Od smrti Vlade Gotovca, hrvatskog filozofa, pjesnika i političara koji je svojim djelovanjem dokazao da politika može biti častan posao, proteklo je gotovo 17 godina. Jedan od osnivača Hrvatske socijalno-liberalne stranke koja je tijekom devedesetih prošlog stoljeća predstavljala jedinu građansku opoziciju autoritarnoj vladavini Franje Tuđmana, Gotovac još uvijek nema dostojnu zamjenu na hrvatskoj političkoj sceni. Njegove stranačke kolege pomalo su ga zaboravili, ali nisu sljedbenici njegovih plemenitih ideja kojima je dominirao ideal slobode, dostojanstvo čovjeka, ljubav prema domovini i san o pravednom društvu i socijalnoj državi. Gotovac bi konačno trebao dobiti spomenik u Zagrebu, na Krešimirovu trgu, ispred tadašnje Komande V. vojne oblasti Vojnog suda u Zagrebu, na mjestu gdje je održao povijesni govor generalima JNA koji su u rat slali svoje i tuđe sinove: “Generali nemaju djecu, ja vas uvjeravam,jer onaj koji tuđu djecu ubija, nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje, nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove, nema doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca”, govorio je tada Gotovac.

Kao jedan od europskih intelektualaca, pjesnika i disidenata, Gotovac je prepoznat i priznat u Italiji, osobito u Rimu, u kojem je i umro 2000. nakon duge i teške bolesti. U njegovu čast, kao političaru i čovjeku kulture, u Beneventu, u dvorcu Casalduni, 2003. postavljena mu je spomen-ploča. Na talijanski je prevedena i zbirka njegovih pjesma “Nijemi čvor beskonačnosti”, po stihu iz pjesme posvećene Vukovaru. Vjerna čuvarica uspomene na Gotovca i njegovo djelo, njegova supruga Simona Šandrić-Gotovac posljednjih mjeseci pokrenula je peticiju za postavljanje Gotovčeve biste u parku, u kojem su postavljene biste umjetnika iz cijelog svijeta, u Villi Borghese u Rimu. Dosad je sakupila oko 2000 potpisa hrvatskih i talijanskih intelektualaca i nada se da će se uskoro riješiti i svi proceduralni problemi kako bi se bista postavila. Među potpisnicama su poznati talijanski pjesnici Mario Lunetta, Umberto Pignotti, Achille Pace, Bruno Aller i Paolo Zeppilli, ali i mnogi hrvatski intelektualci. Peticiju su potpisali i brojni talijanski slikari jer je Gotovac bio veliki poznavatelj i ljubitelj ne samo pjesništva, glazbe i književnosti, nego i moderne likovne umjetnosti. Simona Šandrić Gotovac nada se da će se za ovu bistu pronaći sponzor i upire oči u Grad Zagreb koji je dosad pokazao najveći interes za Gotovčevu ostavštinu. Ne krije nadu da bi to autorica biste mogla biti Marija Ujević koja je o toj inicijativi već obaviještena. U okviru obilježavanja 25. obljetnice hrvatske nezavisnosti i diplomatskih odnosa između Hrvatske i Italije, 16. svibnja na Sveučilištu La Sapienza u Rimu održat će se i znanstveni simpozij, na kojem će talijanski i hrvatski stručnjaci, komunikolozi i politolozi govoriti o Gotovčevu disidentstvu i nastojati rasvijetliti razloge zbog kojih nije dovoljno poznat u europskim krugovima. Simona Šandrić Gotovac, poznata kardiologinja i sveučilišna profesorica, radni vijek provela je na katoličkom sveučilištu Facolta di Medicina e Chirurgia u rimskoj bolnici A. Gemelli i preko četrdeset godina živi u Rimu te uživa veliki ugled. Prilikom atentata na papu Ivana Pavla II bila je jedna od prvih liječnika koji su mu priskočili u pomoć, nadzirući zdravstveno stanje ranjenog pape. Nakon smrti supruga osnovala je Zakladu i Institut “Vlado Gotovac”, oko čijeg djelovanja i projekata se i dalje snažno zauzima. Prilikom boravka u Zagrebu u razgovoru za tjednik Nacional najavila je simpozij o Gotovcu, pozdravila planove Milana Bandića o postavljanju biste na Krešimirovu trgu, ali i prokomentirala današnju hrvatsku političku scenu.

