecatelja, a traži snalaženje u prirodi i vrlo dobru kondiciju te je privlačna i ženama i muškarcima

Ožujak je mjesec u kojem sportaši i pustolovi dolaze na svoje jer se održavaju dvije utrke hrvatske Treking lige. Proteklog vikenda održana je ona na Pašmanu, poznatija pod nazivom Škraping, dok će se 26. ožujka održati Istra Trek. To su druga i treća utrka od ukupno 16 utrka ovogodišnje Treking lige koja je prvi put održana 2005. na inicijativu bivšeg vaterpolista Šimuna Cimermana. Od tada do danas zanimanje za Treking ligu iz godine u godine sve je veća, iako se ne radi o natjecanju koje je priznato kao sport. “Statistički je liga u broju natjecatelja isprva sporo rasla. Krenulo se s 320 natjecatelja u prvoj godini, pa 350, pa 370, 2009. bilo ih je više od 500, da bi se 2010. dogodio ‘bum’, kada smo imali više od tisuću natjecatelja. Nastavilo se 2011. s više od dvije tisuće natjecatelja, da bi 2013. imali više od 3000 natjecatelja”, rekao nam je 41-godišnji Cimerman.

KADA GOVORIMO O DEFINICIJI TREKINGA, ona glasi da je to fizička aktivnost koja podrazumijeva kretanje na nogama: hodanje, planinarenje ili trčanje po najrazličitijim prirodnim terenima i vegetacijskim sustavima – planinama, brdima, otocima ili ravnicama, po označenim ili neoznačenim stazama – bez pomoći motoriziranih ili drugih sredstava kretanja osim vlastitih nogu, uz pomoć zemljovida, kompasa, GPS-a, propisane obavezne osobne opreme i zaliha hrane i vode. Inspiraciju za pokretanje treking lige Cimerman je dobio dok je devedesetih studirao i igrao vaterpolo u Los Angelesu. “U Los Angelesu sam 1997. upoznao Davora Novoselca koji je krajem osamdesetih napustio Zagreb i bavio se pustolovnim utrkama. On je 1995. sudjelovao u produkciji Eco-Challengea, najveće pustolovne utrke na svijetu. Ta utrka traje deset dana i radi se o projektu Marka Burnetta, glavnog producent ‘Survivora’, što je komercijalna verzija Eco-Challengea. Kasnije je u Burnett u partnerstvu s Donaldom Trumpom stvorio show ‘Pripravnik'”, objasnio nam je svoje početke Cimerman. Isprva, nije razmišljao o pokretanju nečeg sličnog u Hrvatskoj, nego je želio nastupiti na Eco-Challengeu.

“U razgovoru smo odlučili da bi za sljedeći Eco-Challenge trebali napraviti hrvatski tim. Našli smo jednu Hrvaticu u Kanadi, Korinu Besednik jer je četveročlani tim morao imati jednu ženu. Trebali smo četvrtog člana i nazvao sam Stipu Božića koji mi je rekao on da nije za to. Radi se o sportskom preživljavanju u divljini, pri čemu moraš za deset dana doći od točke A do točke B. Moraš biti vrhunski utrenirani sportaš u pet, šest disciplina. Ali Stipe mi je predložio svog sina Joška Božića. Joško je prihvatio i otišli smo u Maroko na najtežu utrku na svijetu, dugu 650 kilometara koje smo morali prijeći u 10 dana. Kretali smo se kroz marokansku pustinju, planine Atlas i Atlantik, bilo je impresivno, ali i strašno teško. Nastupilo je 60 timova, od koji je 20 završilo utrku, a mi smo bili 18. Dakle, dvije trećine timova nije završilo utrku jer je pravilo da ako jedan član ne može nastaviti, onda cijeli tim ispada iz utrke”, prisjeća se Cimerman događaja iz 1998.

CIMERMAN SE VRATIO U HRVATSKU 2000. i razgovarao s bivšim vaterpolistom Tomislavom Paškvalinom, tada direktorom sportskog centra Bjelolasica, kojem je predložio organizaciju takve pustolovne utrke na Bjelolasici. Ideja je bila da se u tri dana pređe 250 kilometara, što je sljedeće godine i napravljeno uz sudjelovanje 15 timova. Godinu dana kasnije ta pustolovna utrka proširena je i na Lošinj, Cres i Učku, ali je Cimerman shvatio da takva utrka neće značajnije povećavati broj natjecatelja, odnosno timova. “Možeš biti avanturist, ali moraš biti i vrhunski utreniran sportaš. Kako je takva vrsta utrke rezervirana samo za vrhunske sportaše, zaključio sam da neće porasti broj natjecatelja. Zato sam razmišljao što napraviti, a da ljudi i dalje imaju avanturu. Dio pustolovne utrke je i treking, u kojem natjecatelj dobije zemljopisnu kartu i od točke A do točke B mora pronaći najkraći, odnosno najbrži mogući put. I tako sam iz pustolovne utrke odlučio izvući jednu disciplinu koja je ujedno i najlakša, jer trebaš samo cipele, ruksak i vodu”, objasnio nam je Cimerman.

