Silvijo Čabraja već tri i pol godine vodi Lokomotivu, bio je iznimno talentiran junior kojem je dijabetes prekinuo karijeru, a za Tempo govori o Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi i interesu koji su za njega pokazali drugi klubovi

Stari Zagrepčani za njega kažu da je bio pravi nogometni španer. Jedan od onih igrača za koje ćete platiti ulaznicu – i neće vam biti žao. „Igrao sam s Bobanom, Šukerom, Prosinečkim, Jarnijem, Komljenovićem“, počeo je Silvijo Čabraja, trener Lokomotive, otpivši gutljaj kave. Na starim fotografijama u reprezentaciji Zagrebačkog nogometnog saveza stoji rame uz rame s pokojnim Dubravkom Pavličićem, bivšim Vatrenim, Fabijanom Komljenovićem, Željkom Župetićem…

„Sa 16 godina igrao sam standardno treću jugoslavensku ligu. Nije to moglo puno igrača mojih godina. Eventualno Siniša Mihajlović, on je u tim godinama nosio dres Borova. Glupo mi je sad govoriti o sebi… Da, bio sam nada, bio sam sjajan talent. Ne bi me Zagreb uzeo s 18 godina da nisam bio“, prisjetio se Čabraja. I ne samo to, zvao ga je čak i Hajduk. I u Splitu su čuli da ima jedan talentirani klinac o kojem svi pričaju. „Da, Imao sam 15 godina kad su zvali.“

No nije otišao. Presudila je ljubav prema Zagrebu. Kao zagrebačkom dečku bilo mu se teško odvojiti od najdražeg grada pa se pristojno zahvalio Splićanima. „Dijete sam Novog Zagreba, odrastao sam u Sigetu i Sopotu, tu sam napravio prve nogometne korake, tu sam počeo ‘španati’“, ističe Čabraja. A onda šok. Trenutak kad mu se srušio svijet. Dijagnosticiran mu je dijabetes kad je imao 18 i s 20 godina morao je prekinuti profesionalnu karijeru. „Pauzirao sam dvije godine pa otišao igrati u Jasku, tamo nisu znali da sam bolestan. S pauzama sam loptu ganjao do tridesete. Zadnji angažman imao sam u Lučkom, bila je to druga liga. Nakon toga sam rekao da je dosta.“

Danas Silvijo Čabraja ima 56 godina i najdugovječniji je trener u HNL-u. Na klupi Lokomotive je od lipnja 2021. ili 1270 dana. U vremenima kada treneri traju kratko, gotovo nevjerojatan podatak. Primjerice, Samir Toplak je u Rudešu dobio otkaz nakon 76 dana, Branko Karačić dobio je radnu knjižicu u Vukovaru iako je momčad u tom trenutku bila prva na tablici.

„Znate što, rijetko se događa da klub koji promijeni trenera ostane na toj jednoj smjeni, da to bude jedina smjena do kraja prvenstva. Do kraja sezone dolazi i treći pa onda i četvrti trener na tu istu klupu. Tako je u 90 posto slučajeva. Ja imam tu sreću što mi direktor Božidar Šikić vjeruje, ne da vjeruje samo u moj rad, već u stožer i klub. Vrlo je teško dobiti posao u prvoj ligi, ima samo deset klubova. Pa i ja sam imao sreću. Vodio sam juniore pet mjeseci, igrali smo dobro, a iz te generacije su izašli Stojković, Kačavenda, Smakaj, Šotiček… Jerko Leko je kao trener prve momčadi otišao iz Lokomotive i ja sam došao. Rijetko će trener koji nije igrao u reprezentaciji i koji nije bio veliko ime, dobiti priliku voditi klub u prvoj ligi. Ima trenera koji nemaju imena, a znaju posao. Ali mogu najdalje do druge lige, iznad će teško“, rekao je Čabraja.

Njegov posao je izuzetno težak jer svake godine Lokomotiva ostaje bez okosnice momčadi. No to je neminovnost hrvatskih klubova. Teško je ići na dugoročan rezultat kad ne znate tko će vam sutra napustiti svlačionicu: „Evo, da vam kažem bez koga smo ostali u zadnjih godinu dana. Bartolec, Cipetić, Bubanja, Kalaica, Miličević, Marić, Šotiček, Tuci, Kulenović, Kačavenda, Stojković. Da ih imam sad, borio bih se za prvaka Hrvatske. U to vas uvjeravam. Pa to je cijela momčad!“

Silvijo Čabraja već je tri i pol godine trener Lokomotive, što je nevjerojatan podatak s obzirom na to da u hrvatskoj ligi treneri jako kratko traju. FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL

Hrvatska U19 reprezentacija izgubila je od Srbije, U21 reprezentacija ispala je od Gruzije i neće vidjeti Europsko prvenstvo. Svi govore o uspjesima A reprezentacije, a u njihovoj sjeni mladi gube od Gruzije, 69. reprezentacije na svjetskoj ljestvici, čiji se klubovi nalaze od 190. do 420. mjesta na UEFA-inoj ljestvici. Bojite li se za budućnost reprezentacije? „Ne bojim se za igrače već za infrastrukturu. Pa teren u Kranjčevićevoj je najlošiji u ligi. Moja momčad je fizički najslabija u ligi, nama fali sigurno 200 kilograma mišića. I još nam travnjak ne dozvoljava igrati! Znate li koliko se igrača ozlijedilo u Kranjčevićevoj? Prije svake utakmice pitam igrače imaju li normalne kopačke, svi imaju kramponke… Eto, toga se bojim, infrastrukture. Talenta se ne bojim, nije ni Modrić s 20 godina bio Modrić.“

U prvoj ligi imamo tri talijanska trenera, pitanje je je li to dobro za hrvatski nogomet. „Četiri stranca. Đalović je Crnogorac. Vratimo li se malo unazad, došli bismo i do šest. Stiže smjena trenera u Hrvatskoj, dolaze novi, Kovačević, Carević, Vidović pa i ja… Ima tu jedna bolna istina. Ako godinu dana ne radite, nema vas nigdje. Nestanete. Budete li dvije godine bez posla, svi vas zaborave. To je jedina istina. Teško je dobiti posao u prvoj ligi, samo je deset klubova“, objasnio je Čabraja.

Ako je teško trenerima dobiti posao u Prvoj HNL, nije igračima u prvim ligama Bliskog istoka. Danas je nogometna karta svijeta dosta izmijenjena, velike zvijezde igraju u Katru, Saudijskoj Arabiji, Emiratima… „Ma znate li kakav je to intenzitet treninga?“ reagira Čabraja. Čuli smo od igrača da je u odnosu na Europu – odmor i zabava. Uostalom, Marcelo Brozović je nakon godinu dana Saudijske Arabije praktički zaboravio igrati nogomet i reprezentativno se umirovio. Čabraja nastavlja: „Evo, ispričat ću vam nešto. Bili smo na pripremama, bili su Turci s nama, dole su još neke momčadi i jedna momčad iz Saudijske Arabije. Pored terena su bili neki kontejneri, odjednom trening saudijske momčadi napuštaju trojica igrača i idu iza kontejnera zapaliti cigaretu. I pet, šest minuta nakon što su zapalili cigaretu, vraćaju se na trening. Što da vam više kažem?“

Nenad Bjelica trener je Dinama za koji Čabraja kaže da ima najdublji roster i 20 igrača koji bi mogli igrati u bilo kojem prvoligaškom klubu. FOTO: Davor Javorovic/PIXSELL

Vratili smo se iz Saudijske Arabije na hrvatske terene. U utrci za naslov su četiri momčadi, Lokomotiva je igrala protiv sve četiri, kako se čine Čabraji? „Dinamo ima najdublji roster, od 20 igrača svaki bi mogao igrati u prvih 11 u bilo kojem klubu u ligi i u svakom bi bio pojačanje. Kiksevi? Ha, nije to toliko stvar energetske potrošnje koliko klika u glavi. Teško je objasniti da si u srijedu igrao pred 40 ili 50 tisuća ljudi pa onda u subotu doći u Kranjčevićevu, Istru ili Goricu pred tri tisuće. Ako i toliko. Nije to lako.“ Treba li klubovima, upravo zato, sportski psiholog? „Kod nas su treneri sve, pa i sportski psiholozi“, odgovara Čabraja.

Stalni stres zbog dugoročnih problema s glukozom u krvi može Čabraju umoriti mentalno i fizički. To može otežati upravljanje dijabetesom. Kako ga ovaj trener kontrolira? „Živim i funkcioniram sasvim normalno, držeći razinu šećera pod kontrolom. Danas vam je to sve olakšano, postoje senzori koji vam pokazuju i registriraju… Dogodi se da ona za vrijeme utakmice naraste, ali ne do zabrinjavajućih razmjera. Za vrijeme utakmice izmjerim šećer, u poluvremenu. Jednom sam to činio dok sam bio na klupi, dok je utakmica trajala, pa je taj trenutak ulovila televizijska kamera. Ljudi su mislili da tipkam na mobitel, pitali su me što radim, odgovorio sam – Pa moram se supruzi javiti, zar ne?“