NACIONAL: O postavljanju spomenika na Krešimirovu trgu dugo se raspravljalo i čini se da je konačno donesena odluka. To je lijepa gesta Grada Zagreba, ali ne mislite li da je to dio predizborne kampanje gradonačelnika Bandića?

Činjenica je da je gradonačelnik Bandić dosad pokazao veliko razumijevanje i uvijek me na moj zahtjev primao na razgovor. Ja sam mnogo puta dolazila u Zagreb iz Rima na sastanke na kojima se raspravljalo o tome gdje i kakav spomenik postaviti. Ali u jednom trenutku sve je zastalo. Mislim da su taj proces opstruirali neki njegovi suradnici u gradskoj upravi. Neki od njih su čak tvrdili da je Vlado bio preskroman čovjek i da ne bi htio takav spomenik. Ali ne diže on sam sebi spomenik. To bi njemu trebao učiniti Zagreb u kojem je živio i njegov narod koji je shvatio veličinu njegova domoljublja. To domoljublje isključivalo je svaki nacionalizam i netrpeljivost. Gotovac se protiv nacionalizma borio cijeli svoj život, vjerujući u slobodu svakog čovjeka i svih naroda koji su sačinjavali bivšu Jugoslaviju koja je bila mozaik naroda, jezika i religija, po njegovim riječima – vijenac od mnogo boja različita cvijeća. On je uvijek isticao kako je ta raznolikost bila bogatstvo koje nikako nije smjelo postati motiv mržnje. Ali sada kada je Franjo Tuđman dobio svoj spomenik, a to je bio prioritet, valjda je vrijeme i da Vlado konačno dobije svoju bistu.

NACIONAL: Simpozij će se održati 16. svibnja u Rimu. Tko su njegovi organizatori?

Organizator je Odjel za političke znanosti i komunikaciju rimskog Sveučilišta La Sapienza. Glavni inicijator je vicerektor Sveučilišta Antonello Folco Biagini, s profesorom Robertom Valleom. Glavna Biaginijeva ideja bila je ta da se Gotovca predstavi kao političkog disidenta i pisca o kojem se u Europi premalo govorilo i pisalo, premda je on koji je prije svega bio pjesnik, propatio mnogo više od nekih drugih poznatih europskih disidenata i intelektualaca. Ne želeći umanjiti značaj jednog Vaclava Havela, ipak bih istaknula kako je patnja koju je Gotovac pretrpio po zatvorima, u kojima je proveo šest godina, uz osam godina gubitka svih građanskih prava, zabrane pisanja, objavljivanja i javnog djelovanja, ipak neusporediva. Ostali organizatori su i Veleposlanstvo RH u Italiji, Institut “Vlado Gotovac” i CEMAS, interdisciplinarni centar za znanstvena istraživanja i suradnju sa zemljama Euroazije, Mediterana i Subsaharske Afrike. Među govornicima bit će Damir Grubiša, veleposlanik u Italiji, Andrea Cartny, direktor CEMAS-a, akademik Tonko Maroević, Slobodan Prosperov Novak sa Sveučilišta u Zagrebu, Roberto Valle, profesor povijesti istočne Europe na sveučilištu La Sapienza te Inoslav Bešker, dopisnik Jutarnjeg lista i profesor na Sveučilištu u Splitu. Na Simpoziju bit će riječi i o Europi, pa i o tome kakvu Europu je Gotovac želio. On nije nikada zaboravio da je onda kada je Hrvatska krvarila, Europa šutjela. On je taj stav Europe oštro kritizirao i smatrao da ona u tim vremenima nije bila onakva u kakvu je on vjerovao.

