Nagrađivani redatelj kratkih i eksperimentalnih filmova Simon Bogojević Narath snimio je svoj prvi dugometražni igrani film ‘’Ilirycvm’’ čija radnja se odigrava 37. godine pr. n. ere, u kojem likovi govore ilirskim jezikom i u kojem je uz pomoć stručnjaka iz arheologije, antropologije, etnologije, lingvistike i etnomuzikologije pokušao oživjeti to vrijeme.

Godine 37. pr. n. ere mladog liburnskog pastira rimska jedinica odvodi da pomogne u onome što se isprva čini jednostavnim zadatkom prikupljanja poreza, ali susreti s lokalnim ilirskim plemenima ubrzo dovode do neočekivanih obrata događaja. Uz uvid u tadašnje brutalne zakone i tradicijske običaje, film prikazuje suživot takozvanih barbara i rimskih vojnika, čiji život se puno ne razlikuje. Radnja je to prvog dugometražnog igranog filma Simona Bogojevića Naratha koji će svoju premijeru doživjeti na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli, prvog filma u povijesti hrvatske kinematografije o životu ilirskih plemena na ovim prostorima.

Redatelj filma Simon Bogojević Narath radio je kao redatelj, umjetnički direktor, CGI umjetnik/animator ili grafički dizajner, posljednjih dvadesetak godina na brojnim umjetničkim i komercijalnim projektima te raznim TV emisijama, glazbenim spotovima, reklamama, predstavama i autorskim kratkim i igranim filmovima. Režirao je desetak kratkih animiranih filmova, među ostalima nagrađivane filmove ‘‘Morana’’, ‘‘Leviathan’’, ‘‘Plasticat’’, ‘‘Bardo Thodol’’ itd.

Film ‘Ilirycvm’ premijerno će se prikazati na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli, a prvi je to film u povijesti hrvatske kinematografije o životu ilirskih plemena na ovim prostorima. FOTO: Jasenko Rasol

NACIONAL: Ovih dana završili ste film ‘’Illyricvm’’. Kada smo prije pet godina radili intervju rekli ste mi tada, radeći u to vrijeme na pripremama, da je poražavajuće da tema Ilira ne postoji u domaćem javnom diskursu, popularnoj kulturi, a pogotovo u kinematografiji. Iliri su udžbenički pojam i tužan je paradoks da više znamo o Vikinzima, Keltima, Germanima i Galima, nego o Ilirima koji su dio naše povijesti. Koliko ste ovim filmom približili kulturu Ilira gledateljima?

Tema Ilira je prekompleksna za samo jedan film. O Vikinzima, Keltima i ostalima, kamoli Rimljanima postoji hrpetina filmova, a ‘’Illyricvm’’ je prvi film o Ilirima tako da u njega, koliko god ja to želio, nije moglo stati baš sve. U tom postojećem okviru ipak smo napravili odličan posao jer smo konačno prvi vizualizirali, odnosno oživjeli te starosjedioce Balkana i učinili da primjerice govore ilirskim jezikom, a ne hrvatskim ili nedajbože engleskim.

NACIONAL: Radnja se zbiva 37. godine pr. n. ere i prati liburnskog pastira, mali odred rimskih legionara i tadašnja plemena Liburne, Delmate, Japode i Dezitijate, odnosno Ilire. Koliko je bilo teško sakupiti građu i koliko ste vremena proveli s povjesničarima, antropolozima i arheolozima da biste oživjeli to vrijeme?

Radeći na prvim verzijama scenarija shvatio sam da o Ilirima ne znam gotovo pa ništa, odnosno da znam koliko i prosječni građanin ove države. Pa sam počeo čitati svu dostupnu literaturu. Jedan od najvažnijih koncepata cijelog projekta bila je upravo što točnija, znanstveno potkrijepljena rekonstrukcija njihovog izgleda, kostima, rekvizite, jezika, ponašanja i socijalnih protokola i to u specifičnom povijesnom trenutku.

NACIONAL: Kako ste to postigli?

U pripreme i rad na scenariju od početaka uključili smo autoritete, eksperte u poljima arheologije, antropologije, etnologije, lingvistike, etnomuzikologije. Drago mi je istaknuti da su s nama radili naši prijatelji arheolozi Ivan Radman Livaja, Lidija Bakarić i Ivan Drnić iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, zatim arheologinje Lea Vukušić Benzon i Ljubica Perinić, antropolozi Marija Vukšić i Marko Brkljačić, ekspert za rimsku vojnu opremu i odjeću Graham Sumner iz Velike Britanije te savjetnice za latinski jezik Iva Bidjin i Petra Matović. Savjetnik za glazbu i skladatelj je bio sjajni Mirko Jankov, etnomuzikolog iz Splita, a izuzetnu pomoć dobili smo od akademika Ranka Matasovića koji je bio savjetnik za ilirski jezik i koji je znanstvenom metodom sačinio jezik koji naši Iliri u filmu i govore. Svi zajedno pokušali smo napraviti jedan audiovizualni vremeplov i nadam se da smo u tome uspjeli. Naravno, sve ono što za sada nijedna od navedenih disciplina još ne može potvrditi bili smo prisiljeni sami kreirati, ali smo i tad maksimalno pazili da gradimo na temelju znanstvenih činjenica.

