Film Silvestra Kolbasa ‘Naša djeca’ najbolji je dokumentarac po izboru žirija Liburnia Film Festivala. Kroz film autor propituje sebe i svoje stavove o životu i obitelji, koju uz suprugu Natašu čine Jakov, sin iz prvog braka, kći Eva začeta postupkom umjetne oplodnje i sin Ante koji je usvojen kada je imao osam godina.

Na nedavno završenom Liburnia Film Festivalu najboljim dokumentarnim filmom po izboru žirija proglašen je film Silvestra Kolbasa ‘Naša djeca’, koji je u međuvremenu osvojio Zlatne Arene za režiju i montažu. “Film kojem dodjeljujemo nagradu za najbolji film istovremeno je surov i mekan; svjedoči o snazi roditeljske ljubavi i brige, kao i o terapijskoj moći dokumentarizma – kako za autora tako i za gledatelje”, stoji u obrazloženju nagrade Liburnia Film Festivala. Riječ je doista o osobnoj životnoj drami kroz koju Kolbas propituje sebe i svoje stavove o životu i obitelji, koju uz njegovu suprugu Natašu čine Jakov, sin iz prvog braka, kći Eva začeta postupkom umjetne oplodnje i sin Ante kojega su usvojili kada je imao osam godina.

Silvestar Kolbas je filmski snimatelj, fotograf i redatelj. Rođen je 1956. u Petrovcima kraj Vukovara, a odrastao je u Vinkovcima. Godine 1982. diplomirao je filmsko i televizijsko snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je kasnije radio kao redoviti profesor do umirovljenja prošle godine. Pažnju filmske javnosti privukao je 2003. režijom autobiografskog dokumentarnog filma „Sve o Evi“, koji prati brojne pokušaje i osobne dileme tijekom procesa umjetne oplodnje. Kolbas je 2011. godine nagrađen za dugometražni dokumentarni film „Ratni reporter“ Nagradom Vladimir Nazor za filmsku umjetnost.

NACIONAL: Svjesno ste odlučili razotkriti obiteljsku i vlastitu intimu kroz film „Naša djeca“. Koliko ste dugo dvojili treba li se tako razotkriti?

To je bio dugotrajan proces, no činjenica je da sam u jednom trenutku odlučio to napraviti. Samo razotkrivanje nije bilo polazna točka. Moj producent Nenad Puhovski predložio je da snimim takav film. On je, uostalom, bio inicijator i mog prethodnog filma „Ratni reporter“. Svojedobno je shvatio da ja imam neki problem vezan uz svoj odnos prema ratu i tom periodu svog života te je predložio da pregledam snimke koje sam radio za HRT tijekom ratnih vremena i to je bio početak rada na filmu „Ratni reporter“. On je, zapravo, pokrenuo i priču vezanu uz film „Naša djeca”, i to tako što je zamijetio da imam troje djece koja imaju svatko svoju priču. Razmišljao sam i ja o tome, ali nisam planirao o tome snimiti film. Nakon nekog vremena složio sam se s njegovom idejom. Na početku se činilo da će to biti jedna zabavna epizoda sa šarmantnim rezultatom. Međutim, realizacija se pokazala znatno zahtjevnijom, a u međuvremenu su se obiteljski odnosi počeli komplicirati. Iako film govori jako iskreno o osjećajima i odnosima u obitelji, postoji i neki filtar, da tako kažemo, nije apsolutno sve pokazano niti mislim da treba biti.

‘U ovom novom filmu denunciram svoju obitelj. To je ključna stvar koju mi članovi obitelji zamjeraju propitujući moje pravo da i njih izložim ako je ipak u pitanju moja ispovijed’.

NACIONAL: Kada se rodila sama ideja za film?

