Dugogodišnji novinar i urednik HRT-a Silvije Hum, koji je u mirovini još od 2008., ovih se dana osjeća posebno frustrirano zbog situacija izazvanih koronavirusom i potresom u Zagrebu. Kako je rekao, nedostaje mu javni prostor u kojem bi u ime svoje generacije progovorio o nepravdi koju proživljava dok zbog pandemije mjesecima gotovo ne izlazi iz stana oštećenog potresom. Posebno ga je pogodila činjenica da su se mnogi privilegirani pripadnici društva cijepili preko reda, ostavljajući najugroženije skupine, kojoj i sam pripada, da mjesecima čekaju cjepivo.

Nakon završenog Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, Osječanin Silvije Hum zaposlio se 1967. na Televiziji Zagreb. Od 1970. uređivao je i vodio informativne emisije “Kronika” i “Panorama”, deset godina bio je voditelj emisije “Kritična točka”, a sve do 1985. bio je urednik i voditelj Dnevnika, kao i prvi urednik Programa plus. Od 1985. do 1991. bio je urednik Muzičkog i Zabavnog programa i ponosan je na činjenicu da je 1990. prvi i jedini put doveo Euroviziju u Zagreb. Već 1991. izvještavao je iz ratom zahvaćenog Osijeka, a zbog neslaganja s novim vodstvom 1992. je napustio HRT i zaposlio se u UNESCO-u. Na poziv glavnog direktora Ivana Vrkića vratio se 1998. Otada pa sve do 2008. radio je u redakciji kulture, postao je urednik emisije “M magazin” i, prema vlastitim riječima, ostvario neke od svojih najboljih emisija i dokumentarnih filmova – “Arsen Dedić, čovjek kao ja”, “Cellissimo – o studentima Valtera Dešpalja”, “Dubrovačka trilogija” i slično. Dobio je 2006. godine HRT-ovu nagradu za životno djelo “Ivan Šibl”.

U mirovini je nastavio pisati tekstove i sinopsise, ali ih nije mogao realizirati jer mu nisu dali. Uslijed epidemije svoje unuke nije vidio mjesecima, zbog, kako je rekao, njihova straha da ga ne zaraze:

“Nisam nikada do sada doživio da ovako budem izoliran i vezan uz kuću i televizor. Srećom, postoje neki spasonosni kanali, koje nazivam ‘hitna pomoć’ – od klasične glazbe do dokumentaraca na koje se prebacujem čim me nečija priča na našim televizijskim programima počne nervirati. Kada sam vidio onu takozvanu elitu i saborske zastupnike kako se cijepe pred kamerama i pokazuju mišiće i potkošulje, pao mi je mrak na oči. Jer meni nijedan taj lik ne ulijeva povjerenje niti mi je autoritet, da bih ja njega slijedio. Oni meni nikako ne mogu biti primjer da se cijepim zato što su se oni cijepili. Teško da bih u tom društvu pronašao ijednog čovjeka takvog moralnog kapaciteta kao što je svojedobno bio Vlado Gotovac, s kojim sam radio i prijateljevao. Smatram da takva jeftina propaganda nije bila potrebna. Ja sam se, uostalom, prijavio kod svoje obiteljske liječnice prije dva mjeseca i još uvijek nisam došao na red.”

Silvija Huma posebno je razljutilo cijepljenje preko reda, ne samo među “privilegiranima” već i među običnim građanima, o čemu je rekao: “Budući da se disciplinirano držim svih epidemioloških mjera, osobito me pogodila činjenica da su se mnogi ljudi, pa i neki moji poznanici, cijepili preko reda u raznim dijelovima Hrvatske. Iako nas u Zagrebu smatraju privilegiranima, čini mi se da je naš položaj potpuno neravnopravan u odnosu na ostatak Hrvatske. Ne znam nikoga ovdje tko se cijepio, a osobito me pogodila ona slika beskrajnih redova uz Ksaversku 111, gdje su satima čekali ljudi stari mahom osamdesetak godina, s hodalicama, koji nisu imali kamo sjesti. I ja sam bio među njima, stajao kojih sat vremena, a onda se pojavio neki čovjek i rekao da cjepiva više nema. Uz njega je bila i pomoćnica Krunoslava Capaka koju sam pitao što sad napraviti. Ona mi je rekla da ponovo odem do svoje liječnice pa da me prijavi kad se opet negdje pojavi cjepivo. Da ste vi vidjeli jad i bijedu tih starih ljudi, koji su većinom ostali u šutnji, zbunjeni, bez nade. Shvatili su da tu nema ni časti ni smisla. Pobunio se neki starac i rekao: ‘Tako vam i treba, još vam je Tuđman govorio da ste stoka sitnog zuba!’”