U ‘Illyricvmu’ konačno su se prvi put vizualizirali, odnosno oživjeli ilire, starosjedioce Balkana, i učinili da govore ilirskim jezikom, a ne hrvatskim. FOTO: Jasenko Rasol

NACIONAL: U Hrvatskoj se rijetko snimaju povijesne drame. Ovo je prvi film koji se bavi Ilirima. Koliko je bilo teško scenografu Giorgiu Barullu i kostimografkinji filma Zjeni Glamočanin pripremiti potrebne scenografske elemente, rekvizite, opremu i kostime, odnosno odjeću i obuću tog vremena?

Svaki film koji se ne zbiva u tekućem vremenu je budžetno, logistički i na niz drugih načina ogroman izazov za bilo koju filmsku produkciju, kamoli domaću. Naravno, generalnu publiku to zapravo uopće ne zanima i to s pravom. Njih zanima dobar ili loš film. Međutim, filmski radnici, od producenata pa nadalje imaju duboku nelagodu pred povijesnim filmom i lako je razumjeti zašto.

NACIONAL: Zašto?

Zato što je jako skup. Mnogi će reći da za film i nije previše važno koji kostim, mač, šljem ili štit likovi nose i slično i s tim se apsolutno slažem. No usprkos tome, točnost u rekonstrukcijama je bila nešto na čemu sam inzistirao od samog početka i to zbog osjećaja odgovornosti prema temi kojom se bavimo i zbog toga što to radimo prvi. I Giorgio i Zjena usko su surađivali sa spomenutim savjetnicima i na njihovim uputama gradili svoj segment posla i znam da im nije bilo lako. Najveći dio ilirskih i rimskih kostima je primjerice ručno izrađen od materijala i na načine koji su zaista bili korišteni u to doba, bojani su prirodnim bojama i ostalo. Ilirske sice, bojni noževi koje koriste ratnici u filmu su točne replike oružja koje u svojim riznicama posjeduje Arheološki muzej u Zagrebu i koje vremenski potpuno odgovaraju razdoblju radnje našeg filma. Naši poznati liburnski cipusi su također precizno rekonstruirani i obojeni, jer je kompletna antika zapravo bila strašno šarena. Kipovi su bili farbani, nisu bili bijeli kao što smo navikli da mislimo. Prema povijesnim izvorima Iliri su, kao i Tračani bili tetovirani, za razliku od Rimljana i mnogo kasnije Slavena. A motive tih tetovaža ćete i danas pronaći konzervirane u običajnom bocanju u dijelovima Bosne i Hrvatske koje je prvi sakupio i objavio Ćiro Truhelka. Ti motivi i uzorci se savršeno podudaraju s motivima koji postoje na nizu naših arheoloških artefakata, čak i na poznatim, doduše puno mlađim velebitskim mirilima, a radi se najčešće o solarnim znacima, drvu života i ostaloj simbolici našeg autentičnog, domaćeg pretkršćanskog i predslavenskog panteona. U filmu je te tetovaže savršeno rekonstruirala majstorica Ana Bulajić Črček s kojom smo imali sreće surađivati. Primjera ima bezbroj, mogao bih nabrajati u nedogled. Pazili smo na te vizualne aspekte i detalje koliko god smo mogli, a Giorgio i Zjena pogotovo.

NACIONAL: Scenarij za film napisali ste sa Sašom Podgorelcem. Je li ideja bila snimiti komornu dramu u divljini prirode kako biste prvenstveno dočarali to vrijeme ili akcijski film pun tučnjave i jurnjave smješten u 37. godinu pr. n. ere?

Saša Podgorelec je vrhunski autor i iskusan filmski profesionalac koji je usustavio scenarij i narativnu strukturu na najbolji mogući način. Oboje smo imali identičnu intuiciju i interes prema komornijoj, atmosferskoj drami gdje su i priroda i krajolik također važni glumci, nositelji priče. Osobno jako volim povijesni film i strašno respektiram povijesne spektakle, gledam sve na što naletim. Ali naš ‘’Illyricvm’’ nije ni pokušao biti takav film, niti je u samom startu tako zamišljan.

NACIONAL: Zašto nije?

Rimski povijesni popularno-kulturni univerzum je spektakularan, raskošan i nedostižno skup. Mi nismo našli nikakav razlog da pokušamo raditi isto i to ne samo zbog očitih budžetnih i organizacijskih ograničenja. U našem filmu nema preleta dronovima iznad planinskih vrhunaca, unificiranih rimskih legija i hordi barbara koje jurišaju jedni na druge, ženskih etno zborova u zvučnoj pozadini i mačevalačkih koreografija u slowmotionu. Ali ima svega ostalog.

NACIONAL: Koliko je bilo teško opisati i približiti svijet Ilira, a da ih shvate današnji gledatelji?