Benediku Mioču, bivšem igraču HNL-a, iz krvi su izvukli 38 mmol/l, a normalna razina je od četiri do šest. Liječnici su mu rekli da ne znaju kako nije u šećernoj komi i kako je uopće stigao živ. Čabraja o svojoj bolesti kaže: „Kod kuće u frižideru držim injekciju inzulina za opasne situacije. Rekao sam ženi da me slobodno pikne gdje god. Triput sam padao u hipoglikemijsku komu. Jednom na moru… Uvijek izvan kuće. Srećom, nikad nije bilo ništa ozbiljnije. Na utakmicama se ne živciram. Što će moja momčad imati od toga ako ja skačem uz aut-liniju?“

Liječnici kažu da je za vožnja biciklom pravi lijek za dijabetes. „Da, bicikliram. Bilo je to više zbog bolesti, ali je sad preraslo u ljubav. Sad je malo prehladno za bicikl pa sam na traci. Doma imam jednu prostoriju, namjestim na sedam i pol kilometara, malo uspona i treniram.

Čabraja ima dvije kćeri, obje studiraju na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu. „Petra vikendom sudi prvu HNL juniore, ženski nogomet kadetkinje, treću HNL… Voli nogomet, a sad kad je to vidjela mlađa, krenula je i ona. Vrlo su vrijedne, tako fino zarade džeparac“, kaže Čabraja.

Ljetos je on, tako se pričalo po Splitu, bio na korak do Hajduka, a kao pravog Zagrepčanina, vole ga i navijači Dinama. Bio je i blizu klupe mlade reprezentacije, interesa za njim ne manjka. „Teško je reći što će biti. To zna onaj gore. Što da ja sad kažem?“ Vole li vas igrači? „Poštuju me. Barem mislim. Ne mogu reći da sam im prijatelj jer čovjek u životu ima samo pet pravih prijatelja, ali mislim da me poštuju. Evo, reći ću vam da su me svi igrači koji su se ženili, dok sam im bio trener, zvali na svadbu. Svakome bih od njih pomogao, a vjerujem i oni meni.“

Za njegove trenerske početke zaslužan je Ilija Lončarević, a kao trener je u početku radio honorarno, što znači da je imao stalni posao. „Radio sam 12-13 godina u Lisci, trgovini ženskim donjim rubljem. Brinuo sam se o dućanima, o isporukama robe, o tome što ima na lageru. Naučilo me to organizaciji. U jednom trenutku prelomio sam, odlučio biti samo trener. Zaposlio se pri ZNS-u, postao voditelj škole nogometa Lučkog“, rekao nam je Čabraja dok se na televiziji vrtio nogomet. Točnije, očita sudačka pogreška u utakmici Premiershipa. „Evo, svugdje suci griješe“, komentirao je.

U mlađim kategorijama Dinama Silvijo Čabraja igrao je u generaciji s reprezentativcima Zvonimirom Soldom i Dubravkom Pavličićem. FOTO: Privatna arhiva

No kod nas se čini da se suce napada i prije nego što je utakmica i počela. „Suci kod nas na utakmice dolaze pod pritiskom, što nije dobro. Pa nisu ni stranci bolji. Sjetite se utakmice u Varaždinu kad su sudili Bugari, čini mi se. Pa svi su se žalili nakon utakmice. A i ljudi bi trebali biti svjesni da su veliki klubovi privilegirani, da je tako i vani. Ne sudi se isto Real Madridu i Getafeu, vani su ljudi svjesni, gle, radim u takvom i takvom klubu i sigurno će me tu i tamo zakinuti.“

Zanima nas zaigra li i danas nogomet, vuče li ga taj nogometni gen? „Ma kakvi. Probao sam veterane, ali kad sam vidio da je tu više svađe nego nogometa, odustao sam. Nije to smisao veteranskog nogometa, već druženje, zabava.. Nije mi gušt kad se svaku utakmicu netko posvađa.“ Nakon toga probao je i druge sportove. „Ma probao sam svašta, evo, igrao sam i padel. Iako, nisam neki padelaš, ali sam probao“, rekao je Čabraja i krenuo na trening. Ako niste znali, Lokomotiva ima najdulje treninge u ligi. Čabraja se samo nasmijao, malo zastao…

„Stalno se priča da su igrači pretrenirani. Ja vam tvrdim da su podtrenirani. Većina trenera radi treninge od sat i pol jer toliko traje utakmica. A što je sa zagrijavanjem, pauzom između poluvremena, što je sa sudačkom nadoknadom… Moji treninzi traju dva i pol, nekad i tri sata.“ Grintaju li stariji zbog toga, ne sjedne im baš dobro pod stare dane trenirati po tri sata? „Bilo je u početku otpora. Posebno u pripremnom periodu jer znam raditi i petosatne treninge. Znali su neki gunđati, mumljati u bradu. Kako sam to riješio? Reći ću vam samo da u takvim situacijama znam biti za*eban“, zaključio je Čabraja.