NACIONAL: Je li Institut “Vlado Gotovac” aktivan i tko ga financira?

Institut je aktivan i djeluje na svim područjima kulture, ali njegovo financiranje sve je teže. To je normalno u ovakvoj teškoj situaciji u kakvoj je Hrvatska i ja to razumijem. Institut je neovisna institucija, ne ovisi ni o Gradu niti o državi te nastoji takva i ostati, bez ičijeg političkog utjecaja. Naravno da se Institut bavi i političkim temama, iako sam sigurna da bi Gotovac bio sretniji da se o njemu govori kao o piscu, pjesniku i kulturnjaku, a ne političaru. On je živio za kulturu.

NACIONAL: Kako se prema Gotovčevom naslijeđu odnosi stranka koju je osnova, HSLS, a koja je danas jako daleko od rejtinga i utjecaja koje je kao najjača opozicijska stranka imala devedesetih?

Njeno izravno i aktivno sudjelovanje u radu Instituta je minimalno i neznatno, ali moram priznati da nam je predsjednik HSLS-a Darinko Kosor nekoliko puta u ime stranke materijalno pomogao. Ne kontaktiram izravno s HSLS-om i ne znam rade li išta na promociji Gotovčeve političke ostavštine. Smatram da je važno da se nastavi slijediti ta njegova čistoća politike i ideje liberalizma koja je jednaka odgovornosti. Danas da bi jedan političar uspio u politici, mora imati dovoljno arogancije i prepotencije koje ga guraju naprijed. Međutim, Gotovac se gurao svojim vrijednostima u koje je vjerovao, prije svega poštovanjem političkih oponenata, kao i ljudskih prava i sloboda. Budući da živim uglavnom u inozemstvu, teško mi je objektivno procijeniti današnju situaciju u HSLS-u, ali ta stranka imala je lidera Gotovca oko čije se političko-filozofske ideje mogla i danas okupljati.

NACIONAL: Kako danas gledate na prazninu koja je nastala u prostoru te liberalne, građanske opcije nakon njegove smrti?

Gubitak je za cjelokupnu hrvatsku društvenu scenu da je Vladina ideja liberalizma, politička i humana koja odskače od svih pojmova liberalizma i u drugim zemljama, zapravo napuštena. Upravo o tom njegovu jedinstvenom poimanju liberalizma Fondacija Luigi Einaudi održala je 2010. znanstveni skup u Rimu. Talijanske liberale posebno je intrigiralo onaj dio “socijalno-liberalna” u nazivu stranke. U razgovorima s Vladom shvatila sam kako je njemu taj pojam socijalnog bio vrlo važan jer je bio osjetljiv na socijalne probleme i vjerovao je u socijalnu državu. Talijanske liberale koji praktički ne postoje, zanimalo je i to kakav je bio Gotovčev odnos prema religiji i Crkvi. To je zanimljivo pitanje jer je Gotovac kao iskreni vjernik, dok se borio za neovisnost Hrvatske, uvjerljivo stajao uz Crkvu, u potpunoj sinkroniji, kao prst i nokat jer su se borili za istu stvar. Imali su istog neprijatelja. Ali nakon devedesete, kada je ta neovisnost ostvarena, kada je Vlado pokušao kritizirati neke političke stavove Crkve u Hrvatskoj, osobito u odnosu prema državi, politici i Franji Tuđmanu koji mu nisu bili ispravni, doživio je veliku kritiku. On je uvijek glasno isticao da je država-država, a da Crkva mora biti uvijek neovisna i ničiji sluga. Crkva ima svoj identitet i svoja pravila ponašanja, kao i svoje principe koje je branila i u komunizmu. Crkva je bila čuvar hrvatskog identiteta i baštine, u vrijeme kada sam ja odrastala u svojoj obitelji i to se nikada ne smije zaboraviti. Ali sada se sve politiziralo, zdravstvo i kultura, pa ponekad i Crkva. Crkva mora uvijek podizati svoj glas kad se radi o ljudskim pravima i uspostavi pravne države. Ona ne smije ostati u sakristiji i gledati kroz prozor što se događa u društvu.