Zato je i vrlo kritičan prema Nacionalnom stožeru civilne zaštite koji smatra odgovornim za kaos koji vlada:˝”Taj je stožer nastao potpuno pogrešno. On nije smio biti formiran u sklopu Ministarstva unutarnjih poslova i nije mu na čelo trebao biti postavljen ministar policije. Po mom mišljenju, trebalo je biti formirano neovisno stručno tijelo unutar Ministarstva zdravstva, čiji članovi imaju međunarodni ugled i nisu politički podobni HDZ-u. Tako su doveli do toga da politika dominira epidemiološkim odlukama, a to se nije smjelo dogoditi. Nisu pokazali dovoljno empatije iako su svi oni liječnici i navodno veliki stručnjaci. Siguran sam da je 15 minuta warholovske slave ovom Stožeru odavno isteklo. A pojavila se i neka hrpa znanstvenika koja u svojim javnim nastupima štiti neke svoje privatne interese, što je moralno krajnje upitno. Ja vjerujem znanstveniku Ivici Đikiću kad na to upozorava. Nažalost, cijeli taj stožer stavio se u funkciju jedne stranke, njene politike i njenog Velikog vođe. Prije manje od godinu dana, uoči parlamentarnih izbora, Veliki vođa proglasio je pobjedu nad koronom. Onda je došla turistička sezona pa su valjda falsificirali podatke, jer su brojke navodno padale. Onda je došao drugi val pandemije i ja se bojim da će Veliki vođa opet proglasiti pobjedu nad covidom prije lokalnih izbora i imat ćemo reprizu prošle godine.”

Od početka pandemije covida-19 nameću se usporedbe s epidemijom velikih boginja, smrtonosne bolesti koja se pojavila u Jugoslaviji 1972. godine, kada je u manje od dva mjeseca cijepljeno više od 18 milijuna ljudi. Hum se prisjetio tog vremena:

“Da, sjećam se toga kao jučer. Zaraza se pojavila na Kosovu. No Jugoslavija je bila ozbiljna država, a funkcioniranje tadašnjeg javnog zdravstva u Hrvatskoj ne može se usporediti s ovim danas. Pola radnog vijeka radio sam u jednom sistemu, a pola u drugome i mogu ih vrlo objektivno ocijeniti, pa i područje javnog zdravstva. Kada je bila u pitanju epidemija velikih boginja, cijepljenje u cijelog Jugoslaviji bilo je sjajno organizirano, ljudi su disciplinirano čekali u redovima, sve je išlo brzo. Netko je ironično rekao – to je bilo tako jer je tako naredio drug Tito! Smiješno, pa čak i da je naredio – što je u tome loše? Tada mi se nije morao ministar skidati u potkošulju i pokazivati na televiziji da se nabildao, već je to sustav odradio sam po sebi. Ja već petnaest godina plaćam dva dodatna dopunska zdravstvena osiguranja, jedna godišnja mirovina odlazi na njih kako bi bio siguran da ću, kada mi je potrebno, moći odraditi pretrage ili neke preglede na vrijeme i da neću morati čekati dvije godine.”

Silvije Hum istaknuo je i da ova situacija pokazuje kolika je šteta što je Republika Hrvatska prodala Plivu i dopustila da propadne Imunološki zavod: “Posebna je šteta za Plivu, koja je imala jak istraživački odjel, pronalazila i proizvodila vrhunske lijekove, od Apaurina do Sumameda. Da Imunološki zavod nije uništen, a znamo kako je uništen, mi bismo danas mogli sami proizvoditi cjepivo. Ova država uništila je temelje javnog zdravstva, čiji je utemeljitelj bio Andrija Štampar, jedan od osnivača i prvi predsjednik Svjetske zdravstvene organizacije.”

Referirajući se na to kako političari podcjenjuju inteligenciju umirovljenika, Silvije Hum primijetio je i koliko je uvredljivo da ih svaka vlast nastoji “kupiti” prije izbora, pa i prije ovih lokalnih, nudeći im “covid-dodatak” na mirovine.

“Oni ne vrijeđaju samo umirovljenike, već i određenu dob ljudi. Za njih su svi iznad 70 godina valjda idioti. To je prava sramota, no mene spašava što na njih gledam iz perspektive svog života, svojih ostvarenja i svog rada, što mi nitko ne može oduzeti. Gledam na njih iz pozicija ljudi s kojima sam imao čast surađivati i raditi, a to su bili ljudi izuzetnih kreativnih, estetskih ostvarenja, ljudi svjetskog formata. Imao sam to zadovoljstvo da stvaram s ljudima najviših standarda i dostignuća na svom području – od jednog Milka Šparembleka s kojim sam se često družio i s kojim sam napravio možda najbolju emisiju u svojoj karijeri, do Ive Pogorelića ili Arsena Dedića.”

Hum priznaje da godinama ne gleda HRT jer se previše srozao u kvaliteti, a i pogađaju ga priče o “jednoumlju” koje je navodno vladalo na nekadašnjoj Televiziji Zagreb.

