Basistica grupe Primal Scream, Simone Butler, snimila je u suradnji s redateljem Paulom Sngom dokumentarni film pod nazivom ‘Year Of The Dog’ koji progovara o jedinstvenoj ljubavi beskućnika i njihovih pasa.

Uoči premijere novog dokumentarnog filma ‘Year Of The Dog’, basistica grupe Primal Screama Simone Marie Butler dala je veliki intervju New Musical Expressu o snimanju filma i otkriću nevjerojatne ljubavi beskućnika i njihovih pasa koje je prikazala u filmu.

Film je režirao Paul Sng, a u njemu se basistica grupe Primal Scream i DJ-ica Simone Marie Butler udružuje s grupom volontera ‘Dogs On The Streets’ koji rade za zdravlje i dobrobit beskućnika i njihovih pasa, pomažući im da zauvijek otiđu s ulice. U samom opisu filma stoji: “Globalna pandemija pokazala je koliko su najranjiviji ljudi u našem društvu uistinu izloženi. Film ‘Year Of The Dog’ slavi vezu između uličnih pasa i njihovih vlasnika, otkrivajući male priče o preživljavanju u najtežem vremenu za Velikoj Britaniji.”

Kao velika ljubiteljica životinja, Simone Butler je prvi put postala svjesna organizacije ‘Dogs On The Streets’ kada je sama pokušala nabaviti psa. Nakon što je intervjuirala osnivačicu organizacije Michelle Clark za njenu emisiju ‘Naked Lunch’ na radiju Soho, rodila se ideja za dokumentarac.

“Ono što rade je nevjerojatno i osjećala sam kao da to što rade uopće nije dovoljno poznato. Željela sam pronaći nešto što će ukloniti tu stigmu koju sa sobom nose beskućnici, spavanje na ulicama i ovim ljudima koji posjeduju pse.”

Objasnila je i kako se snimanje filma pokazalo “iskustvom koje otvara oči” jer je pomoglo da se razbiju mnogi mitovi i zablude o beskućnicima koji paze pse na ulicama. “Imati još jedan život za koji treba biti odgovoran ogromna je utjeha i pomoć za nekoga tko spava u takvim uvjetima jer im daje fokus i odgovornost. To im zauzvrat daje razlog da nastave tako živjeti. Na ulici zna biti vrlo beznadnih i poražavajućih situacija, tako da mi je zaista sve ovo dalo uvid u to koliko briga o psu i ta lijepa veza mogu biti spas za ove ljude.”

“Kao što mi je prijateljica jednom prilikom rekla, u jednom trenutku imaš psa, a u sljedećem već imaš člana obitelji za kojeg bi umro. U situaciji kada postanu beskućnici, ljudi mogu biti lišeni ljudske interakcije i povezanosti, ali pas i zajednica koju on donosi daju im osjećaj pripadnosti. Ne mogu zamisliti usamljenije ili opasnije mjesto od boravka na ulici, tako da je ta veza jako važna.”

“Pitala sam se je li pošten takav odnos prema psima, ali ljudi na ulicama koji se brinu o njima brinu se da psi budu hranjeni prije njih samih. Psi su nevjerojatno dobro odgojeni jer su tako socijalizirani i uvijek sa svojim vlasnicima koji su toliko zaštitnički nastrojeni i brižni prema svojim životinjama. Ti psi zapravo imaju nevjerojatne živote s ljudima koji ih bezuvjetno vole. Imaju i vrlo miran temperament. Nisam srela niti jednog psa s problemima u ponašanju ili nečim sličnim. Neću vrijeđati, ali neće se svaki vlasnik potruditi da ih dresira – ali pas koji je s vlasnikom cijelo vrijeme dok je na ulici ima odličan odnos. Oni stvarno paze jedni na druge.”

Kroz film je prikazana i vrlo oštra kritika kroz statistiku o beskućnicima i njihovom spavanju po ulicama u Velikoj Britaniji što je prikazano kao “veliki društveni problem”.