• ‘TREBALI SMO ČETVRTOG ČLANA za ekipu Eco-Challengea. Nazvao sam Stipu Božića koji mi je rekao da on nije za to, ali mi je predložio svog sina Joška. Bili smo 18. ekipa, a 40 ih je ispalo’

PRVA ORGANIZIRANA UTRKA ODRŽANA JE 2003. POD NAZIVOM “Velebitski pustolovni treking” od Paklenice do Senja, duga 140 kilometara. “Napravili smo dvije kategorije, lakšu i težu, s time da je lakša bila duga 75 kilometara. Već prve godine bilo je 150 sudionika, što je za mene bilo iznenađujuće puno. Ponovili smo to i sljedeće dvije godine te je Kristijan Šivak, danas instruktor u našoj školi trekinga, 2005. u rekordnom vremenu od 28 i pol sati prošao 140 km dugu udaljenost.

Taj rekord od tada nitko nije oborio, iako ja tu utrku više ne organiziram, ali ljudi u vlastitom aranžmanu odlaze na tu dionicu”, kaže Cimerman. Nakon dvije godine velebitske treking utrke, 2005. stvorena je Treking liga. U prvoj sezoni održano je šest utrka i to na Mosoru, Medvednici, Risnjaku, Velebitu, Bjelolasici i Učki. Od tada do danas popularnost Treking lige je rasla, pa je samo proteklog vikenda na Škrapingu na Pašmanu sudjelovalo 1600 natjecatelja koji su bili podijeljeni u tri kategorije – Ultra, u dužini od 47 km, Challenger, u dužini od 25 km i Light, u dužini od 12 km. “Škraping je jedinstven u svijetu, a nastao je 2006. kada sam želio napraviti utrku kroz obalno područje. Kada su me zvali s Pašmana na napravimo treking utrku, vidio sam da nema planinarskih staza pa sam odlučio da napravimo utrku na obalnom području, koje je na Pašmanu fenomenalno. I tako skoro 50 km hodaš ili trčiš po škrapama, gledaš Kornate, a tehnički nije toliko zahtjevno”.

TAKO TRAJE 35 GODINA CIMERMANOVA ZANIMANJA za avanture i pustolovine koje su započele, kako sam kaže, kada je imao šest godina. “Živjeli smo u Šestinama, u Gornjem Prekrižju, gdje je bila šuma i gdje smo se igrali partizana i Nijemaca. Vjeronauk je bio nedjeljom ujutro u 9 sati. Ja bih svake nedjelje krenuo na vjeronauk, ali… Kada je došlo vrijeme za prvu pričest, svećenik je mojoj majci rekao kako nijednom nisam bio na vjeronauku. ‘Pa gdje je bio, on ujutro krene na vjeronauk i vrati se kući u 11 sati’, rekla je moja majka. Tada se na televiziji u tom terminu prikazivala emisija ‘Dozvolite da se obratimo’, u sklopu koje se prikazivao jedan partizanski film. Bio sam lud za tim, ne zbog ideologije, nego su me fascinirali ti ljudi koji su bili stalno u šumi. Prva scena filma ‘Sutjeska’, avion leti iznad Durmitora, bio sam time fasciniran”, prisjetio se Cimerman svojih početaka. Kad smo mu rekli “Partizani su vas, dakle, odveli u šumu”, odgovorio nam je: “Otprilike, da! Ali iz avanturističkih, a ne ideoloških razloga, grad mi je bio dosadan”.

KAKO MU JE OTAC IGRAO VATERPOLO, tako je i sin počeo igrati taj sport i pokazalo se da je vrlo talentiran. “Već sa 16 godina ušao sam u prvu momčad Mladosti, bili smo prvaci Europe. Ušao sam u reprezentaciju, a onda sam 1995. prihvatio stipendiju i otišao na USC (University of Southern California), što je jedno od deset najboljih sveučilišta u Americi”, priča nam Cimerman koji se u Los Angelesu upoznao s pustolovnim utrkama. Osim na Eco-Challengeu, Cimerman je 2002. nastupio s hrvatskim timom i na 1000 kilometara dugoj Raid Gauloises pustolovnoj utrci koja se održala u Vijetnamu. Osim toga, 2007. nastupio je kao dio njemačko-hrvatskog tima na 600 km dugoj pustolovnoj utrci Desafio des los Volcanes u Patagoniji koju nikada do tada nijedan europski tim nije završio. Njegov tim je uspio u tome.