Mi smo 2013. počeli razgovarati o filmu, 2014. smo aplicirali prema fondovima, a tek 2015. počeo sam intenzivnije snimati. Shvatio sam da bi zapravo trebao početi snimati svakoga dana, našu obiteljsku svakodnevicu. Vjerojatno sam bio malo previše savjestan i previše napastan pa je počeo otpor istovremeno kada i pubertet, kao i otpor spram snimanja i kompliciranje obiteljskih odnosa, nevezano uz snimanje. Tada je postalo jasno da će snimanje biti vrlo teško, a i postavilo se pitanje kako ću uopće onda napraviti taj film. Sve se oduljilo, više sam kopao po snimljenim materijalima, počeo pregovarati s protagonistima filma o tome kako da ih snimam itd. Moj sin Ante je u jednom trenutku izjavio da mrzi kada ga snimam i rekao da ga mogu snimati kada on ne zna da ga snimam. Pitao sam ga kako je to zamislio, a on mi je odgovorio da sam ja snimatelj i neka smislim kako da to izvedem. Postoje čak neki dijelovi koji izgledaju kao da su snimljeni skrivenom kamerom, čime on kasnije uopće nije bio oduševljen. I onda sam u jednom trenutku odlučio snimati film i otvoriti se i otvoreno progovoriti o obiteljskim odnosima. Shvatio sam nakon nekog vremena da to nema smisla raditi ako se skroz ne otvoriš i tako sam, korak po korak, snimio film.

NACIONAL: Jedna je filmska kritičarka zaključila da je film neka vrsta vaše ispovijedi. Koliko ste zapravo svjesno krenuli u ispovijed, a koliko ste toga postali svjesni nakon što ste ga završili?

Točno. Imao sam potrebu i samome sebi malo pojasniti stvari. Nismo mi u pravom smislu disfunkcionalna obitelj, međutim, nismo ni posve funkcionalna. Nije sve išlo baš onako kako sam si zamišljao. Onda sam kroz rad na filmu potražio neke odgovore. Kako je do toga došlo? Što je tome prethodilo? Itd. Naravno da to nisu apsolutne istine, ali su prisutni komadići istine i to mi je bilo terapija kada sam prežvakavao iste stvari. Jako puno pišem, puno razgovaram i služim se materijalima koje sam uspio snimiti. Problem je bio kako tu svoju vizuru filmski uobličiti. Da, to je bila određena vrsta ispovijedi jer sam shvatio koje su mi stvari bile važne i koje sam tek primijetio radeći na filmu.

NACIONAL: Istovremeno, nekako ste vrlo prizemno i ljudski prikazali svakodnevan odnos među članovima obitelji, koji je mnogima i te kako blizak, ali nisu svi spremni o njemu govoriti. Jeste li razgovarali o ideji za film s članovima obitelji i kako su oni reagirali na ideju ogoljivanja vas kao obitelji?

Obitelj je u početku manje-više pristala, a kasnije uglavnom navijala da prestanem snimati. U filmu sam čak i ostavio njihove reakcije kada oni negoduju i govore da prestanem snimati. To sam ciljano ostavio, ali i zbog poštenja i prema njima i prema gledateljima. To nije nešto jednodimenzionalno. Supruga je bila ambivalentna, između suradnje i odbijanja. Neki su bili jako nesretni u svojoj koži. No činjenica je da su svi članovi obitelji ipak pogledali film, da su bili na svim premijerama, iako nisu možda najsretniji što postoji film u kojem možda nisu najbolje prikazani. Tako je moja supruga na premijeri u Puli rekla: „To je odličan film, ali mi je žao što je o mom životu.“ Nisu oni tijekom rada rado sudjelovali. Pokazao sam im prije par godina foršpan filma, koji je sadržavao neke dramatične snimke i nedovoljno konteksta. Oni su to doživjeli kao neku vrstu napada i ispalo je sve skupa jako loše. To je sve bilo poput hodanja po rubu, a i sam sam bio na tom nekom rubu jer nisam znao hoću li završiti taj film ili ne i kako će članovi moje obitelji konačno sve to prihvatiti. Ali kada jednom uđeš u taj proces, potrošiš novac poreznih obveznika koji si dobio na javnom natječaju, onda preuzmeš i neke obaveze. Stoga sam i završio taj film.

Film je rađen cijelo desetljeće, a filmski materijal je nastajao tijekom punih 30 godina. FOTO: Plakat

NACIONAL: Kako je vaš producent Nenad Puhovski reagirao kada ste nakon deset godina napokon završili film i pokazali mu finalnu verziju?