NACIONAL: Kako bi Gotovac komentirao današnju ulogu Crkve i revizionizam te nacionalizam koji su se u posljednje vrijeme pojavili u hrvatskom društvu?

Gotovac je uvijek odbijao svaki eksces, bez obzira na to otkud dolazio, od lijeve ili desne opcije, a svoju pravu ljubav Vlado je osjećao prema domovini. Taj pojam domovine on je posebno opjevao u svojim djelima. Sigurna sam da bi se Vlado i danas snažno borio protiv nacionalizma i svih ekscesa koji se događaju, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu. On nikada nije dijelio ljude po vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti, po tome jesu li Muslimani, Srbi, pravoslavci ili Hrvati. Za njega je svatko bio prvo čovjek sa svim svojim vrijednostima.

NACIONAL: Koliko je Gotovca pogodio raskol koji se dogodio u HSLS-u 1997., kada je Dražen Budiša preuzeo stranku?

Duboko sam uvjerena u to da je taj raskol pridonio ubrzanju posljedica njegove bolesti koju je zadobio u zatvoru, hepatitis B koji s godinama poprima maligne oblike. Ta situacija u HSLS-u ubrzala je proces te bolesti i uzrokovala preranu smrt. U to sam uvjerena, a potvrdu toga dobila sam i od liječnika hepatologa koji je Gotovca kratko liječio u Rimu. Hrvatska je tim odlaskom osiromašena jer je izgubila čovjeka koji je još tada bio pune mentalne snage i sposobnosti kakve se rijetko mogu naći. Žao mi je da je prilikom raskola došlo do tako neprimjerenih scena. Budiša je u to doba bio još mlad čovjek. Mogao je pustiti Vladu da časno dovrši svoj mandat i da se povuče iz politike kao što je to i učinio. Ali oni ključevi Amruševe ušli su u povijest.

NACIONAL: Osim raskola u HSLS-u, Gotovca je vjerojatno pogodio i pokušaj atentata, odnosno onaj napad prilikom predsjedničke kampanje, kada ga je brutalno istukao vojnik na pulskoj rivi.

Svakako, a tom prilikom Vlado se ponio prije svega kao čovjek i humanista. Kada je udarcem u sljepoočnicu bačen na pozornicu i onesvijestio se on je, čim je došao sebi, insistirao na tome da nastavi govor. Ali uspio je reći samo dvije riječi: “Vidite što su napravili!”. Kad je išao u Pulu na suđenje tom mladom čovjeku koji ga je napao, Vlado mu je rekao: “Sinko, ja tebe ne osuđujem, nego one koji su te do ovoga doveli i nagovorili te da taj zločin počiniš”. Tako je završio, bez ikakve mržnje, što je bio odraz istinske Vladine vjere u čovjeka, Boga i Krista koji je opraštao, nije osuđivao i bio je raspet na križu zbog svih nas.

NACIONAL: Jesu li iza tog napada stajali HDZ i Tuđman?

Teško mi je nekoga tako optužiti. Ali sin Vladina prijatelja koji je tada bio u istoj vojarni u Puli, rekao je svom ocu kako su u vojarni dan prije slavili zato što će Gotovac biti napadnut. Nije moguće da predsjednik Tuđman i tadašnji ministar obrane Gojko Šušak o tome nisu ništa znali. Prosudite sami.

NACIONAL: Kako je moguće da Gotovac, sa svojim čistim životom prepunim žrtve, časnom politikom koju je zastupao i vodio, često pada u zaborav?

