Nekada traženi terorist Muktada al-Sadr nakon velikih demonstracija u Bagdadu postao je važan faktor na iračkoj političkoj sceni jer je iskoristio slabosti političkog establišmenta koji energiju troši na interne obračune

Velikim zapadnim silama poput Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije već nekoliko godina glavni cilj u Iraku je borba protiv Islamske države, ali stanovnicima te ratom izmučene države prioritet je borba protiv premijera Haidera al-Abadija i njegove vlade, koji nisu u stanju osigurati pružanje osnovnih usluga građanima, otvoriti radna mjesta i iskorijeniti korupciju. Vlada iračkog premijera koja ima čvrstu potporu SAD-a i predsjednika Baracka Obame, svojom nesposobnošću stvorila je u iračkom društvu nezadovoljstvo koje je rezultiralo tjednima masovnih demonstracija. Duboka politička kriza u Iraku “službeno” je počela 13. travnja, kada je dio zastupnika iračkog parlamenta započeo bojkot rada parlamenta na inicijativu šijitskog bloka Al-Ahrar, na čelu s Muktadom al-Sadrom, tražeći smjenu kabineta premijera Haidara al-Abadija. Stvari su se dodatno zakomplicirale kada je 26. travnja premijer Abadi predložio spisak od deset kandidata za nove ministre iz redova iračkih tehnokrata uz koje je predložio i novu gospodarsku reformu i nove korake u borbi protiv korupcije. Premijerov plan dio zastupnika u parlamentu je ismijao, a Al-Abadi je iz parlamenta otišao posramljen jer su ga zastupnici gađali bocama vode. Kao opravdanje za njihov gnjev poslužile su velike demonstracije pristaša Muktade al-Sadra na granici “zelene zone”, dijela Bagdada s visokom razinom sigurnosti u kojem se nalaze državne institucije i rezidencije političke i gospodarske elite. Prosvjednici su zahtijevali potporu premijerovim reformama, a premijerovi protivnici ocijenili su ih kao pokušaj “zastrašivanja” i ucjene parlamenta. Zbog nastalih napetosti izglasana je potpora samo petorici kandidata, 28. travnja osnovana je posebna komisija za pregovore sa zastupnicima “štrajkašima”.

PROSVJEDNICI SU SE IZ ZELENE ZONE povukli tek 2. svibnja uz poruku “Vratit ćemo se”. Na početku su ti ljudi bili nezadovoljni zbog loše opskrbe strujom i vodom, ali sada već traže i političke reforme, reorganizaciju vlade i borbu protiv korupcije. Okupljanje prosvjednika svakog petka pokrenuli su oni koji se bave kulturom, potom su im se priključili politički aktivisti, da bi na kraju na čelo pokreta stao šijitski propovjednik Muktada al-Sadr. On je svojim govorima i doveo situaciju do usijanja, što je rezultiralo upadom prosvjednika u Zelenu zonu i u zgradu parlamenta. Za Muktadu al-Sadra takav razvoj događaja je sigurno zadovoljavajući jer on nikada nije imao toliki utjecaj na političke događaje u Iraku. Odbacivši ulogu sektaškog vođe i pobornika borbe protiv SAD-a, Al-Sadr je postao irački nacionalist i zastupnik federalizma koji načelno podržava demokratski proces u zemlji. Iako izričito ne traži smjenu premijera Abadija i u svojim izjavama ga često podržava, potezi Al-Sadra i organiziranje demonstracija govore drugačije. Američka administracija i njeni saveznici pribojavaju se novih demonstracija u Bagdadu, koje u kombinaciji s političkom slabošću trenutnog premijera i problemima s novcem nastalima zbog niskih cijena nafte, usporavaju konačan napad na Islamsku državu. Barack Obama nedavno je rekao da će Mosul, prijestolnica ISIS-a u Iraku, pasti u ruke iračke vojske do kraja godine. Međutim, ta je izjava naišla na niz kritika političkih i vojnih analitičara koji smatraju da je Obama pokazao da ne poznaje političku stvarnost u Iraku s obzirom na to da tamošnje vojne snage nemaju dovoljno resursa, vojnika i novca za borbu protivISIS-a.