Film se montirao punih šest godina. Postoji jedna izreka koja kaže da dokumentarni film nastaje u montaži, a ovo je primjer koji može potvrditi tu izreku. Iz istih materijala možeš krenuti u različitim smjerovima. Posebno kada je u pitanju osobni film i kada imaš „voice over“, vlastitu ispovijed itd. Više puta pregledavali smo šnitove, sam napredak u montaži kao i brojne verzije kojih je na kraju bilo puno. Puhovski je procjenjivao da će od toga na kraju biti dobar film i imao je puno pametnih primjedbi tijekom rada.

NACIONAL: Film ste snimali punih deset godina. Koji su to bili momenti kada ste jednostavno znali da ih morate bilježiti kamerom i koliko je to bilo teško?

Taj film je bio toliko iscrpljujući za mene i obitelj, ali i za produkciju, tako da nikada ne bih to ponovio. Da mi je vratiti se na vrijeme prije snimanja, vjerojatno ne bih pristao raditi takav film. Pojedinačno nema žaljenja zbog nekih kadrova. Neke jake stvari moraju biti u filmu zbog uvjerljivosti. Zbog potvrde iskrenosti. Moraš izabrati u nekom trenutku. Neke stvari koje nisu popularne stavio sam u film da bi cjelina bolje funkcionirala. To je bilo vrlo osjetljivo i imao sam jako puno dvojbi.

Film ‘Naša djeca’, koji iskreno govori o obitelji Silvestra Kolbasa, montiran je punih šest godina. FOTO: FACTUM

NACIONAL: Imate slično iskustvo sa svojim prethodnim dokumentarnim filmom „Sve o Evi“, pa čak i s „Ratnim reporterom“. Koliko je teško prikazati obiteljsku intimu, a da ostane zanimljiva i uzbudljiva gledateljima koliko i vama koji je proživljavate?

Sadržajno je ovaj film nastavak filma “Sve o Evi”, a stilski se više naslanja na “Ratnog reportera”. Ti se filmovi razlikuju po tome što, naprimjer, u filmu „Ratni reporter“ sebe denunciram, a u ovom novom filmu denunciram svoju obitelj. To je ključna stvar koju mi članovi obitelji zamjeraju propitujući moje pravo da njih izložim ako je ipak u pitanju moja ispovijed. Drugi aspekt je što je jako teško istovremeno biti i unutra i vani. Što to znači? Emocionalno znači biti uključen kao sudionik u taj život i imati pogled nekoga sa strane. Neka vrsta izvantjelesnog iskustva. To je jedna shizofrena pozicija jer skačeš iz jedne uloge u drugu i zapravo je teško napraviti dobar balans. Kada si vani, jako si distanciran i analitičan i nisi suosjećajan. Hladan si. Kada si unutra, onda si jako iskren i subjektivan i to nije jednostavno. Moraš se s tim stalno boriti.

NACIONAL: Film “Naša djeca” najavljen je vašim zaključkom da ste najstariji Kolbas u obitelji i pitanjem koje postavljate samome sebi: što ću ostaviti svojoj djeci? Istovremeno, nekako ste tako prozvali mnoge roditelje da se zamisle nad tom činjenicom. Na što ste najponosniji kada govorimo o vašoj ostavštini i utjecaju koji ste imali na svoju djecu?