Uspjeh jednog političara je nepredvidiv. Predsjednik Tuđman kao visokopozicionirani kadar Komunističke partije, kao general, vjerojatno je sudjelovao u svim procesima razvoja društva u Jugoslaviji koji su se do sedamdesetih godina vodili protiv intelektualaca i slobodnomislećih ljudi. A to Vlado nije nikada odobravao i naravno da nije mogao biti taj. Duboko je vjerovao u to da je izborena neovisna Hrvatska bila prilika da jednom za svagda skinemo hipoteku ustaštva s Hrvatske. Jer i dan danas, kada u Italiji kažete da ste Hrvat, oni mahnu rukom i kažu – a, ustaša? Zato je Vlado i govorio da je to bila jedina prilika da maknemo taj krimen fašizma i ustaštva i da dokažemo da to nismo.

NACIONAL: Je li zbog toga imao problema s emigracijom, u početku stvaranja hrvatske države?

Sjećam se jedne epizode koju mi je ispričao Gotovac, prilikom njegova gostovanja u Australiji koncem osamdesetih godina. Trebao je održati govor na bini na kojoj je bila postavljena velika slika Ante Pavelića. Vlado se obratio organizatorima rekavši: ” Dok ne skinete tu sliku, ja neću govoriti!”. Udovoljavajući njegovu zahtjevu, pri skidanju slike su mu poručili: “Vlado, da ti nisi to što jesi, mi bismo se lako obračunali s tobom!”. To je dokaz koliko je Gotovac bio protiv nezdravog nacionalizma i fašizma.

NACIONAL: Dolazite iz Italije, zemlje koja ima fašističko naslijeđe. Kako iz te perspektive izgleda postrojavanje u ustaškim uniformama, negiranje ustaških logora i zločina, kao i da takve pojave toleriraju premijer i Vlada u Hrvatskoj?

To mi nije shvatljivo i jako sam žalosna zbog toga, ali politički ekstremizam uvijek je postojao u demokratskoj povijesti oslobođenih zemalja. Činjenica je da Hrvatska ne uspijeva naći pravi put da bude svoja i da raščisti s tom prošlošću. Neosporno je to da populistički pokreti postoje i uvijek rade samo u svoju korist, ne misleći na dobrobit vlastite domovine, nego na vlastite interese. Gotovac je bio suprotan svemu tome. Ali ne događa se to samo u Hrvatskoj. I u Italiji, kao i u cijeloj Europi bude se takvi pokreti, plašeći ljude povratkom radikalne ljevice i komunizma. Ljude nije teško preplašiti, osobito u doba ekonomske i izbjegličke krize.

NACIONAL: Je li Hrvatska kao država odala priznanje Vladinoj žrtvi i njegovoj ulozi u stvaranju civilnog demokratskog hrvatskog društva?

Ne baš. Iako mu je predsjednik Ivo Josipović dok je još bio na funkciji, barem riječima, odao počast i priznanje njegovu životnom djelu. Što se pak tiče današnje predsjednice, koliko znam ona nikada nije dala nikakav znak kojim bi pokazala da to želi učiniti. Nemam osjećaj da život i djelo Vlade Gotovca njoj nešto znače. Možda griješim.

NACIONAL: Je li ministar Davor Ivo Stier potpisao peticiju za postavljanje Gotovčeve biste u Villa Borghese jer je Ministarstvo vanjskih poslova preko veleposlanstva u Italiji suorganizator ovog znanstvenog simpozija?

Koliko mi je poznato, državni službeni predstavnici ne potpisuju nikakve peticije. Međutim, nazvala sam šefa njegova ureda Filipa Vučaka, da obavijesti ministra o inicijativi za podizanje Gotovčeva spomenika u Rimu. Vučak je obećao da će moju molbu prenijeti ministru i da će podržati ovu inicijativu. Nadam se da hoće.