MUKTADA AL-SADR, za razliku od vlade, ima vlastitu vojsku koja se pokazala efikasnom u borbi protiv ISIS-a. Takozvane Mirovne brigade porazile su vojnike Islamske države u nekoliko bitaka, a Al-Sadr ih koristi i za zaštitu svetih šijitskih mjesta u Iraku te je zato zadobio simpatije naroda koje ne uživa ijedan drugi političar u toj bliskoistočnoj zemlji. Prije samo deset godina tog 42-godišnjaka doživljavali su kao bijesnog pobunjenika te je bio na glasu kao radikalna osoba spremna na nasilje. Njegove pristaše patrolirale su ulicama Bagdada, otimale i masakrirale sunite, terorizirale čitave četvrti te su isprovocirale podjelu grada na četvrti sa šijitima i sunitima, koja se uglavnom održala do danas. Izbijanje gotovo trogodišnjeg građanskog rata može se u dobroj mjeri pripisati takozvanoj Mahdi armiji, miliciji pod kontrolom Al-Sadra koja je imala oko 50.000 boraca. Oni su formirali i “odrede smrti”, odgovorne za smrt brojnih građana koji su imali veze s režimom bivšeg predsjednika Sadama Huseina. Al-Sadr je tako proveo krvavu osvetu za ubojstvo svog oca Mohameda Sadika el-Sadra, uglednog šijitskog ajatolaha koji je bio žrtva Sadamovih vojnika.

I AMERIKANCI NISU BILI pošteđeni napada Al-Sadrovih milicija. Pripadnici njegove milicije postavili su više od 6000 bombi čiji cilj su bili američki vojnici. Kada je američka uprava izdala nalog za uhićenje “šijitskog terorista”, on je pobjegao u Iran, a njegov ured izdao je priopćenje da je otišao “kako bi se posvetio studiranju vjere”. Nakon povlačenja američkih vojnika iz Iraka, vraća se u Bagdad, priređujući veliko iznenađenje zajedničkom molitvom sa sunitskim imamom u jednoj sunitskoj džamiji. To je trebala biti simbolična gesta pomirenja dviju vjerskih struja u islamu i početak niza obrata Muktade al-Sadra.

• ODBACIVŠI ULOGU sektaškog vođe i pobornika borbe protiv SAD-a, Al-Sadr je postao irački nacionalist i zastupnik federalizma koji načelno podržava razvoj demokracije u Iraku

I dok su njegove pristaše tada već zauzele važne pozicije u vladi premijera Nurija al-Malikija, Al-Sadr se na veliko iznenađenje stavlja na stranu prosvjednika sunita. Oni su se protivili vladi Al-Malikija i tražili više utjecaja i prava u suodlučivanju u Iraku, u kojem su u međuvremenu šiiti vodili glavnu riječ. Svojoj vojsci Mahdi naređuje polaganje oružja i najavljuje povlačenje iz politike. Međutim, s usponom Islamske države, taj imam s crnim turbanom i sijedom bradom Mahdi armiju proglašava “brigadama mira” te povlači odluku o odlasku iz iračkog političkog života. Danas o povlačenju iz politike više nema ni govora. Na prosvjedima u Bagdadu 26. veljače Al-Sadr je otvoreno kritizirao novog premijera Haidera al-Abadija. “Nakon tog skupa premijer mora brzo djelovati”, tražio je Al-Sadr pred okupljenom masom. Bila je to demonstracija njegove neskrivene političke ambicije. “Danas stojimo pred vratima Zelene zone, a sutra ćemo biti u njoj”, najavljivao je, a dva mjeseca kasnije riječi su slijedile djela i masa ljudi zauzela je Zelenu zonu.