Volio bih imati taj neki pogled odozgo da bolje razumijem situaciju i pokušam vidjeti svoj utjecaj na djecu. Što je uloga roditelja i kada je roditelj najponosniji, kada je uspio, a kada ne? Općenito, kako je neki pjesnik jednom prilikom rekao – uspio si ako djetetu daš korijene i krila. Što to znači? Prevedeno na praktičan jezik, to znači da si dijete osposobio za samostalan život. Znači da ima paket koji ima mogućnost preživljavanja, neko zvanje, zanimanje, samopouzdanje i temeljno samopoštovanje i vjeru u sebe te sve što ide uz to. Ima jedna teza koju često spominjem kada razgovaramo o ovom filmu, jer film prikazuje i neuspjehe u životu. Mi živimo u kulturi uspjeha. Mi koji smo odrasli u kulturi uspjeha, koja je sve dominantnija, sve smo nesretniji jer se ponekad osjećamo neuspješnima, a još više ako drugi to vide. Iako ovim filmom to propitujem, i ja sam dio te kulture i ponosan sam na svoje uspjehe kao i na uspjehe svoje djece, a posebno sam ponosan kada su oni zadovoljni svojim uspjesima. Kada vidim da oni vide da su postigli nešto što je dobro ili njima važno ili životno važno i da su oni zadovoljni time i ponosni na to. Imam troje djece u velikom rasponu jer će najstariji sada imati 39 godina, mlađi uskoro puni 24, a Eva 23 i to su već neki ljudi različitog stupnja zrelosti i samopoštovanja i uvida u to što mogu i čime bi mogli biti zadovoljni. Nije to sve još posloženo, ali stvari ipak idu u nekom dobrom smjeru i ponosan sam kada nešto dobro postignu i kada su svjesni tog značaja.

Film ‘Naša djeca’, koji iskreno govori o obitelji Silvestra Kolbasa, montiran je punih šest godina. FOTO: FACTUM

NACIONAL: Primarno ste snimatelj i fotograf. Kako je to povezano s vašim redateljskim angažmanom?

Prvi film sam režirao u svojoj 47. godini. Počeo sam kao fotograf i crno-bijela fotografija mi je bila dovoljna na početku. Upisao sam Akademiju zbog fotografije, ali sam ipak naučio nešto i o filmu. Postao sam snimatelj. Bavio sam se vizualima i to mi je bilo dovoljno. Nisam mislio da ću ikada nešto režirati. Prvi film koji sam napravio bio je „Sve o Evi“, koji je nastao iz činjenice da sam već bio tada u tom nekom dokumentarizmu, ali sam, s druge strane, doma imao dramu. Pokušali smo dobiti dijete, supruga je to primila strašno emocionalno pa sam dobio poriv zbog te situacije snimiti film. Tu nije postojala neka druga ambicija. Sve od tog trenutka nadalje ja se osjećam kao neki gost u redateljskoj ulozi, gdje dobro funkcioniram u ovim ispovjednim formama, ali nikada sebe nisam vidio kao redatelja “opće prakse”. Kad imam neki snimateljski problem, imam refleks kako da ga snimateljski riješim. Kada imam redateljski problem, boli me glava. Ipak, napravio sam neke kratke filmove od kojih su neki dobri. Neke natruhe redateljskog umijeća počele su se nazirati. S druge strane, i manje me zovu na snimateljske angažmane pa koliko god ja imao snimateljski refleks, stvari su se ipak promijenile. I dalje sam nominalno snimatelj i s te pozicije razmišljam i tako se prezentiram, no činjenica da sam napravio neke filmove koji su bili uspješni, daje mi neko redateljsko samopouzdanje. I čini mi se da je moj redateljski rad zapaženiji no što je bio snimateljski, pa i to nešto govori.

NACIONAL: Na kakvu ste se priču sada fokusirali?

Prije godinu i nešto počeo sam snimati film o Samoborčeku. Živim u Samoboru zadnjih godina. Prije toga sam živio na Trešnjevci, na mjestima blizu vlaka, koji sam znao i sam koristiti. Ostao sam zapravo fasciniran zapuštanjem tog prostora kroz koji je vlak prolazio. Posebno u Zagrebu. Ljudi imaju potrebu nešto napraviti, uložiti neki napor, a onda potom sve zaraste i nestaje pa me to pokrenulo. Sada ozbiljno radim na tom filmu koji se bavi fenomenom Samoborčeka. To bi trebao biti dugometražni dokumentarni film. Razmišljam i o nekim kratkim filmovima. Ali idem korak po korak. Imam tu osobinu da se običavam raspršiti pa znam da se moram fokusirati na ono što radim, a ne na nešto drugo što će kasnije doći na red. Što se osobnih tema tiče, mislim da sam zreo za jednu ozbiljnu pauzu jer me film “Naša djeca” jako iscrpio. Umorni smo i ja i moja obitelj. Između ostalog, nestalo je veselja zajedničkog snimanja. Sada kada izvadim kameru, jako su oprezni.