“Razlika u odabiru i školovanju televizijskih kadrova onda i sada je ogromna. Ja sam vam živi primjer nekoga tko je došao na televiziju apsolutno bez obiteljske ili bilo kakve druge veze ili političkog zaleđa. Kao što nisam bio ni član Partije. Kao student druge godine Fakulteta političkih znanosti vidio sam natječaj za 15 stipendija koje je RTV Zagreb dodjeljivao studentima društvenih fakulteta. Prijavio sam se na natječaj, prolazio kroz testiranja nekih šest mjeseci, učio snimati razgovore, a i provodili smo neko vrijeme na praksi po svim odjelima. Onda su nas ocjenjivali i prema broju bodova primali. Iako sam bio među onima koji su imali najviše bodova, nisu me primili otprve, onda sam ih dobro izvrijeđao i rekao što ih ide. Nakon nekoliko mjeseci su me pozvali, dali mi stipendiju i onda sam se upisao u novinarsku školu koju su vodili stariji novinari s televizijskim iskustvom. Kad sam diplomirao, zaposlili su me. Jedan od najvećih autoriteta, tada i jedan od rijetkih s televizijskim iskustvom, bio je Zvonko Letica, koji je bio dopisnik iz UN-a i tamo je naučio zanat. On nas je naučio što je to televizijski jezik koji se bitno razlikuje od pisanog i radijskog novinarstva.”

Na primjedbu da smo od devedesetih gledali urušavanje tog sustava i profesionalnih standarda na HRT-u, koji je i dalje državna a ne javna televizija, Silvije Hum istaknuo je da je ipak postojao jedan “zlatni period” od kraja devedesetih, kada je Hrvatska bila u procesu pristupanja EU-u, a ravnatelj je bio Mirko Galić:

“To je možda posljednji period u kojem je HRT funkcionirao kao javna televizija. Ja sam se zato i vratio, jer sam od 1992. radio na jednom projektu neovisne televizije pod pokroviteljstvom UNESCO-a. Dosta godina kasnije, 1998. pozvao me natrag tadašnji generalni direktor HRT-a Ivan Vrkić. Tih desetak godina do mirovine, u koju sam otišao 2008., pamtim kao vrlo lijepo i kreativno razdoblje tijekom kojeg sam napravio neke svoje najbolje emisije, i to iz kulture. Cijeli svoj radni vijek bježao sam iz informative i to mi je na kraju uspjelo. Na kraju sam postao i glavni urednik programa za kulturu. Osobito sam ponosan na ‘Dubrovačku televizijsku trilogiju’ koja se sastoji od triju dokumentaraca – prvi je o povijesti Dubrovnika, a druga dva su o velikanima dubrovačke umjetnosti Luki Paljetku i Milki Podrug Kokotović.

Na tezu da je HRT, suprotno očekivanjima, upravo nakon ulaska Hrvatske u EU ponovo postao režimska televizija čiji program direktno kontrolira Vlada, odnosno stranka na vlasti, Silvije Hum uzvratio je primjedbom da Partija nikada nije tako kontrolirala TV Zagreb.

“Na HRT-u svaki dan imate misu, a Plenković ne silazi s ekrana. To što se dogodilo rezultat je kadrovskog odabira – odnosno, postavljanja poslušnika na ključne uredničke pozicije. Tako, recimo, poznajem jako dugo gospodina Gorana Milića, koji je prošao put od odanog i privrženog Jugoslavena i urednika Yutela do ultravelikog Hrvata. On je vrlo brzo shvatio da u Hrvatskoj može uspjeti jedino ako bude veći HDZ-ovac od svih HDZ-ovaca i veći Hrvat od svih nas i otišao u drugu krajnost. To je tipičan put takvih režimskih novinara koji služe svim režimima. To vam je Goran Milić. Ne bih o njemu više govorio jer me on uopće više ne zanima, nakon svih vratolomija koje je izveo – od Beograda, preko Yutela do najvećeg Hrvata. Mene to više ne vrijeđa, ja sam takve stvari odavno prebolio. Kad se sjetim te kuće, sjetim se svojeg prvog razdoblja, to je bila moja zagrebačka televizija.”

Upitan je li moguće da jedan Europejac kakav je Andrej Plenković ne vidi kakvu štetu u javnom prostoru radi ta takozvana javna televizija koja to nije, kao i da ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek ne reagira na sve opravdane kritike struke i javnosti, Hum je odgovorio kako mu se čini da je Plenkoviću najvažnije biti na ekranu.

“Dok se on svaki dan pojavljuje više puta u prvim minutama svih informativnih emisija, ne samo na HRT-u već i na drugim televizijama, ništa drugo mu ne smeta i nije mu važno. Važno mu je govoriti o svemu i svačemu, nema te stvari o kojoj on ne daje izjavu, kao da je za sve stručnjak. A ja ne znam za što je on zapravo stručnjak. U svojoj pedesetogodišnjoj novinarskoj karijeri nikada nisam vidio da se neki političar toliko puta dnevno pojavljuje na televiziji. I sad ćemo doći do zaključka koji bih vam želio reći – po mom mišljenju, u startu je sve krenulo krivo. Kao što je i u ovoj državi od početka krenulo krivo, prema kriterijima koje je odredio Tuđman. A to više nitko ne može ispraviti”, zaključio je Silvije Hum.