DANAŠNJA PARITETNA VLADA U BAGDADU sastavljena je od predstavnika glavnih šijitskih, sunitskih i kurdskih političkih snaga. Takav model iračkog političkog ustroja nametnut je 2006. godine od Washingtona, a etničko-religiozna podjela vlasti dovela je do propasti formiranja jedinstvene iračke nacije koja je začeta još tijekom vladavine Sadama Huseina. Također je omogućila i razvoj klanovskih podjela te je posljedično dovela do neučinkovitosti same vlade i velikih razmjera korupcije. Prema pojedinim pokazateljima, iz iračkog proračuna je u posljednjih deset godina nestalo oko 330 milijardi dolara, a odgovornost za to uglavnom snose vođe političkih stranaka koje sudjeluju u vladi. Najveći utjecaj u vladi ima koalicija najvećih šijitskih stranaka Irački nacionalni savez. Njega čine irački političari raznih ideologija i ciljeva, a donedavno su bili suprotstavljeni i Kurdima i sunitima zbog straha od jačanja njihova utjecaja. No danas više ne postoji međusobno povjerenje između vodećih šijitskih političara pa je nestalo i šijitsko jedinstvo na iračkoj političkoj sceni. Tu je na scenu ponovno stupio al-Sadr koji sada nastupa kao borac za pravdu i nacionalno jedinstvo Iračana, neovisno o njihovoj etničkoj ili vjerskoj pripadnosti. Radi se, zapravo, o ideologiziranoj verziji Iraka za koju se formalno zalaže i Iran. Zbog tih ideja nije slučajnost što su se Al-Sadrovim prosvjedima i “štrajku” u parlamentu priključili i irački suniti.

KAKO BI SPRIJEČILA RAST utjecaja Muktade al-Sadra, u cijelu priču uključila se i američka diplomacija koja je insistirala na novom planu premijera Abidija. Taj plan uključivao je izglasavanje novog liberalnog kabineta, u skladu s američkim planom obnove iračke političke scene koji bi iz svog sastava isključio većinu pro-iranskih političara, pa i samog Al-Sadra. S tom namjerom sastavljen je “crni PR” u koji su ušla 53 iračka politička lidera, kriva za iznošenje 181 milijarde dolara iz države u off-shore tvrtke. Cilj Washingtona bio je uključiti u novi sastav vlade političare koji su u posljednje vrijeme živjeli ili u SAD-u ili u EU. Radi se o Aliju Allauiju koji je trebao postati ministar financija, Imadu al-Hursanu koji još živi u SAD-u i smatra se bliskim Pentagonu, kao i o bivšim članovima stranke Baas Sadama Huseina, poput Vafika al-Samarraija. Tako se željelo potisnuti pro-iranske kadrove i povećati američki utjecaj do razmještaja novog američkog vojnog kontingenta od šest tisuća vojnika u Iraku, za borbu protiv Islamske države. Al-Sadr se odlučio suprotstaviti američkom scenariju, i to diskreditacijom premijera kojeg je uspio posvađati s iračkim političkim establišmentom, dok je svoju popularnost među iračkim građanima dodatno učvrstio žrtvujući dvojicu svojih ministara za koje je tražio skidanje imuniteta i kaznenu odgovornost za sudjelovanje u koruptivnim aktivnostima.

Takvim potezima Al-Sadr je pokazao da shvaća u kakvoj se poziciji trenutno nalazi Irak koji se s jedne strane bori protiv Islamske države, a s druge se na sve načine pokušava očuvati jedinstvo zemlje. U tom kaosu Muktada al-Sadr iskoristio je slabosti političkog establišmenta koji energiju troši na interne obračune. Međutim, mnogi analitičari strahuju da bi takvu situaciju Al-Sadr mogao beskrupulozno zloupotrijebiti u svoju korist, što bi Irak moglo odvesti još bliže novom velikom sukobu.