U zagrebačkom Gradskom kazalištu Trešnja premijerno će 30. travnja – nakon punih godinu dana od posljednje premijere – biti izvedena predstava „Najljepši posao na svijetu“, prema slikovnici Ivice Ivanca i u režiji Hrvoja Korbara. U predstavi koja će publici objasniti kako nastaje kazališna predstava, ulogu naratora ima 30-godišnji Silvio Mumelaš. Ovaj Zadranin nekoliko godina bio je stipendist HNK u Zagrebu, a u Trešnjinu je ansamblu od 2018. godine.

NACIONAL: U Kazalištu Trešnja premijerno će biti izvedena predstava „Najljepši posao na svijetu“, nakon punih godinu dana od prošle premijere. Kako gledate na ovo razdoblje pandemije, koliko je kultura izgubila i još uvijek gubi?

Ne sjećam se da se o kulturi, u kontekstu hrvatskog gospodarstva, ikad pričalo kao o dobitnici. Mnoštvu prepreka koje inače otežavaju umjetničku produkciju pridružili su se još i strah za zdravlje i protupandemijske mjere. Teško mi je formirati stav o utjecaju pandemije, s obzirom na to da brojne segmente kulturnoga sektora ne poznajem dovoljno. Onaj koji, nadam se, poznajem – kazalište – pamti i bolje dane. Dvorane, ako su funkcionalne i rade, nisu ispunjene kao prije pandemije, novih produkcija je znatno manje, učestalija su uskakanja u tuđe uloge, nagle promjene rasporeda igranja, otkazivanja… Međutim, radujemo se radu bez obzira na okolnosti.

S druge strane, siguran sam da umjetnici ne oskudijevaju s inspiracijom. Mnoga su velika umjetnička djela nastala u velikim krizama. Ali kao i u svemu kod nas, talenta nikad nije nedostajalo, nedostajalo je ulaganja. Sad beremo plodove nemara i kroničnog krpanja rupa.

NACIONAL: Kako je glumcima u ovo vrijeme?

Dobro, hvala na pitanju. Prilagođavamo se, kao i svi drugi. Maske su se vratile u kazalište na velika vrata. Anksioznost i frustracija su medij u kojem se dobro snalazimo.

NACIONAL: Ova predstava govori o nastajanju kazališne predstave, sigurno će djeci biti zanimljivo vidjeti što se događa prije same predstave koju oni vide na sceni. Kako vam se sviđa raditi u toj produkciji?

Najslađe je našaliti se na vlastiti račun. Ovoga puta inspiracija smo si bili mi sami. Kakvi smo kad smo nesigurni, kad zaboravljamo tekst, koje su naše zadaće, kakvi smo jedni prema drugima… I nismo se štedjeli. Ukratko, puno smo se smijali. Sebi. Ovo je posveta svim kazalištarcima.

NACIONAL: Koliko je važno da djeca saznaju kako nastaje predstava, da saznaju nešto više o kazalištu?

Ljudska priroda je takva da voli zaviriti iza kulisa. Voli vidjeti što se događa kod susjeda, raskrinkati mađioničarski trik, objasniti prave ciljeve političara, tumačiti onostrano… „Kako nastaje predstava“ tema je koja izaziva uzbuđenje i golica maštu. Kad zavire iza – u ovom slučaju ispred – naših kulisa, osim što uopće radi redatelj, zašto proba uvijek kasni, zašto vrijeme tako brzo teče, je li glumica u vezi s portirom, otkrit će i da je ključan sastojak za kazališnu magiju suradnja. Za jednu predstavu potrebno je puno ljudi, truda, razumijevanja, strpljenja i dobre organizacije. Kazalište je mjesto u kojem su dobrodošli ljudi različitih kvaliteta i sposobnosti.

NACIONAL: Koliko je kazalište za djecu važno?

Posjet kazalištu za djecu može biti jedna lijepa zajednička aktivnost djece i roditelja, ali i nezaboravan školski izlet. Mislim da je potrebno izlagati djecu, koliko to prilike dopuštaju, raznim oblicima društvenog života. Kazalište je svakako jedan od njih. Kazalište za djecu služi se istim formama kao i ono za odrasle, a sadržaj u njima rezonira sukladno njihovom životnom iskustvu. Uvodeći kazalište u njihove živote od ranog djetinstva razvijamo publiku, ali i umjetnike.

NACIONAL: Igrate naratora, zapravo vodite cijeli proces, što vam je najzanimljivije?

U ovoj predstavi zadatak mi je uspostaviti direktnu komunikaciju s publikom. To uvijek volim raditi. Nepredvidivo je, pa je i najuzbudljivije.

NACIONAL: Je li posao u kazalištu zaista najljepši?

Od deset dana, devet ih je potpuni besmisao. Onaj jedan, kad se dogodi život, vrijedan je trpljenja onih devet.

NACIONAL: Je li kazalište igra i kako vi tu igru vidite?

Ovo je pitanje za neki tematski broj Nacionala. Osvrnuo bih se ukratko samo na jednu dimenziju ove teme. Mi i u svakodnevnom životu igramo razne uloge. Tako postajemo liječnici, pacijenti, bankovni službenici, roditelji, prijatelji. Poučeni životom, u kazalištu igramo slične igre, samo u kontroliranim uvjetima. Slično kao kad igramo društvene igre, igre u svoja četiri zida…

NACIONAL: Zašto je vama posao glumca najljepši, zašto ste se odlučili biti glumac?

Mladost, ludost. Od osnovne škole pohađao sam razne dramske radionice. Možda je to bio jedini ekipni sport u kojem sam osjećao da doprinosim ekipi. Možda mi je to bilo jako zabavno. Možda zato što sam se osjećao korisno i sretno. Možda zato što sam upoznavao drugu djecu koja su mi slična. Tko zna…

NACIONAL: U ansamblu ste tri godine, prije toga bili ste stipendist HNK u Zagrebu, zapravo ste cijelo vrijeme vezani za neko kazalište, koliko vam je to pomoglo, koliko je vama lakše nego vašim kolegama slobodnim umjetnicima, posebno danas?

Mislim da je sad posebno došlo do izražaja kako naše društvo ne potiče samostalnost i neovisnost, već koristi svaku priliku da im oteža. Umjetnicima nitko direktno ne brani da se slobodno izražavaju, ali za posao koji mogu obaviti u pola godine trebaju im dvije, a u međuvremenu trebaju od nečega živjeti. Uostalom, kao i u brojnim drugim djelatnostima. Sve može, ali…