• NAJPOZNATIJA TRAIL UTRKA na svijetu je ona 100 milja oko Mont Blanca u kojoj se natječe 10 tisuća sudionika, prolazi kroz tri zemlje a vremenski je limitirana na 46 sati

DA BI POVEĆALI ZAINTERESIRANOST za treking, Cimerman i njegovi suradnici, kojih ima desetero, pokrenuli su školu trekinga koja se ove sezone održava treći put. “Koncept škole je da se preko tjedna trči na trkačkim treninzima, dok za vikend idemo u planine. To je drugačije od članstva u planinarskom društvu jer tamo nemate kontinuitet. Ovo je sportsko planinarenje koje je puno zdravije. Za četiri mjeseca ljude od potpunih početnika pripremimo za njihovu prvu treking utrku. Škola traje četiri mjeseca u kojoj apsolutnog početnika, osobu koja ne može istrčati minutu u komadu, pripremimo za utrku od 20 kilometara. Ove sezone imamo 150 polaznika, a prosjek je 35 godina”, tvrdi Cimerman koji sve radi u sklopu kluba Outdoor Run and Track koji ujedno organizira i treking utrke.

KAKO TREKING NIJE PRIZNAT KAO SPORT, tako ne dobivaju novac iz proračuna za sport pa su se posvetili suradnji s lokalnim turističkim zajednicama. Cimerman kaže kako turističke zajednice prepoznaju treking ne samo zato što će im tijekom tri dana doći tisuću ljudi, među kojima ima jako puno Slovenaca, Talijana i Mađara, nego i zato što se time proširuje turistička sezona koja u Hrvatskoj traje samo tri mjeseca. Međutim, Cimerman tvrdi da treking postepeno prelazi u trail. “Treking je nešto što će zamrijeti za dvije, tri godine. Trail je brdsko trčanje ili hodanje po označenim brdskim stazama. Ne možeš se izgubiti i nije toliko avanturističko. Mi trail staze u suradnji s turističkim zajednicama radimo po cijeloj Hrvatskoj, a to je nešto što može proširiti turističku sezonu mjesec dana prije i mjesec dana poslije ljeta. Kod nas je svaka lokacija specifična, nije svaka lokacija za svako vremensko doba”, kaže Cimerman i navodi primjer trail staze koju trenutno stvaraju na Pagu. “U turističkoj zajednici su nas pitali ‘a što ako dođe bura?’. Ako dođe bura, onda ćemo je iskoristiti kao turistički proizvod”, odgovorio im je Cimerman. Inače, prošle godine pokrenuli su prvi urbani trail, Zagreb Trail utrku u kojoj su spojili šest gradskih parkova.

NAJPOZNATIJA TRAIL UTRKA NA SVIJETU je ona u dužini od 100 milja oko Mont Blanca (Ultra Trail du Mont-Blanc), u kojoj se natječe 10 tisuća sudionika, prolazi kroz tri zemlje i ima proračun od nekoliko desetaka milijuna eura. Cimerman ističe kako za pobjednike ne postoje novčane nagrade jer se u njoj nastupa zbog prestiža. “Bio sam tri puta na toj utrci dugoj 175 kilometara, uz 9 tisuća metara uspona, pri čemu vremenski limit iznosi 46 sati. Iz Hrvatske je do sada više od 30 osoba sudjelovalo u toj utrci. Na nesreću, od tih triju nastupa, dvaput je utrka otkazana zbog lošeg vremena, a u trećoj utrci zbog ozljede sam morao odustati nakon 120 kilometara”. U Hrvatskoj na utrkama također nema financijskih nagrada, samo poklon paketa sponzora za one najbolje. Cimerman nam kaže kako ne postoji određeni profil ljudi koji dolaze na treking utrke. “Dolaze ljudi koji su željni avanture, koji su željni sporta, koji žele zdravo živjeti, koji žele izgubiti kilograme ili dolaze jer im društvo ide tamo”, rekao je i istaknuo jednu zanimljivost, a to je da žene čine polovicu sudionika treking utrka. “Žene su se u tom natjecanju izdržljivosti približili muškarcima”, zaključio je Cimerman za Nacional.