Kategorija ‘’shvaćanja’’ je nešto što mi je teško definirati i u kontekstu filmske umjetnosti zapravo ne znam što to znači. Zanimalo nas je postići neku vrst opore, na trenutke i nadrealne poezije – znači zanimalo nas je kinematografsko iskustvo jer je film najviše nalik snu. Ako gledatelj osjeti neku emociju ili ga prožme atmosfera, ako naleti na nešto neočekivano, a pritom se zabavi i usput sazna nešto dodatno o našoj povijesti, mi smo ostvarili svoj cilj.

NACIONAL: Koliko vam je u postprodukciji filma pomoglo vaše dosadašnje iskustvo rada na animiranim filmovima?

Pomoglo je jako puno, jer smo Mario Kalogjera, Ratimir Rakuljić, Bruno Razum i ja prilično efikasno uspjeli napraviti sve što je trebalo – izbrisati ceste, stupove i ostale suvremene artefakte kojima su krajolici prilično kontaminirani, dodati pokoji 3D element u sliku i ostalo. Taj dio posla na kraju ne bi trebao biti vidljiv u filmu, što je zabavan paradoks rada u VFX sektoru. Ako je vidljiv, znači da smo zeznuli. A nismo.

NACIONAL: Koliko je bilo teško snimati u prilično teškim uvjetima na Bjelašnici u BiH, na Velebitu te u Furlaniji u Italiji?

Naš film snimljen je gotovo isključivo u Bosni, na Bjelašnici u eksterijerima, na planinama od prosječno 2000 metara nadmorske visine, gdje su neponovljivi Ismet Ećo i njegova ekipa uspjeli među ostalim izgraditi točnu rekonstrukciju omanje rimske osmatračnice.

NACIONAL: Je li vam to bio veliki izazov?

Bez pretjerivanja mogu reći da je bilo prilično izazovno, ponekad teško i neizvjesno, ali je ekipa filma, poput disciplinirane rimske legije zaista dala maksimum i angažmanom i elanom i istrajnošću. Impresioniran sam svima koju su bili tamo i na bilo koji način pridonijeli uspješnom završetku snimanja. Što se Velebita tiče, prvotni plan je bio da tamo izgradimo rimsku osmatračnicu i ilirska sela te da tamo snimimo sve. No uz drastična budžetna ograničenja koja smo imali izostala je podrška Nacionalnog Parka Velebit i lokalne zajednice. Tako da smo nažalost na velebitskim obroncima koji gledaju na Jadran snimili samo nekoliko divnih kadrova kao i u Furlaniji, pa na kraju Velebitu ostaju indijansko selo i kaubojski gradić, a ne nešto što je zaista dio našeg povijesnog naslijeđa i identiteta. Ovakav film i kulturno-turistički potencijal idu savršeno ruku pod ruku, ali to nikako da shvate oni koji bi trebali.

‘Točnost u rekonstrukcijama je bila nešto na čemu sam inzistirao od samog početka i to zbog osjećaja odgovornosti prema temi kojom se bavimo i zbog toga što to radimo prvi’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Unatoč vašem dugogodišnjem umjetničkom radu u kratkom animiranom filmu, ovo je vaš prvi cjelovečernji igrani film na kojem ste radili s izuzetno velikim brojem ljudi, odnosno s čak trideset glumaca i 150 filmskih radnika. Kako ste se snašli i kako je proteklo snimanje?

Malo pjesnički: postoji mala pasara, a postoji i ogroman tanker. Oboje su plovila koja se bore s morem i olujama, ovise o vremenskim prilikama, vještini kapetana i posade, ruti koju imaju svladati i ostalom. Isto je s filmom. Kako sam se snašao je pitanje na koje mi se čini da je neprikladno da osobno odgovorim. Sam film bi to trebao jasno reći. Ali moje iskustvo sa snimanja je briljantno, što zbog naravi i teme filma, što zbog elana i smionosti glumaca i kompletne ekipe koja je bila jako velika. Dali su mi svoje povjerenje, kao i ja njima. Svi oni su moji heroji.

NACIONAL: Film je koprodukcija pet zemalja. Je li bilo teško pronaći partnere na Kosovu, u Italiji, Sloveniji i BiH i objasniti im kakav film želite snimiti i što njime želite postići?

Da, bilo je gotovo nesavladivo. Kada pristupite nekoj iskusnoj mangi iz svijeta igranog filma s idejom o snimanju kostimiranog, povijesnog filma na latinskom i ilirskom s tridesetak glumaca, sa statistima, životinjama, gradnjom objekata i to sve u planinskim eksterijerima, a u biografiji imate par kratkih eksperimentalnih i animiranih filmova, isti čas pobjegnu glavom bez obzira i ne ostave ti svoj kontakt. Osim ako iza projekta ne stane podjednako ludo hrabra Ankica Jurić Tilić i Kinorama. I onda se stvari počnu polako događati i sklapati. Spomenuo bih i HAVC i ondašnje savjetnike za produkciju igranog filma Deana Šošu i Dalibora Matanića koji su nam također povjerovali i prvi podržali film koliko su mogli.

NACIONAL: Što planirate s filmom nakon premijere u Puli?

U ovom trenutku to uz najbolju volju ne mogu reći sa sigurnošću, jer ne znam. Ali što god da se dogodi, prvi film o Ilirima – imamo.